Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Vojna organizacija četnika i pokušaji širenja

Od samog početka okupljanja četničkih elemenata, pitanje njihove vojne organizacije postavilo se kao jedno od glavnih. U Hrvatskoj će to posebno doći do izražaja na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne. Da se radilo o pokušaju šireg organiziranja četnika, svjedoči sačuvani dokument pod naslovom »Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP).«¹⁵⁹ Dokument je dati ran 10. rujna 1941, dakle upravo u onom trenutku kada je jasno došla do izražaja opredijeljenost četničkih vođa u Kninskoj krajini. Autor spisa je po svoj prilici bio Ž. Brković¹⁶⁰ koji je inače prije rata pripadao Ljotićevu »Zboru«. Riječ je o projektu koji je imao jasno definiranu i konkretnu pretenziju da se vojno i politički organizira teritorij koji zaposjedaju četničke snage. Spis počinje navođenjem »dužnosti i glavnih ciljeva« SNOP-a. Oni su formulirani u šest točaka, od kojih su u političkom pogledu karakteristične prve četiri:

»1. Da se ceo Srpski narod diljem naše porobljene otadžbine usko zbliži, poveže i čvrsto organizuje.

2. Da sve dosadašnje partijske i ostale druge mržnje i zadjevice za uvijek iz Srpskog naroda odstrani a sve druge odmah da sprječava.

3. Da svoj Srpski narod za uvijek oslobodi od stranog nametnutog nam štetnog partizanstva koje je nas Srpski narod a i ostale male narode dovelo do ropstva i strasnih iskušenja i da potrazi drugi način političkog i ekonomskog organizovanja koje će ga u mjesto razjedinjavanja, usko spojiti, vezati i u jednu cjelinu organizovati i ujediniti u organsku cjelinu za opšte dobro svoje nacionalne zajednice.

4. Da odstrani iz svog Srpskog naroda sve strane i štetne natruhe, komunizma, fašizma, rasizma i sličnih natruha, štetnih po nas narod i državni organizam, i da organski vezan veze se usko za uvijek sa svojom braćom Slovenima a iza toga i ostalim narodima na koje smo upućeni radi zajedničke saradnje a za dobro cjelokupnog čovječanstva«.

159 AH, ČA, kut. 1.

160 Spis završava ovim tekstom: »U Planini 10 septembar 1941. Za štab Puka P. Mrkonjića Ž.D.B.«.

U petoj se točki govori o potrebi iskorjenjivanja »mnogih štetnih navika« iz srpskog naroda radi uzdizanja njegova moralnog nivoa. U posljednjoj se točki govori o potrebi ekonomske povezanosti i organizacije naroda, jer je to »glavni uvjet za daljnje razvijanje«.

Glavna pak pažnja u dokumentu posvećena je organizaciji SNOP-a. Ona bi se temeljila na četiri ogranka: 1. Politička organizacija, 2. Vojna organizacija, 3. Organizacija omladine, 4. Organizacija žena. U te ogranke »primaju se u članstvo Srbi i Srpkinje samo iz srpskih porodica koje nisu osumnjičene za izdaju i sabotažu, samo ona lica koja imaju čistu prošlost«. S obzirom na starost, u omladinski ogranak primaju se članovi od 7 do 18 godina, a u ostale od navršene 18 do 60. godine.

U pogledu političke organizacije, tj. prvog ogranka, u spisu se govori o »narodnom pokretu za organizovanje Srpskog naroda« u duhu spomenutih šest točaka. U vezi s tim težište je na organiziranju odgovarajućih organa u selima i mjestima. Riječ je o tzv. seoskim narodnim vijećima i općinskim vijećima. Seoska vijeća čini šest povjerenika. Jedan od njih je seoski starješina koji se delegira u općinsko vijeće i održava vezu između sela i općine. I ostali povjerenici imaju svoje posebne zadatke: sprečavanje i kažnjavanje pljačke, nasilja i dr., organiziranje snabdijevanja i prehrane, odgoj omladine. Jedan od njih je »vojni povjerenik«, kojemu je zadaća da »organizuje svoj vod i skopča sa odredom, bataljonom i pukom«. Predstavnici sela u općini čine općinsku organizaciju SNOP-a, a sve općinske čine kotarsku (sresku). »Za svaki srez bira se delegat za glavni odbor u sporazumu sa štabom puka, a između glavnog odbora sastavljenog od sreskih delegata bira se izvršni odbor«.

U pogledu vojne organizacije polazi se od definicije da »vojnu formaciju« čine »četnički odredi« s područja općina Crni Lug, Grahovo i Knin. Svi odredi »organizovani su na desetine, vodove, čete, odrede, bataljone« i zajedno čine puk »Petar Mrkonjić«.Sjedište mu je u Crnim Potocima. U pogledu mobilizacije ističe se da »sve ljudstvo od 18 do 60 godina koje je sposobno za borbu a koje ne potiče iz sumnjivih i izdajničkih Srpskih kuća ima se pozvati u četničke odrede«. To ljudstvo polaze zakletvu. »Za vrijeme mira sve ljudstvo biti će bez pušaka, samo jedan deo najborbenijih imati će oružje. Svi će oni biti kod svojih kuća i raditi ali uvijek pod komandom svoga vodnika ili komandira, davaće straže, ići će u patrolu, vršiti će dežurstvo i kurirske poslove«. U vrijeme vođenja borbe »pretežniji broj najboljih boraca i to samo oni koji su obučeni rukovanju oružjem, dobiti će oružje za borbu«, dok će ostali obavljati »sporedne dužnosti«. Što se tiče organizacije puka, on je sastavljen od četiri bataljona. Za puk »Petar Mrkonjić« navodi se da mu je jedan bataljon iz crnoluške obćine, drugi iz grahovske, a ostala dva iz kninske općine. Treba istaći da se u spisu navodi da će se po tom uzoru organizirati i »susjedni pukovi« (Grahovo, Srb itd.). Posebna se pažnja posvećuje vojnoj disciplini. »Zastava je četnička. Zakletvu će štab izdati. Kazne su staročetničke vrlo stroge i odmah izvršive. Vojska između sebe naziva se brate nikako drugačije, isto tako oslovljava i sve svoje starije sa brate.«

U pogledu organizacije omladine ističe se da se njeni članovi mobiliziraju samo »iz kuće koja nije proglašena izdajničkom ili koja nije sumnjiva«. Glavni organizatori su »omladinski povjerenici«, koji »treba da su većim dijelom sastavljeni iz učiteljskog kadra«. Oni »treba da usko sarađuju i sa vojnim povjerenicima radi borbenog odgoja omladine«.

Također se posebna pažnja posvećuje »organizaciji djevojaka i žena«. U svakom selu i mjestu treba se »izabrati 6 najboljih devojaka i žena« koje će raditi na obučavanju ostalih. Zadaća je »ženske sekcije« u prvom redu da se obuči za sanitetsku pomoć, donošenje municije, kuhinje, pranje, a »žena može postati i borac i politički saradnik «.

Detaljniji prikaz sadržaja ovog spisa nameće se ovom prilikom u prvom redu zbog toga što je riječ o prvom zasad poznatom četničkom dokumentu s područja Hrvatske i uopće jednom od prvih i rijetkih dokumenata te vrste u 1941. god., koji su važni za upoznavanje početne etape u razvoju četničkog pokreta. Taj dokument privlači pažnju i po tome što su u njemu konkretno formulirani osnovni ciljevi i zadaći oko organiziranja četničkog pokreta na određenom području, tj. u Kninskoj krajini, dijelu zapadne Bosne i u Lici. Dokument jasno pokazuje da je četničko vodstvo bilo zainteresirano za što potpuniju vojno-političku organizaciju tog područja radi potpune kontrole nad njim. To je bilo očito u planu stvaranja većih četničkih vojnih jedinica i u težnji za što većim političkim utjecajem na srpsko stanovništvo. Praksa će pokazati da se plan nije mogao ostvarivati kako se željelo, ali će se postići određeni rezultati.

Prema raspoloživim podacima, već krajem listopada počinje formiranje glavnih vojnih jedinica, četničkih pukova. Osnovani su pukovi »Petar Mrkonjić« i »Onisim Popović«. Prvi je, na čelu s Brkovićem i Đujićem, obuhvaćao područje Golubića, Plavna, Strmice, Kninskog polja i Topolja. Na čelu drugoga puka bio je P. Popović, a obuhvaćao je područje Kosovske doline i dijela Drniške krajine. Istodobno je za područje Bukovice osnovan četnički odred pod komandom V. Novakovića. Na području Bos. Grahova osnovan je puk «Gavrilo Princip« pod komandom Brane Bogunovića.¹⁶¹ I na području Like pokušalo se organizirati četnički puk, pod nazivom Puk nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. U njemu se namjeravalo organizirati četničke elemente poglavito s područja općina Srba i Zrmanje kako bi ta jedinica bila osnova za formiranje novih. Taj je puk, kojemu je na čelo postavljen Pajo Omčikus, okupio samo tridesetak četnika, tako da se njegovo osnivanje, kako će se kasnije vidjeti, svelo tek na pokušaj koji nije postigao željeni cilj.¹⁶²

161 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 84; M i l o v a n o v i ć, n. dj., Poraz, 52.

162 S t a n i s a v l j e v i ć, n..dj. 85.

Kako se vidi, spomenuti pukovi u sjevernoj Dalmaciji osnovani su na teritorijalnom principu, što znači da su trebali okupljati sve muškarce sposobne za borbu kao obveznike. Glavna im je zadaća bila da brane sela, ali se također računalo s mogućnošću uključivanja jednog broja u operativne jedinice, tj. na njihovo upućivanje u druge krajeve. Stvaranje tih jedinica svakako je pokazivalo i ambicije pojedinih četničkih rukovodilaca, zainteresiranih da organiziraju vlastitu oružanu silu i stave je pod svoju komandu. Tako bi se učvršćivale vlastite pozicije i jačao osobni utjecaj. Zbog toga je dolazilo do sukoba između vodećih četnika. Iz cetnickih izvora vidljivo je da su Brković i Đujić sebe smatrali glavnim organizatorima i vodama četničkih snaga na tom području. Od njih su i dolazile glavne inicijative i smjernice, što je već bilo vidljivo iz Brkovićeva projekta organiziranja SNOP-a. Kao prva jedinica osnovan je puk »Petar Mrkonjić« s težnjom da organizira sve četnike u sjevernoj Dalmaciji, tj. i one koji su organizirani u puku »Onisima Popovića«. Međutim, upravo je taj puk nastao kao rezultat akcije P. Popovića da na svom području stvori sličnu jedinicu. Prema Brkovićevim riječima, taj je puk nastao otcjepljenjem nekoliko četa od puka »Petar Mrkonjić«, a sto je učinio Popović »radi svojih bolesnih ambicija i radi pripremanja terena za političku karijeru«.¹⁶³

163 AH, ČA, kut. 5, pismo Ž. Brkovića »Komandirima, vodnicima i ostalim borcima ovog puka kao i borcima susjednih pukova«, 7. II 1942. .

Iz te početne faze vojnog organiziranja cetnickih snaga u sjevernoj Dalmaciji sačuvano je nekoliko dokumenata, koji potječu od štabova spomenutih pukova. Njihov sadržaj ukazuje na korake koji su poduzimani oko vojne organizacije. Karakteristično je da se do kraja ožujka 1942. u nazivima četničkih jedinica upotrebljavaju pridjevi »gerilski« i »narodno-oslobodilački«. Također se upotrebljava i pojam »narodno-oslobodilačka vojska«.¹⁶⁴ Svakako da to ukazuje na daljnju akutnost iznesenih problema vezanih uz odnose prema talijanskom okupatoru i djelatnost u ustaničkim masama, posebno s obzirom na jačanje utjecaja NOP-a.

164 Npr.: Štab gerilskog četničkog puka »Onisim Popović«, Štab puka "Petar Mrkonjić« narodno-oslobodilačkih četničkih odreda; Štab Dinarske divizije četničkih pukova Narodno Oslobodilačke Vojske.

Dokumenti posebno ukazuju na težnju četničkih komandanata da njihove vojne snage po svojoj organizaciji dobiju karakter regularnih vojnih jedinica. U tu svrhu veoma intenzivno su upućivane odgovarajuće smjernice. U tom pogledu relativno je dobro sačuvana arhiva Štaba četničkog puka »Onisim Popović«. U prvoj polovici prosinca 1941. štab tog puka izdao je »Zakon za teritorij puka Onisima Popovića« koji se dostavlja »svim komandirima četa« sa zadaćom da ga odmah »provedu u delo pod pretnjom najstrože kazne«. Naređuje im se da moraju »isti zakonik saopštiti svim članovima svojih četa i rastumačiti im, da bi se izbeglo eventualno grešenje, koje bi štetovalo ugledu same organizacije i samim seljacima«.¹⁶⁵ Popović je bio osobito zainteresiran da ima potpunu vojnu kontrolu na svom području. U tom pogledu bio je spreman na oružani sukob sa žandarmerijskim organima NDH prilikom njihova pokušaja zaposjedanja sela pod izlikom da zaštite hrvatsko stanovnišstvo.¹⁶⁶ Sačuvane su Popovićeve naredbe iz veljače 1942, koje sadrže smjernice za daljnju vojnu organizaciju njegova puka. Posebna se pažnja pridavala vježbanju četnika u rukovanju oružjem, te se u tu svrhu nastojalo angažirati bivše podoficire.¹⁶⁷ Poduzimale su se mjere protiv špijuna. Posebno se težilo onemogućiti sukobe između komandanata bataljona i komandira četa do kojih je češće dolazilo zbog miješanja jednih u područja drugih.¹⁶⁸

165 Nisam pronašla tekst tog dokumenta, ali je iz gore citiranog popratnog akta vidljivo da se on u prvom redu odnosio na disciplinske mjere u vezi s trgovinom i snabdijevanjem, što je izazivalo niz problema i teškoća, u prvom redu zbog krijumčarenja. (AH, ČA, kut. 5, dopis Štaba puka "Onisim Popović«, 12. XII 1941).

166 U izvještaju od 26. XII 1941, komandant Trećeg bataljona puka »Onisim Popović« obavijestio je P. Popovića da su dvije čete tog bataljona izvršile napad na sela Barišiće, Mujane, Kričke i na periferiju Drniša, tj. na »Gote«, kako je označavao Hrvate. Ti napadi, zaključuje on, »imali su karakter zastrašavanja kao i natjerivanja u granice obazrivosti i pristojnosti ovdašnjih gotskih sela, te je u svemu i uspeo«. (AH, ČA, kut. 5). .

Popović je bio osobito zainteresiran da se organizira napad na selo Štikovo, gdje su ustaške vlasti postavile jacu oružničku stanicu. U tu svrhu tražio je i pomoć susjednih pukova. Izrazio je mišljenje «da bi prvenstveno trebalo izvršiti napad na selo Štikovo, jer bi se s tim napadom ako bi uspjeo zadobilo dosta oružja i municije, te žita i stoke sa kojima bi mogli priličito snabdjeti naše štabove svih vrsta«. (AH, ČA, kut. 5, Popovićevo pismo 16. XII 1941). Napad na Štikovo izvršen je 19/20. XII 1941. Prema podacima koje daje Sinčić, »napadači su tada u selo provalili, zapalili oružničku postaju i još šest seljačkih kuca, a ubili 12 katolika stanovnika sela Štikovo«. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 1,973). U spomenutom izvještaju komandant Trećeg bataljona puka »Onisim Popović« je dao ovu ocjenu te akcije: »Poduhvat puka u Štikovu imao je jakog moralnog efekta na ovdašnja hrvatska sela, a k tomu još više posle ostvarenja gerilskih poduhvata jedinica ovoga bataljona (Treći bataljon puka »Onisim Popović«, op. F. J. B.), dok talijanska vojska ne odobrava iznakazivanje pojedinih lica, kao što je bio slučaj u pomenutom Štikovu«.

167 AH, ČA, kut. 5, Naredba br. 1, 5. II 1942.

168 AH, ČA, kut. 5, Naredba od 6. II 1942.

U pogledu poduzimanja propagandno-političke akcije osobito se nastojala iskoristiti proslava pravoslavnog Božića, 7. siječnja 1942. godine. Tom prigodom upućeni su posebni proglasi srpskom stanovništvu kao i borcima i komandirima bataljona i četa obaju pukova. Glavno obilježje tim proglasima davali su pozivi na jedinstvo srpskog naroda, tj. isticanje potrebe prevladavanja svih unutrašnjih sukoba. Posebno se naglašavalo odbijanje pregovora s predstavnicima ustaškog režima, koje oni nude četnicima. Pored borbe protiv NDH, isticala se i borba protiv okupatora i pozivalo na kralja Petra Karađorđevića.¹⁶⁹ Četnici su isticani kao vojska koja se bori za oslobođenje naroda.¹⁷⁰

169 AH, ČA, kut. 5. .

170 pohvaljujući organizatore slavljenja badnjaka kod crkve Lazarice, Popović je istakao da je u prijašnjim godinama tom slavlju uvijek prisustvovala »naša vojska«. »Ove godine« zaključuje Popović, »na isti način smo to učinili. Naša je vojska i ove godine prisustvovala, ali ne pod imenom vojske već četnika, a to je naša vojska koja brani našu slobodu i koja se bori za slobodu našega naroda. Nas narod je uvidio što znači četnik i njegova vojska«. Tom prilikom Popović je posebno pohvalio svećenika Nikanora Kalika, »koji je posvetio naš četnički Badnjak i prisustvovao kao našvojni sveštenik«. (AH, ČA, kut. 5, naredba Štaba puka »Onisim Popović«, 15. I 1942).

S inicijativom za stvaranje četničkih pukova nastala je i ideja o njihovu organiziranju u veću vojnu jedinicu. Prema podatku koji daje Brković, on je u prvoj polovici studenoga apelirao na komandante pukova da se osnuje divizijski štab.¹⁷¹ Prema tome, ideja o stvaranju Dinarske divizije nastala je dosta rano. Rad na njenom stvaranju, pri čemu se u prvom redu misli na osnivanje štaba kao glavne komande četničkih pukova, osobito je zaokupio pojedine četničke komandante, u prvom redu Brkovića i Đujića. Taj je rad pojačan od početka 1942, tj. u siječnju, kada su poduzete konkretne akcije. Tako je već u povodu pravoslavnog Božića upućen proglas srpskom narodu u ime »Štaba četničkih pukova Dinarske divizije u Dinarskim Alpama«.¹⁷² Taj podatak, dakako, nije morao značiti da je već osnovan štab Dinarske divizije. Svakako su četnički komandanti bili zainteresirani da se u političkoj propagandi javno već govori o njemu kao potvrdi postojanja dobro organiziranih četničkih vojnih snaga. Prema raspoloživim podacima, taj rad na unapređivanju vojne organizacije koji bi trebao da se ogleda i u stvaranju štaba Dinarske divizije, bio je povezan i s uspostavom prvih veza sa D. Mihailovićem. U pismu koje je 19. siječnja uputio Bogunoviću, kao komandantu puka »Gavrilo Princip«, Đujić ga je upoznao s ovom viješću: »Ovamo je došao kurir Draže Mihailovića koji će ovih dana izvršiti inspekciju naših pukova. Doneo je razne naredbe i instrukcije. Doneo je sve štambilje i pečate za naše pukove. To je kapetan avijacije koji će izučavati pitanje spuštanja padobranaca i ostaće kod nas dok drugi kurir bude održavao vezu između nas i Ministra vojnog«.¹⁷³ Riječ je, dakle, o prvom dodiru s Mihailovićem, koji je u emigrantskoj vladi upravo dobio resor ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Ta je činjenica mogla imati posebno značenje i za daljnje organiziranje četnika na ovom području. U tom pogledu svakako je važan korak bilo intenziviranje akcije na stvaranju štaba Dinarske divizije. U spomenutom pismu Đujić je posebno apelirao na Bogunovića da odmah poduzme sve mjere za gradnju zgrade u kojoj će se nalaziti štab divizije. »Bez nje i bez zajedničkog štaba«, zaključuje Đujić, »ne može se ni zamisliti neki dugoročniji rad, a zbog toga što taj štab još nismo do sada uspostavili odugovlače se mnogi važni poslovi«.¹⁷⁴

171 Kao u bilj. 163.

172 AIHRPH, NG, kut. 431, f. 5.

173 ACK SKJ, CK KPJ-KI 1943/416.

174 Isto.

Konkretne pripreme za osnivanje štaba uslijedile su početkom veljače. U pismu koje je 7. veljače uputio četničkim komandantima, Brković je pisao: »Ponovo apelujem na sve komandante iz Srba, Gračaca, Drvara, Grahova, Petrovca, Glamoča, Ključa, Mrkonjić Grada i ostalih susjednih pukova, da odmah pošalju svoje predstavnike u Divizijski štab, da otpočnu sa zajedničkom komandom i zajedničkim naređenjima«.¹⁷⁵ Budući da je 15. veljače dati ran proglas »Štaba Dinarske divizije četničkih pukova Narodno Oslobodilačke Vojske«, upućen »Srpskom narodu Sjeverne Dalmacije, Zapadne Bosne i Like«, to bi se moglo zaključiti da je do tada štab i konstituiran.¹⁷⁶ Prema podacima obavještajnog centra NOP-a u Splitu, konstituirajući sastanak je održan u Bos. Grahovu. Osim četničkih komandanata sastanku su prisustvovali i talijanski obavještajni oficiri Marussi (Vice Marušić) i Guido Lucich Rochi (Gvido Lučić Roki). Taj podatak navodi na zaključak da su Talijani bili zainteresirani za vojno organiziranje četnika na tom području, dakako, na taj način da utječu i usmjeravaju akciju u vezi s tim. Bio je to zapravo nastavak dotadašnje politike talijanskih faktora, u kojoj je upravo obavještajna služba imala značajnu ulogu kada je riječ o dodirima i dogovorima. U tom pogledu glavnu ulogu je imao obavještajni centar pri štabu divizije »Sassari« u Kninu, kojemu je Marušić bio rukovodilac, a koji je okupljao određen broj obavještajnih oficira, koji su kontaktirali s pojedinim četničkim komandantima. Prema istom izvoru, talijanski oficiri su predlagali na spomenutom sastanku u Bos. Grahovu da se za komandanta Dinarske divizije postavi majora Rašetu. Po svoj prilici najviše zato što je riječ o višem oficiru bivše jugoslavenske vojske, tj. profesionalcu. Međutim, Đujić se energično suprotstavio takvu prijedlogu »i sam preuzeo na sebe dužnost komandanta divizije«.¹⁷⁷ Tim gestom on je još jednom pokazao svoju ambiciju da bude vodeća ličnost četničkog pokreta na tom području. Već prije toga zaoštrilo se njegovo suparništvo s Brkovićem, kojega je potisnuo s funkcije komandanta puka »Petar Mrkonjić«, a koju je funkciju s njim dijelio. Tako je Đujić sam u svojstvu komandanta puka potpisao spomenuti božićni proglas i pismo Bogunoviću od 19. siječnja. Da se uspio na spomenutom sastanku nametnuti za željenu funkciju, pokazuje i popratni dopis spomenutog proglasa srpskom stanovništvu koji je štab Dinarske divizije izdao 15. veljače. U tom pismenom aktu Dinarske divizije, Đujić je svoju novu funkciju označio ovim riječima: "Privremeni vršioc dužnosti Komandanta - Komandant Puka 'Petra Mrkonjića'« .¹⁷⁸

175 Kao u bilj. 163.

176 AIHRPH, NG. kut. 431, f. 5.

177 AIHRPH, 05-7/714, Izvještaj Gorana, br. 13, travanj 1942.

178 AH, ČA, kut. 1.

Proglasu od 15. veljače četnički su komandanti pridavali posebno značenje. Zbog toga se i težilo organizirati njegovu što širu distribuciju. U spomenutom dopisu Đujić je zahtijevao od komandanata pukova da se proglas umnoži tako da »dospije u svaku četu - u svako selo najmanje po 50 primeraka«. Prema njegovim riječima, »proglas označuje nas jedini put kojim moramo ići te u duhu istog svi pukovi, sve jedinice i svaki pojedinac ima da uskladi svoj rad i stavi se aktivno potpuno na raspoloženje našoj akciji«.¹⁷⁹ Osnovni momenti u proglasu, na koje treba upozoriti, bili bi ovi:

a) Oružani ustanak koji je izbio protiv ustaškog režima označava se kao ustanak srpskog naroda. Osim borbe protiv NDH, ističe se i borba protiv talijanskog i njemačkog okupatora. »Digao se je srpski narod«, ističe se u proglasu, »sa zavjetnom mišlju i odlukom: da za svagda uništi krvavu ustašku državu i nosioce njene vlasti, da protjera sa svojeg ognjišta drskog fašističkog okupatora koji je u prošlom ratu opljačkao obale našeg plavog Jadrana, pa i ovog puta razvio svoja jedra na njemu, došavši da nas prikuje kao bespravno roblje na golom kršu bez hleba i slobode. Digao se je srpski narod da progna mrskoga Germana koji po drugi put raspinje na krst stradanja i muka nasu majku Srbiju i staru nasu postojbinu Veliku Slavensku Rusiju«.

b) Ukazuje se na značenje četničkog pokreta kao vojne i političke snage, koja je glavni nosilac otpora i borbe za oslobođenje. »Mi smo organizovali našu narodno oslobodilačku vojsku, vojnu i civilnu vlast. Naše čete svrstane u pukove već se nalaze na putu ostvarenja velikog dela oslobođenja. Po snežnim planinama, po razbacanim selima, povezani u jedinstven front, od Vardara do Jadrana, pod komandom već legendarnog vojvode Draže Mihailovića - kao izraz naše snage i najveća zaloga za slobodu naroda« .¹⁸⁰

c) Poziva se srpsko stanovništvo da "poštuje i izvršuje naredbe predstavnika svoje vojne i civilne vlasti i ne traži zaštite pred vlastima ustaša i okupatora«. Posebno se apelira na jedinstvo naroda i oslobađanje od svih onih elemenata koji rade na njegovu razbijanju.

d) Ističe se da će se posebnim proglasom uputiti apel »poštenim Hrvatima - u koliko ih ima i koliko ih ima«, jer dalje oni »snose svu odgovornost za sudbinu hrvatskog naroda« .¹⁸¹ U proglasu se pozivaju na uključivanje u borbu sa srpskim narodom.¹⁸²

179 Isto.

180 U proglasu koji je nešto ranije, 6. II 1942, objavio štab puka "Petar Mrkonjić« još se konkretnije govori o političkoj i vojnoj organizaciji četničkog pokreta: "Mi smo u drugim krajevima stvorili organizaciju yojne i civilne vlasti našeg naroda. Seoska i gradska vjeća koja prestavljaju našu civilnu vlast. Četničke odrede, bataljone i pukove koji predstavljaju našu vojnu vlast i narodno oslobodilačku vojsku. Vaš predeo spada u delokrug rada naših pukova, naše Dinarske divizije. Otuda i nastaje potreba da se i vaš kraj u tom duhu organizuje i priključi zajedničkoj akciji celokupnog našeg naroda. Naša organizacija ukratko sastoji se u ovom: civilnu vlast u jednom selu prestavlja seoski starešina sa još nekoliko ljudi. To se zove seosko vjeće. Oni su u selu sudije i kadije, oni se brinu o seoskim potrebama naroda i rešavaju sve sporove. Njihovim odlukama narod mora da se pokorava. Zatim u selu osim civilne vlasti ima i vojna vlast. Svako selo ima svoj četnički odred odnosno četu. Ona je organizovana potpuno u vojničkom duhu: komandir čete, njegov zamjenik, vodnici, desetari i redovi. Četa jeste borbena jedinica koja za vreme borbe učestvuje u borbi a inače pomoću straža i patrola održava red i mir u selu, sprečava krađu, svađu, pljačku, apsi sumnjiva lica i špijune, kažnjava nepokorne i t. d. Svaka četa pripada nadležnom bataljonu, bataljon puku a puk Diviziji koja ima svoje sedište u Dinari planini. Ova divizija stoji u direktnoj vezi i pod naredbama našeg Ministra Draže Mihailovića vojvode narodnih oslobodilačkih odreda«. (A VII, CA, kut. 157, br. reg. 5/1).

181 »Sramna izdaja Hrvata«, navodi se u proglasu, »peta kolona i naša Srpska, plemenita Slavenska širokogrudnost i slepo verovanje svakome - dovelo je do privremene propasti nasu Otadžbinu i stavilo nas pod igo ropstva našeg starog dušmanina Nijemca i Latina u okviru povampirene crno-žute Austrije -današnje krvave ustaške države«.

U Naredbi br. 20, od 9. III 1942, P. Popović je glavnu pažnju posvetio pitanju »izdaje Hrvata«. »Ovo nesretno stanje koje vlada nad našom zemljom došlo je usled izdajstva i podlosti nebraće Hrvata i onih naroda kojima smo done!i slobodu na vrhovima naših bajuneta. (. . .) Ne zaboravite izdajstva nebraće Hrvata i Muslimana, ne zaboravite mučenička srpska groblja koja je nebrat posejao sa vaših ognjišta. Osvetite se u krvi, vratite istom merom dušmanima i vjekovnim neprijateljima srpskog naroda. Istrijebiti gubu iz torine, da bi Srpski narod jednom našao mira i pravde pod ovim suncem«. (AH, ČA, kut. 5).

182 Taj apel je posebno upućen i u proglasu «Svoj svesnoj braći slavenskih plemena«, koji je također u veljači 1942. objavio Štab Dinarske divizije. (AH, ČA, kut. 1).

Prikazana akcija oko stvaranja Dinarske divizije pokazuje da se radilo o međašnom momentu u organiziranju četničkih snaga na tromeđi Dalmacije, Bosne i Like. Kako se vidi, pokrenuta je i šira propagandno-politička akcija. Značajan je poticaj za to došao i na liniji neposrednijeg organizacionog i političkog uključivanja u sklop četničkog pokreta D. Mihailovića. Vidljiva je bila težnja vodstva četničkih snaga da se zadobije potpuna kontrola tog teritorija. Pozivi srpskom stanovništvu da daje političku i materijalnu podršku i pomoć četnicima, bili su, doduše, konstantno obilježje u propagandno-političkoj akciji, ali se istodobno potvrdila činjenica da se glavna nada polagala u sredstva prisile. Pokazatelj takve situacije je i Đujićeva odluka, od 30. siječnja 1942, o imenovanju grupe ljudi iz Knina kao »glavnih povjerenika« štaba puka »Petar Mrkonjić«. Izražavajući uvjerenje da će oni »predano i istrajno« surađivati sa štabom, Đujić im se obraća ovim riječima: "Upozorite svu našu bracu Srbe neka dobro paze što rade i za kim se povode i neka budu uvjereni da će biti ugušen u krvi svaki pokret koji bude stajao izvan naše oslobodilačke akcije, i Organizacije. Svak je obavezan da radi u duhu naših naređenja. Mi stojimo pod komandom Draže Mihailovića. Mi smo vojska Kralja Petra i zaloga za slobodu našega naroda. Zato radite nikoga se nebojte mi smo ovamo u Dinari vaša garancija i vaša zaštita. Mi nevodimo narod putem avantura već sigurnim putevima ka konačnoj slobodi«.¹⁸³ Jedan od prvih akata štaba Dinarske divizije bila je »Uredba o činovnicima, nameštenicima, penzionerima, stručnim i običnim radnicima te svim licima koja primaju mesečne plate«, datirana 15. veljače 1942. Prema toj uredbi, navedene osobe bile su dužne da od svog mjesečnog osobnog dohotka daju od 15 do 20 posto za potrebe Dinarske divizije, tj. njenih pukova.¹⁸⁴

U prvoj polovici ožujka 1942. nastao je opsežniji dokument pod naslovom »Elaborat Dinarske divizije«.¹⁸⁵ Elaborat je po svoj prilici mogao dijelom nastati na osnovi nekih već dobivenih informacija o organiziranju četničkih snaga na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne, te činjenice da u Splitu djeluje četnički centar na čelu s Birčaninom. Elaborat je, međutim, po svojoj sadržajnoj strukturi bio u prvom redu određena projekcija za daljnji rad, tj. kakva se zadaća namjenjuje Dinarskoj četničkoj diviziji i koje će šire značenje imati njeno postojanje za daljnji razvoj četničkog pokreta. U uvodnom dijelu elaborata formulirana je »uloga divizije« u sklopu programske koncepcije četničkog pokreta. Ta se zadaća formulira ovim riječima:

«Radi ostvarenja Srbinove osnovne zamisli i stvaranja srpske nacionalne države, formiraće se kao jedan činilac te zamisli, u reonu Kosova polja 'Dinarska divizija' od izrazito nacionalnog elementa. Ta divizija ponikla na istoimenom polju, gde je nekada bilo groblje srpske slave i srpskog junaštva, ima da da izraza vaskrsnute Srbinove vojničke moći, i da, kao jedan veliki gvozdeni malj, vaspostavi čisto nacionalni poredak u svima zemljama, gde žive Srbi, pa i u onima, na koje Srbi aspiriraju. Prema tome uloga ove divizije ima čisto politički karakter, jer ona za sada, dok rat još uvek traje ima da bude utočište svih nacionalnih elemenata srpskog karaktera, da širi i ostvaruje srpsku ideju u delovima Like, Severne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne i da u danom momentu, blagodareći impozantnim snagama, sa kojima raspolaže, vaspostavi čisto nacionalni poredak, sa Kraljem Petrom na čelu. Eto, to je uloga ove divizije, izneta u najširim koncepcijama.

183 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 143.

184 AIHRPH, NG, kut: 424, f. 7.

185 U elaboratu je navedeno da je izrađen u Mostaru 8-12. III 1942, a izradili su ga major Borivoje S. Radulović, kapetan I. klase Radovan S. Ivanišević i kapetan II. klase Mile Rakočević. Elaborat je objavljen u NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 1124-1140.

Obzirom na sadašnju dislokaciju ove divizije i na njen geografski položaj u odnosu na sve političke centre, geografske objekte, važnije komunikacije i na njen odnos prema moru, jasno se ističe njena stvaralačka uloga, u danom momentu, i još sada može se u kratkim crtama definisati i tačno odrediti, ona je: Uspostavljanje vlasti u tim krajevima, presecanje ostupnice i ofanzivni mostobran za dalja iskrcavanja, koja se moraju kao verovatna predpostaviti.

Baš zbog napred iznete uloge ove divizije potrebno će biti izneti i njeno nacionalno obeležje, zbog toga što je njena uloga izrazito srpska. U prvom redu ona se mora popunjavati čisto Srbima (kao borcima, tako podoficirima i oficirima). Dva ista imena: Kosovo u Južnoj Srbiji i Kosovo u Severnoj Dalmaciji i istoriske povezanosti ovoga imena ukazuju na to, da je na Kosovu Srbin izgubio svoju državu i da na Kosovu Srbin mora vaspostaviti svoju nacionalnu misao, kako bi se mogla ostvariti Srbinova zamisao o stvaranju jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. Posto se završi stvaranje ovakve jedne srpske jedinice, tek onda može biti reči o nekim saveznim državama, ili državnim savezima ili u najširem smislu te reci o Balkanskoj konfederaciji. U tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.«

Kako se vidi, značenje osnivanja Dinarske divizije najuže je vezano uz ostvarivanje velikosrpskog programa četničkog pokreta. Taj se program u ovom elaboratu konkretnije veže uz ulogu četničkih snaga u sjevernoj Dalmaciji i Lici. U tom pogledu, Dinarskoj diviziji se namjenjuje »ista uloga, koju ostale nacionalne snage po srpskim planinama imaju«, te je ona »samo jedan eksponent te uloge«. Zbog toga je »neophodna njena saradnja sa ostalim vojno-četničkim odredima«, a ona će se moći osigurati ako se od početka divizija »stavi pod neposrednu komandu Ministra vojnog divizijskog generala g. Draže Mihailovića, sa kojim se po svaku cenu mora odmah uspostaviti veza (...)«.

U elaboratu je zatim posebno mjesto dano »zadatku Divizije«, koji proistječe iz naprijed formulirane uloge, a to je: »Širenje nacionalne misli, pribiranje nacionalnih elemenata i čišćenje terena po Lici, severnoj Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori«. Zamišljeno je da se tako definirani zadatak Divizije ostvaruje u dvije etape. U prvoj etapi, osim intenzivnog rada na podizanju vojne formacije, treba »odmah preduzeti najopsežnije mere propagande, kako bi se svaki uticaj štetne partizanske akcije, bar donekle sprečio«. U drugoj etapi »ima se odmah pristupiti intenzivnom radu u duhu ofanzivnih namera«. Ciljevi te djelatnosti bili bi ovi: »- Pribiranje svih nacionalnih elemenata;

- Širenje nacionalnih ideja po srpskim selima i kod srpskog življa po gradovima;

- Zaštita srpskog življa od terora partizana, ustaša i Turaka;

- Vaspostavljanje jednog nacionalnog koridora duž planine Dinare za vezu Hercegovine sa Severnom Dalmacijom i Likom i uspostavljanje jedne solidne baze u reonu Nevesinja, kako bi se održala veza sa Bosnom i Crnom Gorom;

- Uspostavljanje čvrste i pouzdane veze sa odredima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i pomaganje nacionalnog pokreta pukovnika Baje Stanišića u Crnoj Gori;

- Ojačavanje svojih redova novim borcima i rad na tome, da se ekonomski prosperitet srpskog i nacionalnog življa, po svaku cenu poveća i poboljša.«

U elaboratu se posebno razrađuje odnos prema talijanskim i njemačkim okupacionim snagama. Vidljive su razlike u tretiranju jedne i druge strane. Talijanska okupaciona sila sagledava se kao faktor koji je neposredno prisutan na teritoriju na kojem operira divizija, te ta činjenica nameće posebnu taktiku. Budući da je riječ o neposrednom i znatno premoćnijem protivniku, ta se taktika formulira ovim riječima: »Baš zbog toga što su Italijani okupirali teritoriju na kojoj ima da operiše Dinarska divizija, gde su oni sproveli jaku vojničku organizaciju potpomognutu solidnim vazduhoplovstvom i što uvek mogu da upute kaznene ekspedicije, koje će u svakom slučaju, da potpomažu Ustaše, Turci, pa i hrvatska vojska, prema Italijanima mora se zauzeti jedan stav, koji će u svakom slučaju biti povoljan po rad Dinarske divizije, a može se definisati u ovo nekoliko reči: Ne diraj me, jer te ne diram, a ne diram te iz toga razloga, što ti ne ometaš ostvarenje moje nacionalne zamisli.«

Nasuprot tome, politika prema Nijemcima određuje se prema činjenici da oni »nisu okupirali teritoriju na kojoj operiše Dinarska divizija«. Budući da Nijemci »ne mogu upućivati u teritorije koje nisu okupirali kaznene ekspedicije, kako zbog obzira prema saveznicima, tako i zbog svoje angažovanosti na istočnom frontu, to delovi Dinarske divizije imaju u svim prilikama i na svakom mestu, da napadaju sve delove Nemaca na koje budu naišli«.

Medu unutrašnjim snagama koje se tretiraju kao neprijatelji četničkog pokreta, narodnooslobodilački pokret se označava kao najopasniji protivnik. »Odnos Dinarske divizije prema partizanima«, zaključuje se u elaboratu, »jeste najbolnije pitanje koje se treba rešiti. Dve suprotne položene ideje uvek dovode do sudara i krvavog obračuna, te tako partizani su preduzeli opsežne mere za ugušivanje svakog nacionalnog poretka, ubijajući nacionalne prvake i tukući četnike. Prema tome partizani su bili ti, koji su prvi nametnuli borbu nacionalistima, oni su ti, koji mučki ubijaju četnike, oni su ti, koji pomoću ustaša i muslimana, kolju i terorišu srpski živalj i najzad oni su ti, koji ugušuju i ubijaju svaku srpsko-nacionalnu misao. Zbog ovoga jasno je, kakav stav treba da ima Dinarska divizija prema partizanima: rat do krajnjih mogućnosti života« .

U diskvalificiranju NOP-a posebno se teži propagirati parola o istovjetnosti njegovih ciljeva s ciljevima ustaškog režima. To je parola koja će postati konstantna u daljnjoj propagandno-političkoj djelatnosti četničkog pokreta. »Ustaše«, navodi se u elaboratu, »nalaze svoju najbolju zaštitu kod partizana i oni opet ubijaju Srbe, samo sada pod drugom firmom. Dobro maskirani tom novom firmom - partizanstva, a željni srpske krvi, ustaše se pretvaraju u partizane, da bi opet produžili pokolj Srba, koji su započeli po naređenju krvavog poglavnika«.

U elaboratu se posebna pažnja posvećuje odnosu prema »Hrvatima naci-onalistima« i prema Muslimanima. To se najuže povezuje s ocjenom uloge NOP-a. Naime, priznaje se da NOP postaje sve privlačniji faktor za Hrvate i Muslimane te ta činjenica i četničkom pokretu nalaze definiranje odgovarajuće taktike. Da se ne bi partizanski pokret sve brojnijim pristupanjem Hrvata i Muslimana dalje naglo sirio, zadaća je četničkog pokreta da vlastitom akcijom onemogućuje taj proces. U hrvatskom stanovništvu, prema instrukcijama elaborata, treba glavnu pažnju usmeriti prema »nacionalnim Hrvatima« koje treba privlačiti i od kojih se »formiraju u čisto hrvatskim predelima, nacionalni odredi, koji bi imali istu ulogu, kao i srpski vojno-četnički odredi«. Predlažu se za njih imena »Hrvatska zaštita« ili »Garda kralja Petra«. Glavni pak rezultat takve akcije očekuje se u tome da bi ti odredi »po završenom ratu za Srbe i ostvarenje ideja, koje su iznete u ovom elaboratu, predstavljali manju opasnost nego partizanski odredi. Od dva zla treba birati ona kaje je manje«. Što se tiče taktike prema muslimanskom stanovništvu ističe se da prema njemu treba »biti strpljiv, ne ubijati ga i ne pljačkati ga«, tj. primijeniti takve metode da Muslimani »zaista steknu ubeđenje, da su im vojno-četnički odredi prijatelji«. U vezi s tim zaključuje se: »Svaka preuranjena akcija protiv muslimanskog življa pojačala bi partizane. Zbog toga oni treba da sede kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo«.

U vezi s »ostvarenjem uloge i zadataka«, za Dinarsku diviziju se posebno naglašava da je »bez svake sumnje čisto srpska«, tj. da je »eksponent srpske politike u najširem smislu te reči«. Kao takva ona treba da bude osnova za formiranje novih divizija. Prema elaboratu bilo je predviđeno osnivanje još Kosovske i Nevesinjske četničke divizije, koje bi s Dinarskom činile Prvu armiju vožda Karađorđa. Te bi divizije u vojničkom pogledu trebale »vezati i stvoriti koridore«, koji se protežu u dva osnovna pravca: a) Srbija-Bosna-Hercegovina-Crna Gora; b) Sjeverna Dalmacija-Hercegovina-Bosna-Crna Gora. Budući da je Dinarskoj diviziji namijenjena pionirska uloga, u elaboratu se ističe da na njenu čelu treba »stajati jedna krupna vojno-politička ličnost«, koja bi, »blagodareći svome visokom autoritetu«, trebala ostvariti spomenuti projekt, »a potom, da se stavi na čelo armije«. On se »postavlja Kraljevim ukazom«, a njegov prvi suradnik je načelnik štaba. U drugom dijelu elaborata. razrađuju se funkcije štaba, jedinica u sastavu divizije i raznih službi.

Kako se vidi, elaborat Dinarske divizije u mnogočemu je imao strukturu projekta stvaranja oružnih snaga četničkog pokreta u najširem smislu riječi. Razmatranje pak uloge Dinarske divizije temeljilo se svakako na određenim konkretnijim poticajima. Utoliko i sadržaj elaborata treba razumijevati kao određeni projekt stvaranja oružanih četničkih snaga u Hrvatskoj. U tom pogledu posebna se pažnja pridavala Dalmaciji na koju se računalo kao značajan punkt četničkih snaga (sjeverna Dalmacija) i važnu kariku u zamišljenom koridoru.

U svakom slučaju, uz razmatranje tog dokumenta najuže se nameće pitanje - je li on prihvaćen kao konkretna podloga za organiziranje četničkih snaga? Svakako bi ga trebalo promatrati u sklopu uloge i djelatnosti Birčanina. Bez obzira na utemeljenost pitanja o tome da li je i u kojoj mjeri elaborat bio rezultat Mihailovićeve inicijative i direktive, ovdje u prvom redu pažnju privlači pitanje - u kojoj mjeri je to bila osnova na kojoj je Birčanin mogao poduzimati daljnju akciju kao osoba koja je preuzela funkciju glavnog organizatora četničkih snaga u Dalmaciji, Lici i Zapadnoj Bosni.¹⁸⁶ Prema raspoloživim podacima, moglo bi se zaključiti da je Birčanin, po svoj prilici u ožujku 1942. godine, dobio ovlaštenje za svoju djelatnost, tj. postavljanje na spomenutu funkciju.¹⁸⁷ Od tada se može govoriti i o postojanju vojne komande četničkih snaga na spomenutim područjima sa sjedištem u Splitu. U izvještaju Mihailoviću, 16. srpnja 1942, Birčanin se obraća u ime »Štaba zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda«. Ujedno navodi i imena oficira koji su mu glavni suradnici u vojnim pitanjima. Kao pomoćnika navodi pukovnika Dimitrija Uzunčevića, a načelnika štaba kapetana Radovana Ivaniševića. Osim njih, kao »neposredne saradnike« navodi kapetane Mihajla Tomaševića i Mladena Kostića. Za sve njih ističe da su osobe njegova »punog poverenja«.¹⁸⁸

186 M a r j a n o v i ć, «Draža Mihailović«, n. dj., 329, navodi da su spomenuta trojica oficira izradili elaborat prema zadatku dobijenom od D. Mihailovića«.

187 To potvrđuju podaci iz prvog pisma koje je Birčanin pisao Mihailoviću, po svoj prilici već u ožujku 1942. Birčanin piše: »Pre svega izvešćavam Vas da sam sa radosnim uzbuđenjem pročitao Vaše pismo i Punomoćje za rad, koje mi je moj kurir g. Kovačević Vidak pre izvesnog vremena doneo«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 220-221. Za ovo nedatirano pismo redakcija navodi da je pisano u drugoj polovici travnja 1942. Ono je vjerojatno nastalo ranije).

Iz Birčaninovih izvještaja Mihailoviću vidi se da je od početka glavna akcija bila usmjerena na vojnu organizaciju četničkih snaga, tj. stvaranja Dinarske divizije. Jedna od glavnih pripremnih akcija svakako je bilo uključivanje što većeg broja oficira, koji su se nalazili u Splitu. Poduzeta je dosta široka akcija oko njihova vrbovanja za rad na vojnom organiziranju četnika, što se u prvom redu povezivalo s područjem sjeverne Dalmacije i Like. Jedna od glavnih zadaća, dakle, bila je da se ti oficiri upućuju na spomenuta područja gdje bi tamošnjim četničkim komandantima pomogli u vojnom organiziranju četnika. Svakako je spomenuti odbor u Splitu imao značajnu ulogu.¹⁸⁹ Prema podatku Birčanina, oficiri su upućivani u sjevernu Dalmaciju već krajem 1941. i u siječnju 1942. »Odmah po dolasku u Split«, navodi on u izvještaju Mihailoviću, »počeo sam aktivno učestvovati u organizaciji i akcijama Đujićeve narodne vojske u težnji da tom pokretu dam vojnički karakter. Već u januaru ove godine (1942, F. J. B.), pomoću aktivnih oficira koje sam odaslao na teren, formirano je 5 četničkih pukova od po dva bataljona i 2 četnička odreda, što je sve obrazovalo Dinarsku četničku diviziju«.¹⁹⁰ Kako se vidi, Birčanin je posebno značenje dao vlastitoj ulozi i ulozi oficira iz Splita u vojnom organiziranju četnika na spomenutom području. Osim toga, on je datum stvaranja Dinarske četničke divizije postavio ranije, tj. u siječanj 1942. »Već u januaru«, ističe on u spomenutom izvještaju Mihailoviću, »Čim je obrazovana divizija, komandanti pukova i odreda, na zboru svih svojih starešina i boraca izabrali su me za komandanta divizije i uputili mi predstavku da se primim ove dužnosti. Ja sam preko mojih oficira u stvari komandovao ovom divizijom počev od njenog formiranja, ali sam se definitivno rešio da primim dužnost, tek kad sam od Vas zvanično naimenovan«. Bez obzira na to koliko je Birčanin uveličavao svoju ulogu oko vojnog organiziranja četnika, svakako je na mjestu konstatacije da se od kraja 1941. može govoriti o poduzimanju spomenute akcije. Međutim, pri tome treba svakako imati na umu činjenicu koju potvrđuje prethodni prikaz, da su u toj akciji glavnu ulogu imali domaći četnički faktori. Uključivanje Birčanina moglo je dati toj akciji veći impuls.

188 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 417-421.

189 U izvještaju obavještajnog centra NOP-a, u Splitu, vjerojatno početkom 1942, u vezi s tim daju se ovi podaci: »Četnici uvelike vrbuju oficire za četnike, to radi Srpski Komitet na čelu sa Urukalom. Kad je jedan oficir kazao da četnici rade sa Talijanima, ovaj je odgovorio ništa za to, samo Ti idi vojska Te čeka. Ovaj se je oficir otkazao. Jedan od najaktivnijih ljudi koji vrbuju i idu kod oficira, jeste neki podoficir Kržišnik Alojz Slovenac'" (AIHRPH, OS-7/714, Izvještaj Kačića br. 3.).

Prema podatku G i z d i ć a, Dalmacija 1942, n. dj., 48, «među bivšim oficirima tada se nalazilo samo nekoliko onih, koji su radili za NOP. Inače su još većinom bili pasivni, da bi se kasnije mnogi priključili partizanima«. Za obavještajni centar NOP-a u Splitu tada su počeli raditi oficiri Rudolf Primorac i Žarko Božović, koji su dostavljali podatke o situaciji medu oficirima u Splitu i četnicima u sjevernoj Dalmaciji.

190 Riječ je o ovim jedinicama koje Trifunović Birčanin navodi: pukovi «Petar Mrkonjić«, »Gavrilo Princip«, »Kralj Aleksandar«, »Kralj Petar II«, »Onisim Popović«, Vojno-četnički odred Drenovića, Bukovički četnički odred. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 421-422, pismo od 16. VII 1942.).

Zbog toga je bilo logično da Birčanin i osobno izvrši inspekciju područja na kome su se organizirale vojne četničke jedinice, tj. uspostavi neposredan dodir s tamošnjim četničkim komandantima. Raspoloživi podaci iz četničkih izvora potvrđuju da je Birčanin namjeravao otići u Kninsku krajinu početkom travnja. Tako je Đujić u pismu P. Popoviću, 2. travnja, obavještavao da mu je iz Splita stigao »povjerljivi kurir« i donio mu naređenje da sazove sastanak komandanata četničkih pukova »da bezuvjetno dođu u nedelju na prvi dan Uskrsa (5. IV, F. J. B) u selo Strmicu u parohijski stan đe će doći vojvoda Ilija Birčanin sa dvojicom oficira koji su stigli direktno od vojvode Draže Mihailovića sa specijalnim naređenjima radi održavanja ovog važnog sastanka«.¹⁹¹ Međutim, do tog sastanka nije došlo, tj. Birčanin se nije uputio iz Splita u Kninsku krajinu. Iz raspoloživih podataka, međutim, vidljivo je da je nešto kasnije, 8. travnja, došlo u Splitu do sastanka između Jevđevića i četničkih vođa Popovića i Rađenovića. Sastanku je prisustvovao i spomenuti talijanski obavještajni oficir Lucich. Birčanin nije prisustvovao sastanku, ali je poslije primio na razgovor Popovića.¹⁹²

191 AH, ČA, kut, 1, Đujić je pismo potpisao kao v.d. komandanta divizije.

Obavještajni centar NOP-a u Splitu je također saznao za Birčaninovu namjeru. U izvještaju Kačića, br. 10,u vezi s tim se navodi: »U toku aprila mjeseca će Birčanin vojvoda sigurno otići u gore i to Kninski rajon, sad on formira štab i ureduje financijsko pitanje«. (AIHRPH, 05-7/714).

192 AIHRPH, 05-7/714, Izvještaj Kačića, br, 13, Usp. i G i z d i ć, Dalmacija 1942, n. clj., 162-163.

U vezi s tim se nameće i pitanje o tome da li su i kada komandanti spomenutih četničkih pukova formalno, tj. službeno prihvatili Elaborat Dinarske divizije. Elaborat, naime, završava unaprijed pripremljenim tekstom koji govori o »konferenciji komandanata pukova Dinarske divizije, pod predsedništvom zastupnika komandanta Dinarske divizije popa Momčila Đujića (. . .)«, koja se trebala održati u Splitu. Na njoj su komandanti četničkih pukova Đujić, Popović, Bogunović, Omčikus i Rokvić, trebali prihvatiti spomenuti elaborat »kao zakon i svetinju« i jamčiti da će »raditi u duhu ovog elaborata, smatrajući kao jedinog vođu Srpsko vojnočetničke organizacije Ministra rata Dražu Mihailovića, divizijskog generala«. U vezi s tim oni ujedno izražavaju spremnost da izvršavaju sva naređenja budućeg komandanta Dinarske divizije.¹⁹³ Već navedeni podaci pokazuju da do takvog sastanka u Splitu nije došlo, te da se može uzimati u obzir samo mogućnost prihvaćanja elaborata na nekom drugom sastanku četničkih komandanata izvan Splita, tj. na njihovu području, što je moglo biti i nešto ranije. To pitanje svakako treba povezivati i s ulogom koju su imali autori Elaborata Dinarske divizije, oficiri Ivanišević, Radulović i Rakočević. Oni su se u Splitu uključili u Birčaninovu službu. Prema podacima obavještajnog centra NOP-a u Splitu iz travnja 1942, Birčanin je bio s njima usko povezan kao s vojnim savjetnicima koji su po njegovim instrukcijama odlazili na teren. »Ovi ljudi, tj. ova trojica na terenu figuriraju kao Dražini ljudi. Tako su obećali pukovima na području divizije da će im dati 3.000.000 dinara i dvije radio-stanice ako im pripreme 5-600 ljudi koje bi oni poslali u pravcu Nevesinja prema Nikšiću, u stvari u borbu protiv partizana« .¹⁹⁴ Da je riječ o pouzdanim podacima do kojih je došao obavještajni centar u Splitu, potvrđuju i smjernice u Elaboratu Dinarske divizije u vezi sa stvaranjem Nevesinjske četničke divizije, koja bi djelovala na području Hercegovine. U Elaboratu se, naime, navodi, da bi se ljudstvo te divizije regrutiralo, među ostalim, »dolaskom jednog odreda dobrovoljaca od 1000 do 1200 ljudi iz sastava sadašnje Dinarske divizije« .¹⁹⁵ Prema raspoloživim podacima, spomenuti su oficiri krajem ožujka održali sastanak u selu Pečencima, kraj Bos. Grahova, na kojem su Đujić, Bogunović i Popović položili zakletvu.¹⁹⁶ Što se tiče statusa i djelatnosti samog štaba Dinarske četničke divizije, treba konstatirati da je u njemu tada bio zapravo samo Đujić. On je preko kurira održavao vezu s Birčaninom od kojega je povremeno dobivao zahtjeve i instrukcije.¹⁹⁷ Težio je da razvije veze s pojedinim četničkim komandantima na širem području, a na koje je pretendirao kao na područje svog djelovanja štab Dinarske divizije. U drugoj polovici travnja Đujić je isticao da je uspostavio veze s četničkim grupacijama na veoma prostranom području. Te su veze, kako sam navodi, »već uspostavljene preko Zrmanje, Popine, Gračaca do Metka na jednoj strani, preko Grahova, Drvara, Petrovca do Krupe na drugoj strani, a na trećoj strani preko Marinkovaca, Tičeva, Preodca i Rora do Glamoča«.¹⁹⁸

193 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 1136-1137.

194 AIHRPH, OS-7/714, Izvještaj Kačića, br. 13.

195 Kao u bilj. 193, 1129.

196 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 101. Autor konstatira da sastanku nije mogao biti prisutan Omčikus, jer je već bio mrtav, te da je nešto kasnije u Pađenima položio zakletvu i V. Novaković.

197 Tako je sačuvano Đujićevo pismo P. Popoviću, 20. IV 1942, u kojemu ga poziva na sastanak u Strmicu »u vezi izraženih zelja našeg Vojvode«, a na kojemu bi sastanku trebalo »još jednom proventilirati sva tekuća pitanja (.. .)«. U pismu Đujić dalje navodi: «Odredio sam mesto sastanka u Strmici radi toga što se ja lično u ovom času ne mogu udaljiti daleko od letećih odreda koji operišu prema Lici, posto lično rukovodim sa operacijama i vodim brigu o snabdevanju ljudi na položajima sa municijom i hranom«. (AH, ČA, kut. 1).

198 Isto.

Birčanin je bio osobito zainteresiran za što uspješnije vojno organiziranje četnika u sjevernoj Dalmaciji i dijelu zapadne Bosne. Težio je da što prije pridobije određen broj oficira i da se konstantno upućuju na to područje. Vjerojatno je od njih a i od Đujića bio dobro obavještavan o toku i rezultatima akcije. Preostalo mu je još da i sam ode na to područje, tj. da izvrši osobnu inspekciju. Kako je već rečeno, on se i formalno primio dužnosti komandanta Dinarske divizije nakon ovlaštenja koje je dobio od Mihailovića. Po svoj prilici bio je voljan da ode na teren tek kada je mogao računati da je akcija oko vojnog organiziranja četnika na spomenutom području dala zadovoljavajuće rezultate. Rekli smo da je Birčanin trebao doći u Kninsku krajinu prvih dana travnja 1942, a da do toga nije došlo. Navodeći da je njegova »namjera da pređe u gore i da preuzme komandu divizije«, obavještajni centar NOP-a u Splitu u drugoj polovici travnja 1942. daje u vezi s tim ovu ocjenu: »Birčanin već bi do sada preuzeo komandu divizije, ali se bojao da neće imati dovoljan broj boraca za borbu. On bi htio da ima operativnu vojsku od najmanje 3000 ljudi, koje bi on vodio kud on hoće. Čuva svoju kozu i samo kad mu bude osigurano on će ići«. ¹⁹⁹

Prema raspoloživim podacima, Birčanin je početkom lipnja 1942. otišao iz Splita u Kninsku krajinu, tj. kod Bujića.²⁰⁰ On se ondje sastao i s drugim četničkim komandantima. U izvještaju Mihailoviću posebno je cijenio Đujića navodeći da je on »duhovni vođa, komandant ustanika (. . .), prvak severne Dalmacije (. . .)«. Također je odavao priznanje i drugim komandantima zbog njihove višemjesečne borbe »protiv ustaša i partizana«, pa ih je zbog toga »potvrdio na njihovim položajima, unaprijeđujući ih u čin četničkih vojvoda«, dok je uz njih »za pomoćnike postavio aktivne oficire«. S njim su došli pukovnik Dimitrije Uzunčević i kapetan Radovan Ivanišević. Za četničke vojvode su proglašeni Đujić, Vlado Novaković, Bogunović, Mane Rokvić i Mirko Marić.²⁰¹

Tada je učinjen i daljnji korak u konstituiranju štaba Dinarske četničke divizije. Za razliku od njegova prethodnog osnivanja, kada su to radili domaći četnički komandanti, sada se formirao štab kao operativni vojni organ u punom sastavu. Kako sam Birčanin navodi, kao komandant divizije, on je za pomoćnika postavio Uzunčevića, »koji rukovodi sa operacijama na terenu uz pomoć 14 aktivnih nižih oficira, ravnomerno raspoređenih po jedinicama«.²⁰²

199 AIHRPH, OS-7/714. Treba također napomenuti da je Birčanin, koji je rođen 1887, bio invalid i često pobolijevao. Zbog toga on se vrlo malo kretao, a boravio je uglavnom u Splitu.

200 U izvještaju obavještajnog centra NOP-a u Splitu, 6. VI 1942. navodi se: »2. VI otišao je iz Splita za Knin i stigao u štab Đujića, Ilija Birčanin. Otputovao je u pratnji 2 Tal. oficira talijanskih automobilom. Cilj njegovog odlaska: formalno preuzimanje komande nad četničkim odredima Like, Dalmacije, Hercegovine i Zapadne Bosne. Njegov štab će se do 'očišćenja' planine Dinare od partizana nalaziti u selu Strmici 20 km daleko od Knina, na putu za Bos. Grahovo. U tom selu treba ovih dana da se izvrši zakletva svih četničkih boraca i voda na vjernost Petru i Draži Mihailoviću.« (AIHRPH, OS-7/714). Prema nekim drugim izvorima, Birčanin je u Kninsku krajinu došao krajem srpnja ili u kolovozu (AIHRPH, NG, kut. 429, f. 5). Međutim, ti podaci nemaju osnove, jer je Birčanin u srpnju bio uglavnom u Hercegovini. On je ondje 16. VII 1942. datirao i svoj opširni izvještaj Mihailoviću, u kojemu govori i o stanju četničkih vojnih snaga u Dalmaciji, Lici i zapadnoj Bosni.

201 AIHRPH, NG, kut. 429, f. 5; Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 420-421.

202 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 421.

Prema podacima koje je Birčanin iznio u izvještaju Mihailoviću, Dinarska četnička divizija imala je u svom sastavu pet pukova i dva odreda. Svaki puk imao je dva bataljona, a broj četnika u njima bio je ovaj: puk »Petar Mrkonjić« (komandant Đujić) 700; puk »Gavrilo Princip« (Bogunović) 800; puk »Kralj Aleksandar« (Rokvić) 600; puk »Kralj Petar II« (Marić) 500; puk »Onisim Popović« (Popović, a zatim Novaković), 600. Vojnočetnički odred pod komandom Uroša Drenovića u Bosanskoj krajini, od dva bataljona, imao je oko 1000 četnika. Bukovički četnički odred od jednog bataljona, kojemu je komandant bio V. Novaković, a zatim kapetan Marko Crljenica, imao je 200 četnika. Ukupno je, dakle, prema Birčaninu, Dinarska divizija sredinom 1942. imala oko 4400 četnika. Treba, međutim, reći da se Birčaninovi podaci temelje na kriteriju maksimalno zamišljene regrutacije i mobilizacije u stanovništvu. Međutim, ta mobilizacija nije se mogla organizirati prema zamišljenom planu. Teškoće su bile brojne, od naoružavanja do problema prehrane. Posebno je palo na ispitu na čelo dobrovoljne mobilizacije, na što su četnički vojvode računali i stalno isticali u svojoj propagandi. Pogotovu je bilo nemoguće pokrenuti naoružane seljake u većim grupacijama da se bore izvan zavičaja. Tako je potpuno otpao plan odlaska veće grupe četnika u Hercegovinu. Zbog toga će se četničke vojne formacije po svom brojnom sastavu u stvarnosti vidljivo razlikovati od podataka koji se iznose u četničkim izvještajima. To potvrđuje i nešto kasnija talijanska evidencija. Po svoj prilici je najrealnija bila spomenuta Rapotecova konstatacija da su četničke snage u sastavu Dinarske divizije bile zapravo mobilne u jačini jednoga puka.²⁰³

Očito je da su Talijani nastojali što više angažirati domaće potencijale u organiziranju borbe protiv NOP-a. Zamišljeno je i vrbovanje oficira bivše jugoslavenske vojske, koji su bili u zarobljeništvu, to više što ih je bilo puno. Računa se da ih je u Njemačkoj bilo oko 15.000, a u Italiji oko 1500. Taj se broj smanjivao jer su se mogli oslobađati Hrvati, Makedonci i pripadnici nacionalnih manjina. Među zarobljenicima, posebno oficirima, sve više su dolazila do izražaja politička previranja vezana uz razvoj događaja u zemlji. Svakako je izbijanje oružanog ustanka i njegovo jačanje u pojedinim dijelovima zemlje bio vrlo značajan faktor daljnje političke diferencijacije među oficirima. Na toj liniji je i pročetnička orijentacija dolazila do izražaja.

Zarobljenički logor u Rijeci postao je glavni punkt preko kojega se počelo organizirati okupljanje oficira spremnih da se uključe u službu Talijana. Ondje je već krajem travnja 1941. bilo oko 80 oficira, među njima četiri generala. Taj se broj sve vise povećavao. U prvom redu riječ je o prebacivanju oficira iz njemačkih zarobljeničkih logora. Taj podatak potvrđuje zapravo koliko su Talijani bili zainteresirani da okupe i vrbuju što više oficira u svojoj akciji. Prema raspoloživim podacima, posebna talijanska vojna misija obilazila je zarobljeničke logore u Njemačkoj radi oslobađanja osoba rođenih na području koje je anektirala Italija.²⁰⁴ Po svoj prilici ta je akcija naišla na priličan odjek. Računa se da je krajem 1941. prebačeno oko 500 oficira iz njemačkih logora u Rijeku. Prema sporazumu s Nijemcima, oni su zapravo trebali biti oslobođeni. Međutim, do toga nije došlo, a pojedine grupe oficira smještene su i u druge talijanske logore (Averso, Sulmona). Njihov se broj povećao i zbog toga što su Nijemci dopustili odlazak i oficira koji nisu bili porijeklom s talijanskog anektiranog područja. Politička akcija među njima, radi vrbovanja za službu Talijanima, počela je davati ploda - pojedinci su puštani i slani u određena područja. Neki će se uključiti u vojno organiziranje četničkih grupa na području Hrvatske, poglavito u Lici i Gorskom kotaru.

203 Inače, Rapotec navodi podatak da Dinarska divizija raspolaže sa oko 9000 pušaka. Prema podatku koji, na osnovi Rapotecova izvještaja, donosi 14. VII 1942. Vlada Perić, obavještajni oficir jugoslavenske vlade u Carigradu, »računa se da u Dalmaciji ima oko 15.000 četnika pod komandom Birčanina«.Očito je da se radi o iskonstruiranim podacima i u prvom i u drugom slučaju. (Kao u bilj. 158).

204 Ta je akcija izazvala bojazan u vrhovima NDH, pa je MVP NDH interveniralo preko njemačkog poslanika u Zagrebu i dobilo obećanje »da se Srbi zarobljenici neće vratiti u Hrvatsku«. (AVII, NDH, kut. 241, br. reg. 16/1, dopis povjerenika GUS-a, 2. I, i odgovor MVP NDH, 9. I 1942).

Najistaknutiji su bili: potpukovnik Ilija Mihić; majori Slavko Bjelajac, Miloš Radojlović i Vojin Srdić; kapetani David Šoškić, Vasilije Marović, Miodrag Kapetanović, Sergije Živanović, Jovan Dabović, Sava Vukadinović; poručnici Milan Potrebić i Jovan Mandić.

Politička previranja u pojedinim područjima Hrvatske, posebno u ustaničkim masama, pokazivala su od jeseni 1941. kakve su bile mogućnosti za organiziranje i širenje akcije četničkih elemenata. Pored prikazanih kretanja u sjevernoj Dalmaciji, područje Like privlači najveću pažnju. Naime, organizacija četništva u Lici nije imala jedinstveno vodstvo, niti se razvijala pod istim utjecajem. Ono se na tom području jednim dijelom, posebno u južnoj Lici (Srb, Donji Lapac, Gračac), organizira pod utjecajem događaja u sjevernoj Dalmaciji, odnosno četničkog centra u Splitu. Drugo područje - posebno četnička uporišta u Gackoj dolini i u Medku -organizirano je najvećim dijelom u direktnom dodiru s talijanskim emisarima i, preko njih, s bivšim jugoslavenskim oficirima, koje su Talijani upućivali iz zarobljeništva, preko Sušaka.

Daljnji prodor talijanske vojske od Bos. Grahova naišao je na otpor ustaničkih jedinica. Bile su to i prve borbe ustanika u Lici s Talijanima. Njihove snage zauzele su Drvar 25. rujna, a početkom listopada ušle su u Srb bez borbe. Neometano zaposjedanje tog mjesta svakako je pripomogla i Rađenovićeva grupa. U to vrijeme zapravo i nije bilo glavnine boraca na tom području, jer se ista nakon borbi 6-8. listopada nalazila u borbama kod Donjeg Lapca. Tada su četnički elementi pristupili pripremama za osnivanje spomenutog puka »Kralj Petar II«. U Srbu je u drugoj polovici studenoga osnovan štab puka, kojemu je komandant bio Pajo Omčikus, a njegov zamjenik Nedeljko Keča. Uslijedila je propagandno-politička akcija u okolnim selima za mobilizaciju ljudstva za tu jedinicu, ali je ona naišla na snažnu protuakciju aktivista NOP-a, tako da zapravo u Srbu nije formiran a vojna četnička jedinica. Naprotiv, gibanja u ustaničkim masama na selu pokazivala su vidljivu orijentaciju prema NOP-u, što potvrđuje podatak da je više od 60 boraca otišlo u partizanski bataljon »Marko Orešković«.²⁰⁵ Nešto kasnije, u Otriću će se organizirati novi četnički puk pod istim imenom, ali to će biti sasvim nova akcija.²⁰⁶

205 Kao u bilj. 162. Marko Orešković je bio prva žrtva atentata, koje su četnički elementi izvršili u Lici na istaknute rukovodioce NOP-a. Do kraja godine u Lici ubijeni su još neki komunisti, među njima u gospićkom kotaru Pekiša Vuksan, Vlado Cerin, te Mićo Radaković u udbinskom kotaru. (Isto.) U proglasu, što ga je krajem listopada 1941 objavio Okružni komitet KPH za Liku, u povodu smrti Oreškovića, ističe se da ga je umorila »zločinacka ruka neprijatelja oslobodilačke borbe srpskog i hrvatskog naroda, zločinačka ruka narodnih izdajica i talijanskih plaćenika.« (Zbornik dokumenata NOR-a, VII, 233).

206 U navedenom izvještaju o jačini pojedinih četničkih jedinica, Birčanin je mislio na taj puk.

Oslobođenje Srba u ožujku 1942. bio je ujedno i obračun s tamošnjim četnicima. Grupa od petnaestak njih uspjela je pobjeći i pridružiti se Đujićevim četnicima, a Keča, Omčikus i Torbica su strijeljani.

Istodobno se u Donjem Lapcu počela okupljati grupa od oko 20 naoružanih ljudi oko majora jugoslavenske vojske Boška Rašete. Ona je bila uglavnom pasivna, ali je mogla biti opasna kada se, zahvaljujući talijanskoj taktici, određen broj ustanika vratio kućama. I u zauzimanju Donjeg Lapca od Talijana, u listopadu, pročetnički elementi su odigrali svoju ulogu. Rašeta je došao u dodir s talijanskim pukovnikom Soduom, tražeći zauzimanje Donjeg Lapca, pod opravdanjem da je to želja stanovništva koje želi biti zaštićeno.

Kako se vidi, i u Srbu i u Donjem Lapcu došla je do izražaja kolaboracija pročetničkih elemenata s talijanskim okupatorom pod čijim okriljem su u tim mjestima osnovani općinski organi vlasti.²⁰⁷

Krajem veljače 1942. godine ličke partizanske jedinice, nakon dosta teških borbi, oslobodile su Donji Lapac - bio je to velik poraz za Talijane, a za četnike poseban udarac. Grupa četnika je strijeljana, neki su pušteni kućama, a za Rašetom, koji se uspio sakriti, izdana je tjeralica.²⁰⁸

207 V e z m a r, n.dj., 195.

Pored zagovaranja mira i suradnje s talijanskim okupatorom, pozicija pročetničkih grupa u Lici protiv NOP-a pocela se vidljivo ispoljavati i u teroru nad hrvatskim stanovništvom. U nekim selima bilo je osvete, pa su stradavale hrvatske obitelji. Dio hrvatskog stanovništva se iseljava iz straha pred ustanicima. Bili su to ozbiljni problemi s kojima se suočavalo rukovodstvo ustanka, tj. rukovodstvo ličke partijske organizacije. (Isto, 198-199).

208 Isto, 256-257, 310. U siječnju 1942. u Liku je došao poručnik jugoslavenske vojske Stanko Šakić. Prema podacima, poslao ga je Mihailović, a posao je u rujnu 1941. iz Beograda preko Bosne s grupom od oko 50 izbjeglica iz Like. Ta se grupa ubrzo raspala i većina njenih pripadnika prešla je u partizanske jedinice. Šakić je pokušao vrbovanjem četničkih elemenata osnovati vojnu jedinicu, ali je u tome bio ubrzo onemogućen. (S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 105-106; AH, ZKRZ-GUZ - 1945,kut. 20).

Taj značajni uspjeh snaga NOP-a, stvaranje slobodnog teritorija u kotaru Donji Lapac u trajanju od skoro godinu i pol dana, bio je i odlučujući udarac tamošnjim četničkim grupama. One su mogle egzistirati samo u neposrednoj zaštiti talijanskih garnizona.

Nakon gubitka Donjeg Lapca i Srba, glavno središte organiziranja četništva u Lici postao je Gračac. U njemu je osnovan Centralni četnički odbor, kao organ vlasti, a postavljeni su i tzv. civilni komesari u Gračacu, Zrmanji i Bruvnu, koji su trebali obavljati funkciju nekadašnjih načelnika općina. Talijani su bili osobito zainteresirani za jačanje četnika u gračačkom kataru, poglavito zbog nadzora željezničke pruge u pravcu Knina. Upravo je koncentracija talijanske vojske uz tu prugu omogućavala četnicima da stvore uporišta na tom području. U proljeće 1942. počelo je organiziranje većih četničkih jedinica.²⁰⁹

209 V e z m a r, n.dj.,311-312.

Četnici se organiziraju i u udbinskom kotaru. Ondje su glavni bili pop Nedeljko Radaković i trgovac Sava Čorak, koji su došli iz anektiranog dijela Dalmacije, gdje su također bili izbjegli. U političkoj akciji po selima četnički elementi su propagirali Čorkovo ime i zahtijevali da se za ustanike prihvati naziv »četnik«.²¹⁰ U tome su se služili i terorom, kojemu je žrtava bio komunist Mićo Radaković, španjolski dobrovoljac. Iako su tom akcijom pojačali psihozu straha u stanovništvu, oni su se istodobno kompromitirali. Čorak se inače povezao s Rašetom u Donjom Lapcu, a po dolasku talijanske vojske u Udbinu u jesen 1941, odlazi u ta1ijanski garnizon, nastavljajući svoju akciju pod talijanskim okriljem.²¹¹

210 Istodobno na tom području propagiran je pukovnik Petar Veljković, koji je bio komandant 54. puka Jadranske divizije u aprilskom ratu, a zarobili su ga Nijemci u Drvaru. Populariziran je pod nadimkom »Brko, koji je podigao ustanak u bosanskim planinama i čija se vojska kreće k Lici«. Isto se ime propagiralo i u Kninskoj krajini. (S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 59).

211 AH ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20.

Talijanska propaganda radi pasivizacije ustaničkih snaga osjetila se u rujnu 1941. u zapadnoj Lici, tj. u otočačkom i brinjskom kotaru. Naišla je na podršku nekih bivših oficira, žandara i službenika čija akcija oživljava u pojedinim srpskim selima.²¹² Talijansku je taktiku obilježavalo približavanje stanovništvu pojedinim ustupcima, kao što je brojnije izdavanje propusnica te puštanje pojedinih seljaka koje su ustaše zatvorili. Glavni je cilj bio da se izazovu kolebanja u partizanskim uporištima te su u tu svrhu angažirani i agenti koji su nastojali da uspostave vezu s njima. Tako je došlo i do neposrednih dodira s talijanskim oficirima. Međutim, nakon prvih oružanih sukoba ubrzo su uslijedile talijanske terorističke akcije nad narodom ustaničkih sela.²¹³ U studenom je iz Gračaca došao u otočački kotar podoficir Dmitar Trkulja da okupi tamošnje četničke elemente i organizira borbu protiv partizana. On je, međutim, ubrzo otkriven i likvidiran. Međutim, jedna manja četnička grupa uspjela se uključiti u partizanski odred Drenov Klanac gdje je ubila političkog komesara odreda Romana Marinčića i još dvojicu komunista. Tu grupu vodio je kapetan Žakula iz Drenova Klanca, koji je uspio pobjeći u talijanski garnizon u Otočcu. U istrazi nad uhapšenom četvoricom izvršilaca tog zločina otkriveno je da su imali neposrednu vezu s talijanskom komandom u Otočcu, odakle su dobivali upute.²¹⁴

Pročetničke tendencije došle su do izražaja i na području Plaškog. Ondje se u zbjegovima naroda, koji se krajem srpnja i početkom kolovoza 1941, osobito nakon ustaških pokolja u Sivniku i Trojvrhu, sve više sklanjao u sume, osjetila prisutnost grupe podoficira i žandara. Zagovarajući borbu protiv ustaša, oni su ujedno propagirali da se ne pruža otpor talijanskom okupatoru. Oni su zadobili utjecaj u oružanoj ustaničkoj grupi, koja je početkom listopada osnovana na Pišteniku. Jačanje pročetničkih tendencija osjeća se od kraja studenoga kada se vratio iz Beograda trgovac Đuro Vidaković, koji se priključuje ovoj grupi.²¹⁵ Uslijedila je otvorenija propaganda te grupe, kojoj je glavna tendencija bila da se osumnjiče i optuže Hrvati koji su, poglavito iz Zagreba, stizali na to područje u partizanske jedinice. Govorilo se da je riječ o ustašama koji se kriju pod imenom partizana kako bi lakše mogli provoditi teror nad srpskim stanovništvom.²¹⁶ Sumnjičen je i sam Glavni štab NOP odreda Hrvatske, koji se nalazio u selu Zbjegu.²¹⁷ U vezi s tom pojavom, Vladimir Bakarić je, kao komesar Glavnog štaba Hrvatske, pisao Centralnom komitetu KPH. Ukazujući na značenje dolaska Zagrepčana u partizane, on konstatira da u samom Plaškom taj dolazak »nije bas dobro primljen. Ljude su počeli sumnjičiti da su ustaški agenti, jer su Hrvati, a mogu u vlaku da se voze. Počeli su ih zaustavljati, legitimirati i pitati zašto do sada nisu došli, zašto ne nose sobom oružje i slične gluposti«. Navodi da je i sam bio ispitivan te zaključuje da je to »u vezi s pojavom jednog četničkog logora u blizini same stanice, a komandir je poveo veliku agitaciju protiv dolaska Hrvata«.²¹⁸ Uspješna politička protuakcija pridonijela je da se ta opasnost suzbije.²¹⁹

212 »Među njima se posebno ističe bivši općinski bilježnik u Škarama Đuro Banjanin, koji je s italijanskom propusnicom došao iz Gračaca i hvalio se pred seljacima kako u istočnoj Lici ima na hiljade naoružanih četnika s kojima je učestvovao u nekim borbama. U Drenovu Klancu rovari bivši kapetan Žakula, u Doljanima bivši kapetan Mandić, u Dabru Bobić i Trkulja, također bivši žandari i u Podumu Mile Marijan, kapetan bivše vojske. Na području brinjskog kotara, bivši podoficir Vujića Smiljanić iz Prokika, odvraćao je ljude od borbe i govorio kako Talijane ne treba dirati«. (M i l a n B u k v i ć, Otočac i Brinje u NOB 1941-1945, Otočac 1971, 86-87).

213 Isto, 101-104.

214 Isto, 132.

215 M i l a n P e š u t, »Ustanak i stvaranje prvih partizanskih jedinica«, zbornik: Plaščanska dolina i okolica u NOR-u 1941-1945, Karlovac 1976, 143-158.

216 U svojim sjećanjima D u š a n L i v a d a je tu pojavu opisao ovim riječima: »Prikazujući se prijateljem i zaštitnikom srpskog naroda i raspirujući šovinističku mržnju kod njega prema hrvatskom narodu, okupator je uspio da u Plaškom okupi grupu četnički nastrojenih ljudi koji su provodili snažnu agitaciju protiv napada na Talijane. Oni su u početku izbacili parolu da se u sumi nalaze ustaše maskirane pod imenom komunista i partizana. U obrazlaganju te parole i nastojanju da se u nju vjeruje oni su bili vrlo uporni. Govorili su da je Pavelić izmijenio taktiku i u sumu šalje ustaše pod izgovorom da su komunisti, da bi lakše mogao klati Srbe. U tom duhu otvoreno su govorili protiv svih Hrvata koji se nalaze u partizanima, posebno u rukovodstvima, tražeći njihovu fizičku likvidaciju«. (D u š a n L i v a d a, »Dijelovi kotara Slunja u ustanku 1941/1942. godine«, Prva godina NOR-a, n. dj., 471-472).

217 U svojim sjećanjima D a n i l o L a t a s ukazuje na tu propagandu kao »tipičan primjer neprijateljskog djelovanja i obmanjivanja masa«. On navodi da je ta propaganda proturala vijesti kako je Pavelić »već poslao neku 'Gešu' (GEŠ, popularna kratica Glavnog štaba Hrvatske, op. F. J. B.), koja je već tu u Zbjegu s nekim ustašama i da tu 'Gešu' s ustašama treba šta prije likvidirati«. (D a n i l o L a t as, »Veza s Glavnim štabom Hrvatske 1941 godine«, zbornik: Plaščanska dolina, n. dj., 184-185).

218 Zbornik dokumenata NOR-a, V/3, 23-24, pismo od 2. 1. 1942.

219 Opširnije Livada, n.dj.,472 i Danilo Latas, n.dj.,1-85.

Na Kordunu je pojava talijanskih trupa u prvoj polovici listopada 1941 kada se uspostavljaju garnizoni na području tamošnjih kotara Karlovac, Vojnić, Slunj i Vrginmost - izazvala također određenu pojavu kolebanja u ustaničkim masama. Rezultat toga bila je pojava određenih četničkih tendencija. Zahvaljujući značajnim uspjesima u organizaciji partizanskih jedinica, rukovodstvo NOP-a je moglo efikasnije reagirati na te pojave, suzbijajući ih i šire utječući na političko usmjeravanje naroda. U svakom slučaju, talijanska je propaganda pod parolom zaštite Srba zajedno s istupanjima predstavnika ustaških organa našla određeno plodno tlo kod pojedinih građanskih političara, koji su svoju daljnju poziciju temeljili na politici pomirljivog odnosa prema okupatoru i NDH. Pojave kolebanja osjetile su se ne samo u seljačkim masama nego i u pojedinim partizanskim odredima.²²⁰ Pojedini partizanski odredi u kojima KP ima najjači utjecaj ulazili su u ozbiljne oružane sukobe s talijanskom vojskom. Kao odgovor uslijedile su represalije: paljenje sela, odvođenje seljaka, pljačke, ubojstva, što je osobito došlo do izražaja na području Vojnića. Strah od daljnjeg terora i dojam o nemogućnosti zaštite sela i stanovništva pojačavali su kolebanja, tako da neki partizanski odredi izbjegavaju oružane akcije protiv Talijana. Vidljive su i tendencije pregovaranja s talijanskim oficirima. U nastaloj situaciji osjeća se pojačana akcija pojedinih poznatijih građanskih političara na tom području, većinom iz bivše SDS. Akcija je u prvom redu bila usmjerena protiv NOP-a.²²¹ Održavaju se zborovi na kojima ponekad znatnije utječu parole tih snaga, tako da komunisti i simpatizeri NOP-a ostaju u manjini. Traži se smjenjivanje Hrvata s rukovodećih mjesta u odredima.²²² Sve je vidljivija kolebljivost u držanju Mihajla (Mišan) Napijala, bivšeg zastupnika SDS-a u kotaru Vojnić, uglednog i cijenjenog seljaka koji je prišao NOP-u. Akcija, u kojoj je Napijalo zadobio nekolicinu pristaša, i koja je prijetila da postane još opasnija, bila je pravodobno onemogućena pojačanom političkom akcijom komunista i simpatizera.²²³ Značajni su rezultati postignuti i u suzbijanju četničkih tendencija i utjecaja četničkih elemenata u nekim partizanskim odredima. Karakterističan je primjer odreda Skrad, u kojemu su, zbog nebudnosti partijske ćelije, četnički elementi preuzeli inicijativu i namjeravali da u Skradskoj sumi osnuju četnički štab.²²⁴ Ta je akcija također na vrijeme onemogućena.²²⁵

220 S a v o Z l a t i ć M i ćo, »Uz stranice partizanskog dnevnika 1941-1942 godine«, Prva godina NOR-a, n. dj., 237.

221 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 88 i d.

222 Kao u bilj. 215.

223 O situaciji na području kotara Vojnić, politički komesar NOP odreda Korduna i Banije, u izvještaju 18. X 1941, piše: »Taj rajon pretrpio je najveći nalet okupatorskih trupa i na teritoriji tog rajona došlo je do prvih borbi. Narod u selu Kuplenskom, koje je potpuno uništeno artiljerijskom vatrom i spaljeno zajedno sa još par sela, prvih dana poslije talijanske ofenzive počeo je da se koleba i to pod vodstvom istaknutog prvaka SDS-a (Mišana Napijala) i još nekih tipova koji su bili izbačeni iz odreda, koji su upotrijebili momenat i otpočeli kampanju protiv nacionalno-oslobodilačkog pokreta. Pogreška je bila od strane naših istaknutih drugova koji su pod pritiskom mase koja je bila raspaljena od Mišana pristali na to da on formira nacionalno-oslobodilačke odbore. Međutim, on je na zborovima, na koje se u većini slučajeva narod nije odazvao, iskrivio ulogu nacionalno-oslobodilačkih odbora, s tim da će oni biti protiv partizanskih odreda i da će ti odbori birati komandu, određivati akcije itd. Prema naređenju ovog komesarijata pošli su smjesta u narod komesari odreda tumačeći narodu nužnost borbe protiv Talijana i štetnost rabote koju je poveo Mišan. Njima je uspjelo da po svim selima organizuju nacionalno-oslobodilačke odbore sa specijalnom zadaćom da organizuju pomoć postradalima od naleta okupatora. Kroz to vrijeme okupatori su napustili teritorij ovoga rajona, a vraćaju se hrv. domobranci«. (Zbornik dokumenata NOR-a, V/1, 205).

224 Zbornik dokumenata NOR-a, V/2, 8-9; S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 91.

225 »Na Kordunu se«, piše u svojim sjećanjima Stanko Opačić, tada komandant bataljona, »pojavila samo u prvim danima ustanka grupa četnika, i to u partizanskom odredu 'Gornji Skrad'. Dakle, samo gdje je i prije rata režimski poslanik Grba imao čvršći oslonac. Najvjerojatnije je da je tu grupu podsticao i sam Rakinić, poručnik Jugoslavenske vojske. Upravo kada je raskinuo s nama i odmetnuo se od našeg odreda pridružio se petnaestorici četnika Gornjeg Skrada. No ta je grupa likvidirana, prije nego nam je ikoga ubila i napravila veće štete. Jedino je on uspio izbjeći, ali ne za dugo. Velika zasluga za tu, može se reći bezbolnu, operaciju pripada upravo partijskoj organizaciji u gornjem Skradu i komandiru toga odreda Radi Dobrosavljeviću«. (O p a č i ć, »Neki neosvijetljeni događaji iz NOB-e na Kordunu«, Druga godina NOR-a, n. dj., 298).

Strah u narodu od pojačanih represalija talijanske vojske u zimskim mjesecima ponovo je - dao poticaje pojedinim građanskim političarima za širenje nepovjerenja prema Komandi NOP odreda Korduna i Banije. Posebno je to došlo do izražaja u organiziranju skupštine stanovništva u Crnoj Lokvi, 3. prosinca, kojoj je prisustvovalo oko 760 ljudi. Pročitan je tekst rezolucije od deset točaka, čiji sadržaj jasno ispoljava taktiku građanskih snaga prema okupatoru i tendencije u cilju slabljenja NOP-a. Posebno je to vidljivo u prve četiri točke, koje glase:

»1. Skupština donosi zaključak da Komande narodno oslobodilačke vojske ne vrše nikakve napade nigdje na terenima za vrijeme zimske sezone.

2. Skupštinari jednoglasno zaključuju da se popali onoliko kuća u Hrvatskim selima koliko je popaljeno naših srpskih kuća.

3. Glede ovih napada što je počinila neprijateljska vojska ovih dana a na temelju vršenja akcija po oslobodilačkoj vojsci narod donosi zaključak da uopće neda nikom ništa od hrane za prehranu ljudstva i stoke i to u tome slučaju u koliko Komanda ne usvoji narodne zahtjeve.

4. Narod donosi zaključak da ne priznaje današnje Komande odnosno uprave, traži da narod izabere upravu Komande s razloga što je uništila ovaj narod i nije izvršavala narodne zahtjeve«.

U devetoj točki se kaže: »Narod se potpuno slaže sa poštenim Hrvatima koji bi radili u Komandi sa sporazumom naroda a inače se narod ne slaže ni sa onim Srbima koji bi radili na štetu ovog naroda«.²²⁶

Da organizatori ove skupštine i autori rezolucije nisu uspjeli izmanipulirati prisutne onako kako su željeli, pokazuje i reagiranje na formulaciju druge točke, koja nije prihvaćena. To jasno potvrđuje dopisani tekst u zapisniku, koji glasi: »Nakon pročitanog zapisnika narod jednoglasno odustaje od tačke 2 navedene u ovom zapisniku«.

Izvršen je i atentat na komandanta bataljona Stanka Opačića, ali nije uspio. Uspješno onemogućavanje desničarskih snaga, koje je bilo popraćeno širom političkom akcijom, organiziranjem masovnih zborova, zadalo je snažan udarac tim elementima vodeći ih u potpunu izolaciju.²²⁷

U usporedbi sa spomenutim područjima razvoj događaja u Slavoniji imao je, zbog niza okolnosti, drugačiji tok. Teror ustaškog režima ondje je također od početka došao do izražaja, manifestirajući se u različitim oblicima nasilja nad srpskim stanovništvom, poglavito u hapšenjima i odvođenjima u logore. Time je, dakako, i na tom području poticana psihoza straha u stanovništvu, tako da su cesti bjegovi i sklanjanja u šume. Međutim, ustaški teror nije poprimio razmjere kao u nekim drugim krajevima. Važnu je ulogu odigrala njemačka okupaciona sila zainteresirana za pacifikaciju područja sjeverno od Save iz niza razloga, u prvom redu ekonomskih i strategijskih. Nijemci su nakon ustaškog pokolja u Gudovcu energično dali do znanja da im ne odgovaraju takvi postupci, jer u njima vide i ugrožavanje vlastitih interesa.²²⁸ Prema tome, u vrijeme pokretanja oružanog ustanka uočljivo je bilo različito držanje njemačkih i talijanskih okupacionih vlasti.

226 Tekst dokumenta u cijelosti donosi S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 92-93. U posljednjoj točki se navodi da prisutni na skupštini izabiru četiri osobe (Milić Eremić, Mirko Lončar, Dragan Kljukovnica i Miloš Napijalo) koje će zapisnik »predati Komandi narodno oslobodilačke vojske i ujedno izjaviti usmeno narodno raspoloženje i mišljenje prema današnjem radu i situaciji narodnoj«. .

227 Zbornik dokumenata NOR-a, V/2, 196-197; S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 93-94; M i l e D a k i ć, »Razvitak i djelovanje partijske organizacije na Kordunu 1941. i u prvoj polovici 1942. godine«, Prva godina NOR-a, n. dj., 304 i d. D a k i ć navodi da je Napijalo bio glavni organizator skupštine u Crnoj Lokvi. (314). »Skupština u Crnoj Lokvi«, - zaključuje D a k i ć , »ipak ukazuje na labilnu političku situaciju i na činjenicu da je još uvijek na Kordunu postojao prostor za djelatnost protiv politike KPH. (...) Bio je to posljednji pokušaj da se nametne oportunistički, u osnovi četnički, idejni koncept narodu Korduna«. (305).

228 Opširnije: P a v l e G r e g o r i ć, Narodnooslobodilački pokret u zapadnoj Slavoniji, Moslavini i Bjelovarskom okrugu 1941. godine - Sjećanja, Slav. Brod 1969, 60 i d.; Z d r a v k o K r n i ć, Slavonija 1941, Osijek 1978, 61 i d.

Djelovanje srpskih nacionalističkih elemenata u Hrvatskoj sjeverno od Save radi stvaranja četničkog pokreta bilo je u toku cijelog rata od marginalnog značenja. Sve oružne partizanske grupe u Slavoniji, koje su nastajale od srpnja, osnivali su komunisti. Samo su tri grupe nastale spontano okupljanjem odbjeglih srpskih seljaka. U grupi koja je osnovana u zapadnoj Slavoniji bio je podoficir jugoslavenske vojske Savo Kosanović, koji je prije rata bio organizirani četnik. Kao takav nastojao je politički utjecati na ostale raspirivanjem antihrvatskog raspolozenja.²²⁹ Ta je grupa jedno vrijeme djelovala u sastavu Psunjskog partizanskog odreda, ali ju je Kosanović uspio odvojiti opravdavajući to potrebom da u prvom redu brani svoje selo Lisičinu. Međutim, većina pripadnika te grupe bila je za borbu protiv Nijemaca i ustaša, tako da Kosanović nije mogao spriječiti njeno priključivanje Papučkoj partizanskoj četi, nakon političke akcije komunista. Kosanović je, međutim, nastavio svoju akciji, u prvom redu agitacijom medu seljacima protiv partizana, pa su ga zbog te djelatnosti borci osudili na smrt, i strijeljan je u ožujku 1942, zajedno sa dvojicom istomišljenika. Ostali su se članovi grupe uključili u partizansku jedinicu.²³⁰

229 »Pripadnici grupe nosili su na kapama i šubarama kokarde koje su nosili i četnici. Nisu bili za napade na Nijemce i ustaše izvan svog kraja. Govorili su da će oni braniti samo svoje kuće i svetiti se ustašama. Takva je u početku bila većina«. (K r n i ć, n. dj., 177-178).

230 Usp. K a r l o M r a z o v i ć , »NOP i borba protiv pokušaja stvaranja četničkih oružanih odreda u Slavoniji«, zbornik: Slavonija u narodnooslobodilačkoj borbi, Slav. Brod 1967, 160-161; G r e g o r i ć, n. dj., 197,214-215,236; D u š a n Č a l i ć, »Značaj partijskog savjetovanja Slavonije (25-27. XII 1942), za razvoj NOP u Slavoniji«, Zbornik HIS, br. 1, 1963, 82-83; C v j e t k o T o m l j a n o v i ć , Narodnooslobodilački pokret i problem oružanog četništva u Slavoniji, Zbornik HIS, br. 2, 1964,9-12; K r n i ć, n. dj., 168, 177-178, 184.

Prikupljene obavijesti i analize djelovanja četnika omogućile su rukovodstvu NOP-a da u proljeće 1942. dosta precizno utvrdi neke bitne značajke njihove pozicije u Hrvatskoj. Medu njima glavnu pažnju privlače ove:

a) Najjači centar četničkih snaga nalazi se na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije. Te su snage organizirane u sklopu Dinarske divizije. S tog teritorija pokreću se glavne četničke oružane akcije.

b) «Politički centar« četničkih snaga na tom području nalazi se u Splitu. Odatle se upućuju glavne smjernice za organiziranje i djelovanje četničkih snaga na terenu. Preko posebnog emisara s centrom u Splitu uspostavila je vezu i emigrantska vlada.

c) Drugi je politički centar četnika u Sušaku. Odatle je izvršeno niz pokušaja da se u redove NOP-a »ubaci što više četnika«. Iz tog centra se djeluje na području Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i dijela Like.

d) Glavne četničke vode su Birčanin, Jevđević, Urukalo, Novaković Longo (u gradovima), Đujić, Vlado Novaković, Brković, Popović, Rađenović (na terenu).

e) Četnička propaganda je u prvom redu usmjerena protiv NOP-a. Među njenim nosiocima prednjači Đujić. U toj propagandi teži se NOP što više kompromitirati i optužiti kao glavnog krivca za teror nad srpskim stanovništvom. Stoga se teži poistovjećivanju partizana i ustaša (»partizansko-ustaške bande«), tvrdi se da oni djeluju »u sporazumu s Pavelićem i da su na partizanskim vodstvima sve sami Hrvati-ustaše«.

f) Zbog utjecaja NOP-a u stanovništvu četnici ne mogu biti indiferentni prema nekim pojavama, pa su prisiljeni da se služe posebnom taktikom. Tako svojim odredima dodaju naziv »narodno-oslobodilački«, a pozdrav "Smrt fašizmu -sloboda narodu« pretvorili su u »Smrt fašizmu i komunizmu demokratska sloboda srpskom i svim slovenskim narodima«. U vezi s tim je i odnos prema Talijanima. Naime, pod istim utjecajem, Talijane se javno označava kao okupatore, dok se u četničkim dokumentima »otvoreno spominje njihova saradnja s talijanskim okupatorom«.²³¹

231 Zbornik dokumenata NOR-a, V/4, izvještaj Glavnog štaba Hrvatske Vrhovnom štabu, 25. V 1942, 322 i d.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument