Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Slom četničkih planova

U proljeće 1943. pitanje uloge četnika još je više aktualizirano u odnosima između njemačke i talijanske vojne sile. Nijemci su to pitanje posebno zaoštrili u operaciji «Schwarz» (Peta ofenziva), kada su započeli razoružavanje četnika u Crnoj Gori i Hercegovini. Bio je to ujedno i pritisak na Talijane da poduzimaju slične akcije, što je i započelo krajem svibnja na istim područjima. Iako je operacija »Schwarz« bila planirana da se u prvom redu razoružaju četničke snage, ona je zbog dotadašnjeg razvoja događaja dobila zapravo drugi pravac, pretvorivši se u novu veliku ofenzivu protiv NOP-a. Bio je to novi napor za uništenje Glavne operativne grupe NOVJ na čelu s Vrhovnim štabom i Titom, zbog neuspjeha u prethodnoj, Četvrtoj ofenzivi. A u njoj su snage NOVJ nanijele težak poraz upravo četnicima. Njemački komandant za Jugoistok, general Löhr, izvijestio je njemačku Vrhovnu komandu da su «uspjesi koje su postigli u borbi protiv četnika poslužili koministima da ponovo ojačaju«.³¹⁵ Zbog svega toga i zamišljeno razoružavanje četnika nije dobilo veće razmjere. Ipak je ono bilo u tom trenutku dosta aktualizirano s obzirom, na razlike u tretiranju uloge četnika. Talijani su, naime, i dalje pridavali važnu pažnju angažiranju četnika na svom okupacionom području. Prema riječima generala Robottija, novog zapovjednika Druge armije, koji je početkom travnja 1943. izdao naređenje da prestane naoružavanje četnika, Talijani se ipak ne slažu s Nijemcima da se to pitanje riješi »strijeljanjem i silom«, jer se tako sarno povećava broj neprijatelja, i to u ratnom stanju. Iako su Talijani svjesni da su četnici neprijateji, oni ipak misle da njihovo pitanje treba «postepeno riješiti«.³¹⁶ Na sastanku Löhra i guvernera Crne Gore Pirzia Birolija, u Solunu 2. lipnja, postignut je konkretniji dogovor oko pitanja razoružavanja četnika. Talijani su podržali zajedničku operaciju u cilju razoružavanja formacija Mihailovića«, ali se istodobno nastojalo sačuvati MVAC. Na inzistiranje talijanskog predstavnika pukovnika Tommasa Grignole na spomenutom sastanku, dogovoreno je da se rasformiraju jedinice MVAC-a samo u Hercegovini, jer su ih Talijani smatrali kao «najopasnije zbog svoje tesne povezanosti sa Mihailovićem«. Što se tiče četnika u sjevernoj Dalmaciji, Grignolo je tražio da se za njih prihvati kriterij »progresivnog razoružavanja«, a za četnike u Lici «da se razoružavanje odloži, precizirajuće da je reč o odanim jedinicama koje dejstvuju u dobroj slozi sa hrvatskim jedinicama i pružaju koristan doprinos«. Löhr je inzistirao na stavu da sve «pravoslavne formacije« moraju biti razoružane. Ipak je prihvatio gledište o «progresivnom razoružavanju«, ali pod uvjetom da se, odredi vremenska granica. Predloženo je da ona bude dva mjeseca, ali je talijanski predstavnik i dalje inzistirao na tome da se četnici u Lici ne razoružavaju, «ukazujući također i na mogućnost da ove formacije pretrpe korenitu promenu koja bi izmenila četnički karakter (. . .)». Kako se vidi, Talijani su radi održavanja četnika u svojoj službi bili spremni i da ih reorganiziraju u formacije koje bi potpuno ulazile u sastav talijanskih oružanih snaga. Löhr je sa svoje strane ukazao »na neophodnost da se u slučaju iskrcavanja saveznika na Balkanu odmah pristupi razoružavanju svih još postojećih formacija, kako na Dinari tako i u Lici ³¹⁷. Istodobno su Talijani uhapsili grupu četničkih rukovodilaca, i to upravo u Splitu. Uhapšen je Žujović i grupa oficira (Ivanišević, Stude, Kostić, Alfirević, i dr.). U Dubrovniku je uhapšen Jevđević.³¹⁸ Taj je događaj uznemirio vodeći četnički krug u Splitu. Već sutradan uslijedila je kod prefekta Paola Zerbina i generala Spiga intervencija Urukala, Alfirevića i Račića.³¹⁹ Poslije hapšenja Đujić je premjestio svoj štab iz Kninu u Topolje, naredivši da svi četnički komandanti odmah napuste Knin i upute se u svoje jedinice.³²⁰ U pismu komandantu četničkog korpusa »Velebit«, Milivoju Vuksanoviću, Đujić je početkom lipnja upozoravao na hapšenja u Splitu i na naređenje Šestog talijanskog korpusa u Dubrovniku za razoružavanje četnika, te na mogućnost sličnih akcija na području sjeverne Dalmacije. Đujić mu je napominjao da je »u interesu i italijanskog i Srpskog naroda da naši odnosi do kraja ostanu prijateljski, te da je potrebno »da sa svoje strane otklonimo sve što bi moglo da poremeti odnose sa Talijanima«.³²¹ U lipnju je većina uhapšenih, među njima i Žujović, bila puštena i vratila se u Split. Pokazalo se da talijanski vojni faktori nisu bili voljni za radikalnu akciju razoružavanja i eliminaciju četnika. Na njih se i dalje, ozbiljno računalo, pa se izlaz tražio u određenim oblicima reorganizacije četničkih jedinica. Zbog svega toga, spomenuta su hapšenja više sličila na trenutnu demonstraciju u odnosu na Nijemce. Talijani su, naime, ubrzo nastavili ukazivanje naklonosti prema četnicima. Vidljivo je to došlo do izražaja dolaskom Grignola iz Sušaka Đujiću u Topolje, 2,2.lipnja 1943. Prema Đujićevim riječima, Grignolo je, kao »osvedočeni prijatelj Srpskog naroda» došao zbog njegove intervencije u vezi sa hapšenjima. Grignola mu je obećao da će uhapseni oficiri biti uskor pušteni, a neki od njih otpremljeni u Dinarsku diviziju.³²² Prema izvještaju podžupana u Kninu Ante Vatavuka, ondje je 22. 1ipnja došao osobno i general Robotti izdao jamstva četnicima da neće biti razoružani. Vatavuk navodi da mu je tom prilikom komandant Kninskog sektora general Francesco Ginagreco izjavio »da smatra da su Nijemci pogriješili i da grieše time što u Bosni i Hercegovini razoružavaju četnike, jer da se njih može još vrlo dobro upotrebiti u borbi protiv neprijatelja br. 1 - partizana«. Prema Vatavukovoj ocjeni, »promjena u odnosima između Talijana i četnika« opazila se »u punom opsegu« 28. lipnja, »kada su četnici u Kosovu slavili svoj Vidovdan«. Proslavi je prisustvovala jedna talijanska jedinica iz Knina, veći broj talijanskih oficira i general Ginagreco.³²³ Istodobno je i Jevđević bio vrlo dobro obaviješten o daljnjoj politici Talijana prema četnicima. »Ne verujem,« pisao je on Žujovicu, »da Italijani imaju nameru da kidaju sa nama, jer im to ne ide u račun i jer po tradiciji igraju uvek na dve karte. Našu likvidaciju u Crnoj Gori i Hercegovini izvršili su čisto pod presijom Nemaca, koji su jači i kojih se boje. Na primer poznato mi je, da su Nemcima obrazložili održavanje i nadalje veza sa ličkom i dinarskom zonom činjenicom da pripremaju projekt svojih SS trupa i za vreme izrađivanja tog projekta iste te zone, da ih kasnije prevedu u svoje formacije«. Također je javljao da Talijani u Žujovića »lično imaju puno poverenje«.³²⁴ Prema riječima samoga Žujovića, Talijani su njegovo hapšenje iskoristili i za ispitivanje mogućnosti dodira s Mihailovićem.³²⁵ Raspoloživa dokumentacija ne omogućuje da se to pitanje podrobnije razmotri, ali je svakako na mjestu pretpostavka da je rnogućnost eventualnog iskrcavanja Saveznika mogla dati poticaj za određene dodire. Svakako je s tom mogućnošću računalo i četničko vodstvo, pa s tim treba povezivati i Žujovićev dolazak u Split i akciju koju je poduzeo. U toj akciji, tj. u daljnjem naoružavanju četnika, on je najozbiljnije računao na vojnu pomoć Talijana. Za sastanak koji je planirao s generalom Spigom, on je predvidio da se raspravlja o glavnim pitanjima u vezi s tim. Kao prvo, to je bilo »regulisanje eventualne primopredaje vlasti u vojnom i upravnom pogledu«. Zatim, pitanje naoružavanja četničkih »nenaoružanih formacija i obrazovanje novih jedinica«. Daljnje se pitanje odnosilo na »regulisanje međusobnih odnosa za slučaj iznenadnog iskrcavanja desanta iz neba«. Posebnu je pažnju trebalo pokloniti »borbi sa komunistima do toga kritičnog momenta«. Povezano s tim pitanjima Žujović je uključivao i ponudu Talijanima za »svoje posredstvo za vezu sa sa veznicima«. ³²⁶

315 Opširnije o tome usp. F a b i j a n T r g o, »Cetvrta i peta neprijateljska ofanziva«, zbornik: Neretva-Sutjeska 1943, Beograd 1969, 18 i d.; P a j o v i ć, n. dj:, 356 i d.

316 J e l i ć – B u t i ć, Ustaše i NDH, n. dj. 260.

317 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/3, 267-271.

318 AIHRPH, OS-61621, Povjerenstvo 2. otsjeka za Split, 3. VI 1943. Hapšenja su u Splitu izvršena noću 31. VII. VI 1943. Uhapšena je grupa od 24 oficira i civila, koji su isto jutro odvedeni brodom u Rijeku.

319 Isto.

320 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 7,845.

321 AH, ČA, kun 3, dopis primljen u Štabu korpusa «Velebit« 10. VII 1943. u Žegaru. Zaplašeni iznenadnim događajima, četnici su naredili mobilizaciju svih sposobnih muškaraca u Kosovu, bez obzira na to da li imaju oružje. «Svaki onaj«, isticao je komandant Kosovske brigade Novak Mijović; »koji još i danas bude našao izgovora da ne dođe zato što ne bude dobio hleb, i misli da Italijanski hlebac treba da nas brani od Italijana i Ustaša, to je izrod i srpski otpadnik«. (AH, ČA, kut.}, naredba od 13. VI 1943).

322 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 797-797; Đujićevo pismo Žujoviću, 22. VI 1943. Radoslav đorović - koji je išao u Opatiju da intervenira za uhapšene - izvještavao je Đujića 26. VI 1943. ga su Talijani zaplijenili kod Stude sve telegrame i šifru, i da je to potrebno javiti Mihaioviću. Žujović, koji se slobodno kretao po Opatiji, i s kojim se đorović sastajao, naredio je da se sve vijesti Mihailoviću upućuju preko đorovića. Ćorović se u Opatiji sastao sa pukovnikom Grignolom. Oni, koji mu je potvrdio da je upravo posjetio Đujića i da su Talijani njegovim »radom zadovoljni«. (AIHRPH, NG, kut. 428, f. 2, pismo R. Ćorovića).

323 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 7, 845-849. Vatavuk navodi da je za tu prigodu objavljen i poseban broj četničkog lista »Vidovdan«. On je izvještaju priložio i fotografiju s te proslave, na kojoj se vidi da je na okićenoj pozornici bila slika kralja Petra II, srpska i jugoslavenska zastava, te zajedno Ginagreco i Đujić.

324 AH, ČA, kut. 1, nedatirano, lipanj ili srpanj 1943.

325 Već u travnju 1943. talijansko Ministarstvo vanjskih poslova zatražilo je posredstvom Cesarea Damianija iz Zadra da se preko Urukala uspostavi veza s Mihailovićem. Radilo se o prijedlogu za razgovore o »promeni kursa«. Urukalo je Mihailovića obavijestio o toj ponudi preko Blaža Đukanovića. (AVII, ČA, kut. 159, br. reg. 32/3 i 18/4, pisma Urukala od 11. IV i 10. VI 1943). Mihailović nije odgovorio na ta pisma. Slični su pokušaji poduzeti i preko Ivaniševića. (AVII, ČA, kut. 159, br. reg. 38/3, telegram Ivaniševića, 25. IV 1943). Talijanske ponude Mihailoviću stizale su i preko Beograda. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 738). Žujović je u radiogramu, 20. VII 1943, obavještavao Mihailovića o ponudama za razgovore ovim riječima: »Slučaj u vezi moga hapšenja rešavao Musolini, kada sam na prvom saslušanju izjavio da sam Vaš delegat i neprijateljski oficir, a ne legalizovani saradnik. Sada svi Italijani znaju ko sam i ukazuju svu pažnju. Pitaju da li imam instrukcije diplomatskog karaktera. Mole da i od Vas tražim da o tome sa mnom lično raspravljaju u armiji u Sušaku. Ovo se taji od civilne vlasti koje su činile ponudu preko Urukala. Da Ii bi Englezi preko Vas prihvatili ponudu o savezu protiv 11 (Nijemci, op. F. J. B.). Ponavljam 11 i pod kojim uslovima možete odigrati sudbonosnu ulogu ako budete vešti«. (Isto, 798).

326 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 7, 973, Žujovićevo pismo Bjelajcu i Grđiću, 2. VIII 1943.

Jurišić je 3. VII 1943. obavijestio vladu da je u Bern stigao kapetan Mihajlo Babić, »kao kurir vojvode Đujića i majora Bjelajca». On je Jurišiću predao ovu njihovu poruku: »1. Razne neprijateljske snage postigle su u poslednje vreme znatne uspehe u današnjim slobodnim četničkim oblastima. Usled toga presečene su, a negde i onemogućene, lične i tehničke veze između pojedinih četničkih oblasti. Slovenija usamljena (Mihić), Severna Lika usamljena (Bjelajac), Južna Lika sa delom Bosne i Dalmacije usamljena (Đujić), Centralna Bosna usamljena (Drenović), crnogorsko-hercegovačke trupe prikupljene pod vodstvom đenerala Mihailovića.

2. Bjelajac i Đujić osećaju sve jaci pritisak Nemaca i ustaša-partizana. Mogućnosti daljeg naoružanja su neznatne. Hitna pošiljka automatskog oružja (pušaka-mitraljeza) i municije spada u najaktuelnije pitanje sadašnjosti, zbog njihovog daljega održavanja u neprekidnim borbama. Neophodno postići telegrafsku vezu i u visini Senja, Knina i Kosova spustiti materijal. Stanovništvo trpi glad. Nedogledne posledice ako definitivno rešenje ne bude pre ove zime. Novac dostaviti za ove grupe preko Kraljevskog poslanstva u Bernu, gde ce biti podignut preko njihovih opunomoćenika. Ovo učiniti što pre da bi narod i četnici mogli makar što blagovremeno pripremiti za zimu u hrani i odelu.

3. Prilikom dolaska savezničkih trupa na Balkan neophodno je da izvestan deo bude neposredno upućen na teritoriju Mihić-Bjelajac-Đujić, kao garantija ostvarenja prvih zamisli«. Predsjednik vlade Božidar Puricć je 19. VIII 1943. prenio Mihailoviću ovu poruku pitajući da li j on povezan s tim. (AVII, elaborat: »Međunarodne veze organizacije Draže Mihailovića«, I dio, neregistrirano).

U pogledu spomenute reorganizacije četničkih jedinica, tj. MVAC-a, Talijani su u srpnju 1943. izradili projekt stvaranja tri »dobrovoljačke« formacije: »Lika«, sa sjedištem u Selcima; »Dinara«, sa sjedištem u Kninu, i »Hercegovina«, sa sjedištem u Trebinju. Prema projektu, prednost primanja u te jedinice imali bi pripadnici MVAC-a, a po svom statusu bili bi izjednačeni s talijanskim vojnicima. Pripadnici su mogli biti samo rođeni na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine od 18 do 30 godina starosti.³²⁷

Što se tiče realizacije spomenutoga projekta, treba konstatirati da do toga zapravo nije došlo. Talijani nisu požurivali rješavanje tog pitanja. Prema izvještaju general a Robottija General štabu kopnene vojske, sredinom kolovoza, sa 1. lipnjom »objavljeno je rasformiranje najznačajnijih hercegovačkih formacija«, a u vezi s ostalim navodi se ovo: »Dinarske i ličke formacije nisu značajne, jer se sastoje od svega nekoliko hiljada pouzdanih i vernih ljudi. Sada se pristupa i njihovom rasformiranju, a prelazi se na regrutovanje dobrovoljaca za mešovite bataljone pravoslavaca, katolika i muslimana, sporazumno sa hrvatskim vlastima, a poput poznatih nemačkih SS-divizija«.³²⁸

327 AIHRPH, NG, Inv. br. 16706. Prema informacijama koje je Sinčić, kao predstavnik NDH kod Druge armije, dobio na Sušaku, »naređena je likvidacija četnika te svih njihovih političkih voda i castnika bivse jugoslavenske vojske u koliko i najmanje pripadaju struji Draze Mihailovica. Svi oni trebaju biti internirani, povraćeni u zarobljeništvo ili pak držani kao taoci na sigurnim mjestima unutar Italije (ne u anektiranim područjima), odnosno trebaju biti uklonjeni od svakog političkog utjecaja in djelovanja u Hrvatskoj. Nakon raspuštanja svih političkih četničkih formacija, prići će se dobrovoljnom organiziranju pučanstva bez razlike na vjeru u odrede talijanske regularne vojske«. (AH, NDH, MVP, kut. 1, Sinčićev izvještaj Mili Budaku, 19. VI 1943).

328 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/3, 458-461. Radi se o Robottijevu izvještaju 11. VIII 1943, o razgovoru koji je vodio sa novim talijanskim poslanikom u NDH Luigijem Petruccijem. U izvještaju su zanimljive primjedbe talijanske obavještajne službe na Petruccijev politički projekt budućih odnosa na Balkanu po savršetku rata. Na Petruccijevo mišljenje da bi »stvaranje jedne velike Hrvatske«, bilo za Italiju manje štetno u odnosu na stvaranje jedne »velike Jugoslavije« ili »velike Srbije«, obavještajna služba je dala ovaj komentar: »Eksel. Petruči posmatra situaciju sa zagrebačkim naočarima. Njemu je nepoznat zamršeni problem Srbi-Hrvati-Slovenci-muslimani i četnici.

Jedna velika Hrvatska, naklonjena ili prijateljski raspoložena prema Italiji, nemoguća je, Hrvati su istorijski bili i jesu naši neprijatelji. Razlog: Jadransko more.

Naši interesi za ovo more su u čistoj suprotnosti i mi ne možemo u jednoj velikoj Hrvatskoj da oživimo i, još gore, da uspostavimo staru Austriju.

S druge strane, Hrvatska nikad nije bila sposobna da živi a da se na nekoga ne oslanja, pa posto se neće oslanjati na Italiju, znači, ukoliko bude veća, utoliko će biti opasnija po nas.

Stoga bi bilo poželjno da se stvori takva Hrvatska koja bi, prema svojim prirodnim mogućnostima, bila mala.

Uspostavljanje Srbije može nam koristiti ako ta Srbija bude ograničena na svoje prirodne granice; jedna velika Srbija lansirala bi refren o Jadranskom moru, a tu se naši interesi sudaraju, kao što je rečeno za veliku Hrvatsku.

Medutim, najvece zlo svakako predstavlja formiranje jedne velike Jugoslavije (po zamislima i po planovima Londona). Sa njom ne samo da jadransko pitanje ostaje i postaje opasnije, već se rađa i problem iredentizma u odnosu na Dalmaciju, Istru, Albaniju, Julijsku krajinu, itd.« (Isto).

Događaji koji su ubrzano slijedili do kapitulacije fašističke Italije, pokazali su da je pitanje reorganizacije četničkih jedinica na spomenutim područjima postalo zapravo sasvim nevažno. Četnici su radili na svom daljnjem jačanju, a Talijani su im u tome pomagali. Žujović je u vezi s tim težio da se četničke snage javno ispoljavaju kao JVO. Računao je, prema informacijama koje je dobivao, da bi se na taj način moglo privlačiti u prvom redu domobranske jedinice, koje bi bile potčinjene četničkoj komandi. Svoju akciju na daljnjem organiziranju četničkih snaga pod vidom JVO, on je temeljio na optimističkom sagledavanju situacije. Polazio je od uvjerenja da je pozicija četnika dosta jaka, jer Mihailović »drži u svojim rukama sve srpske oblasti otadžbine osim naših nesretnih područja«. Ocjenjivao je da su partizani u zapadnoj Bosni »nejaki i slabo borbeni«, te da se svakodnevno predaju, zaključujući da »partizanstvo u ovim krajevima sve više dobija hrvatsko partikularističko obeležje».³²⁹ Nastojao je da se što više ojačaju četničke snage, pa je od Mihailovića tražio da pošalje 1000-1500 četnika.³³⁰ Posebno se žalio Mihailovićuu da nema dovoljno oružja i novčanih sredstava. Obavještavao ga je da će od Talijana tražiti 20.000 pušaka.³³¹ Žujović je osobito bio zainteresiran za daljnju mobilizaciju novih pripadnika u četničke jedinice pod vidom JVO. Žalio se Mihailoviću da je »oficirsko pitanje« jedan od »najmučnijih problema«, posebno na Đujićevu području. Zbog toga je u kolovozu uputio u Knin na kurs 20 omladinaca iz Splita. Došao je u dodir, kako navodi, s većim brojem oficira, većinom Hrvata, »čija je apstinencija bila dosta shvatljiva« do njegova dolaska, »jer su neosnovano bivani napadani od strane pripadnika četničke organizacije«.³³² Žujović se dosta aktivno povezao sa pojedincima u Šibeniku. Ondje je vrlo aktivni predsjednik Pododbora Udruženja četnika prota Stevan Prostran uspio u kolovozu organizirati Četničku komandu. Svakako je to bio važan korak u mobilizaciji novih pristalica u četničke jedinice, jer se radi o akciji poduzetnoj na anektiranom području, za što su

329 Kao u bilj. 326, str. 973-974.

330 AVII, ČA, kut. 160, br. reg. 47/1.

331 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 895. Žujović je, kako navodi, po dolasku u Split donio 3,700.000 lira, od toga je glavninu podijelio Đujiću, Grđiću i Bjelajcu, Novaku i Plećašu. Obavijestio je Mihailovića da je ostao bez novca, te je prisiljen da se zadužuje kod Ive Čičin Šaina. Tražio je od Mihailovića odobrenje za zaključivanje zajmova. (Isto, 896-897). Od spomenute sume Žujović je uročio 404.000 lira »na ime mjesečne pripomoći porodicama članova naše organizacije,» Račiću i Urukalu. Iz te sume su plaćeni i kuriri između Splita, Knina i Sinja, dijeljena pomoć ranjenim četnicima, koji su u ljeto 1943. liječeni u Kaštel Štafiliću. (AH, ČA, kut. 1).

332 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2,890.

Talijani pokazivali posebnu osjetljivost. Njihovo odobravanje takve akcije bio je u prvom redu znak zainteresiranosti za organiziranje novih četničkih jedinica za borbu protiv NOP-a. Prostran se u svojoj akciji nije zapravo složio sa Žujovićevom inicijativom oko stvaranja JVO. Njegov stav je bio da «Srbi moraju da budu organizovani samo za sebe, a ako ima još tih vajnih jugoslovena, neka oni organizuju sebe, pa ako njihov rad bude u skladu sa našim, nacijonalnim ciljevima, može da postoji i veza između nas i to na određen način i preko određenih naših ljudi (. . .)«. U tom cilju je upućena i molba talijanskom prefektu za osnivanje posebne čete u Konjevratima od oko 100 ljudi. Računalo se da bi to bio poticaj za razvoj četništva u tom kraju. Obraćajući se nešto ranije Đujiću, kao vođi četnika, Prostran je iznio i razrađeni plan četničke organizacije u Šibeniku. Njenu bi djelatnost obilježavala tri osnovna pravca: Vojno-operativni, ekonomski i političko-propagandni.³³³ U svojoj akciji oko mobilizacije Hrvata Žujović je u Šibeniku glavni oslonac dobio u Slavku Grubišiću, bivšem članu JNS-a, a zatim JRZ-a i poslaniku. Grubišić je Žujoviću izjavio da može okupiti čak 400 Hrvata u Šibeniku i okolici. Žujović ga je imenovao za svog povjerenika na anektiranom području sjeverne Dalmacije. U tu akciju su bili uključeni i istaknuti članovi Ljotićeva «Zbora«, Krešimir Samodol i Miroslav Peran. Oni su izbjegli u Beograd i u travnju 1943. vratili se sa zadatkom da «prikupe zborašku omladinu u srednjoj i severnoj Dalmaciji i svu drugu nacijonalnu omladinu, koja se nije izgubila u vrtlogu političkog i društvenog rasula, da je upute u četničke redove, kao u jedinu organizaciju koja u ovom kraju nosi nacijonalni barjak (. . .)«.³³⁴ Uslijedilo je osnivanje Splitsko-šibenskog četničkog bataljona. Bio je sastavljen od grupe šibenskih omladinaca i Splitske čete, tj. grupe splitskih omladinaca, koji su već otprije bili u Kosovu. Ta se jedinica tretirala kao elitna i bila je u sastavu Kosovskog korpusa pod neposrednom Đujićevom komandom, tj. kapetana Novaka Mijovića, komandanta tog korpusa. Prema Žujovićevoj zamisli, taj je bataljon trebao postati škola za četničke rezervne oficire.³³⁵ Daljnji korak bilo je osnivanje u Šibeniku četničkog Nacionalnog komiteta za anektirano područje sjeverne Dalmacije. Glavna zadaća Komiteta trebala je da bude sirenje mobiliziranja novih pripadnika na liniji stvaranja JVO.³³⁶ Međutim, ta akcija nije mogla dati očekivane rezultate, a i u samom Komitetu vidljivo su dolazile do izražaja suprotnosti dviju strana, tj. Grubišića i Prostrana.³³⁷

333 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 47/2, pismo Prostrana Đujiću, 27. VI 1943.

334 AVII, ČA, kut. 158, br. reg. 38/6, referat S. Prostrana.

335 Bataljon je osnovan 12. VIII 1943. i u tom momentu je imao oko 120 boraca. Za komandanta je postavljen rezervni potporučnik Draško Prostran, koji je također došao iz Beograda sa Samodolom i Peranom. {Isto; AH, ČA, kut. 5, naredba komandanta Kosovskog korpusa 12. VIII 1943).

336 Komitet je osnovan krajem kolovoza 1943. Tome su prethodila dva sastanka u Splitu i Šibeniku, sazvani na inicijativu Žujovića, na kojima je on razgovarao s Grubišićem, S. Prostranom, Lazarom Matićem, Francom Kovačem. Žujović je tom prilikom posebno zagovarao potrebu rada na stvaranju JVO, povezujući to s mogućnošću skore kapitulacije Italije. (Usp. B r a n i c a , n.dj., 908-909). Žujović je pismenom naredbom u ime Mihailovića imenovao četničku komandu Šibenika. Također je nastojao organizirati i veze sa Zadrom. (NOV u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 7, 991 i 995-996).

337 B r a n i c a, n.di., 908-909.

Akcija oko uključivanja Hrvata u četnički pokret pod vidom JVO osjetila se i na području Hrvatskog primorja. Ona se zapravo nastavljala na akciju koju je poduzela sušačka grupa JUREPO, a koja se prvenstveno ogledala u političkoj propagandi. Izvan Sušaka ta je akcija konkretnije došla do izražaja na Krku. Prema raspoloživim podacima, na Krku je postojala četnička organizacija sastavljena poglavito od jugoslavenskih nacionalista. Na sastanku »predstavnika svih mjesnih organizacija na otoku Krku«, održanom u Aleksandrovu (Punat) 23. lipnja 1943, donesena je rezolucija u kojoj se izražava privrženost Mihailoviću i zahtijeva da se otok Krk »odvoji od zajednice, kojoj bi Zagreb ili njegovi politički predstavnici imali predstavljati nasu volju i naše raspoloženje«. U rezoluciji se izražava protivljenje »svakome federativnom uređenju zemlje« jer bi to značilo slabljenje Jugoslavije. »Smatrajući Srbe, a ne Gote (Hrvati, op. F.J.B.) predstavnicima slavenstva«, zaključuje se u rezoluciji, »mi se priključujemo njihovoj borbi protiv svih unutarnjih i vanjskih neprijatelja i u toj borbi oni mogu računati na nas, kao što mi računamo na njihovu bratsku slavensku junačku potporu«. ³³⁸ Iz spomenutog Žujovićeva pisma Bjelajcu i Grđiću, početkom kolovoza 1943., vidljivo je da je ta rezolucija poslana Mihailoviću i da ju je on dobio, izjavljujući u vezi s tom akcijom četnika na Krku da je »istinski bio dirnut njihovom rodoljubivom pažnjom (. . .)«.³³⁹

338 U rezoluciji se navodi da su se na spomenutom sastanku okupili predstavnici iz Aleksandrova, Krka, Vrbnika, Baske Stare i Jurandvora. (Prijepis dokumenta kod autora).

339 Žujović navodi da je dobio i izvještaj sa Krka. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 7, 976).

Na osnovi podataka iz »Slavenskog juga« dade se zaključiti da je u srpnju održan sastanak »jugoslavenskih delegata Hrvatskog primorja, otoka i Gorskog kotara«, na kojemu je donesena posebna rezolucija. Ističući da je ustaški režim »jedini unutarnji neprijatelj«, u rezoluciji se apelira za koncentraciju svih snaga na zajedničkoj »platformi«, koja se formulira ovim riječima: »Savjesnim proučavanjem svih činioca došli smo do zaključka da je ta platforma priznanje državnog kontinuiteta Kraljevine Jugoslavije i demokracije. U Kralju, modernom i demokratskom, vidimo simbol državnosti i jednu empirijsku instituciju koja jedina u ovakvim teškim vanjsko-političkim i unutarnjim prilikama može poslužiti kao instrument za koncentraciju svih snaga«. »Slavenski jug« piše da su u vezi s ostvarenjem ideja rezolucije dana »naređenja i instrukcije svim radnicima na terenu«, te da se pristupi stvaranju »jugoslovenskih propagandnih jedinica« koje »nemaju borbenog karaktera«.340 Istodobno je donesena i vijest o osnivanju jedne vojne jedinice, koja bi trebala biti jedinica »jugoslovenske vojske u otadžbini - otsjek Sušak«.341 U tom pravcu se uključila i četnička propaganda ti Sušaku zbog nezadovoljstva u dotadašnjoj akciji vrbovanja građana u četničke jedinice. U letku »Ustaškim partizanima grada Sušaka i okolice«, početkom rujna, četnici su se obraćali vojnicima Srbima s pozivom da stupe u JVO, čije su osnovne zadaće: »a) narodno jedinstvo, b) Kraljevina Jugoslavija, c) dinastija Karađorđevića, Kralj Petar II i Draža Mihailović«. Novopridošli vojnici JVO trebali bi biti rasporedni na određena mjesta radi »sprečavanja stvaranja pobune, meteža i tome slično« od strane partizana, zaštite vlastitih života i imovine, te »održanja na tim dužnostima do dolaska savezničke vojske kojoj će se staviti na raspoloženje«.³⁴²

340 AH, ČA, kut. 1, Slavenski jug,,br. 8, kolovoz 1943.

341 Prema izjavi kapetana Dušana Šorka, ta je jedinica osnovana pod imenom 243. bataljon JVO, a komandant joj je bio rezervni poručnik Anton Šustar. Ona je bila stacionirana iznad Senja, a nakon kapitulacije Italije prebacila se na Lošinj. (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 29/3).

342 U letku se pozivaju zainteresirani da dođu na «prvu smotru« 5. rujna, u pravoslavnu crkvu u Sušaku, na liturgiju. (AH, ČA, kut. 1). O djelovanju jugonacionalista i četnika u Hrvatskom primorju u to vrijeme daje nešto podataka R a d u l e B u t o r o v i ć, Sušak i Rijeka u NOB, Rijeka 1975, 235-237.

Kako se vidi, Žujovićeva akcija oko reorganizacije četničkih snaga pod vidom JVO imala je male razmjere i rezultate. Ona je bila koncentrirana prvenstveno na jadranskom pojasu, što je moglo biti motivirano očekivanjem skore kapitulacije Italije i iskrcavanjem savezničkih vojnih snaga. Razvoj događaja je, međutim, suočio četničko vodstvo s mnogo težom situacijom. Veliki uspjesi koje su snage NOVJ postigle u borbama protiv talijanskih vojnih snaga, te oružanih snaga NDH i četnika, na području Hrvatske bili su odlučujući faktor u naglom slabljenju i dotadašnjih pozicija četničkog pokreta. Povlačenje talijanskih snaga iz pojedinih dijelova bio je signal i za povlačenje četnika.

Taj proces je najprije započeo u proljeće 1943. godine u Lici.

Suradnja Talijana i četnika na području Plaškog došla je do punog izražaja u borbi protiv NOP-a. Represalije nad stanovništvom dosegle su vrhunac u siječnju i veljači 1943, kada je došlo do masovnih hapšenja u pojedinim selima te strijeljanja i internacija.³⁴³ Ubijeno je i niz aktivnih pripadnika NOP-a. Zbog žestokog terora i zastrašivanja prisiljen je jedan broj uhapšenih da stupe u četničke redove. Među njima je bilo i pripadnika NOP-a.³⁴⁴ Prema podacima župana u Ogulinu, Talijani su početkom siječnja 1943. namjeravali napustiti Plaški i vlast predati četnicima, pa su u vezi s tim sugerirali i evakuaciju hrvatskog stanovništva. Međutim, do toga nije došlo, nego su, naprotiv, u veljači uslijedili sporazumi između četnika i vlasti NDH. Četnički oficiri Baković, Mandić i Bogdanović izjavili su da imaju naređenje »biti u dobrim odnosima sa hrvatskim građanskim i vojničkim vlastima«. Prema ocjeni župana, tom je prilikom došlo do »uzpostavljanja normalnih ako ne političkih, a ono barem osobnih odnosa« s četnicima.³⁴⁵

343 Opširnije: N i k o l a K o m a d i n a , »Djelatnost organizacije KPJ u Plaščanskoj dolini i okolini od aprila 1942. do juna 1943. godine«, zbornik: Plaščanska dolina i okolica u NOR-u, n. dj., 291 i d.; M i l e G r b a, «Četnici vrše zločin u Međeđaku«, na i. mj. 438.

344 K o m a d i n a, n. dj., 291; M i l a n P e š u t, «Plaščanska partizanska četa«, n. dj., 317.

345 AIHRPH, NG, kut. 1982, dopis župe Modruš Glavsiguru, 25. II 1943; AIHRPH, KP-23/1222, izjava Boška Perkovića, tajnika župe u Ogulinu, u Glavnom štabu Hrvatske, 14. VI 1943.

Dolazak Četvrte kordunaske brigade NOVJ u Plaščansku dolinu u drugoj polovici veljače 1943, unosi znatne promjene u dotadašnju poziciju četnika. Ta je brigada zajedno s Plaščanskom partizanskom četom izvršila uspješan napad na četničke snage u Plavča Dragi, 10. ožujka, što je izazvalo paniku i demoralizaciju medu četnicima. Njihova se pozicija još više uzdrmala povlačenjem talijanskih snaga iz Plaščanske doline od kraja ožujka. Talijanske jedinice su napustile Plaški 6. travnja, a s njima se povuklo i oko 200 četnika u talijanske garnizone u Josipdol i Srpske Moravice.³⁴⁶ Jedan broj četnika je dezertirao pristupivši partizanima. ³⁴⁷ Grupa od oko 250 četnika na čelu s Vidakovićem, koja je nastojala da djeluje samostalno, pokušala je da sklopi sporazum s partizanima, ali do toga nije došlo.³⁴⁸ Vidaković je, međutim, krajem travnja bio u Zagrebu, gdje se nastojao sporazumjeti oko daljnje suradnje s vlastima NDH.³⁴⁹

346 M i l a n P e š u t, «Plaščanska partizanska četa«, n. dj., 318-1320. «Prilikom napuštanja Plaškog s Talijanima se povlače i četnici, oružničke snage NDH i predstavnici njene vlasti. Tada Josipdol postaje snažno uporište pa ima oko 300 Talijana, do 400 četnika i do 100 stalnih i pomoćnih oružnika NDH. Na oslobođenom dijelu Plaščanske doline ostalo je, razbijeno po grupama i sklonjeno u šumske predjele M. Kapele i Pištenika, oko 100 četnika. Sve ove snage, potpomognute sa 33. ustaškom bojnom iz Ogulina, vršile su povremene ispade na oslobođeni teritorij Plaščanske doline«. (S t e v o D o k m a n o v i ć, B r a n k o S e d l a r , M i l a n P e š u t, »Vojno politički položaj i značaj Plaščanske doline u NOB-u«, zbornik: Plaščanska dolina i okolica u NOR-u, n. dj., 78).

347 AIHRPH, KP-193/1228, 1237, 1275, 1369.

348 AIHRPH, KP-194/1416, 1420.

349 Pregovorima je, kao pomatrač župe iz Ogulina, prisustvovao Perković, koji u spomenutoj izjavi daje o tome ove podatke: »Ugovor se je imao potpisati u Ogulinu, pošto bude predočen i odobren od strane ostalih četnika, Međutim, materijalna baza za ostvarenje ovoga ugovora je bilo odašiljanje jedne domobranske bojne u Plaški. Kako se međutim za ovo nije moglo dobiti potrebno odobrenje od strane talijanskih vojnih vlasti, to do potpisivanja ovoga ugovora uopće nije ni došlo i cijela stvar se može smatrati danas potpuno bespredmetnom. Inače četnička delegacija u Zagrebu bila je dobro i srdačno primljena, a bila je i darovana raznim poklonima (odijela, šeširi, košulje i t. d.)«. (Kao u bilj. 345).

Na području Otočca i Gacke doline od kraja 1942. vidljivije dolaze do izražaja težnje pojedinih četničkih komandanata za sporazumima s vlastima NDH. Svakako je bojazan od skorog povlačenja talijanskih vojnih snaga prvenstveno utjecala na to da se traži izlaz na drugoj strani u zaštiti vlastitih pozicija. Pokazalo se da su i organi NDH vrlo zainteresirani za sporazumijevanje. Bjelajčev pomoćnik, major Srdić, tražio je sredinom prosinca 1942. da se u Vrhovine uputi jedna jača domobranska jedinica, »jer da se on boji brojčano jačeg napada partizana iz pravca Plitvičkih jezera«. U slučaju da Talijani napuste Vrhovine, Srdić je zahtijevao da NDH preuzme ispunjavanje obaveza iz Zagrebačkog sporazuma, u prvom redu snabdijevanje četnika oružjem i municijom.³⁵⁰ U Otočcu je 17. prosinca održan sastanak zapovjednika domobranske posade s Bjelajcem i kapetanom Jovanom Dabovićem, njegovim pomoćnikom. Prema izvještaju podžupana u Gospiću, tom je prilikom postignut sporazum oko nekih važnih zajedničkih pitanja. U prvom redu to je bilo »osiguranje Otočca i okolice od partizanskih napadaja« i »vojnička suradnja po odlasku talijanskih postrojbi, što će se u budućim dogovorima utvrditi, kao i sve nastale potrebe oko zbliženja i zajedničke odbrane od neprijatelja«.³⁵¹ U Gospiću je 6. ožujka 1943. došlo do sastanka ustaškog pukovnika Vjekoslava Servatzyja, oružničkog pukovnika Dragutina Mašeka i župana Ferde Stilinovića s grupom četničkih predstavnika, koju su činili: kapetan Dabović, kapetan Miodrag Kapetanović, Nikola Omčikus, Vladimir Teslić, Stojan Vlaisavljević, Branko Uzelac i Jovo Vuletić. Oni su izjavili da predstavljaju više od 200 naoružanih četnika organiziranih u Medački četnički odred i izrazili želju da surađuju s vojnim vlastima NDH radi zaštite svog područja od partizana. Izjavili su da »priznaju vrhovničtvo (suverenitet)« NDH. Prema sklopljenom sporazumu, četnici iz spomenutog odreda mogli su zadržati oružje i slobodno se kretati na svom području, a od NDH će dobivati municiju te novčanu naknadu kada odred sudjeluje kao cjelina u borbi protiv partizana. ³⁵²

350 A VII, NDH, kut. 80, br. reg. 17/6, izvještaj Vrhovnog oružničkog zapovjedništva, 16. I 1943, Glavnom stožeru domobranstva.

351 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 1055-1056.

352 Isto, 387-394, zapisnik sastanka, 6. III 1943.

Uz talijanske i ustaško-domobranske vojne snage, na području Gacke doline bilo je krajem ožujka 1943. koncentrirano oko 2000 četnika (Otočac oko 100, Vrhovine 130, Rudopolje oko 150, Škare oko 500, Doljane oko 200, Zalužnica oko 200, Staro Selo 113, Brlog 328, Ponori 105, Prokike 70).³⁵³ Bile su to posade koje su sudjelovale u osiguranju glavnih talijanskih garnizona na željezničkoj pruzi Ogulin-Plaški-Vrhovine-Gospić i cestama Vrhovi-ne-Otočac-Senj te Žuta Lokva-Brinje-Krišpolje. U žestokim borbama koje su počele 1. travnja u Gackoj dolini jedinice Osme divizije i Šeste primorsko-goranske brigade NOVJ napale su glavne četničke posade. Osobito su teške borbe bile u Brlogu. Četnici su doživjeli težak poraz i rasulo. Jedan broj ih se povukao u Otočac i Vrhovine, a pojedine grupe su se predale partizanima. ³⁵⁴ Uslijedilo je, međutim, povlačenje Talijana. Oni su najprije napustili Vrhovine, a zatim, 12. travnja, Otočac.³⁵⁵ Talijani su se povukli prema Senju i utvrdili na Vratniku, a zajedno s njima i četnici. Od tada su se manje grupe četnika povremeno pokušavale ubacivati u Gacku dolinu, napadajući pozadinske organe NOP-a.³⁵⁶ Glavnina četničke grupacije koja se povukla bila je smještena u Selcima.³⁵⁷ Ondje je bila i Komanda ličke četničke oblasti na čelu sa Bjelajcem. Postojala je i Četnička komanda Selce, čiji komandant je bio Dabović.³⁵⁸ Te su komande radile na organiziranju upada četničkih grupa na oslobođeni teritorij Like. Prema naredbi koju je 7. srpnja Bjelajac uputio Kapetanoviću i Maroviću, komandantima »četničkih sektora« Otočac i Srpske Moravice-Josipdol, trebalo je da 75 posto četničkih snaga bude u »stalnoj akciji u partizanskoj pozadini« i da djeluju »po sistemu gerile«.³⁵⁹ Oružani upadi četničkih grupa počinju od svibnja. Veća četnička grupacija probila se do Kosinja, gdje je počela teror nad nezaštićenim stanovništvom.³⁶⁰ Dosta jako uporište četnici su imali u Lipovu polju, odakle su početkom srpnja 1943. bili istjerani nakon akcije jedinica Šeste divizije NOVJ.³⁶¹ U srpnju i kolovozu uslijedilo je nekoliko oružanih upada četnika iz primorja u Liku i Gorski kotar

13*

(Žuta Lokva, Glavace, Lička Jesenica). Krajem kolovoza četnička grupa na čelu s kapetanom Milošem Savovićem izvršila je napad na Brlog, operirajući zatim u okolnim selima.³⁶²

353 Bukvić, n. dj., 313.

354 Isto, 313 i d. Usp. i N i k o l a Ru b č i č, »Ulomci zapisa i sjećanja, siječanj-lipanj 1943« zbornik: Druga godina NOR-a, n. dj., 464 i d.

355 Grupa od 70 četnika iz Prokika na čelu s komandirom prešla je 6. IV u partizane. (Bukvić, n. dj., 323).

356 U pismu Drenoviću, 17. IV 1943, Đujić je konstatirao da je situacija u gornjoj Lici teška i da je Bjelajac bio »prinuđen da vrši evakuaciju zone«. (Zbornik dokumenata NOR-a. XIV/2, 611). U izvještaju o vojnoj situaciji nakon povlačenja, Bjelajac navodi da četnička grupacija, koja je pod njegovom komandom, ima ukupno 2640 boraca, koji su raspoređeni u Lici, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. (Isto, 648-649).

357 Prema podacima obavještajne službe NOP-a za Hrvatsko primorje, u travnju je u Selcu bilo oko 650 četnika. Od te grupe 210 prebačeno je u Sv. Jakov, a zatim u Karlobag. Krajem travnja u Selce je stigla i grupa od oko 150 četnika iz Medka. U lipnju je u Selcu bilo oko 670

četnika. (AIHRPH, OS-3/207, izvještaj iz travnja 1943; OS-1I6, izvještaj 26. IV 1943).

358 AH, ČA, kut. 1 i 5.

359 AH, ČA, kut. 1.

360 Vez mar, n. dj., 429, navodi da je ta grupa imala oko 300 četnika, koji su došli iz Jablanca.

361 AIHRPH, KP-23/12S6 i 233/362; Vez mar, n. dj., 429-431.

362 AIHRPH, KP-25/1460, 1476, KP-26/1488; AH, ČA, kut. 5.

Na području kotara Gračac četnici su imali svoje glavno uporište u nekoliko okolnih sela. Njihov puk «Vožd Karađorđe» osiguravao je talijanski garnizon u Gračacu i terorizira o u pojedinim selima, posebno partizanske porodice.³⁶³ Jedinice Šeste ličke divizije NOVJ izvršile su krajem listopada 1942. uspješan napad na štab puka i četnike u nekoliko sela, zadavši i tim iznenadnim udarcem težak poraz.³⁶⁴ Budući da se talijanska vojska. početkom prosinca 1942. spremala da napusti Gračac, komandant mjesta Lio Laerte Zanotti je 1. prosinca izdao proglas kojim obavještava stanovništvo da će »četničke vlasti, kako u selima tako u samom gradu, biti jedine vojne i civilne vlasti«. U roku od 24 sata svi koji su željeli napustiti Gračac morali su se javiti Četničkoj komandi, odnosno Općinskom poglavarstvu u Gračacu.³⁶⁵ Već 6. prosinca Đujić je tražio od komandanta Bukovičkog odreda u Pađenima Vlade Novakovića, da hitno uputi u Gračac 350 četnika s cjelokupnom ratnom spremom radi preuzimanja vlasti. Predviđeno je da oni ostanu u Gračacu do dolaska četničkih jedinica iz Hercegovine.³⁶⁶ Međutim, već sutradan je u Gračacu objavio da je preuzeo vlast četnički major Mihajlo Tomašević. U proglasu, koji je uputio »svima četnicima, svom srpskom, hrvatskom i slovenačkom narodu i svoj zalutaloj braći«, pozvani su svi oni koji su napustili svoje jedinice i svi koji su »odbjegli u šumu« da. se prijave četničkoj komandi u Gračacu u roku od pet dana »radi prijema u vojno četničke jedinice«.³⁶⁷

Talijani se tada ipak nisu povukli. Gračac je postao jedan od punktova četničke grupacije koja je polovicom prosinca 1942. došla iz Hercegovine. Njihov dolazak je iskorišten kao važan poticaj za širenje četničke propagande u stanovništvu radi privlačenja 'novih pristaša. Ponovo su upućivani apeli na »svu zavedenu braću Srbe-partizane« da se vrate što prije kućama i »prijave najbližim vojno-četničkim komandama«. ³⁶⁸

363 U Gračacu je zasjedao »Preki vojno-četnički sud«, čiji je predsjednik bio Marko Crljenica. (AH, ČA, kut. 5).

364 Opširnije M a n e B r e ka, »Napad bataljona 'Bićo Kesić' na komandu četničkog puka

'Vožd Karađorđe' u Dojićima kod Gračaca 23/24. oktobra 1942. godine", zbornik: Kotar Gračac u

NOR-u, n. dj., 820 i d.

365 AVII, NDH, kut. 76, br. reg. 116-5.

366 AH, ČA, kut. 1.

367 AIHRPH, NG, kut. 432, f. 2. Uskoro je u Gračac došao i Đujić. Dana 10. XII u Gračacu je održana smotra svih četničkih jedinica i zbor na koji je trebalo »doći svo civilno stanovništvo Gračaca i najbliže okoline". (AH, ČA, kut. 1).

368 AIHRPH, NG, kut. 430, f. 14, proglas «Građanstvu grada Gračaca - braći Srbima, Hrvatima i Slovencima«, koji je potpisao Tomašević. »U ime Njegovog Veličanstva Kralja Petra II, a po naređenju vrhovnog zapovednika sve vojne sile đenerala Draže Mihailovića», apelirao je Tomašević, »pozivam poslednji put sve zalutale sinove našeg troimenog naroda da se vrate na pravi put, da se pridruže našoj vojsci i time dadu dokaza svoje lojalnosti;' solidarnosti i nacionalizma».

Sredinom siječnja uslijedio je napad jedinica Šeste divizije NOVJ na sam Gračac, ali je bio obustavljen zbog jakih kiša i poplave. Ipak su četnicima naneseni gubici, koji su izazvali uzbuđenje u njihovu vodstvu. Radilo se o iznenadnom upadu jedne partizanske jedinice u sam grad koja se čitav dan vrlo hrabro borila, izgubivši znatan broj svojih boraca, ali nanijevši četnicima velike gubitke.³⁶⁹ U Gračacu je 17. siječnja, tj. odmah po samom napadu, održan sastanak četničkih komandanata iz Hercegovine. Ocjenjujući partizanski napad, Baćović je izrazio razočarenje domaćim četnicima. »Od strane domaćih četnika, koji su bili određeni da čuvaju Gračac«, javljao je on Mihailoviću« »bili smo izdani, zbog čega blagodareći samo slučaju, nismo skoro svi izgubili glave«. Na sastanku je izraženo nepovjerenje u dalmatinske i ličke četnike, te izražen zahtjev da svi četnici iz Hercegovine budu stacionirani na jednom mjestu, te da u borbu idu sami a ne s domaćim četnicima. Baćović je javljao Mihailoviću da se sporazumio s talijanskim komandantom da prikupi »sve svoje jedinice u reonu Knina (van žice)«.³⁷⁰

Pripreme Talijana za povlačenje iz Gračaca bile su odlučujući faktor i za daljnju poziciju četnika. Đujić Je 25. veljače izdao naredbu za pripremu evakuacije Gračaca. ³⁷¹ Sutradan je održan sastanak»svih vojvoda i starešina« Dinarske divizije, na kojem je ocijenjena novonastala situacija u vezi s povlačenjem talijanske vojske. Zaključeno je da se za 3-4 dana uz pomoć Talijana evakuira dio civilnog stanovništva iz Gračaca u sjevernu Dalmaciju (Krupa, Ervenik, Žegar, Radučić, Kninsko polje), a četničke jedinice u Velebit. Budući da je pala i odluka da se Baćovićeva grupacija vrati u Hercegovinu, četnici s 'preostalim snagama nisu mogli organizirati daljnje držanje Gračaca. Svjestan značenja održavanja tog punkta, Đujić je pokušao ojačati četničku posadu jednom domobranskom jedinicom, ali nije uspio.³⁷² Talijani su napustili Gračac 5. ožujka, čime je bila prekinuta i željeznička veza s Kninom.³⁷³ Jedinice Šeste divizije NOVJ ušle su potom u napušteni Gračac. U idućem razdoblju uslijedili su povremeni oružani napadi četničkih grupa na slobodni teritorij. Sredinom ožujka četnici su napali Komandu mjesta Gračac u Bruvnu i Kotarski komitet KPH za Gračac u Cerovcu. Tom su prilikom ubili partizanskog komandanta Glišu Ćuka i zarobili grupu istaknutih organizatora ustanka u gračačkom kotaru, među njima i Nikolu Krajnovića, koji su potom bili strijeljani.³⁷⁴

369 Opširnije o tome usp. V u j a d i n R a p a j i ć V u ja, Udarni bataljon Štaba grupe NOP odreda za Liku, zbornik: Kotar Korenica i kotar Udbina u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj izgradnji, Karlovac 1979, 484-485. Baćović je obavijestio Mihailovića da je Gračac'napadnut od 2400 partizana, ali je kasnije Đujić javio da se radi o 1500. Prema podacima Mihailovića, u Gračacu je tada bilo 2300 četnika. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 1932).

370 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 80-82, izvještaj od 18, I 1943.

371 AH, ČA, kut 4.

372 AH, ČA, kut. 5, Đujićeva naredba Komandi trupa Gračac, 26. II 1943.. Istodobno je Đujić uputio kapetana Davida Šoškića podžupanu Vatavuku u Knin u vezi s napuštanjem Gračaca. Četnički izaslanik je predlagao uspostavljanje »vojničke suradnje« i najavio dolazak posebne četničke delegacije. (AVII, NDH, kut. 231, br. reg. 33/6, izvještaj Vatavuka iz Knina, 9 III 1943).

373 AIHRPH, NG, inv. br. 26834, izjava Nikice Stanisavljevića, načelnika općine u Gračacu, županu u Kninu, 16. III 1943.

374 Crljenica je 22. IV 1943. dostavio Đujiću tekst »saslušanja i presude streljanih partizana uhvaćenih prilikom četničke akcije na partizansku komandu u Bruvnu 19. III 1943. godine«. Oni su suđeni na osnovu Uredbe o prekim vojno-četničkim sudovima, a sud je imenovao Crljenica. Trinaestorica su bila strijeljana. U obrazloženju presude za Nikolu Krajnovića, s kojim je strijeljana i njegova supruga, navodi se: «(. . .) kriv je što je kao čovjek dosta jakih umnih, naročito političkih sposobnosti sve te svoje sposobnosti stavio u službu komunističkoj partiji hrvatskoj i time nanijeo mnogo zla srpskom nacionalnom stanovništvu iz Gračaca i njegove okoline, pa ga radi toga osuđuje na smrtnu kaznu streljanjem«. (AH, ČA, kut. 3). Usp. i Đ o r đ e Č u b r i l o, »Napad četnika na KK KPH za Gračac u Cerovcu i pozadinske ustanove u Bruvnu«, zbornik: Kotar Gračac u NOR-u, n. dj., 841 i d.

Kako se vidi, operacije jedinica NOVJ u Lici u vrijeme Četvrte ofenzive, kojima je ujedno potpomagana Glavna operativna grupa na čelu s Vrhovnim štabom, imale su jedan od glavnih rezultata razbijanje četničkih snaga na tom području. Povlačenjem s talijanskim trupama u Hrvatsko primorje, sjevernu Dalmaciju i uz željezničku prugu od Ogulina prema Rijeci, četnici su se našli u novoj, mnogo nepovoljnijoj poziciji. Stanovništvo koje je s njima izbjeglo sve više će se htjeti vratiti kućama, što je osobito došlo do izražaja u ljeto 1943, zbog žetve. U izvještaju Centralnom komitetu KPH, sredinom srpnja, Okružni komitet za Liku je isticao da je među izbjeglim četnicima zavladalo teško stanje i demoralizacija. Ocjenjuje se da je najveći dio obitelji koje su s njima izbjegle »silom prilika otišao u Dalmaciju, mnoge da su zavedene, a samo ponekoje familije su od pravih bandita«. Odlučeno je da se objavi letak »zavedenim i silom mobilisanim četnicima da se vrate kućama i da stupe u NOV«.³⁷⁵ To je bilo vrijeme kada je rukovodstvo NOP-a u Hrvatskoj ukazivalo na potrebu dinamičnije političke akcije protiv četnika, koji upravo zbog doživljenih poraza i gubitaka dotadašnjih pozicija nastoje pojačanom propagandom da opravdaju svoju djelatnost. U smjernicama što ih je 27. lipnja J.943. uputio političkim komesarima i političkim radnicima u jedinicama NOV i PO Hrvatske, politički komesar Glavnog štaba Hrvatske Vladimir Bakarić je nastalu situaciju ocijenio ovim riječima: «Osim na sektoru oko Knina naša je vojska u Hrvatskoj svagdje vojnički razbila četničke bande. One su bile prisiljene ili da se potpuno rastepu ili da se povuku zajedno sa svojim talijanskim gospodarima 'u žicu' «. Ukazujući da Đujić »nasilno mobilizira pučanstvo Kninske krajine« u četnike, »a talijanski okupator organizira četničke grupe za terorističku djelatnost« u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i na novooslobođenom području Like, u smjernicama je glavno. težište na potrebi organizirane političke akcije protiv četnika. "Bez političkog razbijanja četničkog utjecaja«, isticao je Bakarić, »ne možemo govoriti o razbijanju njihovih bandi. Njihov je korjen ostao, iako smo njih same istjerali s terena. Bez toga se utjecaja niti silom ne bi dale stvoriti one formacije, koje okupator danas ima u četnicima«. Upozoravajući da politički rad u razotkrivanju uloge četnika nije bio dovoljan, Bakarić je isticao potrebu novog pravca u tom radu. Tumačenje »kako četnici služe talijanskom i njemačkom okupatoru«, te da su zbog toga izdajnici, imalo je poglavito uspjeha na međunarodnom polju, jer se u znatnoj mjeri uspjelo »ušutkati laži naše londonske reakcionarne emigracije o Draži Mihailoviću i njegovom tobožnjem heroizmu«, ali u samom narodu takva politička akcija nije bila dovoljna. Strah od represalija i četnička propaganda da je suradnja s Talijanima »u interesu srpskog naroda« učinili su »da se u svijesti naroda izbrisalo sramno značenje riječi izdaja. Mobilizirani četnik i njegova okolina znaju da on služi okupa toru, ali ne smatraju to izdajom«. Zbog toga u daljnjoj političkoj akciji treba »neumorno dokazivati kako četnici ne služe srpskom narodu, kako ga ne spasavaju time što su stupili u službu okupatoru. Treba neumorno objašnjavati kako bi položaj okupatora u našoj zemlji bez četničke podrške bio mnogo jadniji, da oni ne bi mogli bez četnika držati niti one položaje koje imaju. Treba nadalje koristiti sve ona priznanja, koja nam je učinila Velika Britanija i neumorno dokazivati kako je povezivanje s okupatorom vezanje uz propalu stvar, koje vezanje neće i ne može odobriti niti jedna saveznička sila«.³⁷⁶ U pozivu što ga je u drugoj polovici srpnja Okružni komitet KPH za Liku uputio četnicima, apelira se na izbjegle porodice da se vrate kućama, »pa makar se i ne odazvali na mobilizaciju u NOV«.

375 AIHRPH, KP-24/1373, izvještaj od 15. VII 1943.

376NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 6, 309-311.

Radilo se, dakle, o pokretanju vrlo intenzivne političke akcije na privlačenju onog dijela stanovništva koje je bilo pod utjecajem četnika i iz čijih redova su vrbovani pripadnici u četničke jedinice. Prema ocjeni obavještajnog centra NOP-a za Liku, sredinom kolovoza 1943, u Lici je tada djelovalo nekoliko četničkih grupa koje su ukupno imale oko 700 četnika.³⁷⁷ Položaj tih grupa bivao je sve teži, posebno s obzirom na uskraćivanje podrške od stanovništva. Politička akcija organa NOP-a utjecala je na njihovu sve veću demoralizaciju i osipanje. Sve su češće predaje partizanima ili pak ponuda za pregovore.³⁷⁸

377 AIHRPH, KP-24/1374 i 26/1518; V e z m a r, n. dj., 431-433.

378 Tako je Glavni obavještajni centar Hrvatske obaviješten od POC-a za Liku, 3. VIII 1943. o pregovorima s četničkim oficirima, kapetanom Kapetanovićem i poručnikom Milanom Potrebi ćem, koji su bili na čelu četničke grupe u Velebitu. (AIHRPH, KP-26/1502). O tim pregovorima je Okružni komitet KPH obavijestio CK KPH, 5. VIII 1943, navodeći da se u četničkim redovima »osjeća velika demoralizacija naročito kod pojedinih koji svakako žele da se vrate kućama«. (AIHRPH, KP-26/1S03).

Na području sjeverne Dalmacije Đujić je, pod dojmom zbivanja u Lici, težio da ojača četničke snage prisilnom mobilizacijom. Prema njegovoj ocjeni, za razliku od »gornjoličkog i primorskog« područja, »jedina oblast u kojoj se vodi stvarna borba već godinu dana besprekidno jest dinarska oblast, koja je u toj borbi dosada dala 600 žrtava najboljih boraca i 1.500 ranjenika«.³⁷⁹ Kad su Talijani, a s njima i četnici, napustili Liku, te se četnička grupacija vratila u Hercegovinu, stvorena je izuzetna situacija za četnike u sjevernoj Dalmaciji. Ta je činjenica izazvala još veću zabrinutost četničkog vodstva, jer se ubrzano sužavalo područje na kome su djelovale četničke snage i koje je tretirano kao vrlo značajno za razvoj pokreta u cjelini. Prema ocjeni Ivaniševića - koji je tada bio kod Đujića obavljajući još jedno vrijeme nakon Birčaninove smrti funkciju načelnika četničkog štaba u Splitu - u njegovu izvještaju Ostojiću, krajem veljače 1943, »ovaj teren je za nas odlučujući i mi ga ne smemo izgubiti«. Stoga smatra da je potrebno daljnje organiziranje i povezivanje četničkih snaga u sjevernoj Dalmaciji, Lici i zapadnoj Bosni. U vezi s tim predlagao je da Mihailović »odobri da se na ovaj teren prebace 2.000 crnogoraca koji će svršiti ovu istorijsku misiju. To treba da je elitna vojska spremna da likvidira sve i svakoga«. Ivanišević se ponudio da bude komandant tog »ekspedicionog korpusa».³⁸⁰ Pokazalo se, također, da talijanski vojni faktori nisu bili zadovoljni organizacijom i borbenom spremnošću četničkih jedinica u Dinari. General Spigo se žalio Baćoviću i Ivaniševiću, krajem veljače 1943, da su Talijani »dali za naoružanje u Dinari velike količine oružja i municije, sve na zauzimanje i reč vojvode Birčanina«, ali se pokazalo da su naoružani «nesigurni borci koji su postepeno prešli u partizane«.³⁸¹ Spigo je upozorio i na neslogu između Đujića, Rokvića i Bogunovića, što onemogućuje konstruktivnu komandu četničkih jedinica. On je za to da vojno rukovođenje pređe u ruke oficira, jer je to «jedini put da se tako brzo i energično sprovede organizacija četnika u Dinari (. . .)«.³⁸² Tako su na pojedina komandna mjesta postavljeni oficiri. Za komandanta operativnih trupa, tj. Đujićeva pomoćnika, još je Birčanin postavio majora Miodraga Paloševića, a za načelnika njegova štaba kapetana Davida Šoškića. Ubrzo se, međutim, pokazalo da Đujić nije bio voljan prepustiti oficirima glavne komandne pozicije. Već sredinom ožujka 1943, Palošević je dao ostavku na svoju funkciju zbog nesuglasica koje je imao s Đujićem.³⁸³

379 Đujićevo pismo Ivaniševiću, 19. IV 1943, u G i z d i ć, Dalmacija 1943, Zagreb 1962, 246.

380 Zbornik dokumena.ta NOR-a, XIV/2, 274-280.

381 »Danas u Dinari», prema riječima Spiga, »ima oko 4-5000 naoružanih četnika koji neće da se bore van njihovih sela. Neposlušni su i nedisciplinovani, bore se i prestaju da se bore kad je njima stalo, a ne kad to narede starešine. Na te četnike mi se uopšte ne možemo osloniti, jer nas dovode u tešku situaciju ostavljajući u sred najjače borbe naše jedinice na cedilu, kao što je bio slučaj prilikom napuštanja Srba, čime je divizija Sasari. bila izložena bočnom udaru i pretrpela oko 600 gubitaka u dvodnevnoj borbi«. (Isto, 293).

382 Isto, 292-295.

383 Palošević je 14. III 1943. uputio Đujiću pismo u kojemu ga obavještava. o ostavci i razlozima za nju. U prvom redu to se odnosilo na Đujićevu autokraciju, koja je došla do izražaja oko niza pitanja, među ostalim i u tome da on sam planira i provodi »akcije operativne prirode«, bez konzultacije s Paloševićem. (AVII, ČA, kut. 159, br. reg. 24/3).

Krajem 1942. počela je reorganizacija četničkih jedinica u sastavu Dinarske divizije. Zapravo, riječ je o pokušaju obuhvaćanja nešto većeg teritorija. Sve su četničke oružane snage trebale biti organizirane u korpuse, kao najveće vojne jedinice. Pojam Dinarske divizije sve se više gubio i bio zamjenjivan pojmom Dinarske četničke oblasti. Prema Mihailovićevoj direktivi, početkom siječnja 1943, za poduzimanje spomenute ofenzive protiv snaga NOP-a, četničke su snage u Hrvatskoj bile organizirane u tri korpusa. Prvi korpus obuhvaćao je područje Banije, Korduna, Like i Gorskog kotara (lijevo od linije: ušće Une u Savu-Bihać-Udbina-Medak-Obrovac-Zadar).384 Drugi korpus je obuhvaćao područje sjeverne Dalmacije i južne Like, a treći su činile četničke jedinice iz Hercegovine pod komandom Baćovića.385 U daljnjoj reorganizaciji koju je poduzeo Đujić, od jedinica drugog korpusa organizirana su dva nova: 501, koji se zvao Kosovski, i 502, nazivan Dinarski. 386 U ožujku 1943. je formiran novi korpus, ),Velebit«.387 Bio je stacioniran na prostoru od Ervenika do Zatona i od rijeke Zrmanje do željezničke pruge prema Gračacu.³⁸⁸

384 Po svoj prilici se Bjelajca smatralo komandantom tog korpusa. Taj korpus se naziva 503. korpus. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 9).

385 1sto, 9-10.

386 Đujić je smatran glavnim komandantom, dok je komandant 501. korpusa bio kapetan Novak Mijović, a 502. korpusa najprije major Stude a zatim kapetan Živojin Mladenović. (Isto, 9-10).

387 Taj je korpus nastao od Treće brigade 502. korpusa. Komandant mu je bio kapetan Milivoje Vuksanović. (AH, ČA, kut. 3, Naredba br. 1 komandanta korpusa» Velebit«, 15. III 1943).

388 Na području Krupe, Žegara i Obrovca četničkom skupinom rukovodili su bivši žandar -merijski narednik Obrad Bijanko i iguman manastira Krupa Savatije Mažibrada. (S t e v o N. S i m i ć- M a l e, S t e v a n Z. L j u b i č i ć, »Općina Obrovac u NOB-i«, Zbornik IHRPD, sv. 4, 703). Autori navode podatak da Bijanko i Mažibrada nisu sudjelovali u prvoj ustaničkoj oružanoj akciji kod manastira Krupe, »već su se bili sklonili kod okupatora u Zadru i u manastiru Krka kod Kistanja«. Oni su ,uspostavili dobru vezu. s talijanskim vlastima u Zadru, preko kojih su se snabdjeli oružjem. (AH, ČA, kut. 5). U pismu koje je uputio Mažibradi, 11. VII 1942, kapetan Crljenica mu preporučuje da posveti više pažnje naoružavanju četnika. Šaljući mu tekst zakletve i jedan letak, Crljenica dalje piše: »Šaljem Vam četničku zakletvu i propise o borbi protivu komunista s tim da se sa zakletvom upoznaju svi borci-četnici, to jest da je nauče, a ovaj letak umnožiti i što pre rasturiti po Vašoj teritorij i van iste. Imajte češće sastanke sa komandantom bataljona i komandirima četa, te tom prilikom rešavajte sva pitanja za život i borbenu gotovost«. (AH, ČA, kut. 1). U prosincu 1942. u Krupi je bio stacioniran četnički bataljon »Velebit«, koji je imao oko 400 naoružanih ljudi. Prema priznanju komandanta bataljona Milenka Stevanovića, glavni cilj tih grupacija »bio im je pljačka a četovanje i borba za slobodu bili su u drugom redu«. Đujićevom naredbom, 12. III 1943, taj je bataljon preimenovan u Drugu brigadu novoosnovanog korpusa» Velebit«. (AH, ČA, kut. 3, pismene izjave M. Stevanovića, koji je početkom travnja 1943. u Žegaru predao dužnost Bijanku).

Ta je reorganizacija bila najuže povezana s mogućnosti daljnje mobilizacije stanovništva u četničke jedinice i njihova naoružavanja. Upravo su ta pitanja bila najakutnija za četničko rukovodstvo. Vojna reorganizacija, koja se ogledala u stvaranju korpusa kao velikih vojnih jedinica, bila je sasvim neadekvatna stvarnim mogućnostima, koje su se poglavito ogledale u stupnju ostvarenja mobilizacije i naoružanja. Talijanski vojni faktori su računali da Đujić može mobilizirati 4000 do 5000 boraca. Prema spomenutoj Spigovoj izjavi, Đujić je u stvari mogao prikupiti jedva oko 1500 boraca, organiziranih u četničkim jedinicama, dok je ostala masa na koju se znao pozivati bila nepokorna i neposlušna.³⁸⁹ Osim što je prvenstveno ovisio o Talijanima u pogledu naoružanja i snabdijevanja, Đujić je radio i na tome da se ostvari i što bolja suradnja s domobranskim snagama. Sredinom ožujka 1943. poslao je u Knin svog izaslanika podžupanu Vatavuku, s upozorenjem da Talijani namjeravaju napustiti Knin. Đujić je tražio da se u Knin pošalju jače domobranske snage, a četničkim odredima stavi na raspolaganje određena količina oružja i municije.³⁹⁰ Četnici su u to vrijeme i na drugim primjerima pokazivali želju za suradnju s vlastima i oružanim snagama NDH, a za zajedničku borbu protiv NOP-a: Poglavito je to došlo do izražaja na području Vrlike, gdje su četnici izrazili želju da bi »surađivali sa domobranstvom i oružničtvom dok sa ustaškom vojnicom neće pod nikakvim uslovima«.³⁹¹ Sredinom travnja 1943. u Sinju je održan sastanak zainteresiranih strana, na kojemu je izražena suglasnost o stacioniranju domobranskih i četničkih posada u Vrličkoj krajini.³⁹² Zbog opasnosti od slabljenja svojih pozicija Đujić je tražio i suradnju sa NDH, ali je nastojao da se to javno ne izražava.³⁹³

389 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 293-295. Prema podatku koji daje podžupan u Kninu Vatavuk, sredinom ožujka 1943 »nakon odlaska Bosanskih četnika jakost Đujićevih četničkih odreda sa Ličanima, koji su se k njemu priključili, cieni se na 2.000-2.200 ljudi«. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, knj. 5, 694).

390 AVII, NDH, kut. 92, br. reg. 38/3, izvještaj Vatavuka 18. III 1943.

391 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 6, 655, iz izvještaja Oružničkog krila u Omišu, 19, IV 1943.

392 Prema podacima iz izvještaja Štaba grupe partizanskih odreda Dalmacije, 15. IV 1943, i izvještaja obavještanog odsjeka tog Štaba, 19. IV 1943, na sastanak u Sinj došli su komandant divizije »Sassari«, kotarski načelnik iz Drniša j ustaški stožernik iz Knina, a kao predstavnici četnika oficiri Mijović, Asanović i Alfirević i pop Petar Stojsavljević. U Vrličkoj krajini je bila stacionirana 3. brigada 501. korpusa, sa sjedištem u Civljanima, koja je imala oko 200 četnika. (Isto, 39-40 i 49-50). U vezi s tim karakteristična je kasnija izjava popa Stojsavljevića, koju je dao komandantu domobranske posade u Sinju potpukovniku Jakovu Potočniku: »U borbu protiv partizana ima već tri godine da stup am sa svakim, pa i sa Vama dok ste bili u Sinju, sa tog pravca nisam nikad ostupio, a najmanje danas«. (AIHRPH, NG, kut. 429, f. 7, Stojsavljevićevo pismo Poročniku 14. II 1944, citirano u elaboratu: »Odnos i saradnja četnika D.C.O. sa vlastima NDH«). Početkom lipnja 1943. Stojsavljević je od Đujića imenovan za nacionalnog političkog poverenika« za kotar Sinj. (AH, ČA, kut. 1).

Jedinice Dinarske četničke divizije vidljivo su se angažirale u operacijama koje su talijanske vojne snage poduzele protiv NOVJ u ljeto 1943. Za Đujića je to bio poticaj da poduzme i širu mobilizaciju, kako bi se predstavio što jačim saveznikom Talijana. Prema ocjeni Štaba Kninskog sektora NOVJ, »četnička mobilizacija u Kninskoj krajini uspjela je i može se reći više nego što se očekivalo. Četnici su izdali plakat u kom su pozivali muškarce od 16 do 55 godina, a ukoliko se neko ne javi biće strijeljan. Dvojicu seljaka iz sela Vrbnika streljao je Đujić zato što se nisu odazvali mobilizaciji.

Sela koja se nisu htjela odazvati mobilizaciji, i to na pr. Tepljuh, Biočić, Miočić i Kanjani, bila su blokirana po noći, i odvedeni svi muškarci. Na ovaj način Đujić je uspio da u ova četiri sela pokupi 400 boraca i odvede u Knin. Svakako ovo nisu pristalice četnika, ali oni ih sistematski privlače u borbu protiv partizana i tako ih prisile da se bore«.³⁹⁴

393 Đujić se protivio sklapanju ugovora s organima NDH sličnih onome koji su predstavnici Medačkog četničkog odreda sklopili u Gospiću. Podžupan u Kninu je, naime, dobio tekst tog ugovora i predstavio ga kao uzor za sklapanje sličnog ugovora, tj. tako treba da postupe i »kninski četnici kojima je taj ugovor pokazao (. . .)«. Đujić se usprotivio i službenom čestitanju godišnjice osnutka NDH, 10. IV, kod župana u Kninu, za što je bio Rokvić. Na žalbu. Rokvića, zbog takvog Đujićeva postupka inetrvenirao je talijanski zapovjednik u Kninu kod Đujića, ali se ovaj izgovorio da je bolestan. Ipak je Đujić, 10. IV 1943, »odredio delegaciju koja je došla na čestitanje i prisustvovala zboru« u Kninu. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 6, 677).

394 «Đujić, Novaković i kapetan Ilić (Šoškić, op. F. J. B.) u prisustvu jednog talijanskog đenerala«, navodi se dalje u izvještaju spomenutog Štaba, »održali su zbor četnicima. Na ovome zboru Đujić je rekao kako je on obećao đeneralu da će mobilisati 7000 četnika, povesti u borbi protiv partizana u Liku. Između ostalog rekao je da treba da uništi ostatak partizana u Liki i da će onda srpski narod biti potpuno slobodan.« (Isto, 155, izvještaj od 21. V 1943). Prema podacima iz izvještaja Štaba Kninskog sektora, 1. VI 1943, četničke snage na području Knina imale su oko 3600, a na području Žegar-Ervenik oko 1000 četnika, od kojih se jedan broj odnosio na izbjegle četnike iz Like. (Isto, 196).

Krajem travnja 1943. jedinice Dinarske četničke divizije poduzele su operacije protiv NOVJ na zapadnim padinama Dinare, gdje je bilo i sjedište Okružnog komiteta KPH za Knin. Prema nekim podacima, u tim je operacijama sudjelovalo oko 2300 četnika.³⁹⁵ Taj broj svakako pokazuje da je Đujić imao namjeru da zada snažan udarac snagama NOP-a. Prema ocjeni Štaba Kninskog sektora NOV], četnici su na tom području bili »brojčano znatno ojačani i predstavljaju ipak jaču snagu. Ovo se najbolje moglo ustanoviti prigodom akcije na Dinaru, gdje su uspjeli da naša tri bataljona koja su operisala u Dinari odbace prema Bosni«. ³⁹⁶ Četnici su u tim operacijama, dakle, uspjeli potisnuti snage NOP-a i ovladati tim područjem. Bio je to svakako poticaj Đujiću za poduzimanje daljnjih operacija.³⁹⁷ Krajem svibnja četnici su s Talijanima poduzeli operacije na prostoru Knin-Pađeni-Golubić-Strmica, gdje je bio stacioniran Sjevernodalmatinski partizanski odred. Međutim, te operacije nisu polučile željene rezultate. Naprotiv, četnici su doživjeli poraz.³⁹⁸ Od početka srpnja talijanske i četničke snage poduzele su veću ofenzivu na kninskom području. Prema podatku Štaba Kninskog sektora NOVJ, ondje je izvršena brojna koncentracija od 2000-2500 Talijana i 4500-5000 četnika.³⁹⁹ Đujić se mnogo uzdao u tu ofenzivu, dajući joj strategijsko značenje.

395 G i z d i ć, Dalmacija 1943; n. dj., 260.

396 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 6, 155.

397 U povodu spomenute operacije na Dinari, Mihailović je 13. V 1943. javljao Đujiću: «Dobio sam izvještaj od Šoškića o Vašem nadiranju na Dinari. Razvijte što jaču četničku akciju i razbijte poslednje ostatke bihaćke republike. Ukoliko više sa time žurite, utoliko ćete pre cilj

postići, jer su Mošinovci u rasulu. Pozdrav vojvodi i saradnicima. (...) Nastavite rad na potpunom čišćenju Vaše prostorije od svih unutrašnjih neprijatelja«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIVl2, 734). U izvještaju što ga je Štab Dinarske četničke divizije 8. V 1943. poslao o tim operacijama komandi talijanske divizije »Zara« - koja je zamijenila u Kninu diviziju »Sassari« zaključuje se: »Šaljući ovaj izvještaj izveštavamo italijansku komandu, da jedinice dinarsko-četničke divizije uzeće učešća uvek i u buduće kao i u prošlosti sa korektnošću u zajedničkoj borbi sa zajedničkim neprijateljima partizanskim komunistima, sa puno zahvalnosti prema talijanskoj vojsci koja nam daje punu pomoć i podršku u ovoj borbi«. (Isto, 700).

U pismu Drenoviću javljao je da ujedno priprema i ofenzivu prema Lici. »Neophodno je potrebno«, isticao je on, »da se naše snage ujedine i da otpočnemo najenergičnije i najbrže uništavanje Titovaca', kakoje to uostalom i V. K. (Vrhovna komanda, op. F.J.B.) naredila«. Podsjećao je ujedno Drenovića na političke ciljeve borbe četničkog pokreta: »Jedinstvo i sloga u današnjim danima od životnog su značaja za ceo Srpski narod. Da su pojedinci od ranije toga bili svesni danas bi vojnička i politička situacija bila u potpunosti u našim rukama. Mi smo u zakašnjenju s obzirom na svetske događaje pa zato moramo žuriti da nas događaji ne zateču nespremnim i nesposobnim, da ostvarimo naš politički cilj, a to je stvaranje etnički čiste Srpske države«.⁴⁰⁰

U daljnjem razvoju te ofenzive pokazalo se da četničke snage, unatoč svojoj brojnosti, nisu mogle postići planirane rezultate u borbama s jedinicama NOVJ. Četnička grupacija je u tim borbama, naprotiv, bila razbijena, pretrpjevši znatne gubitke. Krajem kolovoza talijansko-četničke snage su odustale od daljnje ofenzive i povukle se u Kosovo. Gubici su za četnike bili najteži na području Vrlike, gdje ih je podosta bilo koncentrirano.⁴⁰¹ O borbenoj vrijednosti četnika najbolje svjedoči ocjena što je dao Zujović, koji je od kraja srpnja zajedno s Đujićem sudjelovao u operacijama. »Pored sveg zalaganja vojvode Đujića i mog ličnog zalaganja i izlaganja«, žalio se on Mihailoviću, »nismo uradili Bogzna šta. Trupe su pokazale veliku marševnu sposobnost po najgorem terenu i vrlo veliku otpornost fizičkog karaktera ali u borbenom pogledu nevaljaju. Nisu ni za kakvu ofanzivnu akciju a ni u defanzivi nisu Bogzna šta. Podložni su panici i svaki želi da izvuče glavu. Solidarnosti i povezanosti između jedinica nema. Trupe su skroz neobučene a starešinski kadar loš. U velikoj sam brizi«.⁴⁰²

398 Opširnije K v e s ć, n. dj., 610 i d.

399 NOB u Dalmaciji 1941~1945, zbornik dokumenata, knj. 7,45, izvještaj od 9. VII 1943.

400 Isto, 971-972. .

401 Isto, 834, 895-896, 944. Opširnije o tim borbama usp. R a p a j i ć V u j a, n. dj., 494 i d.

402 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 893.

Za daljnje okupljanje četnika u Gorskom kotaru bila je značajna opsežnija ofenziva koju su talijanske vojne snage u rujnu 1942. poduzele na partizanski teritorij Drežnice, Jasenka, te otočačkog i brinjskog kotara. Talijani su transportira li dio stanovništva u logore u Bakru i Kraljevici. Ondje je vršena propaganda za vrbovanje u četničke jedinice. Od zavrbovanih osnovan je jedan četnički odred, kojemu je bio komandant kapetan Dušan Đaković. Vrbovanje su vodili članovi četničkog komiteta u Sušaku Đuro Vukelić i Špiro Jokić. Talijani su iz logora pustili sve one koji su pristali da idu u četničke jedinice i bore se protiv partizana.⁴⁰³ Novu situaciju Okružni komitet KPH za Hrvatsko primorje ocijenio je ovim riječima: »Politička situacija je mnogo gora nego je vojnička. Sve one Srbe koje je neprijatelj pohvatao za vrijeme ofenzive i koji su se predali naoružao je i doveo u Gomirje, te tako danas u Gomirju ima oko 500 naoružanih četnika, Familije tih naoružanih zadržane su u Kraljevici i u Bakru te tako su ih vezali uza se pored ostaloga i familijama. Mi smo jednim letkom pozvali te ljude da prelaze na našu stranu obećavajući im da im se neće ništa dogoditi, ali još do danas rezultata se ne vidi«.⁴⁰⁴

U proljeće 1943. četničke su snage u Gorskem kotaru bile organizirane u dvije brigade, koje su bile u sastavu 503. korpusa. S dolaskom četnika koji su se povukli iz Like, u Gorskom kotaru je u ljeto 1943. bila povećana njihova koncentracija četnika.⁴⁰⁵ Oni su bili neposredno vezani uz talijanske garnizone, odakle su često u grupama odlazili na teren i terorizirali stanovništvo. Iz izvještaja Okružnog komiteta KPH za Gorski kotar vidljivo je da su četnici češće napadali i ubijali političke radnike NOP-a na terenu.⁴⁰⁶

403 B r a n k o L a t a s, »Četnička zlodjela u Hrvatskom primorju«, n. dj., 19. II 1980. Komanda četničke zone Gorskog kotara obavijestila je 30. XI 1942. četnike Gomirja, Drežnice i Jasenka o obavijesti Vukelića da će se njihove obitelji vratiti u svoje domove. Prema Vukelićevoj obavijesti, u Bakru je bilo 1200 interniranih. (AH, ČA, kut. 1).

404 AIHRPH, KP-13/405, izvještaj Centralnom komitetu KPH, 29. X 1942.

405 Prema podatku Kotarskog komiteta KPH Vrbovsko, 11. IX 1943, u Srpskim Moravicama je bilo oko 900 četnika. (AIHRPH, KP-256/254). U izvještaju od 23. VIII 1943. župa u Ogulinu je dala ove podatke o razmještaju četnika u Gorskom kotaru: u Srpskim Moravicama 400-500 četnika i oko 1000 članova obitelji; u Gomirju 50-100 s obiteljima, a sličan broj i u Ogulinskom Hreljinu; u Josipdolu oko 700 s obiteljima. (AVII, NDH, kut. 80, br. reg. 57/7).

406 »Četnici politički u našem okrugu ne predstavljaju neku naročitu opasnost. Njihovo nasilničko držanje pri upadima u sela, bezobzirna pljačka i maltretiranje pučanstva, hapšenja i vršenja mobilizacije (ogulinski kotar) izaziva mržnju prema njima. Mržnja naroda s jedne, a previranje u njihovim redovima, to je slika stanja, koje vlada u redovima te bande.

Iako politički ne predstavljaju vidniju opasnost, ono nam kao naoružane bande zadavaju još uvijek brigu, - u posljednje vrijeme naročito, jer se pojavljuju i na oslobodeni teritorij (Lokve, ogulinski kotar) i to u snagama od 20-35 ljudi, ulaze u sela, kolju ljude, zaustavljaju nam stoku i odvode je«. (AIHRPH, KP-24/1370, izvještaj upućen CK KPH, 14. VII 1943). Podaci o napadima čtnika na. političke radnike NOP-a iznose se u izvještaju od 26. VII 1943. (AIHRPH, KP-25/1432). .

Četničko rukovodstvo je bilo zainteresirano da se preko četnika u Gorskom kotaru uspostavi neposrednija veza sa Slovenijom. Mihailović je u veljači 1943. naredio kapetanu Kapetanoviću, koji je bio u Medku, da ode u Sloveniju i poveže se s majorom Karlom Novakom.⁴⁰⁷ U lipnju je u Sloveniju poslan Jevđević, koji je izvijestio Mihailovića da Novak ima »svega 500 do 600 ljudi«.⁴⁰⁸ U kolovozu je Novak došao u Sušak, a potom u Gorski kotar. Tom prilikom je dogovoreno da se stotinjak četnika s tog područja i iz Like prebaci u Sloveniju.⁴⁰⁹ Na osnovi tog dogovora Bjelajac je naredio majoru Vasiliju Maroviću da s jednom četničkom jedinicom krene iz Srpskih Moravica u Sloveniju i da se južno od Kočevja sastane sa slovenskim četnicima. Prema podacima Marovića, koji je 7. rujna sa 270 četnika prešao u Sloveniju, on se ni sa kim nije susreo, a dan kasnije je saznao za kapitulaciju Italije i odlučio da se vrati u Srpske Moravice.⁴¹⁰

407 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 212.

408 F r a n č e k S a je, Belogardizem, Ljubljana 1952, drugo izd., 559.

409 Isto, 566-567.

410 Prema Bjelajčevoj naredbi, 7. IX 1943, od grupe slovenskih četnika južno od Kočevja i Marovićeve grupe trebalo je da se formira druga brigada 503. korpusa s Marovićem kao komandantom. Zadaća joj je trebala biti da vrši »brze intervencije i udare«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 949-951). Marović navodi da njegov put u Sloveniju »nije urodio plodom, jer četnici majora Novaka nisu uspeli da dođu na određeno mjesto. Uzalud smo čitava dva dana tumarali po Sloveniji od sela do sela tražeći Novakove četnike, za koje nam niko ništa nije znao reći«. (Isto, knj. 3, 380-381). Saje piše da je Novak sa svojim »centralnim četničkim odredom« s oko 200 ljudi čekao Marovića g selu Grčaricama od 3. rujna, gdje ga je 8, rujna opkolila Druga udarna brigada NOVJ »Ljube Šercerja«. (S a j e, n. dj., 584).

Što se tiče područja sjeverno od Save, četničko rukovodstvo je pokazivalo interes za Slavoniju. Slijedili su pokušaji stvaranja oružane četničke jedinice. Mogućnosti da se to ostvari neposredno na slavonskom terenu nisu bile nimalo pogodne. Trebalo je organizirati ubacivanje četnika u Slavoniju. Za to je bio angažiran, od početka 1942, kapetan Žarko Milurović, koji se vratio iz njemačkog zarobljeništva. Razvio je propagandnu akciju među izbjeglicama iz Slavonije u Beogradu. U izvještaju Bošku Todoroviću, sredinom veljače 1942, navodi da je uspio formirati «Slavonski četnički odred« od oko 300 ljudi, koji su izbjegli iz pojedinih slavonskih kotara. Planirao je da ta jedinica operira na većem području Slavonije. Računao je na širenje jedinice uključivanjem domaćih pristalica, među ostalim, i »Hrvata Jugoslovenski orjentisanih«. Što se tiče odnosa prema njemačkom okupa toru, zastupao je gledište da oni trebaju biti tolerantni.⁴¹¹ Činjenica je, međutim, da do osnivanja te jedinice zapravo i nije došlo. Osim nastavljanja propagande među izbjeglicama iz Slavonije u Srbiji, poglavito u Beogradu, slani su pojedinci da ispitaju situaciju i mogućnosti povezivanja i okupljanja domaćih pročetnički orijentiranih elemenata.⁴¹² Prema raspoloživim podacima, major Dušan Janjić je dobio posebnu punomoć u ime Mihailovića »sa zadatkom da ide u Slavoniju (Pakrac)«.⁴¹³ On je bio na funkciji u Majevičkoj četničkoj brigadi, a s njenog područja trebala se i organizirati veza sa Slavonijom. Janjić je sredinom svibnja 1943. došao u Slavoniju da se poveže s pojedincima i ispita mogućnosti ubacivanja grupe naoružanih četnika.⁴¹⁴ Od svibnja je nekima slao pisma koja su imala izrazito propagandni karakter u cilju vrbovanja za četnički pokret.⁴¹⁵ No uvidio je da je u Slavoniji NOP snažan. »Razbijanje partizana u Slavoniji, a njih ima vezanih od Triglava do Zemuna«, ocjenjivao je, »vrlo je teška stvar. Ima dva načina a ta su jedan taktički privlačenjem sebi u četničke sektore, a drugi da se sa najmanje 1000 četnika otpočne akcija među njima samim. Naravno ova druga verzija otpada, jer takove snage mi nemamo«.⁴¹⁶ Iz raspoložive dokumentacije vidi se da se Janjića oslovljavalo kao komandanta »Slavonskog četničkog odreda« već u lipnju 1943, što znači da je on od tada radio na okupljanju grupe četnika za prijelaz u Slavoniju. To se dogodilo prvih dana kolovoza, kada se Janjić s grupom četnika prebacio iz Bosne u posavska sela u blizini Okučana.⁴¹⁷ Toj Janjićevoj akciji četničko je rukovodstvo pridavalo posebnu važnost. Prema direktivi, koju mu je dao Mitranović, on je trebao u Slavoniji da stvori »bar jedno ma i najmanje uporište«, jer je ono »od velike važnosti« za četničku akciju. Također je, prema toj direktivi, trebao da »radi na organizaciji svih nacionalnih a naročito srpskih snaga«.⁴¹⁸ Iz pisma koje je po samom prijelazu poslao Mihailoviću, vidi se da se Janjić zanosio opsežnijim planom četničke akcije u Slavoniji. Sugerirao je da je u blizini sela Čovac »vrlo pogodno zemljište za aerodrom a pogodno je za bacanje oružja i spreme, jer se može vrlo dobro da obezbedi«. Tražio je bombardiranje Okučana i Nove Gradiške te bacanje letaka iz zraka na to područje.⁴¹⁹ U svakom slučaju, dolaskom Janjićeve grupe četnička je akcija bila pojačana. Ubrzo se pokazalo da je Janjić u njemačkim okupacionim snagama imao glavnu podršku. Iz njegovih sačuvanih pismenih obavještenja »Njemačkoj komandi« u Okučanima, koja je potpisivao kao komandant Slavonskog četničkog odreda, vidi se da je za Nijemce obavljao obavještajnu ulogu, te da su ga oni snabdijevali oružjem.⁴²⁰ S druge strane, i njegov odnos prema vlastima NDH bio je lojalan. Karakteristične su u tom pogledu i direktive za organiziranje četničke akcije na tom području, koje su Janjiću upućene u listopadu 1943. U njima se ističe: »Za sada je naš glavni neprijatelj Komunizam - Partizani. Prema tome, sve veze i rad organizujte za borbu protiv njih. Ustaše za sad ne napadajte«. Osim toga, sugerira se stvaranje veza s pristašama Mačeka i posebno u domobranskim jedinicama.⁴²¹

411 Zbornik dokumenata NQR-a, XIV/1, 156-159,

412 Mrazović, n. dj., 162-163.

413 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 149,

414 U izvještaju što ga je o tom putu podnio 18. V 1943. kapetanu Bori Mitranoviću, delegatu Vrhovne komande kod četničkih odreda u zapadnoj Bosni, Janjić, navodi da je dopro blizu Okučana i bio u nekoliko srpskih sela. (AIHRPH, NG, kut. 426, f. 13),

415 AIHRPH, NG, kut. 426 f. 13 i kut. 428, f: 2; AH, ČA, kut. 5.

416 AH, CA, kut. 5, iz pisma četničkom komandantu Sveti Mitroviću, 26. V 1943.

417 T o m l j a n o v i ć, n. dj., 16, navodi da je Janjić prešao s oko 30 četnika, a M r a z o v i ć, n, dj., 164, tvrdi da je grupa imala 16 četnika.

418 AIHRPH, NG, kut. 426, f. 13, Mitranovićevo pismo 20. VI 1943.

419 AIHRPH, NG, kut. 426, f. 13, pismo od 8. VIII 1943.

420 AIHRPH, NG, kut. 426, f. 13.

421 M r a z o v i ć, n. dj., 164.

Rukovodstvo NOP-a u Slavoniji pokazalo je izuzetnu osjetljivost za pojavu Janjićeve grupe. Osim intenzivne političke akcije u stanovništvu, posebno u srpskim selima, odmah su poduzete i pripreme za konkretnu oružanu akciju protiv četnika.⁴²² Već je 21. kolovoza Štab Šestog korpusa NOVJ izdao naredbu za formiranje specijalne jedinice za borbu protiv četnika. Bila je to naredba o osnivanju Protiv četničkog bataljona »u cilju onemogućavanja četničke djelatnosti u Slavoniji kao i u svrhu uništenja svih četničkih snaga koje se iz Bosne prebacuju« na slavonski teritorij. Već prije toga, 15. kolovoza, došlo je do oružanog sukoba četnika s partizanima iz Sedamnaeste brigade. Poslije toga četnici više nisu prelazili željezničku prugu Zagreb-Beograd i dolazili u posavska sela. Bili su uglavnom u Okučanima pod okriljem Nijemaca i zajedno s njima i domobranskim snagama izlazili u akcije. Početkom listopada Protivčetnički bataljon nanio je težak poraz Janjićevoj grupi. Nakon toga uslijedilo je još nekoliko oružanih akcija do kraja studenoga, u kojima su četnici bili vrlo oslabljeni. Preostala manja grupa četnika s Janjićem napustila je Slavoniju krajem prosinca 1943.⁴²³

422 Oblasni komitet KPH za Slavoniju poslao je 12. VIII 1943. opširniju okružnicu okružnim i kotarskim komitetima te partijskim rukovodstvima u vojsci o organiziranju političke akcije protiv četnika. Uz okružnicu je upućeno i spomenuto pismo V. Bakarića od kraja lipnja 1943. (AIHRPH, KP-I08/35). .

423 T o m l j a n o v i ć, n. dj., 17-19. U četničkom se rukovodstvu pak u to vrijeme još vjerovalo da je Janjić razvio dosta široku političku akciju u Slavoniji i učvrstio svoje pozicije. Na tom uvjerenju su se gradile i daljnje organizacione pripreme. Tako je Mihailović postavio pukovnika Aleksandra Nikolića za komandanta Komande Slavonije. On je Mihailoviću 31. XII 1943. javljao da je u Beogradu i Šapcu osnovao »Slavonsko-Kordunaški komitet, koji se deli na finansisku, propagandnu, kurirsku i obaveštajnu sekciju«. Istom prilikom on Janjićevu grupu u Slavoniji naziva Psunjskim korpusom, tvrdeći da je s njim uspostavljena veza i da Janjić drži »vlast u Okučanima i okolini«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 226). Međutim, nakon Janjićeva povratka u Beograd i četničko rukovodstvo je postalo svjesno da njegova akcija u Slavoniji nije postigla nikakve rezultate. Nikolić se sastao u Beogradu s Janjićem i dao mu upute za daljnji rad. Međutim, od toga nije bilo ništa, jer se Janjiću nije napuštalo Beograd. Jedina mogućnost njegova opstanka u Slavoniji, kako je Nikolić javljao Mihailoviću, 11. II 1944, bila je u okviru njemačkih privrednih interesa, tj. vojnom osiguranju sječe slavonskih šuma. Nikolić je obavijestio Mihailovića da su Janjića postavili Nijemci »za zapovednika srpskih dobrovoljaca u Hrvatskoj«. Nikolić je izražavao svoje nezadovoljstvo takvim razvojem događaja i obavijestio Mihailovića da će organizirati novi četnički odred na čelu s kapetanom Milanom Stanićem, koji bi trebao »ilegalno« nastaviti Janjićev rad. (Isto, 370 i 373-376). Međutim, u okupljanju izbjeglica s područja Slavonije u Srbiji Nikolić nije postigao vidljivije rezultate koji bi mu omogućili da poduzme organiziranu četničku akciju u Slavoniji, Mogli su se tek pojedinci ili manje grupe pojavljivati u Slavoniji, ali neposredno u službi Nijemaca. Tako se u izvještaju Okružnog komiteta KPH za Osijek; 2. IX 1944, navodi da je Nikolić došao u Vinkovce u njemačkoj uniformi, te da je pozivao »neke ugledne Srbe na sastanak, međutim, oni nisu došli«. Zatim je otišao u Osijek. (AIHRPH, KP-157/5760). 424 AVII, NOR; kut. 108, br. reg. 27/1.

Kapitulacija fašističke Italije, 8. rujna 1943, koja je uslijedila nakon svrgavanja Mussolinija i uspostave vlade maršala Badoglia, nije mogla iznenaditi ni jedan vojno-politički faktor na jugoslavenskom ratištu, pa prema tome ni četnike. Međutim, za one četničke grupacije koje su bile neposredno vezane s talijanskim vojnim snagama, tj. njihovim garnizonima, taj je događaj bio svakako težak udarac njihovim dotadašnjim pozicijama. U povlačenju četničkih snaga s pojedinih punktova u Hrvatskoj bilo je sve više dezorijentacije, demoralizacije i osipanja. NOP je bio faktor koji ima vrlo značajnu ulogu u tom procesu. Na početku kolovoza objavljen je proglas Glavnog štaba Hrvatske »Srbi u četničkim redovima«, u cilju privlačenja svih onih koji su voljni da pristupe NOP-u.424 Na značenje te akcije ukazao je Bakarić u smjernicama što ih je 6. kolovoza uputio političkim komesarima. Ukazujući na karakter dolaska četnika »u šume« s ciljem da se bore protiv NOVJ, »a pod lažnom izlikom 'čekanja' Saveznika«, on je ocijenio ovim riječima trenutnu situaciju, i upozorio na pravac daljnje akcije: »Talijanski je okupator, organizator četničke izdaje, danas pred kapitulacijom. Jasno je da će njegova pomoć i podrška četničkim bandama morati prestati. Jasno je nadalje da će sve veći broj četnika, koji su - zavarani lažnim riječima -pristupili u redove izdaje, svakim danom sve više uviđati svoje pogreške i sve više težiti da krenu putem borbe protiv okupatora, kako bi ispunili svoju dužnost prema domovini.

Imajući to u vidu moramo svim silama nastojati da ubrzamo proces prilaženja ljudstva u četničkim redovima na stranu. NOB. U tu svrhu smo tražili od naših jedinica da im takav prelaz omoguće i da radi toga omoguće razgovore s pojedinim grupama. Dali smo naš stav u našem proglasu 'Srbi u četničkim redovima' od 1. VIII o. g. Naredili smo da se svakom onom tko se želi u buduće boriti protiv okupatora omogući da pristupi u našu vojsku i da time spere sa sebe ljagu izdaje. Dali smo naređenje da se može u istu svrhu pregovarati i s pojedinim četničkim vođama, također u ciju olakšanja i prelaza zavedenog ljudstva na stranu NOB«.

Konstatirajući da su te direktive »naišle i na mnoga nerazumijevanja kod nekih naših jedinica«, tj. da su se one »počele sasvim liberalno odnositi prema četničkim grupacijama«, pod impresijom da će doći do »nekih velikih 'sporazuma'«, Bakarić je upozoravao da s četnicima »kao cjelinom neće i ne može biti nikakvog sporazuma, a takav sporazum ne valja ni očekivati«. Pozivi upućeni četničkim grupama »da se mogu zajedno s nama boriti i time otvoriti vrata svakome da može pristupiti u naše redove«, upozoravao je Bakarić, ujedno su i određenje stava NOP-a, a to je »nemilosrdno tjeranje svakog onog tko se na oslobođenom terenu nađe s puškom u ruci, a ne sudjeluje u borbi protiv okupatora«. Taj stav znači »da nema i ne smije danas biti nikakvog liberalizma u odnosu spram tih bandi, nego samo rat, rat do istrebljenja kao prema svakom okupatorovom sluzi«. Ističući da se NOVJ jedina »bori u zemlji protiv okupatora«, Bakarić zaključuje: »Četničke su bande nanijele našoj zemlji dovoljno sramote da ne može biti niti govora da bismo mogli trpjeti neke samostale četničke grupe, koje bi se pod komandom istih ljudi, koji su služili okupatoru, mogle slobodno kretati i 'boriti se' «.⁴²⁵

Zamisao je bila, da se četničke grupacije u povlačenju iz Gorskog kotara i Like pridruže Dinarskoj četničkoj diviziji. Žujović je već početkom kolovoza pisao Bjelajcu i Grđiću o toj ideji: »Ako smatrate da bi o slomu Italije vi bili ugroženi i da ne bi mogli izdržavati trupe iz mesnih sredstava sa šumskih terena koje držite, izvestite me pa da blagovremeno preduzimam što treba. Čini mi se da nam ništa drugo ne bi ostaj alo nego da se pomoću Italijana prebacite na ovaj sektor, morem, i da ovde obrazujemo kompaktnu jaku grupu s kojom bismo čistili teren naslanjajući se na zajedničku osnovicu. Svestan sam da bi ovo bilo u mnogo kom pogledu štetno, ali je ovo jedina solucija ako je u pitanju vaš opstanak«.⁴²⁶ Ta je ideja svakako računala i s eventualnom mogućnošću iskrcavanja Saveznika na jadranskoj obali. Bjelajac je 29. kolovoza primio od Žujovića naredbu o organiziranju pokreta četničke grupacije prema Obrovcu i Benkovcu. Ujedno ga je upoznao i s Mihailovićevom suglasnošću s tom odlukom i njegovom sugestijom da se vodi računa o Zadru, koji je »važan politički Centar koga ne smiju dobiti komunisti, jer je Zadar u stvari kopno italijansko«. U vezi s tim Mihailović je zaključivao da je važno »da Bjelajac i svi ostali vladaju Primorjem, da ne bi komunisti dočekali Saveznike«.⁴²⁷

425 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 7, 299-300.

426 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 7, 974, pismo od 2. VIII 1943.

427 Zbornik dokumenata NOR-a, XI V/2, 945.

Glavna četnička grupacija povlačila se na područje Srpskih Moravica, Gomirja i Josipdola, a u tim mjestima su uz talijanske bili veći četnički garnizoni. Odmah po kapitulaciji Italije sve četničke snage koncentrirale su se u Srpskim Moravicama. Budući da su se talijanske snage već povukle, četničku su grupaciju neposredno ugrožavale jedinice Sedme, Osme i Trinaeste divizije NOVJ. Zbog opasnosti od brzog opkoljavanja, četnička komanda je donijela odluku da se cjelokupna grupacija probije prema Obrovcu pravcem Vrbovsko-Gomirje-Stajnica-Dabar-Gacka dolina. Komandant grupacije bio je major Marović, jer je Bjelajac nekoliko dana prije otišao u Sušak.⁴²⁸ Grupacija je krenula 12. rujna, a dva dana poslije žestoko su je kod Musulinskog potoka napale jedinice Druge kordunaške brigade. Partizanske snage nisu do kraja uspjele opkoliti grupaciju, te su se četnici jednim dijelom uspjeli izvući iz obruča, ali su pretrpjeli osjetne gubitke. Bilo ih je oko 100 mrtvih i oko 150 zarobljenih.⁴²⁹ Glavni pak ishod tog sukoba bio je raspad četničke grupacije. Četnike je uhvatilo panično raspoloženje, grupe i pojedinci su bježali u različitim pravcima, poglavito svojim. kućama.⁴³⁰ Pojedine su grupe bile zarobljene u daljnjim sukobima s partizanima ili su se pak predavale, a jedan je broj četnika poginuo u tim borbama. Marovićevi napori da ponovo okupi što veću grupu i krene dalje nisu uspjeli. »Iako sam četnicima objasnio«, navodi on, »da su se naši saveznici iskrcali na našoj obali i da im mi idemo u susret, pojedini četnici, još prvog dana našeg puta kradomice se izvlače i vraćaju nazad svojim kućama. Najstrožija kontrola starešina u ovom ih nije mogla sprečiti«.⁴³¹ Marović navodi da ga je u daljnjim sukobima s partizanima napustilo oko 80 posto boraca. Neki oficiri su sa svojim grupama otišli u pravcu Karlovca »da tamo stupe u vezu sa Nemcima«, a mnogi su se predali partizanima, dok su se neki posakrivali oko svojih sela.⁴³² U Medku se Maroviću pridružio Đaković sa svojom grupom. U Gračac su stigli 12. listopada 1943. sa samo 21 četnikom. U Gračacu je bilo stacionirano oko 250 četnika koji su stupili u službu Nijemaca, dobivajući od njih municiju i hranu.⁴³³ Idućih dana stigle su još neke manje četničke grupe, koje su uspjeli okupiti pojedini oficiri što ih je Marović na svom putu slao u pojedina mjesta.⁴³⁴ Nešto kasnije Đujić je Mihailoviću prikazao nastalu situaciju. Prema njemu, na području Like, Gorskog kotara i Korduna »do katastrofe je došlo radi toga, što je Bjelajac pobegao u Italiju, što su g. oficiri izgubili inicijativu iz svojih ruku i pri padu Italije razbežali se, pobegli«. U vezi s novim pribiranjem četnika na tim područjima Đujić ističe da su oni prisiljeni oslanjati se na Nijemce. Također dodaje da je jedini od viših četničkih oficira ostao major Kapetanović, koji se održao u Medku s »osloncem na domobrane u Gospiću «.⁴³⁵

428 Različiti su podaci o jačini te četničke grupacije. Prema svjedočenju kapetana Dušana Đakovića, grupacija je imala oko 2000 četnika. (AH, ČA, kut. 1). Za razliku od njega, kapetan Aleksandar Aranđelović u svom izvještaju, 15. II 1944, navodi da se u toj grupacij i povlačila oko 1000 četnika. (M i l o v a n o v i ć, Rasulo, n. dj., 105). J o c o T a r a b i ć, »Osma divizija u trećoj godini NOR-a«, zbornik: Treća godina NOR-a, n. dj., 156-157, navodi 1500 četnika, koji su se povlačili iz Srpskih Moravica. Po svoj prilici je najrealniji podatak da je bilo oko 1200 četnika, kako navodi B r a n k o L a t a s, »Četnici iz Like u službi Nemaca na području Hrvatskog primorja i u Italiji (1943-1944. godine)«, VIG 1/1979, 200.

429 T a r a b i ć, n. dj., 157; M i l a n L u č i ć, Narodnooslobodilački ratu Istri, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru u ljeto i jesen 1943. godine, Rijeka 1983, 57.

430 Već prije poraza kod Musulinskog potoka Marović konstatira da su se medu četnicima pojavili znaci osipanja. »Na našem putu kuda smo prolazili«, konstatira on, »partizanska propaganda bila je dosta uspela da pojedine četničke familije ubedi da partizani četnike neće napadati i da nemaju razloga da napuštaju svoje domove. Zbog toga su četničke familije sačekivale svoje četnike i nagovarali ih da se vrate. Bilo je više slučajeva gde sam morao lično. da poteram pojedine žene i majke naših četnika koje su u tu svrhu dolazile i sačekivale našu kolonu«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 136).

431 Isto, 381.

432 Isto, 382-383.

433 Sutradan su sa njemačkim propusnicama došli u Kosovo, u Đujićev štab. (Isto, 137-138).

434 U vezi s tim karakterističan je izvještaj kapetana Radomira Mirića, 11. II 1944. (Isto,

377-379).

435 Isto, 156, radiogram Mihailoviću, 22. XI 1943.

Masovno predavanje jedinicama NOVJ iz glavnine spomenute četničke grupacije uslijedilo je nakon poraza kod Musulinskog potoka. Prema podatku Obavještajnog odjela Glavnog štaba Hrvatske za rujan 1943, u kotaru Otočac prijavilo se oko 250 četnika, od kojih je jedan broj otišao u jedinice NOVJ.⁴³⁶ Početkom listopada 1943. Komanda I. ličkog područja obavijestila je Okružni komitet KPH za Liku da su se predala 322 četnika, a »svakodnevno se predaju i donose oružje«.⁴³⁷ Poraz kod Musulinskog potoka osobito teške posljedice imao je za četnike iz Plaščanske doline. Veća ih je grupa tom prilikom bila zarobljena, nakon čega su preostale grupe na tom području bile razbijene. Puštanje zarobljenih četnika kućama imalo je snažnog utjecaja na. proces njihova daljnjeg osipanja u Plaščanskoj dolini. Tome je osobito pridonijela i intenzivna politička akcija organizacija NOP-a na tom Području.⁴³⁸

436 AIHRPH, OS-1/140.

437 AIHRPH, KP-235/577.

438 M i l a n J a k o v i ć, »Neka sjećanja na političke prilike u kotaru Plaški (august 1943-septembar 1944)«, zbornik: Plaščanska dolina i okolica u NOR-u, n. dj., navodi podatak da je Glavni štab Hrvatske donio odluku »o amnestiji svih plaščansko-jeseničkih četnika i njihovih starješina«. On navodi da su se četnici »odazvali na amnestiju i skoro se svi vratili kući, među kojima i Đuro Vidaković. Nije se vratilo 25-30 većinom iz Ličke Jesenice«. Nakon toga uslijedili su zborovi u pojedinim selima, pa je tako Vidaković istupio na zboru u Ličkoj Jesenici. Autor navodi da je Vidaković tada »jasno priznao da 9nošto su radili četnici nije bilo dobro. Ta je izjava uglavnom umješno korištena za podsticanje bržeg diferenciranja među bivšim četnicima«. Međutim, Vidaković i Rade Knežević su ubrzo pobjegli. Vojni sud Komande Kordunaškog područja osudio ih je na smrt u odsutnosti, kao i Milana Kosanovića. Osuđena je na smrt i grupa »najaktivnijih četničkih organizatora propagatora«. (445-447).

Vodeći četnički krug u Splitu nastojao je da ne bude zaskočen događajima u očekivanju skore kapitulacije Italije. Žujović je u spomenutom pismu, početkom kolovoza, molio Mihailovića da ga se obavijesti »kako saveznici zamišljaju likvidaciju italijanskih snaga. Ako dođe do napada od strane naših odreda na njih to može doći u onom momentu kada će to učiniti i partizani i onda će njihov udeo u dobiti biti lavovski. Ako se pak likvidacija talijanske vojske reši putem sporazuma sa saveznicima onda treba učiniti sve da se nama preda oruđe i Vlast«.Žujović pri tome nije isključivao mogućnost da Talijani pregovaraju s predstavnicima četničkog rukovodstva ako bi s te strane došla inicijativa. »Možda bi se moglo zamisliti«, zaključuje on, »da Saveznici nalože Italijanima da sa snagama kojima raspolažu imaju održavati red i mir po gradovima dok ne dođu Saveznici kojima bi imali da predadu Vlast. To bi bio jedini način da se izbegne građanski rat u gradovima«.⁴³⁹ Žujović se upravo prije nekoliko dana vratio u Split iz sjeverne Dalmacije. Prema raspoloživim podacima, on je trebao da se sastane s generalom Spigom.⁴⁴⁰ I od Spiga je došla inicijativa da se poradi oko što spremnijeg očekivanja daljnjih događaja, pri čemu su Talijani u prvom redu bili zainteresirani da se održi što mirnije stanje. U tom pogledu Spigo je računao na podršku predstavnika pojedinih bivših građanskih stranaka i samih četnika. On je 3. kolovoza organizirao sastanak »uglednih ličnosti« iz Splita, koji su pripadali različitim strankama. Na sastanak je pozvan veći broj osoba, ali se mnogi nisu odazvali, što ukazuje i na karakter koji je skup dobio. Poglavito su bili prisutni poznatiji jugoslavenski nacionalisti i pripadnici JNS, kao i nekoliko njih koji su pripadali vodećem četničkom krugu u Splitu. Primjetno je bilo da se pozivu za sastanak nisu odazvali predstavnici HSS-a i SDS-a te neke druge ličnosti.⁴⁴¹ Taj sastanak u prvom, redu privlači pažnju po tome što je to bio pokušaj talijanskih vojnih faktora da pronađu mogućnost prijenosa građanske vlasti koju su zapravo oni preuzeli nakon pada Mussolinija. U tom pogledu četnički faktori su bili osobito zainteresirani za preuzimanje vlasti u Splitu, a to je moglo odgovarati i Talijanima s obziroro na dotadašnju suradnju. Sastanak je, međutim, s obzirom na prisutne, pokazao da su četnici u Splitu sasvim usamljeni i da zapravo ne predstavljaju nikoga. Zbog toga su Talijani pokušali da nađu izlaz preko bivših prvaka JNS-a koji se nisu angažirali i eksponirali u četničkom pokretu. Zamisao je bila da se preko njih osnuje »odbor građana« kao savjetodavno tijelo. Zasigurno su i četnički faktori mogli biti zainteresirani za uključivanje u tu akciju. Međutim, do toga nije došlo u obliku koji je Spigo zamišljao, tj. da odbor bude u službi talijanske politike. Osnovano je 6. rujna savjetodavno tijelo stranaka, kojem je na čelu bio prvak SDS-a Ljubo Leontić.⁴⁴² Bila je to zapravo akcija u koju se uključilo rukovodstvo NOP-a u Splitu preko Narodnooslobodilačkog odbora, na čelu sa bivšim uglednim političarom Josipom Smodlakom. Novoosnovani odbor je izradio prijedlog sporazuma svih snaga zainteresiranih za zajedničku borbu protiv okupatora, pri čemu se u tom trenutku mislilo uglavnom na Nijemce, koji su prodirali prema Splitu. Sporazum je imao ovaj sadržaj: » 1. Zajednička borba protiv okupatora; 2. Sve snage se moraju odmah mobilizirati i poslati na položaje; 3. Svim građanima se mora osigurati slobodno kretanje bez obzira na političku orijentaciju i mora se zaštititi lična imovina; 4: Predstavnici političkih grupa nisu nadležni da rješavaju o bilo kakvom uređenju u novoj državi. To će biti stvar naših saveznika«. ⁴⁴³ Taj sporazum je prihvatio Nacionalni komitet za Dalmaciju načelu s Bartulovićem, koji se sastao 9. rujna.⁴⁴⁴ Istoga dana delegacija građana koju je vodio Smodlaka posjetila je Spiga u vezi s primopredajom vlasti. Međutim, nastupio je trenutak općeg ustaničkog raspoloženja građanstva. Narodnooslobodilački odbor Splita obratio se građanima s pozivom da se pod njegovim vodstvom okupe »U čvrste redove«, apelirajući da se priključe i svi oni »koji su do sada, iz bilo kojih razloga, stajali po strani, bez obzira na njihovu političku i nacionalnu pripadnost«. U povodu oslobođenja Splita, NOO i Komanda Splitskog područja objavili su 13. rujna proglas u kojemu se ističe da su ta dva organa nosioci narodne vlasti. U vezi s ulaskom jedinica NOVJ u Split pozivalo se stanovništvo «da se zbije oko svoje vojske i narodne vlasti i organizira najuzorniji red u gradu«.⁴⁴⁵ Zbog toga je spomenuti savjetodavni odbor prestao postojati, a raspao se i Nacionalni komitet za Dalmaciju, unatoč težnji pojedinih njegovih članova da utječu na zbivanja. To se u prvom redu odnosilo na mogućnost organiziranja vlastite oružane jedinice, koja bi surađivala sa NOVJ, ali imala samostalan status. Četnički faktori su bili zainteresirani da utječu na mobilizaciju građana za borbu protiv Nijemaca. Na Kozjak je 10. rujna upućena jedna naoružana dobrovoljačka jedinica od oko 300 ljudi da održavaju frontu pred prodorom Nijemaca. Četnici su računali da je to njihova jedinica, ali je u njenim redovima ubrzo došlo do diferencijacije. Jedna je grupa, na čelu sa potporučnikom Milanom Cvjetičaninom, već 14. rujna napustila Kozjak i otišla Đujiću, dio se predao Nijemcima, a dio je pristupio partizanima.⁴⁴⁶

439 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 897, pismo od 6. VIII 1943.

440 U izvještaju POC-a za Split, 4. VIII 1943, navodi se da je Žujović stigao 30. srpnja, a da je očekivao da se 2. kolovoza sastane sa Spigom. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 7, 283).

441 Imena prisutnih donose se u izvještaju POC-a Split, 4. VIII 1943, i u izvještaju PK KPH za Dalmaciju Centralnom komitetu KPH, 16. Vlll1943. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 7, 282-283 i.381). .

442 Pored Leontiča, u tom odboru su bili, kao predstavnici HSS-a, Ante Kuzmanič i Josip Brkić, te jugoslavenski nacionalisti Mirko Buić, Josip Jablanović.i Niko Markov. (G i z d i ć, Dalmacija 1943, n. dj., 438--440 i 513; isti, «Ulazak partizana u Split 1943«, sječanja, Zbornik IHRPD, sv. 5, 322).

443 AIHRPH, NG,kut. 425, elaborat: «Aktivnost i rukovodstvo četničkih organizacija u Splitu tokom okupacije«.

444 Prema podatku koji donosi Nenad Grisogono u svom izvještaju «Politička i vojna situacija u Dalmaciji po primirju s ltalijom», Nacionalni komitet je prihvatio sporazum čiji nacrt je podnio Leontić. Prema Grisogonu, sadržaj sporazuma je bio ovaj: «1. Sve se međusobne razmirice ostavljaju po strani, 2. Kazna smrti biće izvršena samo nad onima, koje ratni sud proglasi zločincima zbog pljačke ili izdaje, 3. Svi se obavezuju da neće ometati akciju sabotaže strategijskih objekata u koliko bude bila potrebna.« (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 3113, nedatirano).

445 G i z d i ć, Dalmacija 1943, n. dj., 530-531 i 564.

446 AIHRPH, NG, kut. 429, f. 2, dokument pod naslovom »Sopstveni doživljaji«, bez datuma i potpisa; AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 31/3, izvještaj N. Grisogona, kao u bilj. 444; M i l a n C v j e t i č a n i n, »Split u kapitulaciji Italije«, Glasnik Srpskog istorijsko-kultumog društva «Njegoš«, Chicago, sv. 3, 1959,49-54. Pregovore s predstavnicima NOP-a u Splitu oko statusa te jedinice vodio je Marko Stojanac, koji je bio član Nacionalnog komiteta za Dalmaciju.

Žujović nije bio aktivan u tim događajima u Splitu, jer je uoči kapitulacije Italije otišao u Rijeku.⁴⁴⁷ Ondje su se našli Grđić i Bjelajac, a iz Dubrovnika je došao Jevđević, koji je potom otišao u Italiju.⁴⁴⁸ Žujović i Bjelajac su pokušavali u Štabu Druge talijanske armije da se razriješi daljnji status četničkih snaga. Prema raspoloživim podacima, dogovoreno je povlačenje četničkih jedinica. One iz Gorskog kotara trebalo je da se povuku prema Zadru. Kako je već rečeno, taj plan nije ostvaren. Četničke jedinice koje su bile stacionirane u Hrvatskom primorju trebale su se povući na otok Lošinj i ondje čekati savezničke pomorske snage. Povlačenje te grupacije uslijedilo je 9. rujna, kada su se četnici iz Selca, Crikvenice i Senja prebacili na Krk (u Aleksandrovo). Odatle su se, zajedno s grupom krčkih četnika, kojima je komandirao Milivoje Žic, uputili na Lošinj, stigavši 10. rujna. Ondje se ukupno okupilo oko 450 četnika i članova njihovih obitelji.⁴⁴⁹ Žujović je u Štabu Druge armije bio obaviješten o povlačenju četničke grupacije na Lošinj. Omogućeno mu je da preko talijanske radio-stanice uspostavi vezu s Mihailovićem. Na sugestiju Talijana i s njihovom pomoći on se s Bjelajcem, Grđićem, kapetanom Nedeljkom Plećašom, Ivom Čičin Šainom i još nekima uputio na Lošinj, s nakanom da krene dalje, kako je svojoj grupi saopćio, u susret Saveznicima na Jadranu. Na Lošinju su Žujović i Bjelajac održali sastanak s četničkim oficirima radi organiziranja obrane otoka od napada jedinica NOVJ. Istoga dana Žujović je sa svojom grupom otplovio u pravcu Italije, u Brindisi. Odatle je otišao u Bari, a zatim u Kairo, gdje se uključio u djelatnost emigrantske vlade.⁴⁵⁰

447 U Splitu su bili uhapšeni Urukalo i Alfirević, koje je Ratni sud Komande Splitskog područja osudio na smrt. U kolovozu su ilegalci NOP-a izvršili atentat na Račića, koji je nakon nekoliko dana umro. Jedan broj četničkih prvaka i jugoslavenskih nacionalista je napustio Split.

448 Jevđević je u vrijeme pred kapitulaciju Italije bio aktivan u Dubrovniku, odakle je 3. IX 1943. talijanskim avionom otputovao u Rijeku. Krajem kolovoza u Dubrovnik je došao jedan broj četničkih fuhkcionara, poglavito iz Hercegovine, s jedne strane zbog bojazni od Nijemaca, a s druge, u očekivanju iskrcavanja Saveznika. U trenutku kapitulacije Italije u Dubrovniku je bilo oko 300 naoružanih četnika. (AIHRPH, KP-336/7234, izvještaj obavještajne službe NOP-a iz Dubrovnika, 29. VIlI 1943; AIHRPH, NG, Inv. br. 7428).

449 B r a n k o L a t a s, .»Četnici iz Like«, n. dj., 194. Prema podatku koji daje kapetan Đaković, na Lošinju se okupilo oko 300 četnika i oko 140 žena i djece. (AH, ČA, kut. 1).

Četnička grupacija na Lošinju organizirala se u brigadu od dva bataljona s komandantom kapetanom Borivojem Gešovićem. U pripremi obrane od napada jedinica NOVJ zaposjeli su pozicije na Malom i Velikom Lošinju. Desant koji su poduzeli Štab Trinaeste divizije NOVJ i Komanda mornarice za Hrvatsko primorje, izvršen je na Lošinj 24/25. rujna. Cilj je bio da se četnicima što više onemogući izvlačenje s otoka, jer su raspolagali brodovima. U vrijeme borbe za Veliki Lošinj četnički oficiri su ipak uspjeli, s grupom od oko 200 četnika i članova njihovih obitelji, isploviti u dva broda u pravcu Suska, a zatim se probiti do Italije. Jedan brod je stigao u Brindisi, a drugi u Pesaro. Grupa koja je došla u Pesaro zatekla je ondje Nijemce. Preostali četnici na Lošinju bili su nakon žestoke borbe ubrzo svladani, pretrpjevši velike gubitke. Lošinj je bio oslobođen 26. rujna 1943.⁴⁵¹

Kako se vidi, s kapitulacijom Italije u Hrvatskoj je bio znatno sužen prostor na kome su bile stacionirane i djelovale četničke snage. Veliki uspjesi koje su postigle snage NOVJ još su više oslabili četničke pozicije. U daljnjim pokušajima i akcijama za oživljavanje svoje vojne i političke djelatnosti, četnici će potražiti okrilje u njemačkoj okupacionoj sili.

450 L a t a s, kao u bilj. 449, str. 194-195.

451 Isto, 196-198; Zbornik dokumenata NOR-a, VIII/1, 50-57, 59-62 i II/10, 330; L u č i ć, n. dj., 89-94.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument