Prve akcije oko sporazumijevanja ustaškag režima i četnika   Kako je konstatirano, ustaše su najprije poduzeli akciju u cilju dogovora o suradnji s četničkim grupama u Hercegovini, koje je područje smatrano vrlo osjetljivim za NDH. Ondje se ni u jednom trenutku nije mogla ostvariti puna kontrola ustaškog režima, a jedina pristupačna ali i nesigurna prometna veza bile su željeznička pruga i cesta Sarajevo-Mostar. Već u ožujku 1942, dakle neposredno poslije opatijskog sastanka, Pavelićev »povjerenik za obalni pojas« kod Druge Armije V. Vrančić, poveo je akciju za sklapanje sporazuma s četničkim vodama D. Jevđevićem, Novicom Kraljevićem i Radmilom Grđićem. Prema Pavelićevoj izjavi generalu Glaiseu, inicijativa za tu akciju potekla je osobno od njega. Po njegovim riječima, on je uputio Vrančića u talijansku okupacionu zonu »sa dalekosežnim punomoćjima u korist srpskog stanovništva« i pravom da u »širokim razmjerima provede ponovna postavljenja i da ispravi pogreške«. Prema istim podacima Glaisea, čitava je ta akcija vođena i uz suglasnost generala Roatte. a tim koracima Pavelića informirao je i Edmund Veesenmayer u svom izvještaju potkraj travnja 1942, po povratku u Berlin iz Zagreba. U njemu je spomenuo nastojanje ustaša i Vrančića, koji je u »nekim krajevima« uspio pridobiti »pojedine ustaničke vode i njihove pristaše« da obustave akcije i priznaju NDH, ili je barem uspio »da nahuška jedne na druge«.15 Vrančić je svoju akciju započeo razgovorima sa zapovjednicima Druge armije (general Roatta, general Dalmazzo, general De Blasio, pukovnik Morgari i dr.). U razgovorima s njima došao je do zaključka da su »Talijani uvjereni, da se političkim sredstvima može pacificirati dobar dio pobunjenika«. Držanje talijanskih komandanata je, po mišljenju Vrančića, određeno sa dva osnovna momenta. S jedne strane, potrebno je da NDH promijeni odnos prema Srbima. U vezi s tim Vrančić predlaže da se pusti »na slobodu sve neopasne i nedužne pravoslavce putem milosti Poglavnika«; da se Srbi prime u službu, te da se reguliraju mirovine; da im se vrati imovina; da se oružnici Srbi pozovu natrag u službu. S druge strane, Talijani, koji kao neprijatelje smatraju samo partizane, »žele prilikom akcije očišćenja upotrebiti četnike protiv komunista«. Vrančić se sastao u drugoj polovici ožujka s Jevđevićem i Grđićem u Splitu, te s Kraljevićem u Dubrovniku. Budući da je svim tim razgovorima prisustvovao i Mateis, Jevđević je, kako navodi Vrančić, zatražio da razgovaraju bez prisutnosti talijanskog obavještajca. Na sastanku, 29. ožujka u Dubrovniku, on je izjavio da je »u stanju obustaviti četničke borbe protiv hrvatskog domobranstva na području čitave istočne Bosne«. Grđić, koga Vrančić ocjenjuje kao »političkog radnika manjeg kalibra«, ovako je rezimirao svoje stavove: »1. Mi smo Srbi, te ne živimo samo od namještenja i mirovine, nego i od ideala; 2. Treba organizirati pravoslavnu crkvu, da bi se suzbio komunizam; 3. Treba pustiti na slobodu sve nedužne Srbe; 4. Treba urediti mirovine Srbima i primiti ih u državnu službu; 5. Treba Srbima, koji su kod kuće, ili njihovim nasljednicima vratiti imetke«16 15 Kao u bilj. 8, 248. 16 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 899-920, izvještaj Vrančića od 6. IV 1942. Prema ocjeni ustaškog vodstva, sporazumi s četnicima trebalo je da budu značajni konkretni koraci »umirenja« NDH. Svakako je širenje i jačanje NOP-a na području NDH bio presudni faktor koji je inicirao i utjecao na približavanje interesa četnika i ustaša. Dakako, na to su utjecali i drugi momenti, od kojih treba istaći napore pojedinih četničkih grupa da prevladaju vlastitu krizu što ih je zahvatila u proljeće 1942. godine. Potkraj travnja 1942. sklopljen je sporazum između ustaških predstavnika i Uroša Drenovića, komandanta četničkih grupa u okolici Mrkonjić-Grada. Za četnike je taj sporazum bio prijeki izlaz nakon njihova teškog poraza u sukobu s Kozarskim partizanskim bataljonom, kad im je zaprijetilo potpuno rasulo. Glavno obilježje sporazuma davala je izjava da će se četnici i oružane snage NDH zajednički boriti protiv NOP-a. Vlasti NDH jamčile su zaštitu srpskih sela, materijalnu pomoć, slobodu vjeroispovijesti. Potkraj svibnja sklopljen je sporazum s ozrenskim, trebavskim i zeničkim četničkim grupama na području sjeveroistočne Bosne. Tom prilikom vlasti NDH su pregovarale i s grupom majevičkih četnika, ali do sporazuma nije došlo. Prema tim sporazumima, spomenute četničke grupe »priznaju vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izražuju lojalnost i odanost njenom poglavaru«, te se obavezuju da prekidaju »sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima« NDH. Četnici su također pristali »dobrovoljno surađivati sa hrvatskim oružanim snagama na suzbijanju i uništavanju partizana, te u tu svrhu mogu zadržati oružje pod kontrolom hrvatskih vojnih vlasti«17 17 Opširnije: R a s i m H u r e m, »Sporazumi o saradnji između državnih organa Nezavisne Države Hrvatske i nekih četničkih odreda u istočnoj Bosni 1942. godine«, »Prilozi«, Sarajevo, 2, 1966; P e t a r K a č a v e n d a, »Saradnja četnika i ustaša u Bosni 1942. godine«, VIG, 5/1966; N i k o l a M i l o v a n o v i ć, n. dj., «Poraz«, 31 i d. Na području Hrvatske inicijative ustaša za sporazumijevanje s četnicima poduzete su u sjevernoj Dalmaciji i Lici, gdje je i bila glavna koncentracija četničkih snaga. Kako je već spomenuto, glavni inicijator i organizator međusobnih dodira bio je župan u Kninu Sinčić, koji je od kraja studenoga 1941. preuzeo i funkciju ustaškog stožernika. Njegova taktika pod parolom »politika smirivanja i politika najuže suradnje s talijanskim vojnim vlastima« računala je na mogućnost suradnje s četnicima. To vidljivo potvrđuju njegovi brojni izvještaji iz kojih proizlazi da je već od početka 1942. glavna pažnja bila usmjerena na pokušaje uspostave dodira i suradnje s četničkim elementima. Procjenjujući u travnju 1942. da se na tom području nalazio oko 800 naoružanih četnika, te da svi surađuju s talijanskim vlastima, Sinčić je ovim riječima ocjenjivao njihov odnos prema ustaškom režimu: »Pajo Popović, a prema tome i oni, koje on vodi, su najnepomirljiviji i traže svaku priliku da napadaju Hrvate i vrijeđaju i štete hrvatske državne i narodne interese. (. . .) Pop Momčilo Đujić ne želi suradnju s hrvatskim vlastima, ne priznaje hrvatsku državu, ali ne potiče na otvorenu borbu protiv Hrvata i Hrvatske. Djelotvorno se bori protiv komunista, dok Pajo Popović uopće se ne bori proti ovima, a možda je s nekima od komunista i u tajnoj vezi. Branko Bogunović nepomirljiv je prema Ustašama, sklon je suradnji s hrvatskim vlastima, te bas sa mnom. Bori se aktivno protiv komunista« .18 U svibnju je došla do izražaja konkretnija suradnja. Naime, 17. svibnja posjetili su podžupana u Kninu Antu Vatavuka, četnički vode M. Rokvić i S. Rađenović, koji je inače u to vrijeme boravio u Kninu. Oni su upoznali Vatavuka sa situacijom na području Korenice, Udbine, Donjeg Lapca, Bos. Petrovca, Srba, Drvara i Bos. Grahova. Upozorili su da je riječ o krajevima koji su »opasno ugroženi od komunista, odnosno koji su krajevi osobito što se tiče sela skoro sasvim u rukama komunista«. U vezi s tim, oni su predložili potpunu suradnju svih četnika s vlastima NDH. Takav sporazum je, prema podatku koji daje Vatavuk, trebalo postići na širem sastanku u Kninu, na koji bi došla četnička delegacija Rokvić, Bogunović i Đujić. Vatavuk je predložio i da jedna četnička delegacija, predvođena Sinčićem, ode u Zagreb.19 Vidljivo je da je do takvog susreta moglo doći zbog bojazni koja je zavladala medu četnicima zbog najavljenog povlačenja talijanskih vojnih snaga iz reokupiranog područja. Smanjenje talijanskih posada bilo je za četnike osjetno slabljenje dotadašnjeg oslonca. Rokvić i Rađenović zagovarali su dolazak domobranskih jedinica kao faktora s kojim bi se mogla nastaviti suradnja, a čime bi se ujedno izbjegli neposredniji dodiri s ustašama od kojih se zaziralo.20 18 Sinčić je već tada održavao prisne dodire s Bogunovićem, uz čiju pomoć je postavio kotarsku upravu NDH u bos. Grahovu i ispostavu u Drvaru. Sinčić također navodi da je iz razgovora s Đujićevim kurirom saznao za poruku koju je ovaj navodno dobio od Mihailovića, a koja bi glasila: »Nemojte voditi borbu između sebe, niti protiv Talijana, ni proti Hrvata. Zasad proti komunista, a najveću pažnju posvetite organiziranju svoje organizacije. Kad dođe vrijeme onda ćemo lako, glavno da smo pripravni«. (NOB u Dalmaciji. zbornik dokumenata, knj. 2, 969-973, Sinčićev izvještaj od 23. IV 1942.) Da su pojedinci na takve mogućnosti pomišljali i ranije, svjedoče neki podaci što ih je o držanju srpskih nacionalističkih elemenata u Lici u rujnu 1941, dao Gojko Polovina u svom izvještaju Štaba Drvarske brigade. »Velikosrpski elementi«, navodi on, »idu u svom oportunizmu tako daleko da predlažu kompromis sa Zagrebom. Jedan velikosrbin tvrdi mi da on može da garantuje da je Artuković spreman da pregovara i da on može doti do tih pregovora. Isti mi tvrdi da su za pregovore spremni i neki generalštabni oficiri, koji su bili u bivšoj jugoslavenskoj vojsci. Naročito da su spremni na pregovore mlađi po činu i po godinama, ali da traže da u tim pregovorima učestvuju i HSS-ovci i Maček. Njihov je stav prema onom sto sam do sada mogao doznati oportunistički«. (Zbornik dokumenata NOR-a, V/1, 135). 19 NOB u Dalmaciji, Zbornik dokumenata, knj. , 991-994, Izvještaj Vatavuka od 18. V 1942. 20 Prema izvještaju župe Cetina u Omišu, 30. V 1942. vlasti NDH bile su zainteresirane da zajedno s talijanskim vojnim vlastima uspostave suradnju s četnicima na području kotara Sinj, pri čemu se misli uglavnom na područje općine Vrlika. «Već je došlo do načelnog sporazuma sa predstavnicima četnika«, navodi se u izvještaju «a o pojedinostima se pregovori još vode. U glavnom se pak radi o tome da se od četnika stvori milicija za borbu protiv partizana, ali pod istim uslovima kako je stvorena i hrvatska milicija, čime bi četnici došli pod kontrolu naših vojnih vlasti, te ne bi mogli imati onu slobodu kao na području kotara Knin.« (Isto, 1005-1006). Sredinom lipnja Sinčić u svojim izvještajima ističe da je postigao još veće rezultate. Prema njemu, postignuta je suradnja sa ovim četničkim vođama: Manom Rokvićem (Drvar, Bos. Petrovac), Brankom Bogunovićem (Bos. Grahovo), Stevom Rađenovićem (Srb) i Momčilom Đujićem (Strmica). Istodobno navodi da četnici u dogovoru s njim i uputama koje su primili »idu prema Glamoču sastati se s četnicima Drenovića i domobranima gdje (će) odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija«. Konstatirajući da su četnici »za suradnju s nama i borbu proti partizanima«, on ukazuje da ih je potrebno snabdjeti oružjem i municijom. Spomenuvši da su četnici »poveli akciju proti partizana iz Medka prema Strmici«, zaključuje da bi trebalo »povezati ovu akciju sa akcijom naše vojske iz Gospića«. Navodi da četnici »očekuju za svoje akcije uputstva našeg vojničkog zapovjedništva«.21 Prema Sinčićevu podatku, glavni pregovarač bio je Rokvić, koji ga je posjetio u Kninu, došavši »S punomoćima« spomenutih četničkih voda »da završi pregovore četničke organizacije s hrvatskom državnom vlašću«. Očito je jačanje NOP-a, koji je sve vise ugrožavao njihove pozicije, bio glavni uzrok koji je privolio četničke vode da ispitaju i utvrde određenu suradnju s ustaškim režimom. Prema riječima samog Rokvića, kako ih navodi Sinčić, četnici imaju sve veće teškoće »u borbi proti komunistima, koji su sve jači, koji su dobro naoružani«, a nasuprot tome izražavaju »svoje negodovanje prema držanju Talijana, koji su ih napustili i koji tamo, gdje još imaju svoje postaje, ne pružaju nikakovu jaču pomoć u borbi proti komunistima«.22   21 Isto, 1019, izvještaj Sinčića od 17. VI. 1942. 22 Isto, 1022, Sinčićev izvještaj od 18. VI 1942. Daljnji Sinčićevi izvještaji pokazuju da je on ulagao znatne napore da se ostvari konkretnija suradnja s četničkim vodama s prvenstvenim ciljem pacifikacije pojedinih područja, na kojima bi četnici priznavali organe vlasti NDH. Najčešće je dolazio u dodir s Rokvićem, Bogunovićem i Rađenovićem. Sinčić navodi da mu je Rađenović izražavao svoju spremnost da kao »politički predstavnik« južne Like i zapadne Bosne zastupa te krajeve i u Saboru NDH.23 U srpnju su Sinčića u Kninu posjetili u ime ličkih četnika Slavko Bjelajac i Milan Plečaš. Bjelajac je bio major bivše jugoslavenske vojske i tada zamjenik komandanta ličkih četnika Ilije Mihića. Izrazili su spremnost za suradnju. Zauzvrat, Sinčić se zalagao za određene ustupke, u prvom redu da se vrati oduzeta i opljačkana imovina Srbima, posebno u Gospiću. Zagovarao je puštanje iz koncentracionih logora onih Srba koje »zatraže četnički vođe, jer njihov iskaz je jamstvo da se ovi ne imaju smatrati partizanima«.24 Sinčić je tu suradnju nastojao što više učvrstiti nakon sto je postavljen za župana u Gospiću u kolovozu 1942. god. Ocjenjujući držanje četnika u kotaru Otočac u rujnu 1942., Sinčić konstatira da je njihov odnos prema ustaškim vlastima »veoma snošljiv i pomirljiv te uobće ne dolazi do incidenata«. On se u Otočcu ponovo sastao s Bjelajcem, kojom prilikom je obostrano izražena želja za suradnju.25 Posebno se težilo uspostaviti suradnju s četnicima u kotaru Gračac. U Gračacu je, naime, bio jak talijanski garnizon, a općinsku upravu su postavili Talijani. Prema Sinčićevoj ocjeni, načelnik općine Nikica Stanisavljević imao je utjecaj na četnike i bio je zagovornik suradnje s vlastima NDH. Sinčić navodi da je preko jednog svog povjerenika u Gračacu uspostavio vezu s četničkim vodom Danilom Stanisavljevićem, ali konstatira da on »punoj i javnoj suradnji nije pristupio«.26 23 AVII, NDH, kut. 76, br. reg. 45/2, Sinčićev izvještaj, nedatiran, lipanj 1942. Opširnije o Saboru NDH v. J e l i ć – B u t i ć, Ustaše i NDH, n. dj., 146 i d., i Hrvatska se/jačka stranka, n. dj., 63 i d. 24 AVII, NDH, kut. 242, br. reg. 7/3, Sinčićev izvještaj od 16. VII 1942. 25 U izvještaju od 29. IX 1942. Sinčić piše: »Danas sam u Otočcu razgovarao baš sa glavnim četničkim zapovjednikom za cielo područje Like i to Slavkom Bjelajac bivšim majorom Jugoslavenske vojske, koji je rodom iz Bosne. On je čovjek širokih pogleda i podpuno shvaća i razumije situaciju. Želi smirenje i suradnju. Ja se s tim čovjekom poznam već duže vremena, jer je k meni već od ranije, dolazio u Knin«. Bjelajac je tom prilikom obećao da će učiniti uslugu Sinčiću i zamijeniti četničkog komandanta u Medku Banića s kapetanom Mandićem, koji je »osobito sklon politici smirenja i suradnje«. Kao protuuslugu, Sinčić je obećao intervenirati za isplatu mirovina udovicama ubijenih bivših državnih službenika Srba. (A VII, NDH, kut. 215, br. reg. 48/3). 26 AVII, NDH, kut. 195, br. reg. 16/6, Sinčićev izvještaj od 19. VI 1942. Za razliku od dodira i dogovora s pojedinim četničkim vodama, Sinčićevi izvještaji pokazuju da takvih dodira nije bilo s Đujićem i Popovićem. Oni su očito zazirali od konkretnijih osobnih dogovaranja s predstavnicima ustaškog režima. Bili su najviše zainteresirani da se predstave kao zaštitnici ugroženog srpskog stanovništva od ustaškog režima na svojim područjima.27 Popović je uskoro poginuo, a Đujić je i dalje nastojao izbjegavati neposredne dodire s predstavnicima ustaških organa, dok su zapravo određeni posredni kontakti postoji.28 On je inače upravo nakon spomenutog Sinčićeva dogovora s Rokvićem češće dolazio u Knin i ondje sudjelovao na pojedinim četničkim manifestacijama.29 Knin je od tada postao privlačan centar za četnike i njihove dodire s Talijanima i ustašama. O tome svjedoče ove Sinčićeve rijeci u izvještaju krajem lipnja: »Kroz Knin su prolazili i prolaze oružani četnici. Njihove vođe s oružanim pratnjama šetali su Kninom u društvu s našim ljudima i sa mnom te našim četnicima. Dolazili su s bombama i puškama u župu. Priređena je bila večera, gdje su bili njihovi vođe sa mnom i predstavnicima naše vojske. Dolazili su njihovi vođe u moj stan i sl. Dva tri beznačajna incidenta dogodila su se, ali su uzročnici kažnjeni koliko s moje, toliko s četničke strane. Svak je kažnjavao svoje. Bogunović je javno isprebijao neke svoje ljude, a tako isto i ,četnički vojvoda' Mane Rokvić«.30 27 U dopisu Općinskoj upravi Knin, 4. III 1942, Đujić je u ime »Srpske pravoslavne crkovne opštine« u Strmici protestirao zbog toga sto se spomenuta obćinska uprava »obraća na adresu Srba ili njihovih parohijskih uprava. Mi ne priznamo Hrvatske države te prema tome odbijamo i svaku službenu prepisku sa istom«. (AVII, NDH, kut. 201, br. reg. 10/16). U ime Štaba četničkog puka »Onisim Popović«, Pajo Popović je, vjerojatno u ožujku 1942, izdao »Naredbu br. 6«, kojom se naređuje svim komandirima puka »da se opozove primanje oružja koje se ima primiti od Hrvatskih vlasti. Oružje se neće primati iz razloga, jer kako je već poznato da mi nećemo sarađivati sa Hrvatima i to u nikakvom pogledu pa ma šta da nam dadu«. (AH, ČA, kut. 5). 28 Đujić je npr. bio na jednoj večeri u Kninu, krajem rujna 1942, koju je priredio talijanski pukovnik Gazzini, a na kojoj su kao gosti bili i predstavnici NDH. (AVII, NOH, kut. 215, br. reg. 48/3-17, Sinčićev izvještaj i od 17.X 1942). 29 U izvještaju Štaba Dinarske četničke divizije za lipanj 1942, donosi se ovaj podatak: »22. juna o. g. izjutra u 6 časova sa Vrbnika sišli su vojno-četnički odredi i prvi put promarširali sa četničkom zastavom kroz Knin pjevajući nacionalne pesme i otišli za selo Pađene«. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 2, 1148). Đujić je prisustvovao 8. VII 1942. u Kninu »prvoj skupštini ženske četničke akcije«, na kojoj je održao govor. (Isto, 1150). 30 AVII, NOH, kut.78, br. reg. 33/9, izvještaj od 27.VI 1942. Potpunije spoznavanje postignutih rezultata u prikazanim dodirima između pojedinih četničkih vođa i predstavnika ustaškog režima na spomenutim područjima u Hrvatskoj, svakako onemogućuje nedostatak odgovarajuće četničke dokumentacije. Zasad nije poznat ni jedan dokument koji bi formalno svojim sadržajem prezentirao konkretniji sporazum između dviju strana u to vrijeme, kao što je to slučaj s ishodom sličih dodira u Bosni. To ne znači da nekog konkretnog ugovora nije bilo. Sinčić, pak, svoje napore u uspostavi dodira s četničkim vođama kvalificira kao uspješnu akciju koja je rezultirala pravim sporazumom. «Politika smirenja«, - zaključuje on, »urodila je plodom. Kod ove župe (Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu, op. F. J. B.) bili su nazad nekoliko dana primljeni vođe četnika ovih krajeva, te je postignut između hrvatskih vlasti, građanskih i vojnih s jedne strane, te s druge strane četnika podpuni sporazum za suradnju. Četnici više ne napadaju niti će napadati hrvatska sela i hrvatsko pučanstvo, već jedino će se boriti protiv zajedničkog neprijatelja, tj. proti komunista (partizana). (. . .) Ovaj sporazum je od ogromne koristi i važnosti za cielu Državu - pa svi Hrvati su dužni, da se ovoj suradnji odazovu«.31 Dalekosežniji cilj tih sporazuma Sinčić je objašnjavao ovim riječima: » Jaz između četnika i partizana je neopisiv i neizgladiv. Ovaj jaz je zapravo jaz između Srba samih, koji se u međusobnoj borbi uništavaju. Mi ovu borbu trebamo podržavati i ne dozvoliti približava nje jednih drugima, već podvojenost podržavati i četnike upotrijebiti u borbi protiv komunista, kojih osim voda - većina je pravoslavaca. Uništiti skupa s četnicima partizane - znači uništiti pomoću istih Srba - njihovu većinu. Smatram ovo politički važnim i potrebnim osobite pažnje. Izazvati podjelu, podržavati međusobno uništavanje za nas predstavlja političku korist. Ovo trebamo uzeti upravdanim razlogom u nastojanju i radu našem oko pridobivanja četnika i sarađivanja s njima. Ovom saradnjom osim toga smanjujemo broj otvorenih neprijatelja, smanjujemo broj onih, koji, dok se bore protiv nas - onemogućuju djelo našeg unutrašnjeg državnog konsolidiranja«. Istodobno je Sinčić gajio pritajenu nadu da bi se približavanjem četnicima ovi mogli odvojiti od Talijana, tj. od njihova utjecaja.32 31 To je citat iz Sinčićeva dopisa općinskom načelniku u Vrlici, zapovjedniku oružničke stanice i glavaru sela u Kijevu, u kojem ih poziva da se dođe postignutog sporazuma. U skladu s tim Sinčić apelira na »pučanstvo sela Kijeva, da prestane smatrati neprijateljima četnike i da ih prestane napadati -a isto tako da prestanu sa napadajima na. srbska sela. Sve pučanstvo ima sve svoje sile uložiti samo da se odbrani od komunista i da sprieči komunistima prolaz kroz svoje područje i da dobije bilo od koga kakovu pomoć«. (AVII, NDH, kut. 196, br. reg. 45/5, dopis od 27. VI 1942). U svakom slučaju, dodire i sporazume između ustaškog režima i pojedinih četničkih grupa treba u prvom redu razumijevati kao obostranu težnju pronalaženja mogućnosti zajedničkog suprotstavljanja snagama NOP-a. Jačanje tih snaga u spomenutim područjima Hrvatske bilo je, prema tome, glavni faktor koji je utjecao na međusobno približavanje i sporazumijevanje četnika i ustaša. Krajem lipnja Sinčić je isticao da na teritoriju južne Like i zapadne Bosne «veće područje je pod vlašću partizana - nego ono koje drže četnici. Partizan a na ovom području ima više nego četnika. Partizani drže polovinu kotara Bos. Grahovo, Drvar, čitav kotar Bos. Petrovac, čitav kotar Donji Lapac i veći dio kotareva Glamoč i Gračac«.33 Glavni stan Poglavnika, ustanova koje je vodila pregovore s četnicima, uputio je 26. lipnja 1942. okružnicu u kojoj je Pavelić precizirao postupak oko pregovora s četnicima. U okružnici se u prvom redu naglašava da »načelno treba svuda ponudu četnika za pregovore i predaju prihvatiti«. Pregovore je trebalo voditi po župama a i do tada je to činilo »povjerenstvo« sastavljeno od zapovjednika divizije, župana i ustaškog stožernika. Pavelić je tom prilikom i formalno »dozvolio«, tj. prihvatio postojeću praksu, da komandanti četničkih odreda vrše vlast na područjima na kojima se nalaze njihove jedinice, »no pod kontrolom vlasti NDH«, i da »četničke postrojbe moraju surađivati sa hrvatskim oružanim snagama na suzbijanju i uništavanju partizana«. Četnici su mogli »zadržati oružje pod kontrolom hrvatskih vojnih vlasti«.34 32 AVII, NDH, KUT. 78, br. reg. 33/9, Sinčićev izvještaj 27. VI 1942. 33 Isto. 34 AIHRPH, NG, Inv. br. 17890. Politika sporazumijevanja ustaša s četnicima smatrana je »državnom nuždom« a kao taktika svodila je odnos prema njima na sporedni kolosijek, za razliku od tretiranja tog pitanja u odnosima s Talijanima. Tada je to pitanje, prema mišljenju ustaša, dobivalo »međunarodno značenje«. Nastojanja da pojedine četničke grupe priznaju autoritet NDH vodila su k spoznaji da se u tom pogledu ne može doći do nekih značajnijih rezultata. Pojedinim grupama četnika odgovarala je u određenim momentima taktika suradnje, ali je ona u prvom redu bila obilježena tendencijom da se isposluje što veća autonomnost. Četnici su posebno zazirali da sklapaju ugovore s ustašama, nego su formalno tražili neutralnija rješenja s pojedinim faktorima iz domobranstva ili nekim drugim ustanovama NDH. S druge strane, raspoloživa četnička dokumentacija također potvrđuje da je jačanje NOP-a bilo glavni faktor približavanja četnika i ustaškog režima. U tom svjetlu su se kritički razmatrali postignuti sporazumi i ocjenjivani su kao akcije koje u krajnjoj liniji ne idu u prilog politici vodstva četničkog pokreta. Karakteristična je ocjena u jednom direktivnom dokumentu koji je vjerojatno u ljeto 1942. nastao u štabu Draže Mihailovića. U njemu među ostalim piše: »Sporazum između četnika u Bosni, Hrvatskoj i Lici i Pavelićevih vlasti je svakako neželjena posledica partizanskih nasrtaja na četnike i JVO (Jugoslavenska vojska u otadžbini, op. F. J. B.) - kao takav mora se razumeti. Ono što se u tom sprazumu ne može odobriti, to je što su dotični četnici dopustili da bude formalan, zvaničan, javan, iskorišten za ustašku propagandu. Zato ga treba dezivuisati, a u svakom slučaju smatrati učinjenim od neodgovornih, lokalnih ljudi i grupica. Ovaj sporazum ni u kojem slučaju nije bio dopušten, još manje naređen od strane JVO - u tom smislu objasniti ga u propagandi i napasti ustaše da su iskoristili krajnju nuždu pojedinih četničkih odreda za primirje sa njima, a zatim od toga naduvali sporazum. JVO se kategorički ograđuje od ovakvih odnosa sa ustašama i osuđuje postupak tih četnika«.35 Unatoč navedenim ocjenama i ogradama jedne i druge strane, činjenica je, međutim, da su se s daljnjim razvojem situacije još više pojačali napori oko međusobnog sporazumijevanja radi zajedničke borbe protiv snaga narodnoo-slobodilačkog pokreta. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument