Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

3. glava

U službi njemačkog okupatora do konačnog sloma

U funkciji politike njemačkih okupacionih snaga

Za njemačke okupacione snage kapitulacija Italije bila je signal da što brže prodru prema jadranskoj obali i da je osvoje. Radilo se zapravo o nešto ranije utvrđenom planu učvršćenja vlastitih pozicija na obali u cilju njene obrane od moguće savezničke invazije. Temeljilo se to na Hitlerovoj direktivi od kraja srpnja 1943, prema kojoj je glavna zadaća njemačke okupacione sile na jugoistoku bila da se unište snage NOP-a na području Srbije i NDH, a s druge strane, da bude spremna da se »prema odgovarajućem razvoju situacije uđe po mogućnosti s jakim njemačkim snagama na područje talijanske obrane obale«. Stoga je trebalo i osigurati glavne željezničke prometnice. Nijemci su ubrzo vidjeli da u ostvarivanju toga plana sami trebaju snositi glavni teret. Unatoč dosta živoj ustaškoj propagandi i Pavelićevim izjavama o punoj podršci Hitlerovim vojnim snagama u zaposjedanju područja koje su držali Talijani, slaba efikasnost oružanih snaga NDH, naročito domobranstva, sve je više dolazila do izražaja. Radi što snažnijeg vojnog angažiranja protiv NOVJ, Nijemci su htjeli okupiti sve raspoložive domaće oružane snage, koje su za to bile spremne, pa i četnike na području Hrvatske. Kako je već rečeno, postojale su vidljive razlike u gledištima talijanskih i njemačkih vojnih faktora oko angažiranja četnika za borbu protiv NOP-a. U međusobnim odnosima ta su se gledišta uskladila dotle da su Talijani uspjeli Nijemcima sugerirati da uvaže status oružanih četničkih grupacija koje su neposredno pod njihovom kontrolom, tj. onih koje su oni zapravo naoružavali i opskrbljivali. Međutim, to ipak nije moglo pokolebati gledište Nijemacada se radi o jedinstvenom vojnom i političkom pokretu na čelu s Mihailovićem, koji je pokret, s obzirom na svoje ciljeve, protivnički usmjeren prema silama Osovine. ¹ Ali to nije značilo da Nijemci olako odbacuju četnike kao vojnu snagu, koja se u određenom trenutku može iskoristiti. Talijanska iskustva mogla su u tom pogledu imati određenog utjecaja.²

1 Prema ocjeni Nijemaca, od Talijana »nije ništa preduzeto da se spreči razvitak tog neprijateljskog pokreta posredstvom vojnih i policijskih mera«, nego je, naprotiv, »postojanje i izgradivanje te ilegalne organizacije bilo potpomognuto redovnim opskrbljivanjem, naoružavanjem i plaćanjem legalnih skupina«. Ishod toga je bio da je u odnosima izmedu Nijemaca i Talijana nastupilo »neobično čudno stanje«, tj. da su četničke jedinice»smatrane od nemačke vojske kao ustaničke, borile se rame uz rame sa Italijanima«. (AH, ZKRZ-GUZ-607-2549/1946, njemački elaborat iz proljeća 1943).

2 U izvještaju podžupana Vatavuka iz Knina, sredinom ožujka 1943, donosi se zanimljiv podatak da je 10. III 1943. došla iz Bos. Grahova u Knin grupa od pet njemačkih oficira i dva podoficira. U razgovoru s njima Vatavuk je saznao da su tražili »obavještenja o četnicima«, te da je opazio »da su im imena glavnih vođa poznata, da im je poznat njihov rad«, veze s Mihailovićem i neprijateljstvo prema NDH. »Istakli su, da ih ipak sa potrebnim oprezom treba upotriebiti uborbi protiv partizana", a poslije da će se s njima «lako obračunati« ako budu zadržali nepomirljiv stav prema NDH. Vatavuk također navodi da je s njima već stupio u dodir potporučnik Milan Cvjetičanin, a u samom Kninu da su došli u vezu s Manom Rokvićem i još nekim drugim četnicima. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 693)

S druge strane, kapitulacija Italije suočila je četnike s novom situacijom. Pored znatnog gubitka svojih pozicija i suženog prostora djelovanja, za njih je još veći udarac bio gubitak dotadašnjeg oslonca i zaštitnika. Nastupanje njemačke vojne sile uznemirilo je četničke grupe. Neke su izbjegavale neposrednije dodire s njemačkom vojskom, a ni jedna nije bila raspoložena ni za kakav otpor. Ubrzo se pokazalo da je najpogodniji izlaz podrška njemačkim okupacionim snagama, tj. međusobna suradnja. S obzirom na istovetnost glavnog cilja, tj. borbu za uništenje NOVJ i NOP-a, ispoljila se ubrzo mogućnost ostvarivanja takve suradnje.

Smjernice koje su četnički komandanti davali svojim jedinicama već u rujnu 1943. dovoljno su ukazivale na daljnje držanje četnika. U naredbi Komande Ličko-kordunaške četničke oblasti, 6. rujna, upozorava se da su Nijemci »počeli sa čišćenjem Like od partizana i da se već nalaze oko Lapca, kao i da su Gračac već zauzeli«.

» Naređuje se svim podređenim četničkim komandantima da narede svojim jedinicama da »ako Nemci budu naišli na njihov reon dejstva, ne otvaraju vatru i da se drže pasivno« do daljnjeg naređenja. Da se izbjegava dodir s Nijemcima, a ako to u pojedinim situacijama nije moguće, da im onda dotična četnička jedinica dade do znanja »da se bori protivu komunizma«. U vezi s tim ističe se da su se Nijemci »poneli vrlo korektno« prema četnicima u Hercegovini. ³

Karakteristično je bilo Đujićevo tumačenje držanja prema Nijemcima, izraženo također vjerojatno u rujnu 1943. Đujić je polazio od toga da njegov stav prema Nijemcima »proizlazi iz opšteg stava u kome se prema situaciji nalazimo: Mi smo svesni da smo okupirani i izbačeni iz rata, a prema tome i da smo isključeni iz učešća u događajima koji se dešavaju na frontovima. Radi toga smo riješeni da mirno očekujemo kraj rata, kojom će se prilikom riješiti i naše pitanje bilo na jedan ili drugi način. Ne želimo nikoga da napadamo, ali smo ipak riješili da se odupremo bilo teroru koji bi bezrazložno bio sprovođen nad našim glavama. Radi toga smo se digli i protiv ustaša svojevremeno, koji su bez ikakova razloga pokušali da nas istrebe. Radi te iste stvari vodimo već pune dve godine bezkompromisnu borbu protiv komunizma, kojega smatramo najvećim protivnikom i našim i celoga čovečanstva. U toj borbi uništena su velika naša materijalna dobra i mi smo dali hiljade naših najdragocenijih života. Pri ovakvom našem stavu stojim na gledištu da su dužni da nas pomognu svim sredstvima, svi oni koji smatraju, da je komunizam najveća opasnost za sve narode«.⁴

3 Zbornik dokumenata NOR-a. XIV/2, 942.

4 AIHRPH, NG, kut. 429, f. 6. U pismu Todoru Stanisavljeviću, 18. IX 1943, komandant četničkog korpusa »Velebit« kapetan Vuksanović, prenio je Đujićevu direktivu ovim riječima: «Za sada pazite da ne bi neko napadao Nemce u blizini naših sela, da ne bi Nemci pobili narod i popalili sela. Ljudstvo koje se nalazi na pojedinim mestima radi obezbeđenja puta i Nemačkih kolona, neka bude jako oprezno da ga partizani ne napadnu i unište. Ne verujte nikome i ništa. Sa nemačkoin komandom održavaj dobre odnose kako bi mogao. uspešno intervenisati kada što narodu treba«. (AH, ČA, kut. 3). Četnička komanda mjesta u Vrlici izdala je 17. X 1943. ovu naredbu: «Za kratko vrijeme očekuje se ulazak njemačkih grupa u Vrliku pak se u vezi s tim izdaje slijedeća naredba: Prilikom zaposjednuća Vrlike i vrličke krajine po Njemačkim vojnicima naređuje se četnicima, kao i pučanstvu ovoga kraja, da se najkorektnije ponašaju prema njemačkim vojnicima i oficirima, a naročito se naređuje četnicima da moraju svakog njemačkog vojnika pozdraviti isto tako, kao i svoga«. (AIHRPH, NG, kut. 426, f.7). Prema izvještaju Partijske jedinice KPH za Drniš Okružnom komitetu Knin, 14. X 1943, svi drniški četnici su zbog dolaska Nijemaca pobjegli u Žitnić, ali su se ubrzo vratili i ponovo čuvali željezničku prugu kao i za vrijeme talijanske okupacije. (AIHRPH, KP-310/3298).

Nova je situacija poremetila dotadašnje veze među četničkim grupacijama u Hrvatskoj, tj. koordinaciju u njihovu dotadašnjem rukovođenju. Nakon nestanka rukovodećeg četničkog centra u Splitu, nije više bilo pokušaja da se obnovi slična institucija, što je i shvatljivo zbog sasvim novih okolnosti. Dolaskom Nijemaca i uspostavom nekih upravnih organa NDH, situacija u Splitu se znatno izmijenila u odnosu na onu za vrijeme talijanske okupacije. Prema tome, Split više nije kao nekad mogao biti značajan punkt u organiziranju četničkog pokreta. Grupacija pročetničkih elemenata u njemu imala je vrlo sužen djelokrug rada, ispoljavajući se poglavito u sudjelovanju aktivnijih pojedinaca u njemačkoj obavještajnoj službi. Šira djelatnost nije mogla doći do izražaja i zbog protivljenja ustaša. U pojedinim momentima Nijemci su bili prisiljeni da interveniraju kao zaštitnici pojedinih osoba koje su bile u njihovoj službi, a od ustaša su označavane kao četnici.⁵

5 četničkoj grupaciji u Splitu vidljivije su došli od kraja 1943. do izražaja pripadnici Ljotićeva "Zbora«. Vodeće osobe u četničkoj akciji bili su Franjo Holly, Marko Mikačić, Mihajlo Zaklanović i Alojz Kržišnik. Oni su održavali kurirsku vezu s Đujićem. Nastala je ideja da se zu pomoć Nijemaca i Đujića organizira četnička jedinica u Kaštelima, čiji bi pripadnici nosili njemačke uniforme. Početkom travnja 1944. u Splitu su ustaške vlasti uhapsile oko 70 osoba, od kojih je polovica označena kao četnici. Hapšenje je naredio ustaški ministar Edo Bulat, koji je došao u Split. Ta je akcija ustaša izazvala intervenciju Nijemaca. Predstavnici njemačkih oružanih snaga dali su do znanja da se »ne može jednostavno obračunati sa četnicima, jer bi njihov bijeg u odmetničtvo ugrozio odnosno oteščao zadatke njemačkih oružanih snaga u Dalmaciji«. Ustaška policija u Splitu je obaviještena da se za puštanje zatvorenika zainteresirao i sam general Lothar Rendulic, komandant Druge njemačke oklopne armije, u čije je operativno područje ulazila i NDH. Nijemci su bili posebno zainteresirani za hitno puštanje svojih obavještajaca Zaklanovića, Mikačića i Križišnika. Dogovor j e postignut - oni su pušteni s tim da napuste teritorij NDH. Nij emci su ih prebacili u Beograd, a to j e već ranije učinjeno s Hollyjem. Zaklanović je pisao Đujiću s molbom da intervenira za puštanje uhapšenih kod njemačkog generala u Drnišu. U proljeće 1944. ponovo se primjećuju napeti odnosi između ustaša i četnika u Splitu. Tada je grupa članova Ljotićeva «Zbora« napustila Split i otišla u Beograd. U svibnju su u Beograd došli i Ivo Miović, Marko Stojanac i Vaso Radoš. Zajedno s Mikačićem i Zaklanovićem oni su kao «delegacij iz Dalmacije« u lipnju posjetili Mihailovića i podnijeli mu izvještaj o situaciji u Dalmaciji. Četnička aktivnost u Splitu gotovo potpuno nestaje. I dalje je nastavljeno iseljavanje pojedinaca u Beograd. Prema riječima Jerka Kekeza, koji je od proljeća 1944. održavao veze s Đujićem, u Splitu je, s obzirom na mogućnosti daljnjega tada, vladala opća »potištenost, neizvesnost, preorijentacija za sto osamdeset stepeni«. (AVII, ČA, kut. 158, br. reg. 17/1, izjava M. Zaklanovića, 18. XII 1944; AIHRPH, NG, kut. 428, pismo Zaklanovića i Mikačića Đujiću, 7. IV 1944. iz Klisa; AH, ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20, »Podatci o četnicima u Splitu«, ustaški izvještaj; AH, ČA, kut. 2, pisma Kekeza Đujića, 4. IV 1944, i kapetanu Mijoviću, 9. VIlI 1944). U izvještaju Mjesnog komiteta KPH Split Okružnom/komitetu, 21. VIlI 1944, navodi se da se u Splitu nalazi oko 60 četnika koji su »obučeni u njemačke uniforme i viđa ih se po gradu. Kod naroda je u vezi njihovog dolaska izazvano ogorčenje prenia okupatoru i ovim izdajicama, a i malostrah da bi mogli ubijati«. (AIHRPH, KP-319/4462).

Veze s Mihailovićem nisu više imale prijašnji intenzitet. Kurirske veze bile su vrlo rijetke, a tehničke mogućnosti za održavanje radio-veza oslabljene. Pri tome su svakako velika zapreka bili sami Nijemci, koji su te veze nastojali što više kontrolirati kako bi spriječili dodir četničkih grupacija s Mihailovićem.

Status koji su te grupacije dobivale u službi njemačkih vojnih faktora trebao je biti i pokazatelj da su one izvan Mihailovićeve organizacije. Iz raspoloživih podataka dade se zaključiti da je Đujić uspijevao održavati stalnu radio-vezu s Mihailovićem, te da je od njega povremeno dobivao obavijesti i.smjernice. Bila je to poglavito radio-veza, a ponekad i kurirska.⁶ U novoj situaciji Đujić je svakako nastojao dati Mihailoviću do znanja da mu ostaje i dalje privržen. Obavještavao ga je da njegovi četnici napadaju i njemačke jedinice, ali su to bile lažne obavijesti. Mihailović je izražavao zadovoljstvo takvom Đujićevom pozicijom. Obavještavao je Ostojića da je kod Đujića situacija »odlična», te da on »vedro posrnatra situaciju u kojoj se nalazi«, iako je zapravo on »u naj težoj situaciji». Budući da se, prema Mihailovićevim riječima, Đujić održao »u komunističkom moru», to on »može da posluži za primjer svim našim jedinicama i velikim i malim».⁷ U vezi s tim treba razumijevati i određenu osobnu distancu koju je Đujić pokazivao prema Nijemcima. Uoči dolaska Nijemaca u Knin, 6. rujna, on je povukao svoj štab u Kosovo. Zajedno s Nijemcima iz Bos. Petrovca je došao u Knin Mane Rokvić, potvrđujući svoju suradnju s novim okupacionim snagama. Rokvić je ujedno bio i prva Đujićeva veza s Nijemcima. Njemu je svakako bilo stalo da se ta veza održava i bude od pomoći četnicima, ali je nastojao, za razliku od Rokvića, da izbjegava osobne dodire, koji bi bili potvrda prisnijih odnosa. Svakako je i u tom momentu bio prepoznatljiv jedan od razloga daljnjeg zahlađenja odnosa Đujića i Rokvića, što je ubrzo je dovelo i do njihova potpunog razlaza. S druge strane, i Rokvić je računao na jaču osobnu poziciju u odnosu na Đujića uz pomoć Nijemaca. Zbog toga je već li listopadu poručnik Cvjetičanin preuzeo ulogu Đujićeva oficira za vezu s Nijemcima. Zatim je kod Štaba 114. njemačke divizije Đujić kao svog glavnog predstavnika delegirao i kapetana Novaka Mijovića, koji je ujedno bio načelnik njegova štaba.⁸ Uhrzo se potvrdilo da su se četnici potpuno stavili u službu Nijemaca, dobivajući od njih oružje i snabdijevanje, a kao protuuslugu uglavnom su osiguravali prometnice. Sam Đujić, pak, osobno je nastojao da zadrži već spomenuti status.⁹

6 Zbornik dokumenata NOR-a XIV/3, 155-156, 246-247, 320 i dr. Povjerljivi Đujićev obavještajac i kurir bila je Nada Stanić. Kod Đujića se u ljeto 1944. pojavio i Zaklanović, koji je upućen kao kurir Mihailoviću. Nakon njegova povrarka, Mihailoviću je išao Petar Stojsavljević. Na svom drugom odlasku Mihailoviću iz Beograda, poginuo je kod Lazarevca. Svakako su u obavljanju tih veza kuriri dolazili u dodir i s pojedinim faktorima u Beogradu, tj. s Nedićevim i Ljotićevim krugom. Jedna od zadaća bila im je i da prenose novac, odjeću pa i oružje. (AVII, ČA, kut. 158, br. reg. 17/1, izjava M.Zaklanovića, 18. XII 1944).

7 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 150. Otkrivši da Đujić održava radio-vezu s Mihailovićem, Nijemci su zaključivali da Mihailović »pokušava da stalnim pritiskom pridobije Đujića za svoje posebne interese«. Konstatirajući da je Đujić »slao netačne izvještaje« Mihailoviću, Nijemci su zaključivali da je on to radio »kako bi se otresao Dražinog utjecaja«. (B r a n i c a, »Razoružanje talijanskih jedinica u Kninu, Zadru, Šibeniku i Dubrovniku i suradnja četnika s njemačkim okupatorom,« Zbornik IHRPD, br. 3, 630).

8 AH, ČA, kut. 3, Đujićevo pismo Vuksanoviću, 24, X 1943; Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 341.

9 U izvještaju Drenoviću, 20. II 1944, kapetan Ilija Jevtić, koji je jedno vrijeme nakon kapitulacije Italije bio kod Đujića, opisuje nastalu situaciju ovim riječima: »Sem samog vojvode Đujića i jednog malog broja četnika, svi četnici Dinarske oblasti (oko hiljadu devet stotina i nekoliko) nalaze se pod nemačkom komandom. Hranu, odeću, obuću, cigarete i. novac svaki četnik i njegov starešiJ1a prima kao i nemački vojnik odn. oficir. Svu municiju i oružje primaju također od Nemaca. Cetnici pod nemačkom komandom nalaze se po bunkerima počev od Knina do Šibenika i Splita. U pojedinim bunkerima su izmešani, pola četnici pola ustaše. Nemački oficiri dolaze na Kosovo polje u četničku diviziju, a isto tako naši četnički oficiri i ostale starešine na čelu sa Đujićevim načelnikom štaba odlaze u Nemačku diviziju. Voze se na nemačkim automobilima kroz Knin i t.d. jednom rečju između četnika i Nemaca postoji najtešnja saradnja i nemačka puna kontrola nad radom četnika. jedino se pop Đujić, kao komandant diVizije, sa svojom užom pratniom ne pojavljuje pred njima«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 393).

S obzirom na ambicije pojedinih četničkih komandanata, u prvom redu Rokvića, Đujić je mogao osjetiti da je ugrožena njegova rukovodeća pozicija. Prema njemu se stvaralo sve veće nezadovoljstvo pojedinaca, među njima i oficira. ¹⁰ Da bi očuvao svoju poziciju Đujić se počeo obračunavati s pojedincima. Već u listopadu 1943. izdao je naredbu četnicima Dinarske četničke oblasti da prekinu sve veze s Rokvićem. ¹¹ Zatim je uslijedila Đujićeva naredba o prestanku važnosti njegove zapovijedi od 15. rujna 1943: o stavljanju pojedinih jedinica i komandanata na raspolaganje Rokviću. Rokvić je isključen iz četničke organizacije, a zatim i neki drugi komandanti. ¹² Tako zaoštren sukob znatno je opterećivao odnose među pojedinim četničkim komandantima, što će se odražavati u daljnjim zbivanjima. ¹³ U svakom slučaju, ubrzo se ispostavilo da su u četničkim jedinicama na području Dinarske oblasti, kojima je Đujić slovio kao glavni komandant, Nijemci dobili punu podršku i odgovarajući vojni oslonac. Ta činjenjica im je i mogla biti glavni argument za jačanje daljnje suradnje, nasuprot ranije izraženim gledištima o potrebi ograničene suradnje, a čemu je moglo pridonositi i nezadovoljstvo vrhova NDH. Naime, unatoč određenim sporazumima s pojedinim četničkim grupama i poduzimanju određenih zajedničkih akcija, ustaško vodstvo je ipak u prvom redu bilo zainteresirano da se što više oslabe pozicije četnika. U velikoj propagandnoj kampanji koju su ustaše poveli nakon kapitulacije Italije, pod parolom o teritorijalnom širenju NDH na područje koje su anektirali Talijani, četnici su tretirani kao sredstvo bivše talijanske politike protiv interesa NDH. Imperativ borbe protiv snaga NOP-a pokazao se, međutim, za njemačke vojne faktore kao bitno polazište u daljnjem tretiranju četnika. Karakteristično je bilo objašnjenje što ga je dao Štab 114. njemačke lovačke divizije, početkom studenog 1943: «Pri uspostavljanju veze sa četničkim jedinicama na području dejstva divizije, štabu je bilo potpuno jasno da je trebalo koncentrisati sve snage u borbi protiv komunista. Zato je štab divizije izabrao manje zlo, naime, da četničke jedinice ne otjera odmah u tabor protivnika, nego da ih najprije uvede u borbu protiv komunista, dok divizija ne izvrši dobijeni zadatak - zaposjedanje sadašnjeg rajona do uključno Zadar i Šibenik. Odbijanje ponuđene četničke ruke imalo bi za posljedicu ne samo da partizani, već i četnici, sa najvećom odlučnošću krenu protiv naših jedinica kao nikada ranije. Gubitak u vremenu, uslovljen otežanom borbom, doveo bi do toga da se talijanske jedinice, koje su većim dijelom poznate kao nepouzdane, ne bi mogle pravovremeno razoružati i one bi se u znatno većem broju priključile partizanima ili bi im barem, bez borbe, u većem obimu bilo prepušteno naoružanje, municija i oprema.

10 Kod većine oficira koji su došli u njegov štab povlačeći se s pojedinih područja nakon kapitulacije Italije, Đujić je izazvao negativan dojam, odnoseći se prema njima uvredljivo i s potcjenjivanjem. Zbog toga su pojedinci ubrzo napustili njegov štab i prešli u štab Drenovića u zapadnu Bosnu, što se vidi iz njihovih već navedenih izvještaja (Marović, Mirić, Pupavac, jevtić i dr.).

11 Đujićevo pismo Vuksaoviću, kao u bilj. 8. O odnosima Đujića i Rokvića usp. N i k o l a P u l i ć , Sinovi ORJUNE, Zagreb 1971.

12 AH, ČA, kut. 3, dopis Staba DČO komandantu korpusa «Velebit«, 30. XI 1943.

13 Svoje ogorčenje prema Đujiću, Rokvić je izrazio u pismu što mu ga je poslao sredinom svibnja 1944, a čiji se sadržaj prepričavao u četničkim redovima. Optužujući ga za brojna »sramna dela«, Rokvić je tražio smrtnu kaznu za Đujića. (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 33/4. To pismo citira se u P u l i ć, n. dj., 109-111 i B r a n i c a, »Razvoj četničkog pokreta poslije kapitulacije Italije na bivšem anektiranom području sjeverne Dalmacije«, Zbornik IHRPD, BR. 4, 919).

I u narednom periodu divizija nije bila u stanju da sa svojim snagama drži zaposjednute potrebne ključne položaje, da osigurava dugi i važan put za do tur i da drži spremnu pokretnu rezervu za borbu protiv partizana, koji su se povlačili sa talijanskim plijenom. Utoliko prije bilo je potrebno surađivati sa četničkim jeainicama koje su se dobrovoljno ponudile, a koje su se u dosadašnjim akcijama pokazale dobre, nego plaćati hrvatske oružane snage, žandarmeriju i ustaše«. U vezi s opasnošću od eventualnog iskrcavanja Saveznika, spomenuti je štab ocijenio da bi dio četnika svakako prešao na drugu stranu, ali se izražavalo i uvjerenje da se »jedan dio već angažirao u tolikoj mjeri u borbi protiv komunista na njemačkoj strani, suprotno naređenju Draže Mihailovića, tako da, je njihov preokret jedva moguć«. Nijemci su u tom trenutku već imali i dovoljno jasno gledište o glavnim četničkim komandantima, uočili su razlike u njihovoj spremnosti za suradnju. Rokvić je »bezuvjetno pouzdan«, sa štabom divizije održava »neposredan kontakt«, Đujić to radi »preko oficira za vezu«, on se »ne može smatrati za potpuno pouzdanu ličnost«, ali je »njegova pomoć u borbi protiv partizana dragocjena«. Njega će pokušavati isticati u javnosti »kao ličnost prijateljski raspoloženu prema Nijemcima u tolikoj mjeri da će mu jednog dana onemogućiti povratak u neprijateljski lager«. Prije je uvijek nastojao »da planirane sastanke sa njemačkim oficirima vješto izbjegava«, a u novije se vrijeme, ovisno o situaciji »izjašnjava spremnim za sastanak u Kninu ili Vrlici«. Nijemci u toj ocjeni pažnju obraćaju i Radomiru Đekiću Đedi, komandantu Zlatiborskog četničkog odreda, koji je sa svojom jedinicom došao u sjevernu Dalmaciju u sklopu četničke grupacije iz Hercegovine, ali se nije vratio. Prema ocjeni Nijemaca, Đekić »lično ostavlja veoma dobar utisak i izričiti je borac protiv partizana, kao i svih sumnjivih, i naklon je njemačkom Wehrmachtu«. S obzirom na glavnu pomoćnu ulogu četnika, štab spomenute njemačke divizije je zaključivao da u slučaju raskida suradnje s četničkim jedinicama »divizija ne bi bila u stanju da svojim slabim snagama osigura put za dotur D. Lapac-Gračac-Knin-Drniš-Šibenik«.¹⁴ S obzirom na međusobne odnose četničkih komandanata, Nijemci su zasigurno pokazivali veću naklonost prema Rokviću, protežirajući ga u pojedinim momentima.

14 Citirano u Bra n i c a, »Razoružanje talijanskih jedinica«, n. dj., 630-631 i 636-637.

Đujić je i dalje bio za vojno organiziranje što brojnije i snažnije četničke grupacije na svom području. A to područje, označavano kao Dinarska četnička oblast, trebalo je, prema njegovu planu, da obuhvaća znatno veći teritorij od dotadašnjeg. U rujnu 1943. dao je upute za vojnu organizaciju oblasti koja bi bila podijeljena na korpuse. Njihovi komandanti bi bili najviši predstavnici vojne i civilne vlasti, a postavljao ih je Đujić. Pri štabu svakog korpusa komandant je imenovao savjetodavno tijelo pod nazivom »nacionaini komitet«, koji bi činili predstavnici vojske i stanovništva. Članovi nacionlnih komiteta pri štabovima. korpusa bili bi i članovi nacionalnog komiteta na nivou oblasti. Prema Đujićevim uputama, »jedan od najvažnijih zadataka nacionalnog komiteta jeste nacionalno-ideološko izgrađivanje narodnih masa i njihovo upućivanje u krstašku i odlučnu borbu protiv komunizma kao najvećeg neprijatelja čovječanstva i naše Nacije«. ¹⁵

Daljnju Đujićevu razradu vojne organizacije sadržavala je njegova naredba iz siječnja 1944. Prema njoj se Dinarska četnička oblast razgraničava na šest »sektora«, a na svakom od njih formirat će se korpus. Ta je naredba zapravo označavala novu reorganizaciju vojnog sistema. Iz nje je vidljivo koja bi područja trebalo da obuhvati Dinarska četnička oblast. Zamišljeni su bili ovi sektori, tj. korpusi: 1. Prvi bosanski korpus, koji obuhvaća područje kotara Bos. Grahovo, Livno, Glamoč i kotarske ispostave Drvar; 2. Drugi bosanski korpus, na području kotara Bos. Petrovac, Bos. Krupa, Bihać, Cazin, Bos. Novi i Dvor na Uni; 3. Prvi lički korpus, s područjem kotara Gračac, Donji Lapac i Udbina; 4. Drugi lički korpus, koji bi obuhvatio teritorij od granice Prvog ličkog i Drugog bosanskog korpusa te dolinom rijeke Une i Kupe prema Sušaku; 5. Prvi dalmatinski korpus, na području između rijeka Cetine i Krke, te od Dinare do mora; 6. Drugi dalmatinski korpus, koji obuhvaća područje između rijeke Krke i Zrmanje, te Velebita i mora. ¹⁶

15 AIHRPH, NG, kut. 424, f. 4, Đujićevo uputstva od 6. IX 1943. .

16 AH, ČA, kut. 1, Naredba br. 6 od 7..II 1944. za osnivanje Drugog dalmatinskog korpusa.

Kako se vidi, Dinarska četnička oblast trebala je da obuhvaća područje sjeverne i srednje Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i zapadne Bosne. Đujić je sebe smatramo za glavnog komandanta četničih jedinica na području cijele oblasti. Raspoloživa dokumentacija ne pokazuje da je on dobio i neku formalnu Mihailovićevu privolu za takvu funkciju. Činjenica je, međutim, da je Mihailović ipak izražavao veće povjerenje prema Đujiću nego prema ostalim četničkim komandantima na tim područjima. Pogoršani odnosi i sukobi između pojedinih od njih i Đujića potvrđuju zapravo da se njegov autoritet nije priznavao onako kako je on želio.

Đujić je naredio da se do kraja veljače 1944. »sprovede potpuno vojnočetnička organizacija i organizuje civilna vlast«, ali odmah se pokazalo da je ta težnja bila daleko od stvarnih mogućnosti. Spomenuti korpusi nisu mogli biti osnovani, tako da je zapravo nova reorganizacija potvrdila uglavnom staro stanje. Planirani broj četničkih korpusa kao najvećih jedinica ukazivao je da je Đujić računao s osjetnim brojnim povećanjem svojih snaga. Međutim, unatoč daljnjoj prisilnoj mobilizaciji i teroru, on je u tom pogledu već postigao krajnje domete. Raspoloživa dokumentacija govori o postojanju Prvog ličkog i Drugog dalmatinskog korpusa. Pored njih, bilježi se i spomenuti Kosovski korpus, za koga se može pretpostaviti da je u novoj reorganizaciji dobio status Prvog dalmatinskog korpusa.

Više je došla do izražaja Đujićeva akcija oko osnivanja Drugog dalmatinskog korpusa, što potvrđuje njegovu veliku težnju da izvrši što jači prodor na područje i zmeđu Krke i Zrmanje, posebno u Ravnim kotarima. Velik dio toga područja prije su bili anektirali Talijani. Prema Đujićevoj naredbi, početkom veljače 1944, taj korpus je trebao biti organiziran u devet brigada, koje bi djelovale na svojim zasebnim sektorima. 17 Đujić je tu akciju mogao poduzeti samo sa znanjem Nijemaca. ¹⁸

17 To su ove brigade: Benkovačka, Zadarska, Obrovačka, Biogradska, Skradinska, Đevrsačka, Kistanjska, Bjelinska, Krupska. (Detaljnije: B r a n i c a, »Razvoj četničkog pokreta«, n. dj., 921-922). Inače je najviše dokumentacije sačuvano za taj korpus.

18 U pismu Stevanu Prostranu, 14. II 1944, Đujić je javio da će u Benkovac doći major Kapetanović i kapetan Mijqvić da se sastanu s komandantirna spomenutih brigada kako bi »uveli ih u dužnost«. On posebno ističe da su Nijemci dali odobrenje za uvođenje četničke vojne i civilne vlasti u Kistanjama. Navodi da su Nijemci »dali široko ovlaštenje za rad.. majoru Mornčilu Medicijanu, kojega je Đujić imenovao za komandanta Drugog dalmatinskog korpu.sa. Također napominje da će i ostali kornandanti dobiti ista ovlaštenja u Benkovcu. (AH, ČA, kut. 1). Medicijan se međutim, nije prihvatio povjerene mu funkcije. 19 AH, ČA, kut. 1, pismo Prostrana, Zelića i Matića Rokviću, 22. XI 1943.

Tome su prethodile akcije zajačanje utjecaja i pozicija četnika na pojedinim punktovima od Šibenika do Obrovca. Četnički predstavnici iz Šibenika odmah su se u rujnu 1943. stavili na raspolaganje komandi njemačke vojske u Kninu. Prva prepreka na koju su naišli bilo je otvoreno neprijateljstvo između Đujića i Rokvića. Nije im pošlo za rukom da ostanu u dobrim odnosima s obojicom. Budući da su Nijemci inzistirali na tome da se riješi pitanje četničkog komandanta sjeverne Dalmacije, šibenska grupa se najprije opredijelila za Rokvića, očekujući da će od njega dobiti na raspolaganje oko 600 boraca i uz njegovu pomoć oružje od Nijemaca. Međutim, te im se želje nisu ostvarile, pa je Rokviću šibenska grupa dala do znanja da mora tražiti novog komandanta. ¹⁹ U međuvremenu, nastojali su posredovati u sporu između Đujića i Rokvića, te da Đujić stupi u osobni dodir s Nijemcima. Zagovarali su oslanjanje na Nijemce, jer su računali da će uz njihovu pomoć ojačati četničku organizaciju u bivšem anektiranom dijelu sjeverne Dalmacije. U neposrednom dodiru s njemačkom komandom u Kninu, početkom listopada, Prostran, Pavle Zelić i Lazar Matić su predložili konkretnu vojnu akciju protiv snaga NOP-a, koja bi se povela «sa četiri strane: od Knina prema Bukovici, iz Obrovca, sa zadarskog reona i iz Skradina«. Nakon toga bi Nijemci s rasploživim četničkim snagama nastupili da «raščišćavaju teren«. Četnički odbor u Šibeniku bi zatim, uz pomoć pojačane propagande, posebno već spomenutog Splitsko-šibenskog bataljona (tzv. Ćački bataijon) vršio «ideološko obrađivanje terena, organizaciju i mobilizaciju novih boraca«.20 Uslijedila je odluka četničkog odbora u Šibeniku, krajem studenog, da se Radomiru Đekiću, koji je bio u Skradin u, predloži da preuzme komandu nad četnicima bivšeg anektiranog područja sjeverne Dalmacije, te da se o tome obavijeste Nijemci »radi priznanja«.21 Kao komandant Đekić je početkom prosinca imenovao Vojni i Civilni komitet kao savjetodavna tijela.²²

20 AVII, ČA, kut. 158, br. reg. 38/6, referat S. Prostrana. U Splitsko šibenskom bataljonu

došlo je krajem 1943. do sukoba s grupom članova Ljotićeva »Zbora«, te su zbog toga Peran i Samodol bili isključeni iz četničke organizacije. U pismu Đujiću, komandant bataljona Draško Prostran je ocjenjivao da se ta jedinica »nalazi u krizi«. (AIHRPH, NG, kut. 428, pismo nije datirano). Jedno vrijeme taj je bataljon osiguravao željeznički most kod Dabra, a u prosincu 1943. otišao je u Skradin. Prije toga bataijon je imao oko 100 ljudi, koji je u Skradinu pao na polovicu. Prema ocjeni Franca Kovača, kojega je Đujić nešto kasnije imenovao za komandanta Skradinske brigade, taj je bataijon bio »u potpunom rasulu«. (AH, ČA, kut. 5, Kovačevo pismo Đujiću, 16. I 1944). Đujić je u ožujku izdao naredbu kojom se bataljon stavlja pod neposrednu komandu komandanta Skradinske brigade. Svoje nezadovoljstvo s pripadnicima te jedinice on je izrazio ovim riječima: »Oni su zaboravili na svetu dužnost kojoj su se posvetili za dobro Kralja i Otadžbine. Oni smatraju da sačinjavaju jednu zasebnu grupu koja može i treba da radi samostalno onako kako im izgleda lakše. Ovo se neće i ne sme dozvoliti«. (AH, ČA, kut. 3, Đujićeva naredba od 23. 1111944).

21 AH, ČA, kut. 1, zapisnik sastanka odbora, 26. XI 1943.

Četnici su nastojali da drugi važan punkt na bivšem anektiranom području sjeverne Dalmacije organiziraju u Benkovcu. Cilj je bio da se odatle vodi vrbovanje i mobilizacija srpskog stanovništva u četničke jedinice na području Bukovice i Ravnih kotara. U Benkovcu je također osnovan četnički odbor, koji se ubrzo povezao s njemačkom komandom. Takođe je, prema raspoloživim podacima, uspostavljena i dobra suradnja s ustaškim organima.²³ Glavni organizator četničkih jedinica na tom području bio je Milorad Stegnjajić, koji je u suradnji s Nijemcima nastavio zapravo dotadašnju djelatnost pod okriljem Talijana. Njegovu daljnju akciju obilježavalo je propagiranje njemačkih okupacionih snaga kao zaštitnika srpskog stanovništva od NOP-a. Na »propagandnom zboru protivu komunizmu«, početkom prosinca 1943. u Kuli Atlagića, gdje su se sastali četnički odred »Velebit« i odred iz Benkovca, za njemačku vojsku je istaknuto da štiti Srbe »od terora i komunističke kuge koja je zavladala u ovim krajevima« i kojoj se treba suprotstaviti osnivanjem jedinica »antikomunističkih dobrovoljaca«.²⁴ Tome je već prethodio Stegnjajićev poziv za »uvršćenja U redove Srpskih četnika«, uz prijetnju onima koji se ne odazovu da će osjetiti »kaznu po vojno-četničkom zakonu«. Odmah je u suradnji s njemačkim oružanim snagama uslijedila »organizacija četnika« na području Ravnih kotara.²⁵

22 B ra n i c a, »Razvoj četničkog pokreta«, n. dj., 915.

23 Isto 916.

24 AH, ČA, kut. 2, dopis Četničke komande Benkovac komandantu njemačkih trupa u Benkovcu, 6. XII 1943. U dopisu se navodi da će se njemačkoj komandi naknadno dostaviti popis članova iz pojedinih sela »za koje će se tražiti oružje od Njemačke komande«.

25 AH, ČA, kut. 5, dopis od 15. XI 1943; isto, kut. 2, dopis od 7. XII 1943. U njemačkoj komandi u Zadru i Benkovcu - radi izbjegavanja incidenata između ustaša i četnika - dogovoreno je da ustaše ne ulaze u srpska a četnici u hrvatska sela. Žaleći se da ustaše ne priznaju taj sporazum, te dolaze u srpska sela, ubijanju i pljačkaju, Stegnjajić je u veljači 1944. uvjeravao njemačko zapovjedništvo u Benkovcu da je »spreman voditi borbu protivu bandita partizana skupa sa Njemačkim oružanim snagama u zajednici i sa potpunom iskrenošću, što sam do sada i dokazao Njemačkim vlastima, a najbolje svedoče borbe koje su vodili četnički odredi pod mojom komandom u ovim krajevima, a koje će i dalje voditi skupa sa Njemačkim oružanim snagama«. (AH, ČA, kut. 5, pismo Stegnjajića 6. II 1944).

Četničke jedinice su sudjelovale u operaciji koju je početkom prosinca 1943. poduzela njemačka 114. divizija sa svojim snagama prikupljenim u Zadru, Zemuniku i Benkovcu. Cilj je bio da se operacijom u pravcu Knina unište ili suzbiju snage Devetnaeste divizije NOVJ. Đujić je osobito bio zainteresiran za sudjelovanje četnika u toj operaciji radi uništavanja i istjerivanja partizanskih snaga iz Bukovice, gdje je bio štab spomenute divizije sa Sedmom brigadom. To potvrđuje i opseg angažiranja četničkih snaga. Pored sudjelovanja Bosanskog, Zlatiborskog i Skradinskog odreda te SplitskogŠibenskog bataijona, koje je vodio Đekić, nastupile su i četničke jedinice Kosovskog korpusa, pod komandom kapetana Mijovića. Budući da se radilo o operaciji većih razmjera, koja je zahtijevala borbu u više pravaca, štab Devetnaeste divizije donio je odluku da se probije prema Lici. Dok su se njemačke snage kraće vrijeme zadržale u Bukovici, četničke jedinice su poduzele šire akcije probivši se u Kistanje, Biovičino Selo i Đevrske. Na tom su području ostale jedinice pod Đekićevom komandom, dok su se ostale trebale hitno vratiti zbog napada partizanskih snaga na područje Cetinske krajine i Vrlike. Međutim, i na području Bukovice i Ravnih kotara pridošle četničke jedinice bile su primoravane na borbe sa snagama Grupe sjeverno-dalmatinskih partizanskih odreda.²⁶

Svakako su s povlačenjem glavnine partizanskih snaga s tog područja četnici dobili slobodniji prostor za prisilnu mobilizaciju u svoje redove. Isto su to radili i ustaše u hrvatskim selima. Pokazalo se da je u mobilizaciji teror nad stanovništvom bio glavna poluga. On je već vidljivo došao do izražaja u spomenutoj operaciji.

Riječ je zapravo o potvrdi kontinuiteta četničkog terora u sjevernoj Dalmaciji. Nakon kapitulacije Italije teror se proširio. U masovnom ustanku na tom području novi borci pristupaju u jedinice NOVJ. Osnovana je Devetnaesta divizija i zatim Osma šibenska brigada. Mnogi borci s tog područja odlaze u druge jedinice NOVJ. Za četnike je to bila velika zapreka u provođenju plana mobilizacije. Da bi ostvario taj plan i suzbio utjecaj NOP-a, Đujić je poduzeo daljnju »organizaciju sudstva« na području Dinarske četničke oblasti.²⁷ Težio je da se što više aktiviraju prijeki vojno-četnički sudovi. Te su se institucije trebale isticati kao vrlo efikasno oružje preko kojega su Đujić i njegovi komandanti nastojali svojoj represivnoj politici dati određeni službeni oblik. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da su ti sudovi izricali brojne kazne smrti, poglavito zarobljenim partizanima i osobama koje su osumnjičene da su pristaše i pomagači NOP-a. Stradale su mnoge osobe optužene za različita »krivična djela«: odlazak u partizane, obavljanje funkcije odbornika NOO-a, sakupljanje pomoći za NOP, pjevanje partizanskih pjesama, širenje partizanske propagande, dezertiranje četnika u partizane, član partizanske porodice, pokazivanje putova partizanima kroz pojedina područja (vodiči), neizvršavanje četničkih naredbi protiv partizana, neprijavljivanje partizanskih sastanaka, ustupanje svoje kuće i stana za sastanke partizana, pozivanje č.etnika da pristupe partizanima, sudjelovanje u organiziranju partizanskih zborova, obavljanje kurirske veze s partizanima, pomaganje partizanskih porodica i dr.²⁸ Pojedini četnički komandanti su nakon hapšenja pojedinih osoba, slali nadležnim komandama »optužne raporte«.²⁹ Bilo je i uzajamnog potpomaganja četnika i .ustaša u provođenju terora prilikom prisilne mobilizacije. ³⁰

26 Kao u bilj. 22, str. 916-917.

27 Đujić je 24. VI 1943. potpisao Uredbu oprekim vojno-četničkim sudovima, na osnovu Mihailovićeve direktive početkom siječnja 1943. (AIHRPH, NG, kut. 424, f. 3).

28 Primjeri uzeti iz osuda Vojno-četničkog krivičnog suda Komande Dinarske oblasti, 27. III i.29. VIII 1944. Osude je u funkciji isljednika suda potpisao potporučnik Dane Trbojević. (AH, ČA, kut. 1; AIHRPH, NG, kut. 424, f. 2). Na području Like najaktivniji je bio »Redovni vojnočetnički sud 1 brigade 1 ličkog korpusa«, čiji je predsjednik bio Jovo Stanisavljević, .komandant brigade. Sud ie zasjedao u Gračacu. Centralni četnički zatvor je bio u Kosovu. (AH, ČA, kut. 3).

29 AH, ČA, kut. 2, izvještaj M. Stegnjajića komandantu Drugog dalmatinskog korpusa, 3. VI 1944, u kome podnosi »optužni raport« protiv grupe uhapšenih seljaka iz sela Bukovića, »koji su počinili razna krivična dela i radili protivu Srpskog četničkog pokreta«.

30 Stegnjajić je u kolovozu 1944. obavijestio ustašku posadu u Zemuniku da je odlučio da izvrši hapšenje »svih sumnjivih lica, koji su do sada bili u službi partizana... On je 17. VIII uhapsio u Smilčiću i okolici 17 Srba, partizanskih simpatizera, i uputio ih u Kosovo, Đujiću. Isti dan je pohapsio u Smilčiću 12 Hrvata, koji »nisu stupili ni do danas u ustaše već su služili u korist partizana«. Uputio ih je u Zemunik, navodeći da su »sumnjivi kao partizani i radili su skupa sa Srpskim elementima za partizane te da ne mogu boraviti u Smilčiću. O tom je obavijestio i njemačko zapovjedništvo. (AH, ČA, kut. 2, pismo Stegnjajića, 18. VIII 1944).

Dakako, djelatnost četničkog sudstva bila je samo jedna komponenta terora. I dalje je masovni teror bio glavni oblik zastrašivanja stanovništva i onemogućavanja utjecaja NOP-a. Zbog brojnih ubojstava, paleža, pljačke i drugih oblika tog terora u pojedinim situacijama, poglavito kada nisu bile prisutne snage NOVJ, bili su izuzetno teški uvjeti za protučetničku političku akciju. U vezi s takvom teškom situacijom u kninskom području u ljeto 1944, sekretar Okružnog komiteta KPH Knin je dao ovu ocjenu: »Tome je najviše krivo to što je Đujić zaveo strahoviti teror kojim je uspio paralisati svaki politički rad sa naše strane. I pored toga što smo mi uspjeli da prodremo u skoro sve krajeve okruga ipak su mase neobaviještene o pravom stanju stvari i nasjedaju neprijateljskim parolama o 'dolasku vojske Pere Živkovića', o 'dolasku četničkih korpusa iz Srbije', o tome kako će 'zauzeti Šibenik gdje će se sastati sa kraljevskom mornaricom' itd. Niko ne smije da proslovi slovo istine ili da podigne sa zemlje letak kojeg raspu naši radnici. Streljanje 47 ljudi, žena i djevojaka na Kosovu, sve samog srpskog življa, potpuno je paralisalo svaku slobodnu misao kod naroda. Svak se povukao u se i ne će da razgovara kad se pojavi naš radnik. Na Titov poziv bijaše došlo desetak četnika i bilo bi došlo dosta njih sa kojima smo mi uhvatili vezu da Đujić nije ovoj prvoj desetorici zatvorio i poslije izagnao porodice a kod kuće im sve zatro i nekima i zapalio. Tim čišćenjem, a naročito streljanjem ljudi za koje se i malo sumnja da su u vezi sa nama (a platilo je glavama i nekoliko koji sa nama nemaju nikakve veze) četničke vođe prečišćavaju i učvršćavaju svoje redove. Vojničko učvršćavanje jedinica naročito su postigli stvaranjem stalnih 'letećih bataljona' pri svakoj brigadi u koje svrstavaju sve samu omladinu među koju ubacuje svoje najpovjerljivije koljače i neobično dobre borce. Te se jedinice očeličavaju u svakodnevnim borbama koje vode sa našim divizijama po periferiji našeg okruga«.³¹

31 AIHRPH, KP-39/2661, pismo Tode đuruvije, nedatirano. 32 AH, ČA, kut. 4, naredba 18. VIII 1944.

Đujić je u kolovozu izdao naredbu o osnivanju tzv. »letećih brigada«, koje će, prema njegovim riječima, »po izboru ljudstva, naoružanju i opremi, kao i obuci i starešinskom kadru, nacionalnom, moralnom i vojničkom vaspitanju, biti garancija za izvršenje svih zadataka na teritoriji ove oblasti«. One su trebale biti sastavljene od izabranih četnika poslanih iz pojedinih brigada, koji bi bili obučeni na posebnom kursu.³² Iako je Đujić polagao velike nade u taj plan, među ostalim, i zbog što efikasnijeg provođenja terora, on zapravo nije bio ostvaren prema očekivanjima. Jednako tako nije se u željenom pravcu ostvarivala ni zamisao o formiranju Drugog dalmatinskog korpusa. Sve su to opterećivali i vrlo pogoršani odnosi između Đujića i Rokvića, čemu je još više pridonio i sukob s Đekićem. U Đekiću je, naime, Đujić dobio novog protivnika, iako ga je ranije protežirao. Đekić se svakako u svojoj novoj funkciji osjećao samostalnijim. Đujiću su upućivane žalbe na ponašanje četnika pod njegovom komandom, zbog teških nasilja koja su vršili u srpskim selima koja su kompromitirala četničku akciju. Krajem veljače 1944. Đujić je razriješio Đekića »svake dužnosti vojničkog komandovanja na području Dinarske oblasti«. Đekić je sa svojim Zlatoborskim odredom, s oko tridesetak ljudi, otišao preko Crne Gore u Srbiju. ³³

33 AIHRPH, NG, kut. 424, f. 2 i 4, Đujićeva pisma Đekiću; B r a n i c a, »Razvoj četničkog pokreta,« n. dj., 918-919.

Poslije Đekićeva odlaska vodeća ličnost u Skradinu bio je Ignjatije Ležajić, a u Ravnim kotarima Milorad Stegnjajić. Došlo je i do promjena u Četničkoj komandi u Šibeniku. U siječnju 1944. iz Šibenika su otišli u Beograd Grubišić, Samodol i Peran, koji su po svoj prilici težili da uz pomoć Nedića i Ljotića ojačaju svoj utjecaj u sjevernoj Dalmaciji. Računali su, naime, na povratak s većom grupom pripadnika Ljotićeva «Zbora«. Međutim, od te akcije nije bilo ništa, tako da se više nisu ni vratili u Šibenik. ³⁴ Četničku komandu u Šibeniku preuzeo je u prosincu 1943. poručnik Franc Kovač. On je od jeseni 1943. bio zapravo povezan s NOP-om, radeći kao obavještajac. Budući da je bio otkriven, prebjegao je na slobodni teritorij početkom travnja 1944. god. ³⁵ Nakon njega, komandant Četničke komande u Šibeniku bio je kapetan Nikola Kitarević, koga je Đujić postavio početkom svibnja 1944.³⁶ Kovačev odlazak na slobodni teritorij bio je ne samo veliko iznenađenje nego i jak udarac Đujiću. On se mnogo uzdao u Kovača imenujući ga za komandanta Skradinske brigade. Kovač je nastojao da što više odgodi preuzimanje te funkcije, pa je to osjetno pogoršalo situaciju u Skradinu. Zbog toga je Ležajić samovoljno preuzeo mjesto komandanta brigade, s opravdanjem da su to «zahtevi i interesi četničke organizacije i srpskog naroda ove brigade«.³⁷ Radilo se zapravo o sve većem dezerterstvu, koje je Ležajić nastojao represivnim mjerama spriječiti. Odlučio je da osnuje posebnu »leteću četu«, koja bi imala ulogu «kaznene ekspedicije sa zadatkom, da pronalazi i hvata. sve partizanske seoske odbornike, tereske radnike, četničke dezertere, kao i sve one iz četničkih redova ili van njih koji rade protiv interesa četničke organizacije, srpskog naroda, kralja i otadžbine, ali interesu neprijatelja«. ³⁸ Istodobno je objavio i «Poslednju opomenu« za sve one koji na bilo koji način pomažu NOP - bit će svatko tko pruža »ma kakvu podršku partizanima (. . .) bez daljnjega streljan i uništena njegova imovina«. ³⁹

34 O njihovu odlasku iz Sibenika u Beograd, Đujić je 17. I 1944. obavijestio Mihailovića, ističući da im je cilj »da prime instrukcije od Ljotića i Nedića i da se ovamo povrate sa većom grupom intelektualaca i boraca, te otpočnu neku akciju i organizaciju po uputama i naređenjima Ljotića i Nedića, pod zaštitom 11«, tj. Nijemaca. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 292). GLAVSIGUR je obavijestio MUP NDH da je dobio telegram iz Zemuna, 18. I 1944, o dolasku spomenutih osoba u Beograd, s kojima je bilo i nekoliko Splićana. Što se tiče razloga njihova dolaska, »neki kažu, da su u Beogradu iz straha, neki vele, da oni imaju misiju kod opunomoće. nika Neubachera«. (AIHRPH, NDH, inv. br. 7033).

35 Kovač je uspostavio vezu vjerojatno u listopadu 1943. sa Šibenskom komandom područja, s kojom je postignut dogovor da bude partizanski obavještajac među četnicima u Šibeniku. Potpisivao se sa »Ljubisav«. O.kružni komitet KPH Sibenik navodi u pismu Oblasnom komitetu, 12.IV 1944, da je Kovač bio značajan obavještajac, i da je Osmi korpus NOVJ »mnogo očekivao od ove veze«. Kovač je kompromitiran zapljenom starije partizanske arhive u Dobropoljcima, gdje su se nalazili neki podaci o njemu. (AIHRPH, KP-293/288; KP-295/552; OS-61/704. Usp. i P u l i ć, n. dj., 86 i d.). Početkom svibnja 1944. Kovač je napisao opsežniju izjavu o razlozima napuštanja četnika i pristupanja NOP-u. Također je uputio i poziv četnicima da napuste svoje redove i stupe u NOVJ. (AH, ČA, kut. 5).

36 AH, ČA, kut. 2.

37 AH, ČA, kut. 5, pismo Djujiću, 17. III 1944.

38 AH, ČA, kut. 5, Ležajićeva naredba komandirima četa Skradinske brigade, 20. III 1944. Ležajić je posebnom naredbom, 17. III 1944, imenovao komandante pojedinih bataljona i četa u sastavu brigade. (Isto.)

39 AVII, NDH, kut. 267, br. reg. 24/3.

Na području Ravnih kotara vidljivije je došla do izražaja prisna suradnja četnika i njemačkih vojnih snaga. Stegnjajić je osobito zagovarao tu suradnju. Kao komandant »leteće« četničke brigade u Kuli Atlagića često se obraćao njemačkoj komandi u Benkovcu i Zadru, nudeći svoje usluge i tražeći oružje. Isticao je tom prilikom da njegova jedinica »isključivo služi za vođenje borbe protivu partizana u okolini Benkovca gde se god pokažu«, a to se već potvrdilo nekoliko puta u borbama koje su zajedno s njemačkim jedinicama vođene protiv partizana.⁴⁰ Međutim, planirana mobilizacija nije davala željene rezultate, očekivane nakon spomenute operacije u prosincu. Zbog toga su predlagane nove vojne akcije.⁴¹ Đujić je u travnju uputio u Benkovac majora Kapetanovića, koga je imenovao za komandanta Drugog dalmatinskog korpusa. Nakon Benkovca, Kapetanović je došao u Skradin zajedno s Medačkim četničkim odredom, pod komandom poručnika Milana Potrebića. Taj je odred došao iz Gračaca i po naređenju Đujića trebao je pomoći Kapetanoviću u mobilizaciji na skradinskom području.⁴²

40 AH, ČA, kut. 5, Stegnjajićevi dopisi iz travnja 1944.

41 Obrad Bijanko je predlagao da se poduzme šira akcija sa jačim četničkim snagama. «Kada bi jednog dana«, predlagao je on, "krenule snage četnika i to najmanje u dve kolone od Knina. Jedna sa Padjena i Otrića, jedna iz Gračaca i Velebita, jedna iz Karina. i jedna iz Benkovca, tako da se spoje negde oko Pačića, sastave u dve do tri kolone i krenu kroz sela uspostavljajući komande po većim mestima, a sve one za koje se bude imalo podatke da su protiv Srpskog Kralja, pohapsiti i čak u nekim selima popaliti kuće. Kada bi ova akcija V ovim krajevima trajala 10-15 dana, uspeh bi bio preko 200 boraca i zatim bi se ojačali«. (AH, ČA kut. 4, pismo komandantu korpusa «Velebit«, 19. I 1944). Kao zagovornik isključivo veće operacije, Bijanko je već ranije, u studenome 1943, odbio da sudjeluje u mobilizaciji na području Benkovca. Tada su na to područje došli Mirko. Veber i Jovo Stanisavljević s grupom od oko 100 četnika. Bijanko je obrazložio da kao komandant brigade nije otišao s tim četnicima «zbog toga što ih je malo pak bi tamo bila propaganda da sam sa svima došao i da ih više nema«. (AH, ČA, kut. 3, pismo komandantu korpusa «Velebit«, 16. XI 1943).

42 AH, ČA kut. 2, poziv Štaba Drugog dalmatinskog korpusa, 29. VI 1944; B r a n i c a, «Razvoj četničkog pokreta«, n. dj., 921-922.

Kapetanovićeva inspekcija bila je na neki način završnica u konstituiranju Drugog dalmatinskog korpusa. On je osnovao štab korpusa, pored već formiranih još nekoliko brigada. One su, prema planu, trebale da imaju između 200 i 300 četnika.⁴³ Stvarno stanje, međutim, pokazuje da su bile znatno manje i veoma su oscilirale, krećući se uglavnom od sto do sto pedeset ljudi.⁴⁴

43 Usp.' B r a n i c a, «Razvoj četničkog pokreta«, n. dj, 922, navodi da je korpus prilikom formiranja imao oko 1600, a u ljeto 1944. oko 2700 ljudi. Autor daje popis brigada, imena njihovih komandanata, brojno stanje i dislokaciju.

44 Npr. prema četničkim podacima, Leteća četnička brigada u Kuli Atlagića imala je u svibnju 1944. oko 120 naoružanih četnika; Zadarska četnička brigada, krajem kolovoza 1944, imala je oko 100; četnička grupa u Smilčiću oko 120, a u Smokoviću oko 150 ljudi u proljeće 1944. U isto vrijeme u Karinu je bilo oko 280 ljudi. (AH, ČA, kut. 2 i 5, dopis Stegnjajića komandantu njemačkih trupa u Benkovcu, 1944, nedatirano; izvještaj Jovana Prostrana, 31. VIII 1944).

Prema okružnici koju je Štab Drugog dalmatinskog korpusa uputio krajem lipnja 1944. komandantima brigada, nedvojbeno je da je isključiva zadaća te jedinice bila borba protiv NOP-a, koji je označen kao »glavni neprijatelj br. 1 «, te se čitava djelatnost treba usmjeriti na uništenje partizana. U okružnici se zaključuje: »Kako je do sada komunistički pokret bio jak, a i jošte nije u potpunosti uništen te je u stanju da izvesnim našim odredima slabijim zada teže udarce, to nesmemo dozvoliti da si stvaramo još jednog neprijatelja za sada dok nismo sa prvim obračunali «. U vezi s tim ističe se da se. mora »zauzeti stav mirnog ponašanja prema Hrvatima bilo koje političke frakcije (. . .)«.⁴⁵ U daljnjoj praksi niz je primjera potvrđivao spremnost četnika i ustaških organa za suradnju u borbi protiv NOP-a i međusobne što snošljivije odnose.⁴⁶

Njemačke vojne snage bile su osobito zainteresirane za što uspješnije angažiranje četnika u osiguranju glavne prometnice Bihać-Gračac-Knin-Drniš-Šibenik. Prema podacima komande 15. armijskog korpusa, sredinom studenog 1943. četnici su bili duž te prometnjce »okupljeni u posebnim uporištima uz oslonac na nemačke trupe«. Primali su naredbe i upute od njemačkih komandanata. Njihovim snagama pojačano je i osiguranje »najvažnijih pogona na Krki». Prema njemačkim uputama, osiguravali su područje prema istoku sa svojim jedinicama koje su bile stacionirane na teritoriju Vrlike. Njemačka komanda konstatira da »pismeni sporazumi nisu ni u jednom slučaju sklopljeni«, ali je ipak postignuta suradnja pokazala značajne prednosti. To se ogledalo u dobivanju obavijesti o NOP-u, u ulozi vodiča, u pomoći oko nabave stoke za snabdijevanje njemačke vojske.⁴⁷ Raspoloživa dokumentacija pokazuje da se Đujić u tom pravcu znatno angažirao, težeći osobno utjecati na pojedine akcije. On je bio zainteresiran da preko svog čovjeka rukovodi Unskim etničkim odredom, koji je u studenome 1943. bio stacioniran u okolici Bihaća. Bila je to dosta jaka grupacija koja je imala oko 400 četnika.⁴⁸ U isto vrijeme došlo je i do dodira četnika sa Huskom Miljkovićem, koji je bio organizator i komandant Muslimanske milicije u Cazinskoj krajini.⁴⁹ Đlijić je početkom veljače obavijestio Mihailovića da su odnosi i suradnja s Miljkovićem bili »potpuni«.⁵⁰ Mihailović je inače bio u tom trenutku zainteresiran za poduzimanje četničke akcije u muslimanskom stanovništvu u Bos. Krajini. Stoga je poslao Đujiću poruku člana Centralnog nacionalnog komiteta Mustafe Mulalića, koju je namijenio Muslimanima Krajine. Đujić je obavijestio Mihailovića da je tu poruku poslao preko Kapetanovića u Bihać, gdje će biti održana konferencija s muslimanskim predstavnicima radi suradnje. ⁵¹

45 AH, ČA, kut. 2, okružnica od 26. VI 1944.

46 Usp. B r a n i c a, »Razvoj četničkog pokreta», n. dj., 923-925.

47 Zbornik dokumenata NOR-a; XIV/3, 927-928.

48 AH, ZKRZ-GUZ-194S, kut. 20, elaborat GLAVSIGUR-a, 2. III 1944:

49 U Cazinu je 5. XI 1943. održan sastanak kojemu su prisustovali dvojica četnika u pratnji jednog njemačkog obavještajnog oficira, domobranski oficir i Miljković. Na sastanku je konstatirano da je na tom području velik broj Srba u partizanima, pa je odlučeno da grupa četnika dode u Cazin »da se priključi Huskinom pokretu i da se sa tim četnicima sprovede jedna velika promičba, kako kod življa koje se joši 1 alazi kod svojih kuća, tako i kod redova aktivnih partizana. Cilj ovog pokreta i ove promičbe bio bi, da se stvara razdor u redovima-partizana i tako njihove redove oslabi«. Zaključeno je da se nekoliko ljudi iz Miljkovićeve jedinice uputi medu Drenovićeve četnike: (AVII, NDH, kut. 92, br. reg. 53/13, dopis Zapovjedništva 2. lovačke brigade Ministarstvu oružanih snaga NDH, 17. XI 1943).

50 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 364.

51 Isto, 293-294. Prema ustaškim podacima, Kapetanović je došao u Bihać 23. I 1944. sa zadaćom da organizira četničke jedinice na pravcu Bihać-Bos. Krupa-Bos. Novi-Dvor na Uni »u vidu zaštitnih odreda«. (AH, ZKRZ-GUZ-194S, kut. 20, elaborat GLAVSIGUR-a, 2. III 1944).

Njemačke su vojne komande željele uključiti četnike u specijalne diverzantsko-terorističke akcije. U spomenutom izvještaju Komande 15. armijskog korpusa, iz studenog 1943, ističe se da se »specijalne četničke grupe« upućuju prema njemačkim direktivama »u komunističku pozadinu«. ⁵² Nijemci su, naime, sve veću pažnju posvećivali subverzivnim metodama borbe protiv NOP-a, a to je osobito došlo do izražaja u proljeće 1944. u Dalmaciji, posebno zbog bojazni od opasnosti desanta savezničkih snaga i NOVJ na obalu. Radi organiziranja terorističko-diverzantske akcije na tom području, iz Beograda je početkom oiujka 1944. došao u Šibenik njemački poručnik Reinhard Kops, poznatiji pod imenom Konrad. On je počeo organizirati specijalnu jedinicu, koja bi bila sastavljena poglavito od četnika i njemačkih vojnika, uglavnom folksdojčera. Konrad je odmah dobio Đujićevu podršku, a prema nekim podacima bio je i u njegovu štabu u Kosovu. ⁵³ Inače je, nakon odužeg vremena, došlo i do sastanka Đujića i predstavnika Komande 15. armijskog korpusa. Tom prilikom Đujić je obaviješten da Nijemci znaju da on održava veze s Mihailovićem i dobiva od njega naredbe. Odgovorio je da bi takvu vezu trebalo pozdraviti, jer on vrši utjecaj na Mihailovića da »shvati opasnost saradnje sa Englezima«. Đujić je inače tom prilikom zagovarao suradnju »u znatno većem obimu«, a predlagao je i poduzimanje veće operacije protiv NOVJ u sjevernoj Dalmaciji. Njemacki predstavnici su dobili povoljan dojam o Đujiću i njegovoj spremnosti za daljnju suradnju.⁵⁴ Đujić je tom prilikom posebno tražio zaštitu od ustaškog terora. Nijemci su izjavili da će četnici i srpsko stanovništvo biti zaštićeni, da ne bi bilo »eventualnog ponavljanja događaja iz 1941. godine«. U suprotnom, ako četnici »povedu ofanzivu protiv ustaških pripadnika, nemačka vojska morala bi stati na stranu ustaša«. ⁵⁵

Rezultat Konradove akcije bilo je organiziranje policijske grupe, nazvane »Jedinica Konrad«, kao jedne od poznatih njemačkih specijalnih jedinica, najčešće nazivanih »trupovi«. Za tu jedinicu Konrad je dobio na raspolaganje oko 30 četnika iz razbijenog Splitsko-šibenskog bataljona. Bili su to poglavito pripadnici Ljotićeva »Zbora«, Srbi i Hrvati. Konradova jedinica razvila je vrlo široku subverzivnu djelatnost. Bila je smještena u Zablaću, a dio u Arbanasima kraj Zadra. Glavna joj je zadaća bila da se njeni pripadnici ubacuju na partizanski slobodni teritorij, prikupljaju podatke o NOVJ i savezničkim jedinicama i rade na likvidaciji rukovodstava i pristaša NOP-a. Bili su obučeni u njemačke uniforme, ali su zapravo najčešće zamaskirani kao partizani upadali iznenada u sela i na obližnje otoke. Rezultat njihovih akcija bili su brojni zločini, nasilja i pljačke, koje su provodili u nizu sela (Dubrava, Vodice, Bilice, Jadrtovac, Raslina i dr.) i na otocima (Krapanj, Pašman, Dugi otok).⁵⁶

52 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3. 927.

53 Branica, »Razvoj četničkog pokreta«, n. .dj., 920; Latas-Dželebdžić, n. dj., 270.

54 Sastanak je održan 9. V 1944. Osim Đujića, prisustvovali su mu Kapetanović i Mijović, a s njemačke strane načelnik Štaba 15. armijskog korpusa, načelnik obavještajnog odjela korpusa i poručnik Konrad. Izvještaj Konrada o tom sastanku u Zborniku dokumenata NOR-a, XIV/3, 951-954.

55 Isto, 953.

56 Detaljnije B r a n i c a, »Razvoj četničkog pokreta«, n. dj, 920-921; Latas-Djelebdiić, n. dj, 270-272.

Đujić se sa svim raspoloživim jedinicama uključio u akciju njemačkih i ustaško-domobranskih snaga na oslobođenom području zapadne Bosne, koja je započela 25. svibnja 1944. njemačkim desantom na Drvar. U svom naređenju idućeg dana on ističe da treba iskoristiti situaciju da se NOVJ «nanese što više gubitaka«; da se provede četnička organizacija i mobilizacija u područjima koja su dotad držali partizani.⁵⁷

Zaposjedanje pojedinih dijelova Like od njemačkih vojnih snaga bilo je odlučujući faktor i za ponovno oživljavanje četničke akcije na tom području. U Liku se vraćaju četničke grupe i pojedinci, uglavnom iz sjeverne Dalmacije, a s njima se okupljaju i oni koji suizbjegli i skrivali se po šumama. Sve daljnje akcije oko okupljanja i organiziranja četnika bile su naj uže povezane s njemačkim komandama u pojedinim garnizonima. Svakako je naoružavanje i snabdijevanje četnika od strane Nijemaca bilo naj uže povezano i sa zahtjevima da se od četničkih jedinica organizira što efikasnija vojna sila. Jednako tako Đujić je u svojstvu komandanta oblasti bio zainteresirah za organiziranje četnika u Lici. Gračac ponovo postaje jedan od glavnih punktova koncentracije četnika. U njemu je bila komanda Prvog ličkog korpusa, koji je po Đujićevoj naredbi osnovan početkom siječnja 1944. u sklopu već prikazane reorganizacije četničkih snaga Dinarske oblasti. Za komandanta korpusa imenovan je major Milivoj Vuksanović, koji je bio zadužen da organizira i građansku upravu.⁵⁸ Korpus su činile četiri brigade, u Gračacu, Otriću, Srbu i u Donjem Lapcu. U sastav korpusa ulazio je, kao samostalna jedinica, Medački četnički odred, koji je nakon povratka iz Dalmacije bio stacioniran u Gračacu. Također je samostalna jedinica bio tzv. Komitski četnički odred braće Marić, koji su među prvima stupili u vezu s Nijemcima i bili stacionirani u Otriću.⁵⁹ Zahvaljujući njemačkom garnizonu u Donjem Lapcu, ondje se od jeseni 1943. također počinju okupljati izbjegli četnici iz južne Like i zapadne Bosne. Nešto kasnije to se događa i u Srbu. U vrijeme osnivanja Prvi lički korpus je, prema četničkoj evidenciji, imao 928 četnika, a poslije se povećavao.⁶⁰ Pod parolom o zaštiti stanovništva četnici su u toku 1944. glavni pravac akcije usmjerili na mobilizaciju. Budući da su u tome doživljavali velike neuspjehe, provodili su istodobno i teror u stanovništvu, obilježen među ostalim i pojavama slanja naroda u logore posredstvom Nijemaca.⁶¹

57 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 654-656.

58 AH, ČA, kut. 4, Đujićeva naredba od 1. i 2. I 1944.

59 Taj odred imao je oko 100 četnika s područja Tiškovca, Otrića i Zrmanje. U sukobu četničkih komandanata Marići su se opredijelili za Rokvića, tj. nisu priznavali Đujića i Vuksanovića. (AH, ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20).

60 AH, ČA, kut. 3, Glavni spisak podataka ljudstva I ličkog korpusa, 1. I 1944.

61 U izvještaju sa sastanka plenuma Okružnog komiteta KPI;I za Liku, 20. I 1944, konstatira se: »Osjeća se pojačana i vojnička i politička djelatnost četnika. Cetničke grupe stalno vrše upade na naš teritorij, a u okupiranim krajevima južne Like vrše stalno teror i nazad 10 dana su vršili prisilnu mobilizaciju koja im nije uspjela«. (AIHRPH, KP-3112088).

Đujić je htio da se uz pomoć Nijemaca što prije okupe i organiziraju razbijeni četnici u gornjoj Lici i Gorskom kotaru. Angažirao je kapetana Đakovića, koji je, prema raspoloživim podacima, već bio uspostavio dobre veze s njemačkom komandom u Gospiću. Đaković se sredinom listopada 1943. pojavio u Đujićevu štabu u Kosovu, odakle je s uputama preko Zadra otputovao u Sušak i Rijeku. Đujić je mogao računati i na pomoć talijanskog pukovnika Grignola, koji je ostao u njemačkoj službi. Đaković je u Rijeci došao u dodir sa Grignolom, o čemu je Đujić obavijestio Mihailovića. ⁶² Od njemačke komande u Opatiji je tražio da mu se odobri prikupljanje rasturenih četnika. Zapovjednika domobranske posade u Sušaku, potpukovnika Hinka Rescha, Nijemci su obavijestili da je Đaković izrazio spremnost da prikupljeni četnici surađuju i s vojnim snagama NDH. Resch navodi da je pristao na to, ali je zahtijevao »kao uvjet suradnje, da četnici apsolutno skinu svako srbsko obilježje, priznavajući vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske i da u budućem skinu naziv 'Četnik' zamjenjujući ga nazivom 'pravoslavni lički odredi', te da budu pod našom kontrolom i zapovjedničtvom«. Resch je izvijestio Pavelića da je Đaković pristao na te uvjete i da se računa da bi mogao »prikupiti oko 1500 ranijih četnika, skrivenih oko Otočca i Gospića«. Predložio je da se ta ponuda prihvati.⁶³ Đaković je obavijestio Mihailovića da je u Rijeci prikupio »desetak četnika za kurirsku i obaveštajnu službu«, te da se pri ustaško-domobranskom garnizonu u Ogulinu sklonio »oko 50 zadnjih ostataka naših četnika od Moravica, Gomirja, jasenka, Drežnice«.⁶⁴ Očito je bilo da Đakovićeva akcija nije polučila željene razultate. Međutim, u veljači 1944. uslijedio je povratak grupe od oko 180 četnika, koji su u rujnu bili prebjegli u Italiju. Bio je to rezultat akcije koju je uz odobrenje Nijemaca organizirao jevđević. Nakon kapitulacije Italije on je bio u Rimu, odakle je uspio uspostaviti radio-vezu s Mihailovićem. Izrazio mu je svoju zamisao da ondje nastavi s radom, poglavito obavještajnog karaktera.⁶⁵ Mihailović je, međutim, bio zainteresiran da se jevđević vrati u zemlju, a i četnici koji su izbjegli u Italiju. jevđević je s majorom Novakom, koji je također bio u Rimu, prešao u Trst, nalazeći se stalno u dodiru s njemačkom obavještajnom službom.⁶⁶ Istodobno se pokazalo da su i Nijemci bili zainteresirani za povratak četnika iz Italije, pa su u tu svrhu angažirani Đaković i Grignolo. Izbjegla četnička grupacija u Italiji bila je razmještena u Bologni i Padovi. Spomenuta grupa od 180 četnika prebačena je u Opatiju, gdje je već bio jevđević, preuzevši komandu nad njom.67 Četnici su bili razmješteni u Opatiji, Lovranu i još nekim okolnim mjestima. Od Nijemaca su dobivali hranu i plaću. Ondje se okupio još jedan manji broj četnika. Ubrzo se ta četnička grupacija počela smanjivati, jer je jevđević upućivao manje grupe četnika u druga mjesta (Gorica, Postojna, pl. Učka), gdje su u njemačkoj i talijanskoj uniformi i pod njemačkom komandom obavljali određenu policijsku službu.⁶⁸

62 B r a n k o L a t a s, »Četnici iz Like u službi Nemaca«, n. dj., 201-202.

63 AVII, NDH, kut. 81, br. reg. 8/17, Mjesno zapovjedništvo u Sušaku, 10. XII 1943.

64 Kao u bilj. 62.

65 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 203.

66 AH, MUP NDH, GLAVSIGUR, KUT. 1, spis: »Političko djelovanje Jevđevića Dobroslava u Trstu,« 26. II 1944.

67 AJ, 110, fasc. 614, inv. 16391, izjava Jevđevića Britancima, 5. XI 1945.

68 U Opatiji je bio četnički štab, a Đaković je smatran kao njegov načelnik. (AIHRPH, NG, kut. 429, elaborat: Veze između D. C. O. i Vrhovne komande; AVII, ČA, kut. 160, br. reg. 51/3; B r a n k o L a t a s, kao u bilj. 62, 205-206). Jevđević je htio da organizira i Hrvate kao dobrovoljce u četničke jedinice. Nadao se da bi se to moglo učiniti na Krku, Odakle bi se jedan broj zavrbovanih uputio u Istru, pa je za to tražio podršku Nijemaca. (AH, ČA, kut. 1, pismo Sorku, 11. VI 1944).

Međutim, Mihailović i Đujić su očekivali od Jevđevića da bude zapravo organizator upućivanja četnika u Liku i Gorski kotar, jer su htjeli da oživi četnička akcija na tim područjima. Obavještavajući Mihailovića, sredinom veljače 1944, da je njemačka 114. pješadijska divizija napustila sjevernu Dalmaciju i preko Like se uputila prema Sušaku, Đujić navodi da je iskoristio tu priliku i poslao u gornju Liku »trojke koje imaju zadatak, da dođu u vezu sa tamošnjim našim razbijenim delovima rada povezivanja«.⁶⁹ Raspoloživa dokumentacija upućuje da je Jevđević radio na uspostavi veza s Likom i Gorskim kotarom, ali da je istodobno bio zainteresiran i za jačanje svoje grupacije pridolaskom novih četnika sa spomenutih područja. Tako je u travnju 1944. u Opatiju došla veća grupa četnika, koji su bili prikupljeni u Gackoj dolini i okolici Ogulina, a zatim su otpremljeni u Sloveniju.⁷⁰

Istodobno se uz pomoć Nijemaca nastojalo ojačati četničke grupe u gornjoj Lici. U svibnju 1944. u Gacku dolinu dolazi Ilija Vlašić, koji uz pomoć Nijemaca intenzivno radi na okupljanju i organiziranju četnika. Vlašića su kao četnika u siječnju 1943. bili zarobili partizani u Ličkoj Jesenici, i bio je upućen u jednu brigadu NOVJ, odakle je dezertirao.⁷¹ U svojoj akciji dobio je zdušnu. pomoć Joce Eremića i njegove grupe koji su sredinom svibnja izvršili puč u Plaščanskom partizanskom odredu. Riječ je o grupi partizanskih komandanata, koji su ispoljili svoju nacionalističku orijentaciju pod parolom da je srpsko stanovništvo sve više ugroženo od NOP-a. Eremić je li činu majora bio komandant Kordunaškog vojnog područja dezertirao, i 12. svibnja stupio u vezu s Nijemcima u Oštarijama. Bio je to zapravo Eremićev bijeg od hapšenja i sumnje koja je pala na njegovo držanje. Radilo se, naime, o pripremi puča, u čijem organiziranju su, pored Eremića, glavnu ulogu imali Stevo Kosanović-Jabučar, zamjenik političkog komesara Kordunaške grupe NOP odreda, Đuro Đuđa Šumonja, komandant Plaščanskog odreda, Milan Momčilović, obavještajni oficir odreda, Milan Basta, komesar odreda. Eremićev bijeg je utjecao da je puč odmah uslijedio. U pismu koje su organizatori puča napisali 14. svibnja navečer obavještavaju se pojedinci na koje su računali da će akciju izvesti idućeg dana. Apelirajući na podršku i priključenje njihovoj akciji, navode da mogu uspostaviti »direktnu vezu sa Glavninom (Knin)«, tj. s Đujićem, te da treba »uhvatiti vezu sa Karlovcem, zbog kolaboracije naših jedinica sa neprijateljem, jer je to neophodno potrebno radi većih političkih i vojnih uspjeha«. Ističu da je situacija za njihovu akciju veoma. povoljna »jer glavnina komunističkih jedinica stoje u Dalmaciji i žele dočekati Engleze«. Što se tiče odnosa prema Hrvatima, sugeriraju da u njih ne treba još »dirati dok se ne ojačamo, a poslije ćemo uzeti najpogodniji stav«. Na kraju se ističe da treba »razviti srpsku propagandu među narodom«.⁷²

69 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 423.

70 Te su četnike doveli poručnik Mile Marijan i potporučnik Milan Potrebić. Svakako je njihov dolazak utjecala i bojazan od daljnjih sukoba sa ustašama. Marijan i kapetan Đuro Borić, koji su okupili grupu četnika u Gackoj dolini, nastojali su da u Otočcu uspostave četničku komandu, ali su ustaše većinu tih četnika poubijali. (AH, ZKRZ-GUZ. 1945, kut. 20; B r a n k o L a t a s, kao u bilj. 62, str, 206).

71 AH, ZKRZ.GUZ.1945, kut. 20.

72 AIHRPH, NG, kut. 425, f. 20. Pismo su potpisali Kosanović, Šumonja i Branko Krajnović.

Puč je doista izveden 15: svibnja, kada je dio boraca Drugog bataljona Plaščanskog odreda, zajedno s nekoliko rukovodilaca napustio selo Grbe, gdje su se nalazili i stavili se na raspolaganje Nijemcima.⁷³ Idućeg dana, 16. svibnja, organizatori puča sastali su se s njemačkim oficirima iz 392. divizije, te razgovarali o naoružanju pučista i ostaloj pomoći. Prema nekim podacima, sastanku su prisustvovali Eremić i Momčilović, koji se već početkom svibnja 1944. predao Nijemcima. Međutim, zbog neposrednog dodira s predstavnicima njemačkih okupacionih snaga među odbjeglim borcima došlo je do osipanja, tako da se znatan broj vratio u odred.⁷⁴ Ostali su se, nakon skrivanja po šumama oko Plaškog, uskoro priključili Vlašićevoj četničkoj grupi u Gackoj dolini. U daljnjem organiziranju četnika dogovoreno je s njemačkom komandom da se formira jedan četnički odred na području Gacke doline, pod komandom Vlašića, a drugi, kao Kordunaški četnički odred na području Plaškog, pod komandom Eremića. Uspostavljen je i Štab grupe Gacke doline i Korduna, s komandantom Marijanom, koji je ponovo došao u Liku. Osnovan je i Nacionalni komitet oslobođenja Gacke doline i Korduna, s Eremićem kao predsjednikom. Bili ,bi to neki novi oblici organiziranja s kojima bi se trebalo suprotstavljati NOP-u. To je bilo osobito vidljivo i izbjegavanju naziva četnik. U propagandnim lecima kojima su se Eremić i njegova grupa obraćali stanovništvu, posebno partizanima, govori se o »dobrovoljačkim odredima«. Pod parolom da se NOP raspada i da KPJ ne zastupa interese srpskog naroda, apeliralo se na partizane da se priključuju u novoosnovane »dobrovoljačke odrede« čiji se borci svakodnevno u sve većem broju okupljaju u šumama.⁷⁵

Planirana akcija, međutim, nije se mogla razviti u onom opsegu kako se zamišljalo. Okupljanje i organiziranje četnika s pojedinih područja uglavnom je izvršeno u dijelu Gacke doline. Ondje se, uz podršku Nijemaca, prisilnu mobilizaciju i teror u stanovništvu, ta grupacija uspijevala održavati do konačnog povlačenja krajem 1944. godine.⁷⁶

73 Borcima je rečeno da se kreće u akciju prema Modruši. U govoru, koji je tom prilikom održao, Sumonja je rekao: »Od danas nismo više partizani, niti ćemo se boriti pod komandom Tita. Hrvati koji dolaze u partizane odoše svi na više položaje, a mi ostajemo uvijek na istom mjestu. Mi se ne ćemo zvati četnici, nego dobrovoljačka oslobodilačka vojska Jugoslavije«. (AIHRPH, KP-210/3476, izvještaj Kotarskog komiteta KPH Plaški Okružnom komitetu Karlovac, 19. V 1944).

74 Računa se da je odbjeglo oko 100 boraca, od kojih se, prema podatku Kotarskog komiteta KPH Plaški, do 26. V 1944, vratilo 66 boraca. (AIHRPH, KP-210/3498, izvještaj Okružnom komitetu KPH Karlovac, 29. V 1944). U nešto ranijem izvještaju navodi se da je Šumonja »razoružao Štab odreda, pokupio automatsko oružje i sa oko 100 ljudi otišao«. U vezi s Eremićem iznosi se pretpostavka da »ima namjeru nešto slično učiniti što je učinio Huska (Miljković, op. F. J. B.) odnosno da prikupi veći broj ljudi i da onda sa- nama pregovara«. (AIHRPH, KP-210/3474/

75 AIHRPH, NG, KUT. 430, f. 2, letak» Junački narode Like i Korduna!« potpisan od Komande dobrovoljačkih odreda; NG, kut. 430, f. 12, letak »Narodu Korduna i borcima u partizanskim redovima~, kolovoz 1944, potpisan: Jugoslavenski dobrovoljački odredi. Istodobno su Eremić, Krajnović, Sumonja, Kosanović, Basta, pisali pisma pojedinim znancima u NOP-u, apelirajući da se priključe njihovoj akciji. (AIHRPH, NG, kut. 428, f. 1).

76 Prema raspoloživim podacima, ta je grupacija imala oko 500 ljudi. Četnički bataljoni su bili u Škarama, Zalužnici, Brlogu i Ponoru. Jedna četnička grupa ponovo je organizirana u Lipovu polju i formalno je pripadala četničkoj komandi u Gackoj dolini. (AH, ČA, ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20). L a t a s - D ž e l e b d ž i ć, n. dj., 276 navode podatak da je bilo oko 200 četnika kao pripadnika tzv. dobrovoljačkih odreda. U izvještaju Centralnom komitetu KPH, 30. VI 1944, Okružni komitet za Liku donosi podatak da se na čitavom području Like nalazi oko 1700 četnika. (AIHRPH, KP-240/1021-1). Opširnije o djelatnosti Eremića i njegove grupe usp.: Đ u r o R e b i ć ,»Stvaranje i razvoj partizanske obavještajne službe u karlovačko-kordunskoj, ličkoj i žumberačko-pokupskoj regiji, s osvrtom na djelovanje. njemačke obavještajne službe«, zbornik: Druga godina NOR-a, n. dj., 380-381; isti, »Pucnji pod Trojvrhom«, zbornik: Plaščanska dolina i okolica u NOR-u, n. dj., 394-395; M i l a n P e š u t, »Plaščanski partizanski odred«, na i. mj., 360-361; M i l o j ko Š a š a, »Doživljaji u Paščanskom partizanskom odredu«, na i. mj., 372-373; Đ u r o S r e m a c, »Da li si čitao marksističku literaturu«, na i. mj., 377; J a k o v i ć, n. dj., 458-459; L a t a s - Dž e l e b dž i ć, n .dj.,274-276.Usp.i Đuro Zatezalo, Četvrta konferencija KPH za Okrug Karlovac 1945, Karlovac 1985.

Četničko vodstvo je pokušavalo prodrijeti na područje Korduna, ali nisu postignuti željeni rezultati. Obavještavajući Jevđevića o četničkoj akciji u Lici, Kosanović ju je ocijenio »vrlo povoljno«, zaključujući da to zahtijeva prodor Đujićevih jedinica prema Gackoj dolini radi neposrednog povezivanja. Jednako značenje, prema njegovu mišljenju, ima prodiranje u pravcu Korduna. On je zbog toga apelirao na Jevđevića da utječe na Đujićevo angažiranje, »jer će se jedino na taj način moći spriječiti zamisao komunista - prodiranje u primorske krajeve«.⁷⁷ Od početka 1944. pojačano je organiziranje četnika na području kotara Dvor na Uni, na čemu je radio Đujić. Javio je Mihailoviću da je kapetana Crljenicu poslao »na rad u Bosanski Novi i Dvor na Uni«, i s njim »potrebnu ekipu ljudi boraca i stručnjake za obaveštajnu službu, službu veze, organizaciju i propagandu«.⁷⁸ Iz izvještaja kotarskih rukovodstava KPH Dvor, Kostajnica i Petrinja vidi se da su organizirane naoružane četničke grupe koje su se nalazile u službi Nijemaca i zajedno s njima vršili zločine i teror po selima.⁷⁹

77 AVII, đA, kut. 157, br. reg. 56/4, nedatirano.

78 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 294, radiogram 17. 1. 1944.

79 AIHRPH, KP-33/2183; KP-180/306; KP-181/320, 326a, 391, 392; KP-183/572; AH, ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument