2. glava U savezu s talijanskim okupatorom i ustaškim režimom protiv narodnooslobodilačkog pokreta Mjesto i uloga četnika u daljnjoj strategiji borbe talijanskog okupatora protiv NOP-a Početkom 1942. njemački i talijanski okupacioni faktori bili su suglasni oko toga da je područje NDH postalo veoma nestabilno zbog jačanja NOP-a. Zbog toga im je od početka zajedničko gledište da se treba što prije usuglasiti oko poduzimanja većih akcija za uništenje oružanih snaga NOP-a na području NDH. Na sastanku njemačkih komandanata u Zagrebu, 27. veljače, konstatirano je da u NDH postoje dva velika žarišta oružane borbe, protiv kojih treba poduzeti zajedničke operacije. To su istočna Bosna i Bosanska krajina. S tom analizom i prijedlozima Nijemaca upoznati su i vojni faktori NDH. Daljnja je razrada tog plana uslijedila na sastanku u Opatiji, 2-3. ožujka, gdje su se sastali njemački i talijanski komandanti i predstavnik domobranstva NDH. Zaključeno je da najprije treba poduzeti operacije za uništenje žarišta oružanog ustanka u istočnoj Bosni, a tek kasnije u zapadnoj, pošto je, prema talijanskoj ocjeni, bilo nemoguće istodobno izvoditi obje operacije zbog nedovoljnog broja vojnih snaga. Dogovoreno je da se ne vodi posebno računa o postojanju demarkacione linije za vrijeme operacija. U Opatiji je vidljiva pažnja bila posvećena i daljnjem odnosu prema četnicima. Različiti pogledi zainteresiranih strana na to pitanje ukazivali su da je ono dosta složeno. Talijani su, u skladu sa svojom dotadašnjom politikom, i dalje zastupali potrebu pregovaranja s pojedinim četničkim grupama radi njihova angažiranja protiv NOP-a. Budući da su u četnicima našli važan oslonac u politici pacifikacije, težili su ustrajati na provođenju toga kursa. Takvu su politiku opravdali isticanjem dotad postignutih rezultata u privlačenju četničkih snaga protiv NOP-a. Kako je tekao taj proces, objašnjava donekle ocjena talijanskog obavještajnog oficira kod komande talijanskog Šestog korpusa kapetana Angela de Mateisa, koji je sudjelovao u pregovorima s četnicima. Osvrćući se na situaciju na prijelazu 1941/1942. godine, on navodi: »Dakle, u jednoj teškoj borbi protiv boljševizma nismo bili sami. Jedan dio četnika indirektno je sarađivao sa nama u borbi protiv partizana, no to u početku nije bilo općeg karaktera, a mi nismo razumeli te odnose, jer nismo znali da postoje dve suprotne struje, već smo mislili da je to rezultat ličnih stavova pojedinaca u borbi za prevlast, ali pažljivim praćenjem situacije brzo smo uvideli da postoje dve suprotne struje jedna prema drugoj, i to nacionalistička, i druga, internacionalistička. Logično proizlazi iz toga da smo nastojali da sa jednom stranom sklopimo prijateljstvo, i to baš sa nacionalistima, tim prije jer nam je sve govorilo da će savez biti tim lakše sklopiti, jer su oni svakim danom bili sve nemoćniji u borbi protiv partizana, čiji je pokret naglo rastao«. Kao »najistaknutije ličnosti« koje su prihvatile talijansku suradnju, Mateis ističe Jevđevića i Birčanina, koji »ne samo što istupaju na nacionalnoj osnovi protiv internacionalnog boljševizma, već su odlučno ustali protiv bilo kakve saradnje sa partizanima sa vrlo jakom propagandnom aktivnošću u kojoj iznose svoje protuteze«.1 Zbog toga je novi komandant Druge talijanske armije general Mario Roatta, već prilikom nastupa na novu dužnost, krajem siječnja 1942, ocjenjivao dotadašnji odnos Talijana prema četnicima kao realnu politiku. Stečena iskustva u suradnji s njima i postignuti rezultati omogućili su manje naprezanje talijanskih vojnih snaga, sto znači očuvanje njihove borbene sposobnosti. Upoznat s dotadašnjim naporima komandanta Šestog korpusa generala Dalmazza da se ostvari što tješnja suradnja s četnicima, Roatta je isticao: "Kada se ima u vidu da je u krajnjoj liniji najpotrebnije svesti protivnike na najmanju meru, smatram da bi valjalo pokušati, samo ako još ima vremena, da se četnici drže daleko od komunista«.2 Ta je ocjena jasno ukazivala i na značenje koje Talijani već tada pridaju NOP-u kao vojnom i političkom faktoru. Takva su gledišta Talijana bila u suprotnosti s gledištima Nijemaca na sastanku u Opatiji. Prema mišljenju njemačkog generala Waltera Kuntzea, takav bi odnos prema četnicima značio politiku popuštanja, a to ne bi bilo u skladu s utvrđenim ciljevima uništenja svih ustaničkih snaga. U Opatiji je to gledište i prevagnulo, pa je odlučeno da se ne pregovara s četnicima tokom planiranih operacija:3 Rezimirajući dotadašnja iskustva talijanskih komandanta, Roatta je, neposredno poslije sastanka u Opatiji, u svom izvještaju Generalštabu kopnene vojske, 6. ožujka, formulirao svoj stav prema četnicima ovim riječima: »Poduprijeti četnike u dovoljnoj mjeri da se bore protiv komunista, ali ne toliko da bi im to dopustilo preveliku širinu akcije, zahtijevati i osigurati da se četnici ne bore protiv hrvatskih snaga i vlasti; dopustiti im da protiv komunista operiraju na svoj način (tako da 'pokolju jedni druge'); i konačno, dopustiti četničkim grupama da djeluju paralelno s talijanskim i njemačkim snagama, kao sto rade nacionalističke grupe (četnici i separatisti) u Crnoj Gori«.4 1 AVII, Talij. fond, kut. 322, br. reg. 6/1. elaborat Angela de Mateisa, 5 - I 1943, upućen komandi Superslode. 2 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/2, 79. 3 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/2, 108. 4 Dokument citiran u T o m a s e v i c h, n. dj., 196. Razgovori iz Opatije nastavljeni su u Ljubljani, 28-29. ožujka 1942. U vezi s pitanjem četnika tom je prigodom iskrsao novi momenat. Riječ je o tome da je upravo Pavelić bio stvorio plan za sklapanje sporazuma s četnicima u Hercegovini. Roatta je u Ljubljani izjavio da, budući da vlada NDH »pregovara sa ustanicima«, to isto mogu činiti i talijanski i njemački komandanti, čime otpada dogovor u Opatiji.5 Predstavnik NDH, domobranski general Vladimir Laxa, zabilježio je Roattino mišljenje o politici prema četnicima, koje je dao nakon prvog sastanka u Ljubljani. Roatta je isticao da »četnici, jedan njihov dio, nije zajednički neprijatelj i Hrvatima i Talijanima i Nijemcima. Oni su neprijatelji samo NDH. Potrebno je da NDH zaboravi na ovog svog neprijatelja, kako bi imali samo jednog neprijatelja, tj. komuniste. (. . .) Nakon toga, ako budu četnici mirni«, upozoravao je Roatta, »budite i vi mirni. Ako ne budu mirni, tek onda stupa u borbu protiv njih i njemačka i talijanska vojska«.6 Na kraju je sastanka, 29. ožujka, »opet brižljivo razmatrano četničko pitanje«. Tom prilikom Roatta je naglasio: »a. Svi komunisti su neprijatelji. Pregovori s njima ni pod kojim uslovima ne dolaze u obzir; b. Četnici su doduše hrvatski neprijatelji, ali nisu neprijatelji Osovine. Stoga je svrsishodno odmah pregovarati s četnicima, razumljivo je samo po sebi samo uz saglasnost hrvatske vlade«. Kad se predstavnik NDH, general Laxa, suprotstavio ovakvom stavu, tvrdeći da se ne može postići »lojalno držanje četnika prema hrvatskim vlastima«, Roatta je uvjeravao prisutne da se radi »unekoliko samo o nekom primirju. Borba protivu četnika će se kasnije, u slučaju potrebe, voditi zajednički«. Na intervenciju njemačkog generala Badera, odlučeno je da se zatraži suglasnost vlade NDH.7 Međutim, budući da je vlada NDH već sama započela akciju za sporazumijevanje s četničkim grupama u Hercegovini, njena trenutna formalna nesuglasnost u pogledu sporazumijevanja sa četnicima u istočnoj Bosni, nije imala presudnije značenje. Vlada NDH ipak je stvarno pokazivala spremnost za šire sporazumijevanje i dogovaranje s četničkim grupama na svom području. To je, uostalom, bilo dano do znanja Nijemcima i Talijanima, kad je izrazila želju da u eventualnim razgovorima s četnicima bude prisutan i njen predstavnik, kao neslužbeni promatrač. Takav kurs u politici NDH potvrdit će se u sporazumima vlade NDH, preko lokalnih upravnih i domobranskih ustanova, s nizom četničkih grupa u različitim podrucjima.8 5 Zbornik dokumenata NOR-a, XII/2, 243. 6 AVII, NDH, kut. 232, br. reg. 2/1-18, spis: Tok razgovora u Ljubljani. 7 Zbornik dokumenata NOR-a, XII/2, 248-249. 8 F. J e l i ć – B u t i ć, Ustaše i NDH, 248-249. Od sredine 1942. počinje nova etapa u razvoju odnosa između NDH i Italije, što će se odraziti i na pitanje četnika. Talijanska Vrhovna komanda je odlučila da postupno povlači svoje trupe s područja Druge i Treće zone, tj. da ih s reokupiranog područja NDH vrati na svoj anektirani teritorij. To je učinjeno zato što su talijanske vojne snage bile prilično oslabljene i iscrpljene u borbi protiv snaga NOP-a, a nije ih bilo moguće prema potrebi povećavati i osvježavati. Prema tome, izjave vrhova NDH da je povlačenje talijanskih trupa u prvom redu uspjeh ustaške politike, mogle su imati tek propagandno značenje. Sam njemački opunomoćeni general u NDH Edmund Glaise von Horstenau ocijenio je da povlačenje Talijana nije bilo ustupak NDH, već »želja da se smanji broj garnizona 2. armije«. Prema njemu, Roatta je povlačenjem u prvom redu želio »da poštedi svoje trupe od još jedne duge (druge) uzastopne planinske zime«.9 9 Isto, 250. . 105 Povlačenje talijanskih trupa utanačeno je sporazumom vlade NDH i Višeg zapovjedništva oružanih snaga »Slovenija-Dalmacija« (Supersloda) 19. 1ipnja 1942. u Zagrebu, koji je stupio na snagu 11. srpnja. Prema tom sporazumu, Supersloda će postupno povlačiti svoje posade iz Treće zone i neke posade iz Druge zone, o čemu će stalno i konkretno obavještavati vojne vlasti NDH. Izuzetak je bio Karlovac u kojemu Talijani zadržavaju svoju posadu. NDH dobiva pravo uspostave svog aparata vlasti preko kojega njena vlada jamči da će u područjima iz kojih su Talijani otišli »biti osiguran javni red», te posebno »da neće ni na koji način prema pučanstvu biti počinjena nasilja ili odmazde«. Što se tiče stacioniranja vojnih snaga NDH, one su se mogle odmah po sporazumu razmještati na području Treće zone, a dogovoreno je da se njihov opseg i dislokacija u Drugoj zoni odrede, posebnim sporazumom. Zagrebački sporazum posebno je formulirao pitanje statusa četnika. Riječ je zapravo o težnji za kvalitetnom promjenom dotadašnjeg statusa četničkih grupacija na pojedinim područjima. Sporazumom je, naime, poduzeta akcija organiziranja tzv. oružanih »protukomunističkih skupina«. Riječ je zapravo o tzv. Dobrovoljnoj antikomunističkoj miliciji (Milizia volontaria anticommunista - MVAC), koju su Talijani upravo počeli organizirati na području anektiranog dijela sjeverne Dalmacije, a bilo je zamišljeno da se formira i izvan tog područja. Prema Zagrebačkom sporazumu, nastavilo bi se organiziranje tih snaga u Drugoj i Trećoj zoni »pod nadzorom talijanskih vojničkih vlasti, ili pod nadzorom hrvatskih građanskih i vojničkih vlasti, ili pod zajedničkim nadzorom (. . .)«. Zamišljene su dvije vrste tih oružnih snaga. Jedne bi bile pokretne, a druge bi imale organizirati mjesnu zaštitu. Dogovoreno je da MVAC bude mobiliziran i od srpskog i od hrvatskog stanovništva, pri čemu se mislilo na »sigurne elemente«, tj. lojalne podanike. Talijani su sporazumom najvećim dijelom zadržali prava zapovijedanja MVAC-om dok se vlada NDH obavezala da će prema pripadnicima tih formacija izvršavati obaveze koje su preuzeli Talijani.10 General Roatta nije bio zadovoljan ostvarivanjem Zagrebačkog sporazuma. Bio je u prvom redu zainteresiran za uključivanje što većih snaga NDH protiv NOP-a. Zahtijevao je da se utvrdi što pouzdaniji program smjenjivanja talijanskih garnizona i zaštite željezničkih pruga. U tom pogledu žalio se na nedostatak bilo kakve koordinacije s oružanim snagama NDH u Drugoj i Trećoj zoni. Na području Hrvatske talijanske vojne snage bile su osobito zainteresirane za osiguranje ličke pruge, tj. da se dobije poželjna zamjena od strane vojnih snaga NDH za pojedine talijanske posade, koje su se trebale evakuirati, kao npr. iz Gračaca, gdje je bio dosta velik talijanski garnizon.11 10 Zbornik dokumenata NOR-a, V/32, 303-310. 11 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/2, 513-515, 527-530. Četničko pitanje je u odnosima s Talijanima bilo znatno opterećenje za vladu NDH. Prema mišljenju ustaškog vodstva, talijanska je politika vodila sve većoj legalizaciji četnika, što je NDH najmanje željela. U tom smislu se i tumačio Zagrebački sporazum iz lipnja 1942, u kojemu je status četnika preciziran isključivo u okviru MVAC-a, a to je, prema tumačenju ustaša, sasvim druga kategorija. Zbog toga je taj sporazum označavan kao uspjeh NDH, jer se u njemu formalno ne govori o četničkom pokretu, nego isključivo o organiziranju MVAC-a, a trebalo je da se u takve formacije mobiliziraju i Hrvati. Budući da se u biti ništa nije promijenilo, ustaše su zaključivali da je i politika Talijana, iako se radi o saveznicima, u biti uperena protiv interesa NDH.12 Stvaranje MVAC-a u područjima do demarkacione linije trebalo je prema Zagrebačkom sporazumu - zapravo značiti reorganizaciju četničkih jedinica i njihovo stavljanje pod čvršću kontrolu ustaša i Talijana. »Organiziranjem bivših četnika«, isticao je Vrančić, »u gore spomenute protukomunističke družine (misli na MVAC, op. F.J.B.), namjeravalo se je postrojiti sigurne elemente u družine, koje će se oduprieti partizanskom nadiranju, te koje će u tom nastojanju lojalno pomagati kako talijanske tako i hrvatske oružane snage i priznavati vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske. U koliko se takove oružane skupine ne drže tih uslova, moraju se s hrvatskog stanovišta smatrati pobunjenicima protiv javnog reda i poredka, pa makar se one organizirale pod bilo kojim nazivom«. Prema Zagrebačkom sporazumu i ove jedinice u Drugoj i Trećoj zoni su trebale biti organizirane po uzoru na one u anektiranoj Dalmaciji, tj. pokretne ili za mjesnu zastitu.13 Ustaška očekivanja da će stvaranjem MVAC-a biti zadan odlučujući udarac četništvu, posebno njegovoj samostalnosti, nisu se ispunila. Ustaše su u srpnju i kolovozu 1942. bili suočeni s činjenicom da Talijani konsolidiraju postojeće četničke jedinice i stvaraju nove. Uzbuđenje medu ustašama izazvala je i činjenica da su za zapovjednike tih jedinica u većem broju postavljeni bivši oficiri jugoslavenske vojske rodom iz Srbije i Crne Gore. Zatraženo je od generala Roatte »da se ne osnivaju protukomunističke družine iz bivših četnika, gdje to nije neophodno potrebno, a u koliko se takove moraju osnivati, odnosno podržavati, da zapovjednici talijanskih prezidia upozore na to da ne smiju dozvoliti da se takove postrojbe pretvore u organizacije kojima je svrha raditi protiv Nezavisne Države Hrvatske«.14 12 Kao u bilj. 8, 254-255. 13 AVII, NDH, kut. 226, br. reg. 38/10, dopis V. Vrančića OUP-u u Sušaku, 13. VIII 1942. 14 Isto. Uskoro je, međutim, izbila na vidjelo i činjenica da ni četničke grupacije, tj. njihova vodstva, nisu bile zadovoljne stvaranjem MVAC-a, u kojem se u prvom redu prepoznavala opasnost slabljenja i onemogućavanja njihovih vlastitih snaga. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument