Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Akcije oko daljnjeg organiziranja četnika

U daljnjem organiziranju četnika Split je postao važan zbog niza okolnosti. U Split su dolazili prvi emisari koji su talijanskim vlastima u predstavkama iznosili svoje političke programe i spremnost za suradnju. Spomenuti Odbor za pomoć izbjeglicama bio je svakako najaktivniji među takvim organizacijama, posebno zbog toga što je okupljao i utjecajne pojedince, a jedna od njegovih glavnih zadaća bilo je održavanje dodira s talijanskim vlastima. U Splitu se nakon okupacije zemlje ubrzo koncentrirao priličan broj srpskih izbjeglica s drugih područja, koji su inače do rata bili u većoj ili manjoj mjeri politički aktivni. Tu se koncentrirao i priličan broj oficira i podoficira bivše jugoslavenske vojske, a postala je vidljivija pokretljivost među građanima srpske i hrvatske nacionalnosti prije rata prorežimski orijentiranim. Split je tako postao značajan punkt preko kojega se organiziraju različite akcije i razmjenjuju informacije. Po tome će on biti sve privlačniji i za akciju jugoslavenske vlade u emigraciji i britansku obavještajnu službu. Sve su to bili važni momenti za daljnje organiziranje i razvoj četničkog pokreta u Hrvatskoj i šire.¹¹²

U tom pravcu novi važan momenat bio je dolazak u Split Dobroslava Jevđevića i Ilije Trifunovića Birčanina, istaknutih prvaka četničkog pokreta prije rata. Jevđević je na skupštinskim izborima 1938. bio kandidat JNS, u sklopu Udružene opozicije u izbornim kotarima Rogatica i Čajniče u istočnoj Bosni. U početku okupacije bio je u Budvi, jer prethodno nije uspio da ode iz zemlje. U Split je došao vjerojatno u rujnu 1941. godine. Talijanskim vojnim vlastima u Splitu, po svoj prilici samom generalu Dalmazzu, uputio je opširniju predstavku 26. rujna.¹¹³ Jevđević je već prije dolaska u Split došao u dodir s talijanskim vojnim vlastima. Prema nešto kasnijim podacima general a Dalmazza, prve informacije o Jevđeviću dobivene su od Rađenovića. To je omogućilo da se s Jevđevićem »uspostave kontakti«. Dalmazzo konstatira da je Jevđević »već u prvim razgovorima izrazio želju da sledi istu liniju kao i Rađenović, zasnovanu na iskrenoj saradnji sa Italijom, i sa svoje strane podržao uspostavljanje dodira s poznatim pukovnikom, vojvodom Ilijom Trifunovićem Birčaninom«.¹¹⁴

112 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 80, zaključuje da se »težište akcije premešta u Split koji postaje politički centar u formiranju četničkog pokreta u Dalmaciji, Hercegovini, zapadnoj Bosni, Lici, sa pretenzijama sve do Kupe, pa i dalje, preko Save. A centar oružanog oslonca i vojničkog organizovanja četničkih odreda postaje tromeđa Like, zapadne Bosne i Dalmacije s težištem u Kninskoj krajini«.

113 Opširnije P e t r o v i ć ,n. dj., 203 i d.

114 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/2, 51-52, izvještaj od 17. I 1942. komandi Druge armije.

U spomenutoj predstavci Jevđević je prikazao ustaški teror u istočnoj Bosni i pozvao talijansku vojsku da okupira to područje. Nakon toga, tj. početkom listopada 1941, došlo je do razgovora između Jeđevića i talijanskog kapetana Angela de Matteisa, šefa obavještajnog odjela Šestog armijskog korpusa. Tom prilikom Jevđević je izjavio da je spreman jamčiti da će se svi ustanici u istočnoj Bosni vratiti kućama i predati oružje, ako dođe do talijanske okupacije.¹¹⁵

Po svoj prilici, u isto je vrijeme ili ubrzo nakon Jevđevića, u Split došao Birčanin, predsjednik Narodne odbrane i poznat kao četnički vojvoda iz balkanskih ratova. De Matteis se sastao s njim i Jevđevićem 20. listopada 1941. i tom prilikom su talijanske vlasti dobile dosta detaljan uvid u njihova gledišta i mogućnosti za suradnju. Tom prigodom je Birčanin dao i obavijesti o svom kretanju nakon okupacije zemlje i o dolasku u Split. On je pobjegao iz Beograda pred Nijemcima i sklonio se u Kolašin, u Crnoj Gori. Bio je, kako sam kaže, iznenađen izbijanjem masovnog oružanog ustanka u Crnoj Gori, ocjenjujući ga da je »U osnovi bio komunističko-antitalijanski«. Izjavio je da je s uspjehom intervenirao u Kolašinu da pobunjenici ne likvidiraju petnaest talijanskih oficira koje su zatvorili. Ipak su ga talijanske vojne vlasti na Cetinju obavijestile da je nepoželjna osoba na tom području i savjetovano mu je da ode u Split.¹¹⁶ U vezi s tim nameće se i pitanje da li je Birčanin došao u Split isključivo po sugestiji Talijana, kako je sam tvrdio u spomenutoj izjavi, ili su na njegov dolazak utjecali i drugi faktori. Svakako je neosporno da je ispitivanje mogućnosti i sadržaja konkretnije suradnje s Talijanima moglo biti važan razlog Birčaninova dolaska u Split, koji je bio jedan od talijanskih komandnih centara. S obzirom na razvoj događaja Birčanin je u talijanskoj okupacionoj sili mogao vidjeti faktor koji jamci suzbijanje ustaškog terora nad srpskim stanovništvom, a i gušenje oružanog ustanka, čija ga je pojava u Crnoj Gori uplašila. Riječ je dakle o faktoru kojemu bi trebalo ponuditi suradnju.¹¹⁷

115 P e t r o v i ć, n. dj., 211-215. U spomenutom izvještaju Dalmazzo daje ovu karakteristiku Jevđevića: »Bivši poslanik Jevđenić, vatreni nacionalista, kandidat za četiri saziva Skupštine kao predstavnik istočne Bosne, vođa 'Orjune' i vođa opozicije za vreme autoritativnog režima kralja Aleksandra, vidi u potpunoj okupaciji Bosne i Hercegovine od italijanskih jedinica jedinu mogućnost da otrgne Srbe ovih pokrajina od ustaških pokolja i denacionalizacije. Priželjkuje stvaranje Bosansko-hercegovačke države, sa srpskom vladavinom, pod italijanskim pokroviteljstvom. U više prilika je pokazao da raspolaže značajnim uticajem na srpske i muslimanske mase istočne Bosne i volju da s nama saraduje».(Kao u bilj. 114).

116 P e t r o v i ć, n. dj., 215 i d. Birčanin se zapravo sklonio u selo Lipovo kraj Kolašina, gdje se inače sklonila jedna grupa građanskih političara. (R a d o j e P a j o v i ć, Kontrarevolucija u Crnoj Gori, Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Cetinje 1977, 85).

117 U spomenutom izvještaju Dalmazzo je dao ovu karakteristiku Birčanina: »Pukovnik Trifunović, teški ratni invalid, od svog naroda smatran srpskim Garibaldijem, četnički vojvoda za vreme balkanskih ratova i rukovodilac Narodne odbrane, stari je vojnik čija je jedina želja da spase svoj narod u ovom burnom periodu njegove istorije. Antitevtonac po ubeđenju, upoznat sa dosadašnjim iskrenim držanjem italijanskih jedinica prema Srbima na okupiranim teritorijama i svestan da je ovo držanje praktično u suprotnosti - bar službeno - s našom inostranom politikom, nastoji da svojim ličnim uticajem otkloni svaku mogućnost trvenja između svog naroda i italijanskih jedinica, jer u našoj dobrodušnosti vidi jedini put spašavanja Srba«. (Kao u bilj. 114).

Što se pak tiče mogućnosti utjecaja nekih drugih faktora na Birčaninov dolazak u Split, može se otkloniti teza da je on već tada došao kao izaslanik D. Mihailovića. Činjenica je, naime, da je Mihailović u stvaranju četničke organizacije najozbiljnije računao na uključivanje Birčanina i da je u tu svrhu uputio svog emisara u Crnu Goru, u kolovozu 1941, da ga dovede na Ravnu goru. Međutim, do toga nije došlo, po svoj prilici zato sto je Birčanin već napustio Kolašin.¹¹⁸ Taj podatak je, međutim, važno navesti, jer će se Mihailovićeva namjera o angažiranju Birčanina u dogledno vrijeme ostvariti.

Preostaje još da se vidi nije li Birčanin došao u Split po konkretnim uputama britanske obavještajne službe. Raspoloživa dokumentacija zasad ne može sa sigurnošću potvrditi takvu tezu, ali se ona ne može sasvim otkloniti. Činjenica je, naime, da je Birčanin prije rata bio povezan sa britanskom obavještajnom sluzbom.¹¹⁹

U svakom slučaju, Birčanin i Jevđević su svoju političku djelatnost u Splitu započeli konkretnim dodirima i dogovorima s talijanskim vlastima. Na to već dovoljno ukazuje izjava koju su dali u spomenutom susretu sa De Matteisom, o čemu je obaviješten Generalštab talijanske vojske. Prema toj informaciji, Birčanin i Jevđević su osobito zagovarali potrebu talijanske okupacije istočne Bosne, jer je sličan korak, koji su Talijani učinili reokupacijom drugih područja NDH, po njihovoj ocjeni naišao na priznanje i podršku srpskog stanovništva. S druge strane, za njih se okupacija nametala kao prijeko potrebna jer bi se time »presjekla snažna komunistička aktivnost, koja je predodređena, ako potraje sadašnje stanje stvari, da se širi u većoj mjeri iz dana u dan i to sve intenzivnije«¹²⁰ Oni su ta gledišta i zahtjeve još zdušnije zagovarali u razgovoru s Vittorijem Castellanijem, izaslanikom talijanskog Ministarstva vanjskih poslova pri komandi Druge armije, u drugoj polovici listopada 1941. godine. Glavni dojam, koji je Castellani stekao, bilo je Birčaninovo i Jevđevićevo naglašeno isticanje njihove protalijanske orijentacije i korigiranje nekih njihovih dotadašnjih suprotnih gledišta. Na toj liniji oni su izrazili spremnost za konkretne akcije uspostavljanjem i širenjem osobnih veza i dodira, uz talijansko posredovanje. Prema Birčaninovim riječima, bilo bi to »stvaranje mreže centara sa osobama koje su mu ostale vjerne«. Pri tome je posebno mislio na angažiranje nekadašnjih članova Narodne odbrane u koju su bile uključene i neke druge organizacije. Naumio je, kako sam kaže, »da upotrebi svoj stari ugled da bi iskoristio nacionalistički osjećaj koji leži u osnovi ustanka koji je buknuo u Srbiji, da bi ponovno povratio izgubljeni autoritet i onda usmjerio cio pokret prema onoj političkoj orijentaciji u koju on sam ima povjerenja«. Misli da bi njegova konkretna akcija bila usmjerena prvenstveno prema Srbiji, alibi ona mogla imati i izvjesnog uspjeha u Bosni i Hercegovini i Lici, te donekle u Sloveniji i »u ponekom pravoslavnom centru sjeverne Hrvatske«.¹²¹

118 P a j o v i ć, n. dj., 132.

119 Detaljnije o tome M a r j a n o v i ć , n. dj., 19, 46, 77, 205 i d.

120 Opširnije P e t r o v i ć, n. dj., 215 i d.

121 Isto.

Za spomenute grupacije građanskih političara kao i pojedince, dolazak Birčanina u Split imao je posebno značenje. S obzirom i na svoju prošlost, on je bio objeručke dočekan i prihvaćen. Imao je i dosta znanaca u Splitu. To potvrđuju i talijanski izvori. Birčanin je, naime, po dolasku u Split, bio najprije uhapšen, a »mnoge ličnosti srpsko-pravoslavnog svijeta angažirale su se u njegovu korist, nudeći najšire garancije. Među srpskim svijetom on se još uvijek smatra nacionalnim herojem«.¹²² U svakom slučaju Birčanin i Jevđević zadobili su jak utjecaj u Odboru za pomoć izbjeglicama.¹²³

122 Isto, 223.

123 U dokumentima NOP-a u to vrijeme taj se odbor naziva Srpski nacionalni komitet ili Srpski komitet. (Usp. izvještaj Rade Končara, sekretara CK KPH, 22. X 1941. u Zborniku dokumenata NOR-a, V/1, 220 i »Naš izvještaj«, organ Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, 12. i20. X 1941.).

S druge strane, Talijani su nastojali da Birčanina i Jevđevića što prije i efikasnije uključe u ostvarivanje svojih planova. Radilo se u prvom redu o tome da se uz pomoć njih nastavi jačanje talijanskih pozicija medu naoružanim četničkim grupama. S jedne strane, radilo se o težnji da se što više prošire dodiri i veze s četničkim rukovodiocima na pojedinim područjima, kako bi se posredstvom njih postizali konkretni dogovori o daljnjoj suradnji, tj. preuzimanju određenih zadataka i obaveza. S druge strane, Talijani su pokazali interes za ispitivanje mogućnosti suradnje s četničkim snagama i izvan svog okupacionog područja, uključujući i ispitivanje pozicije samog Mihailovića. Sve je, naime, bila snažna spoznaja da Mihailović stvara četnički pokret kao jedinstvenu organizaciju, koja teži da obuhvati sve dijelove Jugoslavije. Budući da se taj pokret oslanja na zapadne Saveznike, u prvom redu Veliku Britaniju, to se u njemu pojavljuje i sve veća opasnost za pozicije okupacionih sila, pa je potreban što aktivniji odnos prema toj pojavi. Daljnji, osobito važan momenat, bili su planovi angažiranja što više snaga u borbi protiv NOP-a, koji je ocjenjivan kao sve veća opasnost. To će pitanje u skoroj budućnosti poglavito zaokupiti Talijane u vezi s pitanjem odnosa prema četničkom pokretu.

Da su Talijani u relativno kratkom roku postigli određene željene rezultate zahvaljujući upravo angažiranju Birčanina i Jevđevića, pokazuje ocjena generala Dalmazza sredinom siječnja 1942. On navodi da je njihov udio »u saradnji za naše ciljeve« bio toliki da je omogućio »da se proširi i produbi već postojeća obavještajno-politička organizacija«, i to s obzirom na dva važna momenta. Prvo -mnoge četničke vođe »odmah su ispoljile odlučnije prijateljsko i otvoreno držanje« kada su saznali za dodire između komande Šestog korpusa i spomenutih osoba, dok su do tada, iako u načelu naklonjene, »odbijale da preuzmu konkretne obaveze ili da jasno ispolje svoje namere i političku orijentaciju«. Drugo - posredstvom Trifunovića i Jevđevića »bilo je mogućno«, kako ističe Dalmazzo, »da se utvrde kontakti sa generalom Dražom Mihailovićem, rukovodiocem preostalih jugoslovenskih snaga i četničko-nacionalističkih formacija koje je London nameravao da gurne protiv nas stvaranjem gerile, čiji je razvoj mogao poprimiti velike razmere i primorati nas na angažovanje značajnih snaga i sredstava«. ¹²⁴

124 Kao u bilj. 114.

Dalmazzove konstatacije upućuju, dakle, na zaključak da su Talijani u Birčaninu i Jevđeviću dobili značajne poluge u vođenju svoje politike prema četnicima. Ovdje u prvom redu pažnju privlači pitanje uspostave posredne veze s Mihailovićem. Međutim, za samu ovu temu ono nije toliko zanimljivo s obzirom na interes samih Talijana, koliko je važno za odgovor na pitanje o tome kada je ta veza uspostavljena između Mihailovića i Birčanina, tj. četničkog punkta u Splitu. U svakom slučaju, s obzirom na Talijane, nije riječ o konkretnijoj vezi, što potvrđuje i Dalmazzova konstatacija. Može se govoriti samo o uvjetnoj vezi na obavještajnoj razini, tj. da su do Mihailovića doprle vijesti njegovih potčinjenih o Birčaninovoj akciji u Splitu, među ostalim i o njegovim dodirima s talijanskim faktorima. Te vijesti možda još i nisu stigle do Mihailovića do sredine siječnja 1942, nego se Dalmazzova konstatacija mogla temeljiti na izjavama Birčanina i Jevđevića da će se one prenijeti Mihailoviću. U svakom slučaju, talijanskim komandantima je dobrodošla ta okolnost, tj. da se u dodirima sa četničkim vodama na pojedinim područjima mogu pozivati na to »da postoji posredna veza sa generalom Dražom Mihailovićem - preko Jevđevića i Trifunovića«.¹²⁵

Kako je istaknuto, ovom prilikom poglavito pažnju privlači druga konsta-tacija, da su spomenute vijesti koje je dobio Mihailović označavale zapravo početak njegove veze s Birčaninom. Te su vijesti prenesene preko majora Boška Todorovića, Mihailovićevog komandanta četničkih jedinica u istočnoj Bosni i Hercegovini. O tome svjedoči Todorovićevo pismo Birčaninu, 31. siječnja 1942. U njemu on piše da je »sa najvećim zadovoljstvom i prijatnim uzbuđenjem« saslušao izvještaj o Trifunovićevu dotadašnjem radu »za srpstvo i Jugoslaviju u ovom ratu«, kao i o tome koliko je spreman dalje služiti »zajedničkom idealu«. Obavijestio je ujedno da će o tome pisati Mihailoviću i od njega »tražiti instrukcije« za Birčanina. Izvještaj o Birčaninu podnio je, pak, Todoroviću četnički oficir Mutimir Petković. Todorović je obavijestio Birčanina da će mu uputiti Petkovića, koji je imenovan za »četničkog izaslanika kod italijanske komande«, i koji će ga upoznati s poslovima koje bi trebao obaviti.¹²⁶ Iz toga bi se dalo zaključiti da je Petković već bio kontaktirao s Birčaninom ili je o njegovu radu bio obaviješten izravno od Jevđevića. Prva pretpostavka je manje vjerojatna, iako za nju ima određenih indicija. Jevđević, naime, u jednom svom kasnijem iskazu za britansku obavještajnu službu navodi da im je, nakon njegova i Birčaninova dolaska u Split, »došao poručnik Petković, lični predstavnik četničkog vode Draže Mihailovića, sa zahtevom da organizuju otpor četnika u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji«.¹²⁷ Iz tog podatka proizlazi da je Petković bio u Splitu već krajem 1941. ili u prvoj polovici siječnja 1942. godine. Budući da se to ne može potkrijepiti nekim drugim izvorima, vjerojatnije je da je Jevđević mislio na nešto kasniji Petkovićev dolazak u Split, tj. u ožujku ili travnju 1942, kada je doista došao u Split a zatim i u sjevernu Dalmaciju. Ostaje, dakle, sigurnija pretpostavka da je Petković upoznat o Birčaninu i četničkom centru u Splitu od samog Jevđević. To je moglo biti prilikom njihova susreta u Mostaru ili Dubrovniku, gdje je Jevđević dolazio u vezi s pregovorima koji su se vodili u siječnju 1942. između komande talijanskog Šestog korpusa i komande četničkih jedinica istočne Bosne i Hercegovine.¹²⁸ Bio je to samo jedan od pokazatelja Jevđevićevih usluga koje je činio Talijanima. On je svakako bio jedan od najpokretljivijih četničkih rukovodilaca. S posebnom talijanskom propusnicom često je odlazio iz Splita u različite krajeve koje je obuhvaćalo područje talijanske Druge armije. Komandant te armije general Ambrosio naziva ga «nas konfident nastanjen u Splitu«.¹²⁹ Iz početka te njegove djelatnosti karakterističan primjer bili su razgovori koje je krajem prosinca 1941. vodio u Splitu s ustaškim logornikom Poljakom. Ti razgovori ne privlače u prvom redu pažnju po tome što bi se radilo o prvom kontaktu Jevđevića s predstavnicima ustaškog režima, nego po tome što ih je Jevđević zapravo vodio u funkciji talijanskog obavještajca. Jevđević je, naime, obavijestio talijansku komandu da će doći do tih razgovora i da bi bilo uputno da ih Talijani prisluškuju. Svakako je taj momenat i utjecao na sadržaj i tok razgovora između Jevđevića i Poljaka, koji se predstavio kao Pavelićev izaslanik. Poljak je u prvom redu htio privoliti Jevđevića na sklapanje sporazuma o suradnji između četnika i ustaškog režima, izjavljujući pri tome izvjesno nezadovoljstvo ustaških krugova talijanskom politikom.¹³⁰ Tako tempiran razgovor mogli su Talijani primiti kao dokaz protutalijanske propagande za koju je odgovorno ustaško vodstvo.¹³¹ U svakom slučaju, Jevđevićev razgovor s Poljakom ocijenjen je kao usluga Talijanima, a i on sam imao je određeni cilj. Htio je, kako sam kaže, «da ubedi Talijane da ih Nemci i ustaše žele izgurati sa Balkana«, a sve u interesu «talijansko-četničkog zbližavanja«.¹³²

125 Isto.

126 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 144.

127 Arhiv Jugoslavije, Fond 110, fasc. 614, inv. 16391, »Saslušanje vojvode Dobroslava Jevđevića«, 5. XI 1945.

128 Pregovore je u ime Todorovića vodio Petković. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 114 i d.). Todorović je u rujnu 1941. došao u istočnu Bosnu kao opunomoćenik Mihailovića, radeći na organiziranju četnika na tom području. Bio je prvi četnički komandant koji je s Talijanima sklopio sporazum. Poginuo je 20. II 1942. prilikom napada jednog partizanskog bataljona na njegov štab kod Nevesinja. Prema nekim podacima, u sklopu Mihailovićeva strategijskog plana o daljnjem jačanju i širenju četničkih snaga, Todorović je trebao preuzeti »zadatak da prodre prema Hercegovini i poslije prema Splitu i sjevernoj Dalmaciji«. (Z d r a v k o A n t o n i ć, Ustanak u istočnoj i centralnoj Bosni 1941, Beograd 1973, 280).

129 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/2, 12. Lučko redarstvo NDH u Dubrovniku obavijestilo je 27. VI 1942. Župsku redarstvenu oblast u Dubrovniku, da je toga dana Jevđević otputovao redovnom brodskom linijom u Split, s putnim ispravama koje su mu 13. II 1942. izdale talijanske vlasti. U ispravama piše da mu je zanimanje »,četnik«. (AIHRPH, NG, inv. br. 19078).

130 Snimak razgovora objavljen u Zborniku dokumenata NOR-a, XIII/2, 12-18.

131 Ocjenu tih razgovora, koju je dao Generalštab talijanske vojske, 24. I 1942. usp. u NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 499-500. 132 Kao u bilj, 127. Za svoje usluge Jevđević je od Talijana dobivao protuusluge. Tako je npr. talijanska prefektura u Splitu uputila 23. II 1942. molbu guverneru za Dalmaciju da odobri izdavanje pasoša Jevđeviću za putovanje u Italiju (Parma, Milano, Torino), a to mu talijanska komanda odobrava »kao nagradu za učinjene usluge«. (Tekst ovog i nekih drugih dokumenata koji se upotrebljavaju u ovoj knjizi, dobila sam od Mladena Plovanića, na čemu mu najljepše zahvaljujem).

U Splitu su se, s obzirom na prikazano stanje, posebno reflektirali i problemi odnosa NOP-a i četnika, kao i onih elemenata koji su svoju jugonacionalističku orijentaciju vezali uz politiku emigrantske vlade, pa se time približavali poziciji D. Mihailovića. Svakako je konačni razlaz rukovodstva NOP-a i Mihailovića imao u vezi s tim posebnog odjeka i utjecaja.

Vrhovni štab je na početku prosinca obavijestio Glavni štab Hrvatske o oružanom sukobu partizanskih snaga s četnicima D. Mihailovića i o njegovoj stvarnoj ulozi. Informirao je o konferencijama predstavnika Vrhovnog štaba i Mihailovića te o izvjesnim sporazumima koje je Mihailović iznevjerio. U vezi s tim došla su do izražaja Mihailovićeva gledišta oko pojedinih bitnijih pitanja. U prvom redu nije prihvatio formiranje zajedničkog operativnog štaba te je odbio da se «formira civilna vlast, koja bi poduzela na oslobođenom teritoriju sve potrebne mjere za normalizaciju života«. Posebno je pak bila važna obavijest da je Mihailović prekršio sporazum o nenapadanju te da su četnički odredi počeli napadati partizanske snage. Na taj način Mihailovićevi četnici, »koji se nazivaju i koje naziva londonska vlada 'redovnom vojskom Kraljevine Jugoslavije', započeli su toga momenta otkrivenu bratoubilačku borbu i otvorili su frontu okupatorima«. U vezi s tim Vrhovni štab je u svojoj obavijesti zaključio: »Danas je jasno zbog čega je Draža Mihailović napao i zbog čega je odbijao naše apele. Kod zarobljenih oficira Draže Mihailovića i u četničkim štabovima koje su zaposjele partizanske čete, bili su nađeni dokumenti po kojima se vidi:

a) Da je Draža Mihailović služio dvojici gospodara. Obećavao londonskoj vladi na svoj način, davao lažne informacije i tako dobio od londonske vlade priznanje kao vrhovnog komandanta oslobodilačkih četa u Srbiji.

b) Istodobno je bio povezan s Nijemcima, od kojih je dobivao novac za 'boj protiv komunizma', to jest, za boj protiv oslobodilačkog pokreta u Srbiji«. . .

Ističući da su spomenuti događaji »djelo reakcionarnih velikosrpskih elemenata«, Vrhovni štab je apelirao na rukovodstvo NOP-a u Hrvatskoj da svim silama radi na »učvršćenju jedinstvene oslobodilačke borbe« i tako spriječi »mogućnost sličnih događaja« na svom području. Prenoseći te informacije i smjernice Vrhovnog štaba, Glavni štab je formulirao direktivu svojim jedinicama: »Po ovome treba odmah obavijestiti sve podređene vam komande i raskrinkati izdajničku ulogu Draže Mihailovića i sličnih. Potrebno je svim silama nastojati da se slične pojave ne bi odigrale i na teritoriju ovog G. Š. Treba svim silama nastojati da ne dođe do sukoba s četnicima i do bratoubilačke borbe, koja bi poslužila samo našem neprijatelju. S druge strane, treba sto prije organizovati dobni obavještajnu službu da se spriječi uvlačenje izdajničkih elemenata u naše partizanske redove. Vodstvo partizanskih četa mora biti povjereno isprobanim i pouzdanim drugovima. Trebamo biti svjesni toga da će odnos četnika i ostalih naših saveznika prema nama ovisiti u prvom redu o snazi i unutrašnjoj čvrstoći partizanskih jedinica. To znači da naše nastojanje za stvaranje širokog nacionalnog fronta mora ići paralelno sa energičnim unutrašnjim čišćenjem i učvršćivanjem«.¹³³

133 Zbornik dokumenata NOR-a, V/2, 86-89. 70

U pismu što ga je krajem prosinca ili na početku siječnja 1942. uputio Centralnom komitetu KP Hrvatske, Tito je dao ovu ocjenu sukoba vodstva NOP-a i četničkog pokreta D. Mihailovića: «Postavlja se pitanje zašto je moralo do toga sukoba doći, kada je i vama poznato da smo mi s Dražom Mihailovićem imali izvjestan sporazum i smatrali ga donekle našim saveznikom. Kada se dobro analizira čitav slučaj Draže Mihailovića, onda se jasno vidi da je Draža Mihailović bio ona rezerva neprijatelja u našoj pozadini koja je nama iza leđa trebala zadati smrtonosni udarac. Mi imamo sve dokumente u ruci iz kojih se vidi da je Draža Mihailović, s jedne strane, imao stalne veze preko svojih oficira s Nedićem, a s druge strane, preko svoje emisione stanice i dvojice izaslanika engleske vlade imao vezu s Londonom. Otuda se jasno vidi da je i jugoslovenska vlada u Londonu, isto kao i Nedić i Nijemci, riješila da nas likvidira i uništi. Uporna propaganda na londonskom radiju, popularizacija Draže Mihailovića kao vrhovnog komandanta svih oružanih snaga u Jugoslaviji, razne lažne vijesti toga radija o navodnim borbama četnika protiv Nijemaca jasno potvrđuju konstataciju da su i londonska vlada i čitava reakcija u Srbiji zajedno s okupatorima radili u istom cilju: da nas unište«.¹³⁴

Pripreme za suradnju s predstavnicima pojedinih građanskih stranaka Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju započeo je izradom nacrta platforme JNOF-a u kolovozu 1941. Ističući da je »borba svih iskrenih rodoljuba« na osnovi JNOF-a »jedini put ka nacionalnom oslobođenju naših potlačenih naroda«, u Platformi se posebno naglašavalo ovo: »Pripadnost raznim političkim strankama i strujama, kao i nacionalna i vjerska raznolikost ne smije nipošto biti prepreka u zajedničkoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja stranih fašističkih osvajača i njihovih domaćih slugu ustaša i drugih, koji bi bili spremni pod bilo kojom izlikom služiti tuđinu. Lojalna saradnja unutar jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta je osnovni preduvjet uspješne borbe i pobjede«. Radi sto uspješnije oružane borbe, u Platformi je istaknuto da je potrebno »za cijelu Dalmaciju osnovati u Splitu odbor jedinstvenog nacionalnog oslobodilačkog fronta, a po svim mjestima osnovati mjesne odbore. Ovi odbori treba da budu sastavljeni od predstavnika svih klasa, političkih grupa i stranaka, kao i pojedinih većih i manjih društava itd.«¹³⁵

U ostvarivanju te akcije, Pokrajinski komitet je težio da dođe u dodir s predstavnicima pojedinih građanskih stranaka. Osim susreta s vodećom grupom iz HSS-a, došlo je u kolovozu i do razgovora s poznatijim pojedincima, nekadašnjim članovima JNS i JRZ, od kojih su neki tada djelovali preko odbora za pomoć izbjeglicama. Najprije je došlo do susreta predstavnika Pokrajinskog komiteta s Urukalom i Antom Kovačićem-Šibiškinom, liječnikom iz Splita. U ime PK susretu su prisustvovali Ivan Lučić Lavčević i Marin Krstulović. U svojim sjećanjima, Vicko Krstulović, tada politički sekretar PK, u vezi s tim susretom navodi ovo: »Već prilikom prve izmjene misli naši su predstavnici zapazili da Urukalo i njegovi suradnici nisu došli da pregovaraju. Oni nisu bili ni za kakav zajednički front u kojemu bi sve stranke bile zastupljene s jednakim pravima. Urukalo je izričito naglašavao da su oni, tj. njegov takozvani Srpski odbor, ti koji treba da daju znak za ustanak, ali da se tako nešto treba čekati. S druge strane, oni su našega predstavnika Lavčevića oštro napali zbog akcija koje protiv Talijana poduzimaju aktivisti NOP-a, govoreći da je to beskorisno slanje ljudi u smrt«.¹³⁶

134 J o s i p B r o z T i t o , Sabrana djela, sv. 8, Beograd 1979, 60.

135 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 1, 79-84.

136 V i c k o K r s t u l o v i ć , »Dalmatinsko ljeto 1941, »Vjesnik«, 9. VI 1971. Spomenutom sastanku su zajedno s Urukalom i Kovačićem prisustvovala i dva bivša viša oficira jugoslavenskevojske. (Usp. i G i z d i ć, Dalmacija 1941, n. dj., 295).

Iako, dakle, taj susret nije imao uspjeha, Pokrajinski komitet je dalje nastojao uspostaviti dodire i s pojedincima »jugonacionalistima«. Pokazalo se, međutim, da ti dodiri ne mogu rezultirati nekom aktivnijom suradnjom. Najviše dokle su pojedinci išli bilo je verbalno izjašnjavanje za podršku otporu.¹³⁷ Medu ostalim, došlo je i do dodira s Jevđevićem i Birčaninom, no ti su susreti samo potvrdili dotad stečene spoznaje.¹³⁸ Već u svom izvještaju, Centralnom komitetu KPH, 19. rujna, Pokrajinski komitet je ocjenjivao da »velikosrpski i reakcionarni elementi u Splitu unose rascjep među partizane, sarađuju s okupatorima i vrše otvorenu izdaju«.¹³⁹ U svojoj daljnjoj političkoj akciji partijsko će rukovodstvo sve više razotkrivati držanje tih snaga, kojima je, među ostalim, jedan od glavnih ciljeva bilo suzbijanje utjecaja KP. Prateći pažljivo kretanje i djelatnost glavnih pripadnika te grupacije (Birčanin, Jevđević, Urukalo, Graić, Buić), razotkrivala se sve više njihova povezanost s talijanskim okupatorom. Sekretar CK KPH Rade Končar, koji se tada nalazio u Splitu, u svom izvještaju Centralnom komitetu KPH, 22. listopada 1941, pisao je da su se oni »dogovorili s Talijanima da će im pomoći pri ugušivanju nemira, koji su nastali u Lici, Bosni i drugim dijelovima Hrvatske okupiranim od Talijana. U tu svrhu su oni otputovali na teren Like i Bosne« .¹⁴⁰ Ipak su mogućnosti za dodire i dalje bile otvorene od strane Pokrajinskog komiteta. Pokazalo se, međutim, da je suprotna strana u prvom redu bila zainteresirana za ispitivanje situacije i dobivanje određenih informacija.¹⁴¹

137 K r s t u l o v i ć, n. dj., u bilj. 136. U svojim sjećanjima Zdenko Štambuk navodi da je od PK također bio određen da dođe u dodir sa pojedinim građanskim političarima u Splitu. Tako se u rujnu 1941. sastao s Nikom Bartulovićem, književnikom i bivšim poslanikom JRZ. »Bartulović je odgovorio», navodi Štambuk, »da su oni (njegova nacionalistička grupa) spremni da podrže otpor svim sredstvima, osim oružane borbe, za koju još nije vrijeme, jer će izazvati teške represalije okupatora. Treba počekati, rekao je on, vrijeme kada će suradnja sa Saveznicima omogućiti opći otpor koji će biti efikasan i neće zahtijevati mnogo žrtava. Oni, rekao je Bartulović, nemaju ništa protiv toga da komunisti vode oružanu borbu i da snose sve posljedice takve aktivnosti, oni su spremni da u granicama svojih mogućnosti takvu borbu pomažu, ali ne mogu u nju ući i ne mogu za nju snositi pred historijom odgovornost, jer smatraju da je preuranjena«. (Š t a m b u k , »U povodu memoara V. Krstulovića 'Dalmatinsko ljeto 1941', »Vjesnik«, 24. VI 1971).

138 Krstulović, n. dj. u bilj. 136 i G i z d i ć, Dalmacija 1941, n. dj., 295.

139 Zbornik dokumenata NOR-a, VII, 92.

140 Zbornik dokumenata NOR-a, VII, 220. Također usp. izvještaj PK KPH za Dalmaciju, 10. X 1941. (na i. mj., 186). O tome je u svom uvodniku pisao i »Naš izvještaj«, 20. X 1941, br. 106.

141 Tako je sredinom prosinca 1941. došlo u Solinu do razgovora između Jure Vrcana, jednog od " prvaka bivše JNS u Splitu, i jednog pukovnika bivše jugoslavenske vojske s predstavnicima tamošnjeg rukovodstva organizacije KPH Drage Gizdića i Stipe Markovića. Razgovori su se vodili sa znanjem i odobrenjem Pokrajinskog komiteta. »Iako se oni 'dive' našoj borbi«, zapisao je Gizdić, »ipak su izjavili, da je u borbu još prerano ići i da treba sačekati dok prođe zima, pa će onda skupa s nama. Iz razgovora, koji je trajao preko tri sata, moglo se zaključiti: da oni nisu odlučni da idu s nama - partizanima i komunistima; da nisu odlučni da se tuku protiv fašističkih okupatora. Svrha njihova dolaska u Solin više je u tome da se iz 'prve ruke' pobliže informiraju o stanju na terenu. Nije ih teško bilo raspoznati kao pristaše Draže Mihailovića, iako oni to u razgovoru nisu isticali. Jednom rječju, PK je bio u pravu kad je poručio, da od ovih razgovora ne očekujemo mnogo«. (G i z d i ć, Dalmacija 1941, n. dj., 442-443). .

U daljnjem razvoju događaja Pokrajinski komitet se sve konkretnije suočavao s tim problemima. S jedne strane, radilo se mogućnostima uključivanja pristaša bivših građanskih stranaka na programu JNOF-a, a s druge, o suočavanju s činjenicom da pozicije četničkih elemenata sve više jačaju u sjevernoj Dalmaciji. Objašnjavajući probleme pokretanja oružane borbe u Dalmaciji - nakon kritike koju mu je uputio CK KPH zbog neuspjelog organiziranja prvih partizanskih odreda u kolovozu -Pokrajinski komitet je posebno nastojao ukazati na neke specifičnosti situacije u Dalmaciji u usporedbi s drugim područjima. »Mi se u Dalmaciji ne nalazimo u istoj situaciji kao i ostali dijelovi naše zemlje. Kod nas je bila taktika talijanskih okupatora ne zaoštriti odnose s narodom, tj. taktika laviranja i popuštanja. Drugo, vodstva svih građanskih stranaka, naročito HSS, bila su na liniji pasivnih dodira prema okupatoru uprkos svim našim nastojanjima. Zatim sve izbjeglice iz naše čitave zemlje, koje su došle u Dalmaciju, većinom u Split, nisu samo nastojale da s okupatorom održavaju mirne i pasivne veze, nego su sklopile kompromis. Osim toga moramo još naglasiti, da kod nas ne živi pravoslavni element, kojemu je u drugim dijelovima Hrvatske voda došla do grla i koji je u takvom položaju, da treba da brani svoj život i opstanak. Ti pravoslavni elementi, koji su pobjegli pred ustaškim krvolocima u šumu, da spase svoj život, zaista su spremni za borbu, ali se nalaze u rajonima kod Livna i Knina, gdje su naše partijske organizacije vrlo slabe ili ih uopće nema. Taj pravoslavni elemenat bio je pod jakim utjecajem velikosrpskih stranaka i nama nije bilo lako, da im se u tako kratko vrijeme stavimo na čelo i da taj element organiziramo za borbu protiv ustaša i okupatora« .¹⁴²

Svakako su ta pitanja počela privlačiti još veću pažnju nakon upoznavanja s obavještenjem Vrhovnog štaba o razlazu s D. Mihailovićem. To obavještenje, koje je Glavni štab NOP odreda Hrvatske uputio 1. prosinca 1941, Pokrajinski komitet je dobio sredinom prosinca. U drugom pismu Centralnom komitetu KPH, 20. prosinca, Pokrajinski komitet je javio da je primio to obavještenje, te da je ono umnoženo i dostavljeno svim partijskim organizacijama u Dalmaciji »tako, da se svi članovi upoznaju s našim odnosom prema četnicima, kao i s ulogom samog Draže Mihailovića«. Zanimljiv je i podatak da je PK odlučio da se sadržaj tog dokumenta još ne objavljuje javno, preko »Našeg izvještaja«, »S obzirom na to što je moskovski radio u zadnjim danima nekoliko puta javljao, da su u Jugoslaviji u toku velike borbe protiv okupatora pod vodstvom Draže Mihailovića«. Riječ je, dakle, o vijestima koje su mogle stvarati zabunu i dezorijentaciju.¹⁴³

142 Zbornik dokumenata NOR-a. V/2, 214. Pismo CL KPH, 20. XII 1941.

143 Zbornik dokumenata NOR-a, V/2, 218.

U samom Splitu daljnja akcija je pojačana u vezi s pripremama za osnivanje Narodnooslobodilačkog odbora. Na tom pitanju Pokrajinski komitet je mogao ispitati eventualne promjene u dotadašnjem držanju predstavnika bivših građanskih stranaka. Pod prvim dojmom konstatirano je da »nacionalisti«, pod kojima su se razumijevali u prvom redu predstavnici JRZ i ]NS, nisu protiv osnivanja NOO, da »politički odobravaju i oružane akcije te su spremni pružiti materijalnu pomoć za te akcije, ali ne žele učestvovati u tim akcijama«.¹⁴⁴ Zaključuje se da su »nacionalisti učinili vrlo malo za Narodnooslobodilačku frontu«, ali se ukazuje i na oživljavanje akcije pojedinih elemenata. Ta akcija privlači pažnju upravo po tome što pokazuje da ti elementi nisu ravnodušni prema narodnooslobodilačkom pokretu, u čijem jačanju vide sve veću opasnost za budućnost. U vezi s tim izražavaju i gledište da je potrebno pristupati u NOP radi njegova daljnjeg usmjeravanja.¹⁴⁵ Posebna je pažnja poklonjena dodirima s bivšim jugoslavenskim oficirima, kojih je u Splitu, prema nekim podacima, bilo oko četiri stotine. Ti su dodiri pokazali da je ta grupacija uglavnom formalno podržavala narodnooslobodilačku borbu, ali je bila vidljiva i tendencija uključivanja u nju s posebnim ciljevima. Prema ocjeni Pokrajinskog komiteta, sredinom prosinca, ti su oficiri »sporazumni u svakoj formi sarađivati s nama, a naročito su voljni lično učestvovati u partizanskim borbama. Oni vide i priznaju, da predstavljamo snagu, kojoj ne mogu pobjeći i zbog toga nas traže i žele sa nama pregovarati. Ali ne zbog toga što im je sloboda naroda na srcu, te se žele angažirati u borbi protiv okupatora, nego što nas žele iskoristiti i kasnije se, u odlučnom trenutku oboriti na nas, zajedno s drugima. To primjećujemo ovdje sasvim jasno«.¹⁴⁶

144 Isto, 222.

145 To je gledište došlo do izražaja u letku nacionalističkih elemenata pod naslovom »Naši odnosi prema komunistima«, objavljenom potkraj 1941. ili početkom 1942. god. Upoznajući Centralni komitet KPH s pojavom tog letka, Pokrajinski komitet citira njegov završetak, koji glasi: «Savjetujemo, da svi oni školovani pojedinci, koji ne pripadaju komunizmu, pristupe istome, da lojalno i savjesno sarađuju, kako bi se time izbjegla revolucionarna pretjeranost i od starog poredka zaštitilo one što treba zaštititi. Ako to ne učinimo doživjet ćemo nakon tragedije robovanja tuđinu, tragediju građanskog rata«. (Zbornik dokumenata NOR-a, V/3, 91, izvještaj od 20. I 1942). .

146 Zbornik dokumenata NOR-a, V/2, 222. i Vl3, 91.

U ostalim mjestima Dalmacije dodiri sa spomenutim elementima mogu se svesti tek na nekoliko usamljenih primjera.¹⁴⁷ Glavna je, međutim, pažnja izvan Splita bila posvećena sjevernoj Dalmaciji. U analizi situacije na tom području Pokrajinski komitet je konstatirao prevlast četnika, ali je ukazivao na mogućnosti koje treba iskoristiti da se njihov utjecaj suzbije. Posebno je ukazao na žestoku propagandno-političku akciju četnika protiv komunista, da se kod stanovništva stvori što veća odbojnost prema njima. Navode se glavna obilježja situacije na tom području:

a) četnički odredi su »pasivni i prema sporazumu s Talijanima ne vrše nikakve akcije«;

b) I dalje »jak utjecaj imadu velikosrpski elementi«;

c) Zbog oživljavanja rada partijske organizacije vidljivije se mijenja raspoloženje u srpskom stanovništvu. Opaža se »da velikosrpski vođe sve više gube povjerenje srpskih masa i da mase proziru njihovu protunarodnu politiku i izdajničku ulogu«.

Izvještavajući o tome Centralni komitet KPH, Pokrajinski komitet je postavljao pitanje o tome »kakav stav« da se zauzme prema četnicima u daljnjoj akciji. Pozivajući se na spomenuto obavještenje o razlazu s Mihailovićem i na činjenicu da četnički vođe u prvom redu vode borbu protiv NOP-a, Pokrajinski komitet je ipak izražavao obzire, postavljajući pitanje: »Je li moguća saradnja s njima, i da li je cjelishodno pozvati ih na saradnju radi masa koje još idu za njima, ili je sve to suvišno i ostaje samo međusobno obračunavanje«. U vezi s tim Pokrajinski komitet je izražavao mišljenje da bi bilo u interesu NOB-a da se uputi »poziv na saradnju«. »Nemamo iluzije u Bogunovića, Đujića i dr., nego zbog masa koje im još vjeruju i koje ih ujedno počinju da napuštaju. Mi smo mišljenja da treba uputiti javan poziv masama na saradnju, a isto tako, doći u direktan dodir s njihovim vođama i predati im ponudu«.¹⁴⁸

147 Zbornik dokumenata NOR-a, V/2, 223.

148 Zbornik dokumenata NOR-a, V/2, 286-287, izvještaj od 27. XII 1941.

Odgovarajući na ta gledišta, Centralni komitet KPH je u prvom redu istakao da ne može biti govora o neposrednim pregovorima s četnicima i njihovim vođama, jer su se oni otvoreno svrstali na stranu okupatora. Ističući da su četnici u Srbiji »prekršili sporazum i s leđa napadali partizanske odrede«, CK KPH je upozoravao da se ta njihova djelatnost ne ograničava samo na to područje, jer »četnici u Lici, Dalmaciji itd. sarađuju s okupatorima isto onako kao i četnici u Srbiji i Bosni«. Vidljive su i njihove veze s Nedićevom vladom u Srbiji i s jugoslavenskom izbjegličkom vladom. Zbog toga »nikakvi lokalni obziri ne mogu diktirati saradnju s tim izdajicama i plaćenicima okupatora«. Ne može se, dakle, govoriti o upućivanju predstavnika na pregovore četničkim vođama, nego daljnju političku akciju treba usmjeriti na rad u samom stanovništvu. Glavna je zadaća razotkrivanje spomenute uloge četnika. Treba se neposredno obraćati srpskom stanovništvu »da ih napusti, da obračuna s njima i da se pridruži partizanskom pokretu i narodno-oslobodilačkoj borbi (. . .)«. U vezi s tim CK KPH je isticao da je slična situacija i u Lici i na Kordunu, ali da se tamo »već provodi kurs likvidacije četnika«.¹⁴⁹

U međuvremenu je u Dalmaciji, poglavito u Splitu, pojačana propagandno-politička akcija protiv četnika. »Naš izvještaj» je krajem siječnja 1942. objavio veći dio sadržaja obavještenja Vrhovnog štaba o razlazu sa D. Mihailovićem. U vezi s tim organ Pokrajinskog komiteta je zaključivao da istu ulogu vrše i četnici u Bosni, Lici i Dalmaciji. Navodeći imena četničkih vođa Novakovića Longa, Bogunovića, Bujića, Brkovića, Popovića, list je isticao da oni »javno sarađuju s talijanskim okupatorima« te su se po tome svrstali među one koji su izdali narodnooslobodilačku borbu. Kao konkretan primjer takvog držanja navodi se ulazak talijanske vojske bez otpora u Drvar, jer su »četnički vođe prema sporazumu s Talijanima, napustili položaje koji brane prilaz k Drvaru«. Kao drugi primjer navodi se uloga Paje Popovića prilikom prebacivanja grupe boraca Šibenskog partizanskog odreda na područje Drvara.¹⁵⁰

149 AIHRPH, KP-7/72, pismo CK KPH, 8. II 1942.

150 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 48-51.

Posebna je pažnja bila posvećena razotkrivanju uloge »jugoslavenskih nacionalista«, tj. ukazivanju na povezanost dijela te grupacije s četničkim pokretom. »Nas izvještaj« je početkom veljače 1942. ukazivao na njeno političko držanje ovim riječima: »Od postanka Jugoslavije nacionalisti su u toku 20 godina potpomagali sve velikosrpske režime. Jedni su to radili iz uvjerenja da je centralizam Beograda neophodan za održanje Jugoslavije; drugi, uglavnom gospodarski krugovi, da bi osigurali svoje interese i privilegije, koje su pokrivali idejom jugoslavenstva. Tokom godina su čas jedna, čas druga grupacija jug. nacionalista, odnosno njihovi predstavnici učestvovali u velikosrpskim vladama, koje su oslanjajući se na njih provodile svoju politiku u našim krajevima. Nacionalisti ne samo da nisu koračali zajedno sa hrvatskim narodom u njegovoj borbi za ravnopravnost protiv velikosrpske hegemonije, nego su podržavali stanje koje je odgovaralo interesima velikosrpske gospode i užeg kruga svojih pristaša. Njihov je stav prema borbi hrvatskog naroda bio negativan«. Ukazujući «da nacionalisti imaju i danas dodirnih tačaka sa velikosrpskim elementima, a jedan dio njih je u najtješnjim odnosima s četnicima«, »Nas izvještaj« je zaključivao da je to pitanje odnosa »od velikog značaja i zato je nužno stvar osvijetliti«. Kao prvi momenat koji ukazuje da »postoji idejno politička srodnost među jug. nacionalistima i četnicima« upozorava se na karakter i ciljeve njihovih projekata uređenja »druge Jugoslavije«, tj. poslije rata. »Naš izvještaj« ističe da u tim projektima »nema ni rijeci o demokratskim pravima i samostalnosti pojedinih naroda Jugoslavije«. Kao drugi momenat navodi se «stav pojedinih predstavnika nacionalista napram Hrvatima i Hrvatskoj seljačkoj stranci« i zaključuje »da je istovjetan sa stavom velikosrpskih reakcionera«. Riječ je o tome da ti »nacionalisti identifikuju sve pristaše HSS i Hrvate uopće sa razbojničkim ustaškim bandama Pavelića. Iz ovakvog shvatanja proizlazi da je isključena bratska saradnja srpskog i hrvaskog naroda za svoje oslobođenje. Ovakav stav prema Hrvatima izaziva šovinističku mržnju kod Srba i objektivno bi doveo do bratoubilačke borbe između Hrvata i Srba«. U vezi s tim posebno se ukazivalo na ulogu onih pojedinaca koji nastupaju kao predstavnici te grupacije i kočnica su u procesu orijentacije prema NOP-u. Riječ je o onima «koji istina nisu htjeli da pođu putem saradnje s okupatorima i izdajstva svog vlastitog naroda, ali koji se s druge strane ni u najmanjoj mjeri nisu htjeli da založe i povedu svoje pristaše u narodnooslobodilačku borbu«. ¹⁵¹

Od početka veljače 1942. splitski četnički centar s Birčaninom na čelu mogao se konkretnije upoznati s politikom i ciljevima jugoslavenske emigrantske vlade, a time i Velike Britanije. U Split je, naime, na početku veljače došao Stanislav Rapotec, rezervni poručnik jugoslavenske vojske, koji je stupio u dodir s Birčaninom i njegovim krugom. Rapoteca je inače rat zatekao u Splitu gdje je bio zaposlen kao bankovni činovnik. Prema raspoloživim podacima, on je sredinom ljeta 1941. otišao iz Splita u Ljubljanu, a zatim se uz pomoć Crvenog križa prebacio preko Bugarske u Carigrad, te u Kairo. Ondje je kod Britanaca završio obavještajni tečaj. Taj njegov odlazak iz Splita svakako nije bio slučajan. Rapoteca je, naime, delegirao upravo krug građanskih političara u Splitu, koji su se nastojali povezati s emigrantskom vladom. Iz toga proizlazi da je taj krug svakako pokazivao interes za izvjesnu političku djelatnost već prije dolaska Jevđevića i Birčanina u Split. Prema podatku koji daje Elisabeth Barker, Simović je u kolovozu 1941. zatražio od Churchilla »da pošalje podmornicu kako bi stupili u dodir s 'radnim odborom za akciju' u Splitu, koji im je izaslao kurira« .¹⁵² Do toga tada, međutim, nije došlo, nego u siječnju 1942, kada su se iz britanske podmornice iskrcali na otoku Mljetu Rapotec i Stevan (Stjepan) Šinko Jovanović.¹⁵³

151 Isto, 55-57.

152 Britanska politika prema jugoistočnoj Evropi u drugom svjetskom ratu, Zagreb 1978, 157.

153 I Rapotec i Šinko navode da su se sredinom siječnja iskrcali na Mljetu. Međutim, prema podatku koji daje F. W. D e a k i n, Bojovna planina, Beograd 1973, 184-185, britanska podmornica »Thorn« krenula je 17. I 1942. iz Aleksandrije; Taj datum preuzimaju M a r j a n o v i ć, »Draža Mihailović«, n. dj., 224, i M i l o v a n o v i ć, n. dj., »Poraz«, 22, te navode da je podmornica 27. I iskrcala na Mljetu Rapoteca i Šinka. U istoj podmornici nalazila se i britanska misija na čelu sa majorom Terenceom Athertonom, koja je nekoliko dana kasnije iskrcana na crnogorskoj obali. Kako se iz navedenih podataka vidi, oni se razlikuju. Rapotec je nedavno u intervjuu koji je objavio »Celovški zvon«, 1985, III, 7, objasnio da prvi pokušaj iskrcavanja britanskom podmornicom nije uspio, nego je to izvršeno u drugom pokušaju, kada su se on i Šinko iskrcali na Mljetu. .

Rapotec i Sinko ponijeli su dvije primopredajne radio-stanice, nešto oružja i novca 3,500.000 lira i 300 funti u zlatu. Doneseni materijal su zakopali na nekoliko mjesta, a seljacima s kojima su stupili u dodir predstavili su se kao bjegunci iz Hercegovine. Rapotec je od talijanskih vlasti uspio dobiti propusnicu i preko Korčule otputovao je u Split. Šinko je nešto kasnije došao u Split. U međuvremenu su Talijani pronašli zakopani materijal na Mljetu, tako da su organizirali traganje za Rapotecom i Šinkom. Prema nekim podacima, oni su se trebali iskrcati u Rogoznici kod Šibenika i uspostaviti vezu sa šibenskim episkopom Irinejom Đorđevićem, ili na otoku Hvaru.

Rapotec je razvio znatnu obavještajnu djelatnost. Pored dodira sa Birčaninom i splitskim krugom, on se povezao s pojedinim bivšim oficirima. Iz Splita je tri puta išao u Mostar, gdje se povezao s Jevđevićem i Grđićem. Prvi konkretni zadatak bio je da se uspostavi radio-veza s britanskim službama na otoku Malti. Nju je trebao održavati Šinko, koji je bio radiotelegrafist. Međutim, od toga se ništa nije moglo ostvariti nakon što su Talijani otkrili radio-stanicu na Mljetu.¹⁵⁴

154 Šinko se jedno vrijeme krio u Splitu i u Kaštelima. Poslije mnogih urgiranja dobio je talijansku propusnicu i otišao u Knin, a zatim Đujiću u Strmicu. Ondje je, kako sam kaže, »predstavljen (. . .) narodu kao britanski oficir poslat Dinarsku diviziju (. . .)«. Navodi da je kod Đujića organizirao obavještajnu službu. U siječnju 1943. uspio je uz pomoć Baćovića i Jevđevića da se prebaci u Mihailovićev štab. (Izvještaj Šinka Jevđeviću, 17. I 1943, prijepis kod autora).

Čim je došao u Split Rapotec se povezao s grupom aktivnijih građanskih političara. Upoznao je Birčanina, a otprije je poznavao Niku Bartulovića, Danka Anđelinovića i Juru Arnerija (Arnerić). Došao je u dodir i s nizom drugih osoba iz krugova HSS, SDS, JNS. Ocjenjuje da su te osobe «u čvršćem ili slabijem kontaktu», te da «pitanje forme njihove saradnje doduše još nije bilo riješeno, no stvarni je kontakt postojao». Tako navodi da je u vrijeme njegova boravka u Splitu održano «nekoliko sastanaka između HSS i SDS na jednoj strani i jugoslovenske grupacije na drugoj». Kaže da se Birčanin sastajao nekoliko puta s predstavnicima HSS-a te konstatira da određena suradnja postoji, samo je ostalo «pitanje forme i eventualnog zajedničkog vodstva». Sa spomenutim vodećim osobama Rapotec je imao poseban sastanak na kome ih je obavijestio o odlasku iz Jugoslavije i kako se vratio da preda radio-stanicu koje je donio, da se prebaci u Sloveniju i poveže s majorom Novakom. Upoznao je prisutne s direktivama Vrhovne komande za njihovo djelovanje i obavijestio ih o spremnosti emigrantske vlade i Vrhovne komande da pomognu novcem i oružjem. Iz razgovora s Birčaninom, za kojega navodi da je od travnja 1942. godine «Dražin opunomoćenik – komandant čitavog obalnog pojasa bez Crne Gore», Rapotec konstatira da je osobita pažnja četničkog centra u Split bila usmjerena na NOP i njegovu ulogu. Bilo je očito da se radilo o faktoru koje je zbog svog stalnog jačanja izazvao zabrinutost s druge strane. Navodeći da je rukovodstvo NOP-a u Dalmaciji «komunističko» i da se nalazi u Splitu, Rapotec konstatira da je među splitskim pristašama jugoslavenske izbjegličke vlade sve veća bojazan da će Sovjetski Savez kao socijalistička zemlja i jedan od tri najznačajnija člana antifašističke koalicije pokazati veću naklonost prema NOP-u. U vezi s tim nametala se potreba formuliranja određene taktike koja bi diskreditirala NOP. Konstruirala se teza da je vodstvo NOP-a «trockističko» i da «instrukcije primaju od trockističkog centra u Beču». U vezi s tim Rapotec navodi: «Interesantno da već javno agitiraju da su Trockisti, da će posle pobede preuzeti trockisti vlast u SSSR i Kominterni, da će biti Staljin likvidiran itd. Neproverena je ostala informacija da je splitska partizanska grupa dobila nekog 'šefa štaba' u osobi jednog Mađara koje da je doputovao iz Budimpešte. Interesantno je da sam», navodi Rapotec, «o tom obavešten i iz Slovenije.

Glavnu reč po toj informaciji, vode u partizanskom štabu Slovenije delegati Austrijanci, poslati iz Beča«.

Prema Rapotecu, i Birčanin je posebno ukazivao na taj momenat postavljajući ga na prvo mjesto u svojoj poruci vladi. »Vojvoda poručuje«, navodi Rapotec, »da vlada ishodi u Moskvi javno i zvanično priznanje Draže i da Moskva pozove partizane da se stave pod njegovu komandu (ako sam dobro shvatio vojvodu - on ne računa time da će takvu poruku Moskve partizanski štabovi na terenu prihvatiti i poslušati, nego da bi im takva poruka bila silan 'adut' u propagandi a dio partizanskih snaga bi se ipak trgao). Moskvi bi trebalo skrenuti pažnju, da su partizanska vodstva na terenu listom trockistička i da svojim držanjem, taktikom i sredstvima kojima se služe u propagandi, vrbovanju ljudi u borbi - izazivaju sve veći otpor kod našeg seljaka, što nikako ne može ići u račun baš Moskvi«.

Treba istaći da je obavještajna služba NOP-a saznala za boravak Rapoteca u Splitu odmah po njegovu dolasku. U izvještaju splitskog obavještajnog centra upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju rezimiraju se ovim riječima zadaci zbog kojih je Rapotec došao u Split: »a) Ispitati mogućnost desanta na Jadranu; b) Stupiti u vezu sa Dražom Mihailovićem i četnicima u Bosni; c) Dati direktive četnicima i Draži Mihailoviću da sarađuju sa partizanima. Svakako izbjegavati borbu četnika i partizana, te gledati kroz saradnju četnika i partizana vostvo da bude stalno u rukama četnika Draže Mihailovića, zatim cijelu borbu i rad bazirati na nacionalnim elementima«. Prema podatku toga centra, »na primjedbu da četnici i onako šuruju s Talijanima«, Rapotec je odgovorio »da su neosnovane takove tvrdnje, to je bio samo taktički potez«. ¹⁵⁵

155 AIHRPH, OS-7/714, Izvještaj br. 4. U Izvještaju br. 8 u vezi s tim pitanjem navodi se ovo: «Što se tiče transporta četa i oružja za desant R-ec (Rapotec, op. F. J. B.) smatra da ne predstavlja za Engleze nikakvu zapreku tal(ijanska) mornarica i vojska. Draža Mihailović koji se sada nalazi u Istočnoj Bosni imao bi da za ovo vreme sredi i okupi četnike, da bi sa svojim ljudima, kako se Rec izrazio 'prihvatio' taj desant tj. D. Mihailović bi trebao da digne ustanak u pozadini i da očisti onaj deo teritorija kojim će prolaziti desantna vojska i na taj način olakšava prve operacije. Draža Mihailović je dužan da okupi i sjedini sve snage (četnika) i da ih ne izloži u borbi sa Talijanima, tj. treba da izbjegava veće borbe s Talijanima, da bi mogao u zgodan momenat na proljeće pomoći desantu vojske iz Engl(eske)«. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 70).

Birčanin je zahtijevao od vlade da mu se »dostavi pomoć u novcu, oružju i municiji, konzerviranoj hrani i sanitetskom materijalu«. Hitno je tražio novac i barem tri radio-stanice (za vezu s Mihailovićem, vladom u Londonu i za interne potrebe). Osim toga, Birčanin je zbog »moralnog efekta« tražio da saveznički avioni bombardiraju Zagreb. On i Rapotec dogovorili su se o prebacivanju traženog materijala podmornicama ili zračnim putem.

Iz Splita je Rapotec početkom travnja otišao u Zagreb, gdje je bio oko dva i pol mjeseca. Budući da je u Zagrebu prije rata studirao na Višoj ekonomskoj komercijalnoj školi, relativno je lako preko svojih poznanstava došao u dodir s određenim faktorima. Bio je u vezi s ljudima iz vodstva HSS-a, s osnivačima kako kaže, »Jugoslavenske revolucionarne organizacije«, a razgovarao je i sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem.¹⁵⁶ U Ljubljanu nije išao, nego se s majorom Novakom sastao u Zagrebu prilikom njegova proputovanja u Mihailovićev štab. U drugoj polovici lipnja 1942. otišao je u Beograd gdje se zadržao tjedan dana.. Sastajao se, među ostalim, sa Žarkom Todorovićem, koji je imao radio-vezu s Mihailovićem. Od njega je dobio upute i šifru za uspostavu veze Mihailovića s Komandom jugoslavenskih trupa u Kairu. Iz Beograda je otputovao u prvoj polovici srpnja 1942. preko Bugarske u Carigrad.

156 U spomenutom intervjuu Rapotec navodi da je imao u prvom redu zadaću da stupi u dodir s Mačekom, ali mu to, kako kaže, nije uspjelo jer je Maček bio pod strogim nadzorom. Sa Stepincem se, kako navodi, sastao šest puta.

Rapotecov izvještaj o stanju u zemlji, tj. područjima na kojima se nalazio, svakako je donio niz novih i detaljnijih obavijesti jugoslavenskim emigrantskim faktorima i Britancima o četničkom pokretu i mogućnostima njegove daljnje organizacije.¹⁵⁷ To se u prvom redu odnosi na zapadne krajeve Jugoslavije, osobito na Hrvatsku. Prema ocjeni Rapoteca, situacija se u Hrvatskoj razvija tako da postaju sve povoljniji uvjeti za jačanje pokreta otpora. On to potvrđuje podatkom da je u tu svrhu Mihailović za područje Hrvatske imenovao svog opunomoćenika, što se odnosi na Ž. Todorovića. Prema njegovoj analizi stanja u Splitu i Zagrebu, te nekim drugim područjima Hrvatske, sve su veće mogućnosti uključivanja Hrvata u taj pokret otpora. S druge strane, on navodi da je situacija u »zapadnim predjelima« negdje »veoma mutna a negde i kaotična«, tako da »jedan brzi preokret, odnosno kraj rata, pa makar u korist saveznika, bio bi gotovo nepoželjan«. Što se tiče uloge NOP-a kao nosioca pokreta otpora, Rapotec ističe da je njegova glavna snaga u Dalmaciji s centrom u Splitu i Gorskom kotaru sa Sušakom kao »idejnim centrom tog otpora«. Što se tiče naoružanih snaga četničkog pokreta u Hrvatskoj, Rapotec ukazuje na značenje područja Dinare, gdje, prema njegovim riječima, »operiše jedna čitava četnička divizija od koje je jedan puk stalno na okupu«. ¹⁵⁸

157 Osim spomenutih Mihailovićevih poruka i uputa za šifru koje je dobio preko Todorovića, Rapotec je u Kairo donio izvještaj o situaciji u Sloveniji, koji mu je predao Novak, i njegove upute za šifru, te dva pisma i izvještaj predsjedniku emigrantske vlade od bivšeg ministra Prvislava Grisogona, koji se nalazio u Beogradu.

158 Prijepis dokumenta kod autora.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument