Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Pokušaji novih okupljanja

U svojoj političkoj i vojnoj djelatnosti u Hrvatskoj, četnički se pokret sve više suočavao s mogućnosti privlaćenja Hrvata u svoje redove. Propaganda protiv ustaškog režima i NOP-a, koja je polazila od parole o spašavanju srpskog naroda, pokazuje da se četnički pokret sve više suočavao s opasnošću izolacije. Poistovjećivanje Hrvata i ustaša, te NOP-a i ustaškog režima, na kojim parolama je sve više inzistirala ta propaganda, četnički pokret se do kraja razotkrivao kao ekstremni srpski nacionalistički pokret, koji kao takav može pretendirati na sve užu društveno-političku osnovu. Zbog toga su i mogućnosti komunikacije s pojedinim građanskim političkim grupacijama imale vrlo ograničene izglede. Teror, koji je i u Hrvatskoj sve vidljivije dolazio do izražaja, mogao je samo još više pridonijeti toj činjenici. Zbog svega toga, u redovima onih građanskih snaga koje su podržavale politiku emigrantske vlade, nije moralo da se stvara istovjetno raspoloženje i prema četničkom pokretu. On je, s obzirom na razvoj događaja i pojedine situacije, u većoj ili manjoj mjeri mogao biti izložen kritici ili otklanjanju od tih snaga kao pokret koji nije u pravom smislu riječi izraz politike emigrantske vlade.

Kao sto je istaknuto, četnički je pokret mogao posebno privući pažnju bivših prorežimski orijentiranih Hrvata, aktivnih u političkom životu Kraljevine Jugoslavije, poznatih kao »jugoslavenski nacionalisti« (jugonacionalisti). Riječ je o malobrojnoj grupaciji, ali koju su činili pojedini istaknutiji i utjecajniji javni radnici, intetektualci, na čiji se utjecaj i osobne veze upravo i računalo u novoj situaciji. Kao što je konstatirano, i vodstvo NOP-a bilo je zainteresirano za mnoge pojedince iz tih redova na liniji stvaranja Narodnaoslobodilačke fronte, ali u tom nisu u početku postignuti željeni rezultati. Distanciranje s njihove strane u ime čekanja povoljnijeg razvoja događaja, tj. izbjegavanje aktivne borbe protiv okupatora, ipak nije moglo voditi prema ostvarivanju takve pozicije. Upravo je sve veća afirmacija NOP-a utjecala i na političku pokretljivost i tih elemenata, koji su počeli tražiti odgovore na pojedina pitanja, među ostalim i na relaciji prema četničkom pokretu.

Akcija oko osnivanja Narodnooslobodilačkog odbora u Splitu, od početka 1942, svakako se odrazila i u dotadašnjem držanju pojedinih građanskih grupacija u gradu. Vidljivo je to došlo do izražaja i u držanju jugoslavenskih nacionalista. U svibnju se pojavio letak koji je nosio potpis »jugoslavenski nacionalisti«, a čiji sadržaj je bio karakterističan upravo po tome što se uključio u četničku propagandu. Letak je, naime, bio u prvom redu uperen protiv NOP-a, kojega se teži optužiti kao pokret uperen protiv srpskog naroda i u čijem su vodstvu ustaše. Bila je to akcija grupe koju je vodio Silvije Alfirević, predsjednik splitske Narodne odbrane, bliski Birčaninov suradnik. Međutim, sporovi oko formuliranja sadržaja tog letka pokazali su i određenu podvojenost u splitskoj grupi jugonacionalista. Nasuprot Alfireviću, pojavila su se i druga gledišta oko sadržaja letka, kao što je pitanje borbe protiv okupatora i odnosa prema NOP-u.²³³

Kao odgovor na ocjene »Našeg izvještaja« o četnicima, posebno njihovim akcijama u Splitu, u Hrvatskom primorju se pojavio letak »Riječ jugoslavenskih nacionalista Primorja«. Pozivajući se na spomenuti splitski letak, autori su isticali da su »potpunoma saglasni« s njegovim sadržajem, tj. iznesenim gledištima koja smatraju kao viastiti »idejni nastavak. I tu je, dakle, došla do izražaja kampanja koja se vodila protiv NOP-a. Komunisti se optužuju za propast Jugoslavije, te se ističe da se u »nacionalno-oslobodilačkim redovima«, kako se označavaju partizani, nalaze ustaše. U letku se iznosi prijetnja u slučaju da ne prestane partizanska propaganda protiv »jugoslovenskih nacionalista i četnika«: »Ako nas ne budu pustili na miru mi ćemo za uzvrat objaviti njihova imena i adrese, ali ne samo partizanskih boraca i njihovih agenata već imena i adrese raznih njihovih pomoćnika ustaša i frankovaca i imena onih nacionalista, teroriziranih i prestrašenih koji im pružaju pomoć«. Jugoslavenske komuniste se kvalificira kao »trockiste«, koje vodi Kominterna, ali koja nije »nikakav organ Rusije niti SSSR-a«, nego joj je sjedište u Beču. U letku se propagira Mihailovića kao glavnog političkog predstavnika snaga koje se bore za oslobođenje.²³⁴

233 Nastanak tog letka prikazao je u svom izvještaju Mihailoviću, 1. III 1943, Đuro Vilović, hrvatski književnik, koji je bio jedan od organizatora četničke propagande u Splitu. On je izdavanje letka ocijenio kao »prvi korak«, koji je konkretno ispoljio »produbljenje« odnosa među-jugonacionalistima. »Letak je redigovan u naročitoj grupi sastavljenoj od gg. direktora Silvija Alfirevića, Nike Bartulovića, dr Beroša i još nekoliko lica iz bivše uprave bivšeg sokolskog društva u Splitu. Kod same redakcije letka pokazala se teška opreka u shvatanjima kao i u političkim solucijama. Direktor Alfirević stojeći uz Vojvodinu liniju i soluciju, upućivao je letak protiv ustaša, klerikalaca, a napose partizana - komunista, a uz državnopravnu ogradu protiv aneksije i okupatora. Svi ostali jugonacionalisti u toj redakcionoj grupi gg. Niko Bartulović i dr Beroš, a i izvan redakcionog odbora, tražili su da letak bude prvenstveno upućen protiv okupatora, a sporedno i blago protiv partizana - komunista. Jugonacionalisti su naišli na energičan otpor, jer je politička mudrost diktovala da nije čas uzeti drugi stav. Ovaj je otpor g. Alfirevića bio dan u punom saglasju s blagopočivšim Vojvodom, te je redakciju letka preuzeo sam direktor Alfirević u društvu sa advokatom dr Nonveillerom, sudijom g. Cirom Madirazzom i novinarom Matekalom«. Vilović navodi da je letak umnožen i raspačavan, te da su zbog toga od Talijana bili uhapšeni Alfirević, Nonveiller i Madiraca. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 772). Na letak se osvrnuo «Naš izvještaj«, 22. V 1942. Objavljivanje letka spominje i G i z d i ć Dalmacija 1942, n. dj., 254-255.

234 AIHRPH, NG, kut. 432, f. 5, letak je nastao vjerojatno početkom lipnja 1942.

Bila je to akcija pročetnički orijentirane grupe u Sušaku, koja se počela jače okupljati i djelovati od proljeća 1942. Poticaj za to, po svoj prilici, mogla je dobiti dolaskom Grđića, koji je vršio glavni utjecaj na daljnji rad te grupe. Prema nekim podacima, početkom svibnja osnovan je Srpski nacionalni komitet u Sušaku, kojemu je propagandna akcija davala glavni sadržaj. Na toj liniji su četnicima pristupili i pojedini jugonacionalisti.²³⁵ Grđićevim dolaskom svakako je oživio rad na propagiranju četničkog pokreta i Mihailovića, a on sam je slovio i kao njegov službeni predstavnik. Pokazalo se, međutim, da su i u Sušaku jugonacionalisti poglavito imali određenu distancu prema Grđićevoj akciji. S njihove strane postojala je, naime, rezerva prema pokretu koji se temelji na propagiranju velikosrpskih koncepcija. I suradnja četnika s talijanskim okupatorom, a što je postajalo sve očitije i na Sušaku, utjecala je na spomenuto odstojanje. S druge strane, u toj grupaciji nije bilo izdiferenciranog pogleda na pitanje vođenja borbe protiv NOP-a. Sve je to moglo utjecati na iznalaženje mogućnosti približavanja četničkoj grupaciji pod određenim uvjetima.²³⁶

235 Članovi odbora su bili: Branko Mašić, književnik, Špiro Jokić, trgovac, Niko Maskarić, novinar, Đuro Vukelić, svećenik. (L a t a s, Četnička zlodjela u Hrvatskom primorju, n. dj., 7-8. II 1980).

236 O situaciji u Sušaku određene podatke daje kapetan Dušan Šorak, u elaboratu »O stanju na Sušaku u periodu od aprila 1942. do septembra 1943. god.« (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 18/4). Usp. i L a

t a s, »Četnička zlodjela u Hrvatskom primorju« n. dj., 9-10. II 1980.

U daljnjem političkom angažiranju jugoslavenskih nacionalista, njihovu približavanju Četničkom pokretu i uključivanju u taj pokret, počela je 1942. i još više 1943. dolaziti do izražaja posebna propaganda. Ona je polazila od toga da Kraljevina Jugoslavija i dalje »de facto« postoji, a jedan od glavnih dokaza za to je i postojanje njene vlastite oružane sile u zemlji pod komandom Mihailovića. Riječ je dakle o postojanju posebnog pokreta u koji treba da se uključuju i svi Hrvati koji su za ponovnu uspostavu Jugoslavije. Isticalo se da u ostvarivanju toga cilja »danas stoje na istoj liniji« i »pristaše HSS i Hrvati jugoslavenski nacionalisti«. Parola »za narodnu koncentraciju«, u cilju rušenja ustaškog režima, trebala bi da bude osnovno polazište u daljnjoj akciji. U vezi s tim se NOP kvalificira kao pokret koji je prvenstveno uperen protiv srpskog naroda, sto se očituje u njegovoj propagandi i borbi protiv Mihailovića. Zagovara se potreba privlačenja partizana »na ispravni nacionalni put«. U pogledu strukture pokreta otpora ističe se da on ima dvije glavne komponente, nacionalističku i partizansku, među kojima je došlo do raskida. Za razliku od nacionalističkog pokreta otpora, kojemu se pretkazuje sve bolja perspektiva, partizanski pokret se tumači kao snaga koja sve rapidnije opada i gubi svoje pozicije, kao što to pokazuje primjer Srbije, Crne Gore, Hercegovine, istočne i centralne Bosne. Zaključuje se da partizani u sve većem broju »prilaze u nacionalno kolo«. Preostali su »tek ostaci« koji »skrštenim kopljima probijaju se u zapadni dio Nezavisne Države Hrvatske«. Posebno se ističe značenje borbe »srpskih četnika u Lici i Dalmaciji« protiv kojih je »dignuta naročita hajka sa strane partizana«. Zastupa se teza da ondje »oko 70% četničkih odreda sačinjavaju dojučerašnji partizani«. Izvodi se zaključak: »Prema tome proces bi bio sledeći: Ustaše su potjerali srpski živalj u šume, a partizani iz šume«. NOP-u se pridaje snaga i značenje »samo u užem dijelu« NDH i pretkazuje se da će on ondje »jačati možda zbog bježanja Hrvata u šume umjesto u vojsku«.²³⁷

237 Ta se propaganda širila različitim lecima. Navedena obilježja te propagande sadržana su u lecima: »Riječ onome, koga se tiče,« »Hrvati, Jugoslaveni!«, »Nova Jugoslavija«, »Dokument Jugoslavenskog revolucionarnog pokreta (JUREPO)«. (AIHRPH, NG, kut. 425, f. 18; kut. 432, f.2 i f.5.).

U sklopu te akcije treba razumijevati i nastanak ideje o stvaranju jugoslavenskog revolucionarnog pokreta (JUREPO), kao organizacije koja bi okupljala jugoslavenske nacionaliste. Oni su računali da će im to omogućiti daljnje širenje vlastite političke akcije koja bi u JUREPO okupila veći broj pristaša. Ostaje otvoreno pitanje gdje se zapravo konkretno rodila ta ideja. Prema podatku koji daje Graić, JUREPO je osnovan u Splitu i Sušaku.²³⁸ Međutim, prema raspoloživim podacima, i u Zagrebu je konspirativna djelatnost grupe jugoslavenskih nacionalista, uglavnom studenata i intelektualaca, označavana nazivom JUREPO. Konkretnu akciju stvaranja JUREPO u Splitu treba povezivati s pokušajima predstavnika bivših građanskih stranaka, HSS-a, SDS-a, JNS-a, da se formuliraju neka zajednička gledišta i dogovori određeni organizacioni oblik djelovanja. Okupljanje tih elemenata poznato je pod imenom »Nacionalno-demokratski blok ili »Građanski blok, a inicijativu je, prema Grđiću, dao Bartulović. Međutim, to okupljanje nije urodilo konkretnijim rezultatom, tj. spomenuti se blok raspao u samom pokušaju stvaranja, jer grupaciji HSS-a svakako nije moglo odgovarati da se uže povezuje s zagovornicima saveza s četničkim pokretom.²³⁹ Međutim, spomenuta inicijativa je rezultirala stvaranjem organizacije JUREPO, što je bilo poticaj dijelu grupacije jugoslavenskih nacionalista da pokrenu vlastitu političku akciju. Pri stvaranju takve organizacije računalo se na privlaćenje većeg broja Hrvata i Srba, tj. i svih onih jugoslavenskih nacionalista koji su se pasivizirali ili su s distance pratili akciju četnika. Svoja gledišta Bartulovićeva grupa formulirala je u posebnoj »deklaraciji«, koja je u siječnju 1943. upućena Mihailoviću. Označivši sebe kao »jugoslovenske nacionaliste hrvatskog plemena«, oni se obraćaju Mihailoviću »kao vrhovnom komandantu jugoslovenske vojne snage i jedinom predstavniku naše legalne vlade u zemlji«. U pogledu daljnje akcije oni predlažu koje bi konkretne korake trebalo poduzeti:

1. Osnivanje Jugoslovenskog revolucionarnog pokreta, »koji će pod svoju zastavu okupiti sve nekomprimitovane Hrvate, tako da unutarnjom revolucijom dovede do moralne, nacionalne i socijalne obnove kod Hrvata, kao sto će i Srbi učiniti kod sebe, te da time stvori preduslove za zajednički i što jednodušniji život«.

2. Organiziranje vojnih jedinica pod nazivom »jugoslovenske legije«, koje trebaju biti »nosioci revolucionarne borbe u hrvatskim krajevima«, neposredno podređene Mihailoviću. Te bi se jedinice smatrale kao sastavni dio »redovne jugoslovenske vojske, koje će djelovati paralelno sa četničkim pokretom« .

3. Kao jedna od najvažnijih zadaća u budućnosti ističe se »provođenje dalekosežnih socijalnih reforama«.

4. Predlaže se da Split postane sjedište planirane akcije, on je najpodesniji, jer je »geografski i politički u sretnom položaju za provođenje ovakvog rada i k tome ima u njemu veći broj inteligencije, pošteđene od ratnih strahota«. U tom cilju u Splitu bi se organiziralo rukovodstvo s odgovarajućim aparatom.

Izražavajući uvjerenje da predstavljaju i poglede »svih jugoslovenskih nacionalista našeg plemena, a naročito onih koji su ostali daleko od političkih borba i režimskih interesa, i koji su sačuvali sav idealizam iz vremena oslobodilačkih ratova«, a kojih »nije malen broj, i oni su iz dana u dan jači i odlučniji« - autori završavaju taj dokumenat ovim riječima: «I pored svega što se dogodilo, pa baš i zbog toga da se to nikada više ne ponovi, Jugoslavija predstavlja i danas najsigurnije jamstvo za dobrobit i budućnost svih Srba, Hrvata i Slovenaca, a ni danas nema podesnije platforme za zajednički život, nego što je ispravno shvaćena i razumno provođena jugoslovenska misao«.²⁴⁰ Akcija oko osnivanja JUREPO svakako je mogla ići na ruku širenju djelatnosti četničke organizacije i kao takva odgovarati njenom rukovodstvu. Moglo se, naime, računati da će takav oblik organiziranja biti privlačniji za uključivanje novih pristalica u političku akciju, pri čemu se poglavito mislilo na onaj dio omladine koji je bio organiziran u «Sokolu« i Ljotićevu »Zboru«. Računalo se da će se tako moći efikasnije utjecati i na one jugoslavenske nacionaliste koji su u NOP-u gledali pozitivan faktor i zastupali gledište da bi se zbog toga trebalo s njim sporazumijevati.²⁴¹

238 R a d m i l a G r d i ć Doprinos primorskih Hrvata, Knjiga o Draži, Windsor, Canada 1956, sv. 2, 265-266.

240 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 11/2. Na kraju dokumenta su rukom dopisana imena, vjerojatno autora »deklaracije«, što je po svoj prilici učinio Mihailović. To su: Niko Bartulović, Jib i Beroš, Zvonimir.Dokument je objavljen u: NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 747-749. Prema podatku koji daje Grđić, osnivači JUREPO održali su nekoliko tajnih sastanaka na kojima je donešena rezolucija, koja je upućena Mihailoviću. ( G r đ i ć, n. dj., 265).

239 Usp. J e l i ć – B u t i ć, Hrvatska seljačka stranka, n. dj., 170-171.

241 U jednom letku iz rujna 1942, četnička propaganda se posebno obraćala jugoslavenskim nacionalistima Splita i Dalmacije, nezadovoljna izraženim tendencijama među njima, da je borba KPJ .»nacionalna, za slobodu Jugoslavije, slavenska«. Osuđujući takvo držanje, četnici su se obraćali jugoslavenskim nacionalistima uvjeravanjima i prijetnjama da su svi oni »osuđeni na smrt ako bi komunisti pobijedili«. Posebno se zagovara prijateljstvo s Italijom i potreba njene pomoći »da nas oslobodi najkrvoločnijeg elementa partizana i komunista«. (AIHRPH, NG, kut. 431, f. 11). U prosincu se pojavio letak »Opažanja jednog Splićanina«. U njemu je autor upučivao vrlo oštre zamjerke Splićanima, za koje je isticao da su zaboravili »na dužnost prema Kralju i Otadžbini«. (Isto).

Istodobno se organizirala propaganda JUREPO u Zagrebu i Sušaku. U Zagrebu je, prema nekim podacima, 1942. pokrenut ilegalni list »Sloboda i slavensko bratstvo«. U ožujku 1943. list je pisao: »Kraljevina Jugoslavija u granicama od 6. IV 1941. nije prestala postojati. To je samo od neprijatelja okupirana država, kao što su i mnoge druge zemlje kao što je bila i Srbija u prošlom svjetskom ratu. Bilo pa prošlo. Tako će biti i sada. Zakonitu jugoslavensku vladu priznaju i s njom imaju redovite diplomatske veze najjače države, sigurni pobjednici u ovom svjetskom hrvanju, Velika Britanija, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države priznaju samo Kraljevinu Jugoslaviju i njezinu vladu u Londonu«.²⁴² U spomenutom letku »Hrvati, Jugoslaveni!«, koji je potpisao JUREPO, a koji je raspačavan u Hrvatskom primorju u veljači 1943, na pitanje »Što nam je dakle raditi?« odgovara se: »Otvorimo oči pred sutrašnjicom. I otvaraju se već. Istodobno sa više mjesta na našoj obali dižu se glasovi. Jest, mi Hrvati Jugoslaveni sa naših obala nismo se nikad ogriješili ni o hrvatstvo, ni o srpstvo, ni o jugoslavenstvo ni mišlju, ni rječju, ni djelom. Dajemo, eto, naš glas iz svega srca, dajemo ga tamo gdje se je uvijek najbolje procjenjivala naša narodna situacija, o čemu su nam uvijek događaji davali pravo. Neka se sjedine svi duhovi na našem moru u jedan snažni topli dah, da duže u našu pozadinu gdje je sada led, i odakle su nam oduvijek dolazili hladni vjetrovi«. ²⁴³

242 AIHRPH, ZB-Per-64/735.

243 AIHRPH, NG, kut.432, f. 2.

U veljači 1943. pokrenut je u Sušaku ilegalni list »Slavenski jug«, koji se predstavljao kao organ Jugoslavenskog revolucionarnog pokreta Hrvatske. U prvom broju objavljena je rezolucija JUREPO. Po svom sadržaju i obliku ona je gotovo potpuno istovjetna tekstu splitske »deklaracije«, s tim što je proširena.

U tom dodatku šire se razmatra uloga jugoslavenskih nacionalista koja se temelji na ispovijedanju »vjere u jedinstvo jugoslavenskog naroda sviju plemena«, uključujući i Bugare.²⁴⁴ Prema tome, inicijativa što je potekla od splitske grupe koja je u spomenutoj »deklaraciji« formulirala nacrt programa i organizacije JUREPO, rezultirala je pokretanjem njegova glasila i objavljivanjem konačne verzije tog programa. Pokretanje »Slavenskog juga« bilo je pokazatelj dinamičnijeg aktiviranja sušacke grupe, ali to nije značilo da je ona postala vodeći organizacioni centar.²⁴⁵ U Splitu je krajem 1942. pokrenut ilegalni list »Ujedinjenje«, koji je propagirao gledišta organizacije JUREPO. O okupljanju jugoslavenskih nacionalista list je pisao: »Krenulo se spontano, povezan je na više mjesta. Krenulo se u isto doba, neznajući jedni za druge. Sve nas nagnala je jednaka, gola nevolja. Prve glasove o tome dobili smo na Bozić. Bili su sa više strana, mnogo ih je više bilo nego što smo se nadali. (. . .) Mjesta ne spominjemo. Razumljivo, u današnjim prilikama. Ima među njima i središnjih mjesta. Ona se sada povezuju. Ni u pokrajinama ne miruje se. (. . .) I kad smo krenuli na taj put, nismo dvojili da ćemo, za revolucionisanje duhova, naći saradnika za naš pokret među jugoslavenskim nacionalistima, među onima koji su bili takvi prije sloma države kao i onima koji su takvi postali poučeni teškim događajima poslije sloma«.²⁴⁶

244 AIHRPH, ZB-Per-62/697.

245 U spomenutoj rezoluciji objavljenoj u prvom broju »Slavenskog juga«, umjesto spomenutog prijedloga da Split bude centar JUREPO, unesena je nova formulacija, u kojoj se predlaže da »negdje u južnom dijelu Hrvatske bude centar akcije, te da se u njemu organizuje vodstvo sa svim potrebnim aparatom za njeno vođenje«. (Kao u bilj. 244). Premna podacirna koje je dao mornarički poručnik Krešmir Vranić, koji je pristupio četnicima, rukovodstvo organizacije JPREPO u Sušaku činili su Vlado Kraljeta, Justin Cuculić, Božo Francić, Anton Šustar, Aleksej Červar. On navodi da je Frančić bio »stvarni vođa» organizacije. Održavana je veza i s Ljubljanom. (AH, CA, kut. 1).

246 AIHRPH, ZB-Per-63/730, »Ujedinjenje», br. 3. Prema podatku obavještajnog centra NOP-a u Splitu, list su izdavali Beroš, Šimunić i Tomo Mimica. (AIHRPH, OS-6/527).

Povezanost spomenutih punktova organizacije JUREPO, tj. Splita, Sušaka i Zagreba, kako potvrđuje raspoloživa dokumentacija, nije bila čvrsta. Naprotiv, može se reći da je gotovo i nije bilo. Doduše, u jednom pismu »jugoslavenskih nacionalista Gornjeg Jadrana«, u ožujku 1943, koje je iz Sušaka upućeno Mihailoviću, navodi se da su oni »povezani« u djelatnosti s istomišljenicima »U Sloveniji, Dalmaciji i unutrašnjosti Hrvatske«.²⁴⁷ O izvjesnoj vezi, samo u početku, može se govoriti između grupe u Splitu i Sušaku. Radi se zapravo o tome da je u stvaranje JUREPO bio neposredno uključen Grđić, koji je kontaktirao s obje grupe. Njegova uloga u toj akciji pokazuje da je riječ o pokušaju organiziranog okupljanja jugoslavenskih nacionalista na liniji politike četničkog pokreta. S druge strane, ne može se izbjeći činjenica da se u toj akciji ispoljila i Grdićeva osobna ambicija oko jačanja vlastite pozicije u rukovodstvu četničke organizacije, tako da je JUREPO mogao smatrati vlastitim osloncem. Grđić je dobio podršku i u splitskoj i u sušačkoj grupi. U popratnom pismu, što ga je splitska grupa uputila Mihailoviću uz spomenutu »deklaraciju«, izraženo je puno povjerenje u Grđića. Istaknuto je da bi bio pravo »politički odgovorno lice za ovaj naš kraj, sa sjedištem u Splitu«, koje bi jamčilo uspjeh pokrenute akcije, a on se »kao sekretar Saveza Sokol a vrlo dobro znade sa svima jugoslavenskim nacionalnim radnicima kod nas, pa se ukazuje najpodesnija ličnost za taj posao«. Budući da je osobit poznavalac »prilika i odnosa na terenu«, zaključuje se da je »u stanju da najbolje poveže Srbe i Hrvate i da time stvori povoljnu bazu za čitav rad« o kojemu se govori u »deklaraciji«.²⁴⁸ O svojoj akciji Grđić je obavijestio Mihailovića, ističući da mu je uspjelo poslije niza konferencija objediniti »sve jugoslovenske grupe Splita i Dalmacije« u JUREPO pod Mihailovićem vodstvom.²⁴⁹ Iz raspoloživih podataka dade se zaključiti da Mihailović nije bio povezan s tom akcijom stvaranja JUREPO, a još manje da je od njega došla neka direktiva u tom smislu. To, dakako, nije značilo da bi on bio protiv takve akcije. Ispostavilo se da je Grđićeva akcija s grupom jugonacionalista u Splitu vođena ne samo mimo Birčanina, nego je ona zapravo bila uperena protiv njega, tj. u cilju slabljenja njegove pozicije. Na Birčaninovo žaljenje Mihailoviću da Grđić »vodi kampanju protiv organizacije« i njega osobno mrzi, Mihailović mu je dao podršku istakavši da nije naredio Grđiću »da stvara nikakvu jugoslovensku ligu«.²⁵⁰

247 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 28/2, pismo od 21. III 1943. Raspoloživa građa ne upućuje na to da bi u to vrijeme bilo pokušaja stvaranja JUREPO u nekim drugim mjestima. Tako npr. u Dubrovniku, gdje se koncentrirao određen broj jugoslavenskih nacionalista, nema konkretnijih tragova o toj akciji. Baćović i Jevđević su se žalili Mihailoviću da ne stoje dobro četničke pozicije »kod takozvanih jugoslovenski orijentiranih Hrvata u dubrovačkom primorju i Hercegovini. Oni osjećaju da je narodno raspoloženje ekskluzivno srpsko i orijentiraju se sve više prema partizanima. Pri tome je nezgodno za nas što oni Italijane smatraju svojim glavnim neprijateljima pa i iz taktičkih razloga ne razumevaju saradnju sa njima... (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 596, pismo od kraja kolovoza 1942). Baćović je 18. IX 1942. izvijestio Mihailovića da je poslao u Dubrovnik poručnika Nina Svilokosa, »sa ovlašćenjem.da putem dubrovčana Hrvata izazove sukob u Dubrovniku (. . .)». (Isto, 728). U izvještaju Župske redarstvene oblasti Dubrovnik, MUP-u NDH, 28. X 1942, navodi se da Svilokos »sprovađa akciju među dubrovačkim bivšim Jugoslavenima, da se upišu u četničke redove. Mladići koji se upisuju su većinom Hrvatski pripadnici -katolici.« (AIHRPH, NG, kut. 2, inv. br. 137). U vezi s hapšenjem Svilokosa od Talijana, Jevđević je intervenirao kod Roatte, navodeći da je on ne samo »antikomunista par eccelence nego jedan od najubeđenijih prijatelja Italije«, pa je njegovo hapšenje »velika taktička greška baš po talijanske interese«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 728).

248 Kao u bilj. 240.

249 Zbornik dokumenata NOR-a. XIV/2, 68, radiogram od 12. I 1943.

250 Isto, 36 i 45, radiogrami od 8. i 10. I 1943.

Grupa jugoslavenskih nacionalista koja je u Zagrebu radila na stvaranju organizacije JUREPO, imala je neposredan dodir s Mihailovićevim predstavnicima. Zagreb je, inače, kao politički centar u kojemu su bili i članovi vodstva HSS-a te niz drugih građanskih političara, počeo privlačiti pažnju od početka organiziranja četničkog pokreta. Prema raspoloživim podacima, Mihailović je u kolovozu 1941. zadužio majora Žarka Todorovića, koji je inače bio njegov predstavnik u Beogradu, da pribavlja i informacije iz Hrvatske. U toku 1942. poduzeti su u tom pravcu određeni koraci. Mihailović je u svibnju obavijestio Todorovica da u Zagrebu postoji interes određenih krugova za uspostavu veza sa njegovim štabom, pa u tom cilju traže da dođe njegov delegat.²⁵¹ Početkom studenoga Mihailović je opunomoćio Todorovića da u njegovo ime »radi na organizaciji jedinica jugoslovenske vojske u otadžbini u zonama: Srem, Banat, Bačka, Baranja, Slavonija i Hrvatska, u svojstvu delegata Glavne komande«. Todorović je od Mihailovića dobio »široka ovlaštenja u svojoj djelatnosti«.²⁵²

251 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 385.

252 Prijepis dokumenta kod autora.

Todorović je tada nastojao da se uspostavi i čvršća veza s grupom JUREPO u Zagrebu. On je početkom prosinca uputio pismo na tu adresu. Pismo nije sačuvano, ali iz odgovora »vodstva JRP« iz Zagreba, krajem prosinca 1942, vidi se da ga je Todorović upoznao s nekim bitnim pitanjima uloge i djelatnosti četničkog pokreta. Također je vidljivo da se već u srpnju 1942. pokušalo uspostaviti međusobni dodir. Predstavnici JUREPO su u svom odgovoru polazili od konstatacije da između dviju strana nisu još «razjašnjena razna pitanja«, pa je potrebno njihovo objašnjenje. Ta pitanja su svakako karakteristična za upoznavanje gledišta zagrebačke grupe, tj. JUREPO. Kao prvo, postavljeno je pitanje «kakove garancije« se daju da četnički pokret «ne vodi i neće voditi velikosrpsku već samo jugoslovensku politiku«. To pitanje se podkrepljuje vijestima s terena, prema kojima «u mnogim četničkim bataljonima vlada potpuno velikosrpski duh, kojega onda komunisti, a i sve više HSS, iskorišćavaju u svjesnoj ili nesvjesnoj propagandi protiv četnika kao cjeline i JVO«. U vezi s tim nameće se i pitanje kakvo će jamstvo dati vodstvo četničkog pokreta da će «svim silama spriječiti klanje Hrvata kao celine». Upozorava se na teror četnika u Dalmaciji i Hercegovini i kaže da »kod velikog dijela Srba u Beogradu, a i u unutrašnjosti Srbije« postoji »mišljenje, kako su svi Hrvati krivi za izdaju i pokolje, i kako svi Srbi čekaju jedva čas osvete«. Kao posebno pitanje postavlja se odnos vodstva četničkog pokreta »prema četnicima - sporazumašima«, tj. onima koji kontaktiraju s Talijanima i ustašama. Ako se ne odobrava takvo držanje, pita se zašto se javno ne osudi i od njega ne ogradi, jer je riječ o sporazumima koji »mnogo štete našem radu i našoj općoj zajedničkoj i nacionalnoj stvari, a svi ih naši neprijatelji iskorišćuju - već prema tome kako im konvenira - protiv četnika kao cjeline (i protiv vojske DM)«. jedno je od glavnih pitanja - kakve će JUREPO imati »granice slobode rada«, ako pristupi JVO, tj. četničkom pokretu, »naročito obzirom na odnos prema komunistima i HSS«. Zahtijeva se upoznavanje sa »službenim stavom« prema HSS-u i kako se »gleda na favoriziranje HSS po službenim krugovima jugoslovenske vlade«, a što je «objavljeno više puta preko radio Londona«. Ističući da svojom propagandnom akcijom rade na suzbijanju »partizanske propagande«, predstavnici zagrebačke grupe JUREPO postavljaju pitanje da li će im se »ostaviti slobodu odabiranja časa nastupa otvorene borbe sa komunistima, odn. u slučaju da to ne odgovara za ove krajeve, da se takova otvorena borba izbjegne«. Postavljeno je i nekoliko pitanja organizacione prirode.²⁵³

253 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 43/1, pismo od 27. XIII 1942.

U odgovoru na to pismo, koje je pisano u ime Komande JVO za Hrvatsku i Slavoniju, osnovno je polazište bila težnja da se JVO istakne kao regularna i legitimna oružana snaga. Četničke se jedinice u pojedinim krajevima kvalificiraju kao »samonikle poluvojničke formacije nastale u nuždi radi samoodbrane srpskog življa«, tj. one »nisu jedinice JVO«. Težnja je JVO »da ih sebi potčini, što će jednoga dana nesumnjivo milom ili silom uslediti, ali dok se to ne postigne, za rad četnika JVO ne može biti odgovorna, niti se po tome radu sme suditi o radu, stavu ili namerama JVO«. Što se tiče pitanja »velikosrpskog duha« u tim četničkim jedinicama, odgovara se da je to »samo posledica nepravde koja je tim ljudima učinjena u hrvatsko ime, hrvatskom rukom, na potstrek i pod zaštitom hrvatskih vojnih i civilnih vlasti (predstavljale ove hrvatski narod ili ne)«. Ističe se da »velikosrpski duh« može razbiti »jedino i samo jugoslovensko istupanje Hrvata«. U vezi s pitanjem četničkog terora odgovara se da »JVO smatra za jedan od svojih glavnih zadataka da spreći nepravedna i nerazumna krvoprolića i da zaštiti sve ispravne Jugoslovene, kako na području NDH, tako i svuda«. U odgovoru se ističe: »Tačno je da kod velikog dela Srba postoji mišljenje da su Hrvati kolektivno krivi i da treba da snose i kolektivnu odgovornost. Neka Hrvati stanu borbeno i bez rezerve uz Srbe i Slovence, neka pruže verodostojne podatke o svom nikad ne prekinutom jugoslovenskom mišljenju i osećanju, o svojoj stalnoj jugoslovenskoj borbi i o svom bratskom zalaganju za Srbe i Slovence pod ustaškom strahovladom, pa će se to mišljenje samo od sebe razbiti ili će ga JVO sa tim dokazima u rukama, razbiti«. U pogledu pitanja suradnje četnika s Talijanima i ustašama, odgovara se da JVO ne odobrava takvo držanje, te da će nosioce takve politike pozvati na odgovornost. Što se tiče odnosa prema HSS-u, navodi se da je JVO »pozvala sve što je ispravno u HSS na uključivanje u rad u okviru JVO«. Pri tome se ističe da se JVO više »pouzdaje u one elemente koji misle integralno jugoslovenski (oblik državnog uređenja nema s ovim nikakve veze), nego u one koji ističu plemenska obeležja i svoje jugoslovenstvo stavljaju pod izvesne uslove i rezerve«. U pogledu odnosa prema komunistima, navodi se kao »iskustvo i ubeđenje JVO« da se oni »moraju obesnažiti pre nego što nastupi momenat oslobođenja, jer u tom momentu treba imati slobodne ruke za mnogobrojne druge zadatke«. U vezi s organizacijom i radom JUREPO zaključuje se da ta organizacija treba da se sa svim svojim članovima »stavi pod komandu« Mihailovića. Kaže se da »sve rodoljubive snage u NDH treba ujediniti u sastavu JVO«, a one bi bile organizirane »u čisto vojničke formacije i u ostale potrebne organe«, kao što je propagandna, obavještajna, sabotažna i druge službe. U skladu s tim bi i funkcioneri JUREPO primili odgovarajuće dužnosti u JVO, koje bi odgovarale »njihovoj spremi, vrednosti i upotrebljivosti«. Komanda JVO za Hrvatsku i Slavoniju spremna je da na tom području i u Zagrebu povjeri određene rukovodeće funkcije pojedinim članovima JUREPO. Na kraju se izražava nada i očekuje da će se u Hrvatskoj organizirati jedinice JVO od Hrvata, te zaključuje da »tada prikriveni neprijatelji jugoslovenstva neće moći više da tvrde kako su Hrvati opet u suprotnom taboru, ovaj put komunističkom,. već u onom u kome su i Srbi i Slovenci, u svojoj jugoslovenskoj reorganizovanoj vojsci«.²⁵⁴

254 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 14/2, pismo od 2. U 1943. Autor pisma je vjerojatno bio Todorović

Mihailović je težio proširiti nacionalnu osnovu četničkog pokreta, koji je zbog svoje uskoće u tom pogledu otvarao niz važnih pitanja vezanih za daljnju djelatnost. Za to je postojao i poseban interes u emigrantskoj vladi, osobito one grupacije koja je zdušno zagovarala Mihailovića. Njemu se kao nosiocu resora ministra vojnog i komandanta JVO postavljao kao važan zadatak takav pravac akcije. Uspjesi u tom pogledu pridonijeli bi jačanju njegove pozicije i obratno. Mihailović je, dobivši primjerak pisma koje je upućeno JUREPO u Zagreb, odgovorio Todoroviću da se potpuno slaže s njegovom akcijom, sugerirajući da se ona nastavi s ciljem »da JUREPO što pre uđe u našu organizaciju i da se to javno manifestuje«. Na osnovi Todorovićevih izvještaja on zaključuje da je »jasno da Hrvatska ne ide putem komunizma«, zahtijevajući da se užurba akcija »da se jasno opredele uz nas i sa nama«.²⁵⁵

Međutim, ubrzo je Todorović uhapšen u Beogradu, zbog sumnji Gestapoa da je on bio povezan s otkrivenom Mihailovićevom radio-stanicom. U istrazi je, među ostalim, otkriveno da Todorović održava veze sa Zagrebom, pa je zbog toga ubrzo ondje i sproveden. U Zagrebu je uspio pobjeći iz zatvora, pa je nastavio ilegalno djelovati.²⁵⁶ Od prosinca 1942. u Zagrebu su već bili Drago Matijašić i Stanko Tončić koji su došli iz Beograda kao Mihailovićevi predstavnici. Imali su zadatak da porade na uključivanju JUREPO u četnički pokret, te da uspostave dodire s vodstvom HSS-a radi sklapanja sporazuma. S uključivanjem Todorovića, daljnja akcija je mogla biti pojačana. Ispostavilo se, međutim, da je Todorovićev kurir Radoslav Spitzer bio zapravo agent Gestapoa, te da je i Todorovićev bijeg iz zatvora bio s te strane izrežiran. Tako su u rujnu 1943. uhapšeni Todorović, Matijašić i Tončić. Prije toga, u lipnju je uhapšena veća grupa članova JUREPO u Zagrebu.²⁵⁷

255 Milovanović, »Rasulo«, n. dj., 310-311.

256 Milovanović navodi da je Todorović uhapšen u Beogradu u veljači 1943, te da je sproveden u Zagreb, gdje je ubrzo pobjegao iz zatvora. (Kao u bilj. 225, str. 308).Vjerojatno je pobjegao kasnije, u srpnju 1943.

257 Policijski ataše kod njemačkog poslanstva u Zagrebu Hans Helm javio je u Berlin, u povodu hapšenja u noći 8/9. IX 1943, da je uhapšen »rukovodeći štab Draže Mihailovića za Hrvatsku, Slavoniju, Baranju, Bačku i Banat koji su u stvari već duže vremena poznati preko uhvaćenih obavještajaca. Među uhapšenima se nalazi i rukovodilac DM«. (Prijepis dokumenta kod autora). Nijemci su Todorovića uputili u logor Mathausen.

Medu uhapšenima, pod optužbom da su pripadnici JUREPO, bili su Viktor Holjac, Đivo Tonković, Franjo Tucan, Hrvoje Macanović i dr.

S daljnjim razvojem događaja akcija JUREPO je sve više iščezavala. Njeno stvaranje kao samostalne organizacije ostalo je zapravo u začecima. Sudeći po propagandnoj djelatnosti, JUREPO se sve više uključivao u četnički pokret, zagovarajući u tom sklopu neka svoja programska gledišta. Vodstvu četničkog pokreta je odgovaralo da se ta propaganda usmjeri protiv NOP-a.²⁵⁸ Inzistiranje na propagandi JVO kao nosioca pokreta otpora nije moglo izbjeći poistovjećivanje sa četničkim pokretom. Tako je u pripadnicima JUREPO četnički pokret nalazio i svoje nove pristalice ali je proces političke diferencijacije ukazivao i na druge orijentacije. Jedan broj njih priključit će se NOP-u.²⁶⁰

258 U povodu raspuštanja Kominterne, u svibnju 1943, »Slavenski jug« je zaključivao da »komunističko vodstvo trebalo bi izbjegavati unapred sve one akcije koje proističu iz njihovog ideološkog stava i koji su u interesu partije, a nisu u interesu naroda. ( . . .) Tome imperativu Komunistička partija Hrvatske ima se pokloniti. Pokloniti ili ukloniti se«. (AH, CA, kut. 1, br. 6, lipanj 1943.). Isti kurs je vidljiv i u drugim listovima koji su kratkotrajno pokretani na liniji akcije JUREPO. List »Jugoslovenska revolucija«, koji je pokrenut kao organ »jugoslovenske revolucionarne omladine u Zagrebu«, imao je izrazito antipartizanski karakter i zagovarao politiku Mihailovića. (AIHRPH, ZB-Per-62/708). List »sloboda ili slavensko bratstvo«, koji je također pokrenut u Zagrebu, propagirao je kralja Petra, »čekanje i slušanje Draže Mihailovića«, te skori dolazak britanskih jedinica na Balkan. (AIHRPH, KP-46/391, iz izvještaja Povjerenstva CK KPH Zagreb, 1. V 1943).

259 Prema raspoloživim podacima, Todorović je 1942. održavao vezu s pojedinim oficirima iz domobranstva NDH u Zemunu, koji su ispoljavali »jugoslavensku orijentaciju«. Preko te grupe su se održavale i veze sa Zagrebom. (M i l o v a n o v i ć, »Rasulo«, n. dj., 311-313). U izvještaju obavještajnog centra NOP-a u Zagrebu, u prosincu 1943, govori se o postojanju »Jugoslavenske revolucionarne organizacije«, čiji su članovi uglavnom domobranski oficiri. Izvještaj ih predstavlja kao »jednu građansku antifašističku frakciju u Hrvatskoj«, i konstatira njihove stavove: ne identificiraju se s Mihailovićem, ali s njim održavaju veze; zastupaju antipartizanski i antikomunistički stav; smatraju da NOP i četnički pokret treba da sklope sporazum za zajedničku borbu protiv fašizma; plaše se velikosrpske ideologije i politike četnika; zastupaju federativno uređenje Jugoslavije; eksponenti su britanske politike. (AIHRPH, NG, kut. 332, f. 5, izvještaj od 7. XII 1943).

Iz raspoložive dokumentacije vidi se da je u Zagrebu došlo do okupljanja još jedne grupe koju su činili pristalice JRZ-a, JNS-a, SDS-a, disidenti HSS-a, članovi Sokola. Grupa se nazvala Jugoslavenski revolucionarni komitet. Određen broj pripadnika te grupe uhapšen je u ljeto 1943, tako da su se u zatvoru našli zajedno s pripadnicima JUREPO. Ondje su se ujedinili u novu organizaciju, »Podzemnu Hrvatsku«.

260 U obavještajnom izvještaju NOP-a u Zagrebu, 10.lX 1944, navodi se da je uspostavljen dodir s grupom pripadnika »Podzemne Hrvatske«, koja broji oko 100 ljudi, te da će ih se prebaciti na slobodni teritorij. (AIHRPH, KP-52/1082r). Jedan broj ih je došao u listopadu 1944. (AIHRPH, OS-1I83, elaborat: »Podzemna Hrvatska. Njezin postanak, rad, uspjesi i program«).

Kada je riječ o privlaćenju Hrvata u zajedničku akciju s Mihailovićevim četničkim pokretom, dodiru i sporazumu sa HSS-om trebalo je obratiti glavnu pažnju. U vodećem krugu HSS-a polazilo se od toga da je Mihailovićev pokret nosilac velikosrpskih koncepcija, tako da ne postoje važniji preduvjeti za međusobno približavanje i sporazumijevanje. Takva su gledišta svakako postojala i u emigrantskoj vladi, gdje su se oko ocjene Mihailovićeve uloge sučeljavali hrvatski i srpski političari. Jedna je strana isticala Mihailovića kao glavnog nosioca pokreta otpora, a druga je bila i za tretiranje HSS-a kao samostalnog faktora otpora.²⁶¹ Također su obje strane postajale sve svjesnije i potrebe ispitivanja mogućnosti konkretnije suradnje između četnika i HSS-a radi stvaranja zajedničkog i što šireg pokreta otpora. Tražio se kompromis. U lipnju 1942. potpredsjednik vlade Juraj Krnjević je, u svojstvu Mačekova zamjenika, objavio na Londonskom radiju posebnu »poruku za hrvatski narod u potlačenoj i raskomadanoj hrvatskoj domovini«, u kojoj je istakao značenje pokreta koji vodi Mihailović. U vezi s tim on je pozdravljao i preporučivao taj put borbe »i svima ostalim borcima koji se već aktivno bore kao i onima koji tek stupaju s odredima đenerala Mihailovića protiv zakletih neprijatelja i Srba i Slovenaca: nacista i fašista i svih onih koji ih podupiru«.²⁶² U isto se vrijeme predsjednik vlade Slobodan Jovanović obratio Mihailoviću s pitanjem da li surađuje »sa Mačekovim organizacijama«.²⁶³ Prema raspoloživim podacima, Birčanin je u ljeto 1942. pokušao uspostaviti vezu s vodstvom HSS-a u Zagrebu. To je učinio preko splitske grupe HSS-a s kojom je uspostavio dodire. Prema podatku obavještajnog centra NOP-a u Splitu, u Zagreb je putovao Šime Poduje, bivši tajnik Gradske organizacije HSS-a, da se uspostavi veza.²⁶⁴ Međutim, konkretnijih rezultata nije bilo. U vezi s uspostavljanjem suradnje četnika i HSS-a, Birčanin je u listopadu pisao Mihailoviću:

»U cilju da se pokretu, kome ste na čelu, priključe i nacionalni Hrvati, činio sam napore više od godinu dana, pa ipak nisam naišao s te strane na dovoljno razumevanja. U tom pravcu išao sam toliko daleko, da sam u svoje vreme, u tri maha, razgovarao i sa prestavnicima dr. Mačeka, sugerišući im tom prilikom potrebu da formiraju zasebne hrvatske nacionalne čete, samo da izjave, da će te čete biti u sastavu jugoslovenske vojske, kojom Vi komandujete. Stavio sam im tada do znanja da ništa nećemo imati protiv, da ti njihovi odredi, pored jugoslovenske, nose čak i hrvatsku zastavu. Oni su bili oduševljeni i sva tri puta dali su svoju potpunu saglasnost, ali na tome je i ostalo. Do danas nisu dali nikakvih rezultata.« Birčanin je također tom prilikom izvijestio Mihailovića da je jedan Mačekov predstavnik izrazio želju da neposredno razgovara s njim.²⁶⁵ Iz raspoložive dokumentacije ne može se zaključiti da je u to vrijeme bilo konkretnijeg dodira Birčanina i nekog funkcionara iz užeg vodstva HSS-a. Birčanin je po svoj prilici mislio na dodire s vodstvom organizacije HSS-a u Splitu, koji su mogli imati razinu međusobnog informiranja i eventualnih prijedloga.²⁶⁶ Svakako je postojao i dalje obostrani interes za dodire na najvišem nivou. Tako su u studenome 1942. Jevđević i Baćović obavijestili Mihailovića da je u Split došao Mačekov delegat radi razgovora s Birčaninom, ali razgovora nije bilo zbog njegove bolesti, koja ga je »onesposobila za uspješan rad«. ²⁶⁷

261 J e l i ć – B u t i eć, Hrvatska seljačka stranka, n. dj., 72 i d.

262 Isto, 83. '

263 Zbornik dokumenata NOR-a. XIV/1, 836. U studenome 1942. u Bern je, preko Rima, stigao Meneghello Dinčić, koji je polovicom godine napustio Split. Dinčić je u svom izvještaju za jugoslavensku vladu, među ostalim, isticao da borbu protiv Talijana vode samo partizani, koje čine i Srbi i Hrvati. »S druge strane«, navodio je Dinčić, »četnici u Dalmaciji i Hercegovini isključivo Srbi - sarađuju sa Italijanima u borbi protiv partizana i ne istupaju više protiv ustaša«. Takva politika se vodi u ime Mihailovića. Dinčić je upozoravao da takva situacija »može imati teške posledice« i tražio da vlada intervenira. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 851).

264 AIHRPH, OS-6/623.

265 »Dužan sam«, zaključuje Birčanin, »da Vam na sve ovo skrenem pažnju i da Vam na sve ovo skrenem pažnju i da Vas umolim, da prema tom delegatu Mačekovom, ako još nije stigao do Vas, ne budete i suviše otvoreni kad dođete. Po mom najdubljem uverenju ogroman broj Hrvata neće tamo gde su Srbi«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 673-674, pismo od 20. X 1942).

266 Prema podatku u jednom dokumentu, u obliku biltena datiranom 24. I 1943, koji je potisao »srpski nacionalni komitet u Splitu«, četnici su predstavnicima HSS-a i jugoslavenskih nacionalista formulirali prijedloge za suradnju s ovim zahtjevima: »1. Hoćemo dinastiju sa kućom Karađorđevića. II. Vojno vodstvo pod komandom đenerala Mihailovića. III. Nikakva organizacija vojne prirode ne smije se vršiti bez odobrenja vodstva četničke organizacije«. Radi uspješne suradnje dopuštana je i mogućnost osnivanja posebnih vojnih organizacija za Hrvate, ali pod vodstvom Mihailovića. (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 8/2).

267 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 735. Moglo bi se tek pretpostaviti da je tada u Splitu boravio Ivanko Farolfi, koji je u vodećem krugu HSS-a od kraja 1941. smatran glavnom osobom za organizacione poslove stranke.

Prema raspoloživim podacima, Mihailovićev delegat Matijašić u Zagrebu tek je u ožujku ili travnju 1943. razgovarao s Farolfijem, ali konkretan sporazum nije postignut. Farolfi je izrazio načelni pristanak za određeni sporazum.²⁶⁸ Razgovore je zatim s Farolfijem nastavio Juraj Gattin, koji je kao Mihailovićev emisar došao u Zagreb krajem svibnja 1943. god. On je prethodno nastojao doti u dodir s Košutićem, ali nije uspio.²⁶⁹ Ni ovaj put nije bilo nikakva konkretnijeg dogovora. Farolfi je u ime vodstva HSS-a izražavao određene ograde oko nekih pitanja, među ostalim, i prema samom Mihailoviću, kao odgovornom za četnički teror nad hrvatsklm stanovništvom. To je vrijeme kada je od vodstva HSS-a vidljivije došla do izražaja određena distanca prema četničkom pokretu i Mihailoviću. Kosutić je u ožujku 1943. u poruci koju je uputio Krnjeviću među ostalim sugerirao da »Mihailovića kod Hrvata ne treba forsirati, jer je obeležen kao Velikosrbin i njegova akcija da se ograniči samo na srpske krajeve« . Takva su se gledišta reflektirala i u ilegalnoj štampi HSS-a. Tako je »Pravica«, sredinom 1943. godine, pisala da četnici djeluju pod okriljem Talijana, koji ih ne samo »naoružavaju, hrane i plaćaju, već ih i inače pomažu u rijihovu radu na istrebljenju svega što je hrvatsko«. U vezi s tim isticalo se da je četnicima »glavna misao osveta a cilj Velika Srbija«.²⁷¹ Također je neposredno nakon Košutićeve poruke Krnjević poslao vodstvu HSS-a pismene upute za. daljnje držanje i političku akciju. o odnosu prema Mihailoviću on je poručivao: »Draža je velikosrbin i na njemu se zasnivaju sve nade velikosrba. Mi činimo sve moguće, da se eliminira ili da se stavi u svoju kolotečinu. Britanci za sada trebaju Dražu. Oni drže kod njega puk. Bailey-a. Treba izaslati kod Draže jednog spretnog i pouzdanog našeg čovjeka, kako Saveznici ne bi bili jednostrano obavješćivani o Dražinim pothvatima i djelima«.²⁷²

268 Kao u bilj. 261, str. 112.

269 U jednom izvještaju iz Zagreb a, 21.VI1943, konstatira se da »sa strankinim predsednikom apsolutno je nemoguće bilo kome doći posredno li neposredno u vezu«. Navodi se da Maček ima »ovde dva legitimna predstavnika«. (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 45/2, dokument je potpisan sa »Šašić«).

270 Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943-1945, dokumenti, priredio B r a n k o P e t r a n o vi ć, Beograd-Zagreb 1981, 53-54.

271 AIHRPH, ZB-Per-65/774.

272 Kao u bili. 261, str. 112-113.

Svi su ti momenti mogli utjecati na daljnje odugovlačenje mogućeg dogovora, što je došlo do izražaja i u daljnjim susretima Gattina i Farolfija. Ovaj se načelno izjašnjavao za određeni sporazum, ali je odugovlačenje bilo glavna taktika u daljnjim dodirima. Ipak su rezultat tih razgovora u jesen 1943. bili pismeni nacrti sporazuma. Tako su u jednom dokumentu formulirani prijedlozi »izaslanika Vrhovne komande jugoslavenske vojske u otadžbini«, s kojima su bili upoznati predstavnici HSS-a. Prema tim bi se prijedlozima »imala izvršiti koordinacija svih napora na Srpskoj i Hrvatskoj strani u svrhu: da se što efikasnije sprovede zajednička borba protiv okupatora i njihovih pomagača, te da se predvide prve predmjere kako bi se spriječile pojave, koje bi mogle ići u prilog razornih naših neprijatelja«. Da bi se to postiglo, HSS bi trebalo da prizna tu vrhovnu komandu; »da se osnuje Hrvatska nacionalna vojska (domobranstvo)« pod vrhovnom komandom, koja bi bila »dio jugoslavenske oružane sile (potpuno odvojena od domobranstva NDH, s Komandom smještenom eventualno u šumi)«; da HSS uputi poziv oficirima da se stave pod tu komandu, i »da preko svojih područnih organizacija mobilizira ljudstvo, koje će se staviti na raspoloženje ovoj komandi«. Ta bi »Hrvatska vojska Jugoslavenske oružane snage« imala zadaću »da na području Hrvatske u odlučnom času skrši otpor okupatora i njihovih pomagača, kako saveznici ne bi naišli na otpor pri svom nastupanju, te da na svom području preuzmu vlast«. Zauzvrat, vrhovna komanda se »obavezuje, da Srpska vojska Jugoslavenske oružane sile neće preći granicu teritorije, na kojoj u tom času bude preuzela vlast Hrvatska vojska kao dio Jugoslavenske oružane sile«. U dokumentu potom slijedi saopćenje, po kojemu se vodstvo HSS-a slaže s iznesenim prijedlozima, ističući da je »U više navrata ranije pokušalo da dopre do koordinacije Hrvatskih i Srpskih nacionalnih akcija u borbi protiv okupatora«. Iznose se i prijedlozi u vezi s komandnim kadrom; »Komandi Hrvatske vojske podređuju se svi odredi nacionalni na njenom teritoriju, a koji stoje pod komandom V. K. (vrhovna komanda, op. F. J. B.), kao i svi četnici (u koliko nisu u službi okupatora)«; u suprotnom trebaju se »povući sa ovog teritorija«, a ako se na to ne odazovu, s njima će se »postupati kao s neprijateljima«; prihvaća se prijedlog da se oficirima uputi poziv i u vezi s angažiranjem organizacija HSS-a na mobilizaciji ljudstva.²⁷³

Od tog projekta, međutim, nije se dalje otišlo. Vodećem krugu HSS-a nije odgovarao, a pregovori su uskoro prekinuti, među ostalim, i zbog spomenutog hapšenja Mihailovićevih predstavnika u Zagrebu. No, bez obzira na to, razvoj događaja je jasno potvrđivao da su težnja i HSS-a i četnika bile daleko od stvarnih mogućnosti.

Kada je riječ o prikazanim problemima širenja osnove četničkog pokreta, onda je Mihailović bio u prvom redu zainteresiran da se u Hrvatskoj stvaraju i vojne jedinice sastavljene poglavito od Hrvata. Njih bi se predstavljalo kao da djeluju u sastavu JVO. U vezi s tim je kao prvi korak poduzeta akcija da se uz oficire Srbe angažiraju i Hrvati. U sklopu Birčaninove akcije okupljanja oficira, koji su upućivani u Dinarsku diviziju, uključivali su se i oficiri Hrvati. Jedan od prvih bio je major Marin Stude (pseudonim: Milan Milanović). Akcija, koju je provodio Birčanin oko vrbovanja oficira, bila je zapravo potpuno legalna. Oni su redovno, tj. poštom, dobivali pozive za odlazak u štab Dinarske divizije.²⁷⁴ Na osnovi Mihailovićeve direktive Baćoviću, u vezi s učešćem četnika u spomenutoj operaciji »Albia«, dalo bi se zaključiti da je on polagao velike nade u uključivanje Hrvata u četničke jedinice. On je, naime, izdao naredbu da se u stvaranju »kanala za vezu sa Dinarskom divizijom«, koji, prema njemu, omogućuje spomenuta operacija, pored četničkih postavi »i hrvatske odrede kojima na čelo staviti hrvate oficire koji su se ranije stavili vojvodi (Birčanin, op. F. J. B.) na raspoloženje«.²⁷⁵ Očito se, međutim, njegova želja nije ostvarivala ni izdaleka onako kako je zamišljao. U Splitu su se u Birčaninovu akciju oko vrbovanja Hrvata posebno uključili pojedini jugoslavenski nacionalisti. Pojačana je i propaganda. U listopadu 1942. godine je pokrenut list »Krik iz jama«, koji su uređivali Alfirević i Vilović.²⁷⁶ Pojedini Hrvati izražavaju svoju privrženost Birčaninu prijelazom na pravoslavnu vjeru.²⁷⁷ I to je bio jedan od momenata podvajanja među splitskim jugonacionalistima.

273 AIHRPH, NG, kut. 425. Autor nacrta je po svoj prilici bio Gattin, a ne predstavnik HSS-a, kako je to autor ove monografije konstatirao u svojoj navedenoj knjizi: Hrvatska se/jačka stranka, n. dj., 115. Sačuvan je još jedan tekst u obliku nacrta, koji je mogao biti početna osnova za sporazum. (AIHRPH, KP-76/2272). Sadržaj tih dokumenata mogao je biti formuliran na osnovi gledišta koja su izražena u razgovorima između Gattina i Farolfija, a nekima od njih je prisustvovao i Mirko Pandaković. 274 AIHRPH, OS-7/714, izvještaj »Marka«, 3. VII 1942. Komanda bosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih odreda Jugoslovenske vojske, slala je u studenome 1942. oficirima i podoficirima u Splitu pisma u kojima im je u ime Mihailovića naređivano da se stave na raspolaganje toj komandi i u roku od 24 sata budu spremni za pokret. Obećavana im je dnevnica od 200 lira i materijalno osiguranje obitelji. Pozive su potpisivali pukovnik Uzunčević i kapetan Mladen Kostić. (AIHRPH, OS-7/716, izvještaj iz Splita, 2. XII 1942; KP-320/4684, izjava jednog od pozvanih podoficira, 21. XI 1942). Jevđević je zastupao gledište da je iz Splita potrebno upućivati oficire i u Hercegovinu. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 291).

275 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 614-615.

276 List je raspačavan legalno, po kućama, školama, poštom. (A n t e K i s i ć. Ljetopis grada Splita, 1943, str. 108, Muzej narodne revolucije, Split).

277 U spomenuti Vilovićev izvještaj od 1. III 1943. Mihailoviću. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 772-773). I

U Birčaninovoj akciji okupljanja Hrvata u četničke jedinice - koja se poglavito vodila u Splitu - osobito se zauzimao Stude. Prema Vilovičevim podacima, on je u ranu jesen 1942. zajedno »s kapetanom Vojmilom Alfirevićem i potporučnikom Mateom Amatom, pristupio Vojvodinoj osnovi okupljanju jugoslovenske legije, koja bi ušIa kao hrvatski borci u četnicke redove.«Vilović navodi da je ta njihova akcija »bila svugdje paralizovana od jugoslovenskih nacionalista potpuno«, pri ćemu je mislio na Bartulovićevu grupu. Ipak je, ističe Vilović, »imala izvestan uspeh« u Splitu i blizoj okolici. Riječ je o stvaranju »prve čete«, koja je sa spomenutim oficirima otišla u Dinarsku diviziju.²⁷⁸ Birčanin je bio osobito zainteresiran za nove akcije u tom pravcu.²⁷⁹

278 Ta je jedinica 7. XII 1942. otišla iz Splita u Kosovo. (AIHRPH, NG, kut. 425, elaborat: »Aktivnost i rukovodstvo četničkih organizacija u Splitu tokom okupacije«). Vilović navodi da su »sva trojica oficira i skoro 90% prve čete krenuli (su) u četničke redove kao - pravoslavni«. (Kao u bilj. 277, str. 773). »Krik iz jama«, 12. i 24.XII 1942., objavio je vijesti o odlasku »prve čete« iz Splita i okolice, u kojoj su u »ogromnoj većini rođeni Hrvati «. G i z d i ć, Dalmacija 1942, n. dj., 721, navodi da se radi o grupi od 40 omladinaca.

279 U izvještaju štaba Dinarske četničke divizije, koji je Đujić uputio Ivaniševiću kao načelniku štaba komande bosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda, 28. II 1943, u vezi s ocjenom političke situacije navodi se: »Odnosi sa Hrvatima, koji se nisu ogrešili o srpski narod, nastoje se produbiti i učvrstiti. U tom cilju ovih dana će doći na teritoriju ove Oblasti 100 nacionalista Splićana, koji će nastojati da uspostave vezu sa selima oko Promine, koja su dobro naoružana«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 303). U izvještaju PK KPH za Dalmaciju Centralnom komitetu KPH, 17. V 1943, navodi se da četnici stalno vrbuju omladinu, te se računa da ih je iz Splita i okolice u četnike »otišlo od početka do danas oko stotina«. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 6, str. 116).

Inače od ljeta 1942. ima sve više pritužbi na Birčanina i njegov rad. Stvara se nezadovoljstvo dotadašnjim radom četničkog centra u Splitu, za što je glavna odgovornost pripisivana Birčaninu. U stvaranju atmosfere optužaba i nepovjerenja prema njemu prednjačili su pojedinci koji nisu pripadali Birčaninovu najužem krugu, tj. oni koje je on na svoj način udaljivao i onemogućavao u ispoljavanju njihovih ambicija. Birčaninom su bili nezadovoljniji i najviše su ga kritizirali pojedini oficiri. Glavna se pritužba odnosila na vojnu organizaciju. Zastupalo se gledište da bi Birčaninov štab trebao da bude u sjevernoj Dalmaciji, gdje bi se neposredno radilo na terenu u vojnom organiziranju četnika.²⁸⁰ Birčanin je, inače, bio osjetljivi tast na držanje pojedinih četničkih funkcionara. Pogotovu ako je smatrao da se pojedini postupci i akcije vode mimo njega, tj. da pojedinci time ne uvažavaju njegovu funkciju. Zbog toga je u nekoliko navrata nudio Mihailoviću ostavku na položaj komandanta »zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda«. U kolovozu 1942. Ostojić je, kao Mihailovićev izaslanik, imenovao četničke komandante u istočnoj Bosni i Hercegovini, a pri tome se nije konzultirao s Birčaninom. On je uvrijeđeno zaprijetio da će podnijeti ostavku Mihailoviću, ističući da ne želi imati ulogu »nekakvog dekorativnog komandanta«.²⁸¹ U vrijeme priprema četničke ofenzive u zapadnu Bosnu, Birčanin je, ponovo uvrijeđen, obavijestio Mihailovića da daje ostavku na položaj. Jevđević, Grđić i Šoškić obavijestili su ga da su iz Mihailovićeva štaba upućeni oficiri da rukovode tom operacijom, a on je to protumačio kao sumnju u njegovu sposobnost. Mihailoviću se žali da je to znak nepovjerenja prema njemu i njegovim oficirima, te ističe da je on tu operaciju »po sopstvenoj inicijativi i bez ičije pomoći sam pripremio i politički i vojnički«.²⁸² Ispostavilo se da glavne pritužbe na Birčanina dolaze od Grđića i Jevđevića. Dajući podršku Birčaninu, Mihailović je isticao »neskromne ambicije« ove dvojice. Kada je u prosincu 1942. godine bio kod Mihailovića, Grđić je izjavio da je Birčanin jako bolestan i da ne može obavljati dužnost komandanta. Mihailović je sugerirao Grđiću da pomogne Birčaninu u svojstvu njegova zamjenika. Grđić je nastojao to iskoristiti, pa je zahtijevao od Mihailovića i »specijalan dekret za odvojeni rad u Lici«. Ta je njegova težnja izražavala protivljenje i Mihićevoj ulozi komandanta četničkih jedinica u Lici. Mihailović je stoga bio nezadovoljan Grđićem. Izrazio je Birčaninu uvjerenje da Grđić i Jevđević pletu »mahinacije« oko njih dvojice »i celog pokreta«, ali da bi trebalo prešutjeti zbog opasnosti »cepanja nacionalnih snaga«.²⁸³ U tome je Birčanin podržao Mihailovića. Svakako je mogao biti zadovoljan što u sukobu sa Grđićem i Jevđevićem ima Mihailovićevu pomoć.²⁸⁴ Grđić je, međutim, dobio podršku pojedinih grupa u Splitu i Sušaku, koje su također bile nezadovoljne Birčaninom. Konstatirano je da je imao podršku Bartulovićeve grupe, s kojom je radio na stvaranju JUREPO. Jedna grupa aktivnijih četnika, za koje se, prema nekim podacima, može pretpostaviti da su činili Srpski nacionalni komitet u Splitu, uputila je Birčaninu posebno pismo u kome je izražavala svoje nezadovoljstvo djelovanjem njegova štaba, koje ima teže posljedice za razvoj situacije u Splitu. Ističući da »tumače raspoloženje svih dobromislećih Srba« u Splitu, te izražavajući poštovanje prema Birčaninu, oni su mu davali do znanja da on zbog bolesti nije u stanju da dobije »pravu sliku događaja i potpun pregled elemenata potrebnih za pravilno komandovanje i vođenje«. Izražavajući potpuno nezadovoljstvo ljudima oko Birčanina, isticali su da oni vode četničku organizaciju »iz temelja pogrešnim principima«. Radi izlaza iz nastale situacije predlagali su Birčaninu stvaranje šireg rukovodećeg organa. Bio bi to »jedan politički odbor koji će sačinjavati veći broj raznovrsno obrazovnih Srba« u Splitu i koji će zajedno s Birčaninom biti odgovoran »za vođenje naše narodne borbe u ovim sudbonosnim časovima«. Taj bi odbor trebao vršiti i utjecaj na »vođenje vojne strane«.²⁸⁵ Tu je akciju podržao i Srpski nacionalni komitet u Sušaku, koji je uputio pismo komitetu u Splitu, tj. njegovu predsjedniku đoroviću. U pismu se brani Grđićev »nacionalni rad« i zahtijeva »da se samo njemu prizna voćstvo za nas sektor, jer mi samo njega kao vođu znamo i priznajemo«. Potpisnici su odricali bilo kakvu podređenost Birčaninu i zahtijevali istragu nad njegovim postupcima. Posebno se to odnosilo na zahtjev da se utvrdi kako je od Birčanina Grđiću »izraženo nepoverenje i uz to protiv njega upućena gruba optužba italijanskoj komandi, iako je baš on bio onaj koji je prvi predložio i uspostavio s njom časnu i iskrenu saradnju korisnu za nas napaćeni srpski narod«. U pismu se navodi da je Birčanin pokušao da »ukloni« Grđića s mjesta »opunomoćenog predstavnika našeg komiteta pri ovdašnjoj Vrhovnoj komandi italijanskih oružanih snaga za Sloveniju i Dalmaciju«.²⁸⁶

. 280 U kolovozu 1942. Baćović je upozoravao Ostojića da »pojedini oficiri negoduju protiv Štaba Vojvodinog s tim da taj štab ništa ne radi nego u Splitu kupa se i juri kurve. Mišljenja sam da biste trebali narediti da taj Štab što pre ode za Dinaru i sa ljudima radi na terenu«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 486). U pismu Mihailoviću, sredinom kolovoza 1942, Baćović je zamjerao Birčaninu da njegov štab troši mnogo novaca. (Isto, 533).

281 Isto, 583-585, Birčaninovo pismo Ostojiću, 31. VIII 1942.

282 Isto, 788-790, radiogram Mihailoviću, 20. XII 1942. Mihailović je u radiogramu idući dan uvjeravao Birčanina da je odluku donio »usled nedovoljne ili pogrešne obaveštenosti«, te da je ne smatra konačnom. Ispričavao se da je uputio samo svoga delegata, dok Birčanina i dalje smatra komandantom. (Isto, 783-784). Spor oko rukovođenja riješen je na zadovoljstvo Birčanina. Ostojić je obavijestio Birčanina preko načelnika njegova štaba Ivaniševića, da operacijom rukovodi Mihailović preko Ostojića, a da Birčanin rukovodi »na svojoj zoni preko svoga štaba na terenu«. (Isto, 812, radiogram Ostojića Mihailoviću, 30. XII 1942; XIV/2, 36, radiogram Birčanina Mihailoviću, 8. I 1943).

283 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/l, 807-808, Mihailovićev radiogram Birčaninu, 31. XII 1942.

284 U radiogramu Mihailoviću, 8. I 1943, Birčanin je javljao: »Posto su najzad otkrivene zakulisne radnje izvesnih ljudi koji su želeli da između nas po stave jaz, ja Vas nepokolebljivo uveravam da više nema sile koja će me od Vas rastaviti. Grđić, koji se još zadržava u Splitu, vodi kampanju protiv organizacije i mrzi mene lično. Jevđević ga pomaže u tom poduhvatu.« Također je obavijestio Mihailovića da je Grđića »razrešio dužnosti nacionalno političkog poverenika za ličku oblast i to treba tako da ostane«.(Isto, XIV/2, 36-37). U pismu Mihailoviću, krajem siječnja 1943, Jevđević se vrlo nepovoljno izražavao o Birčaninu: »Vojvoda je usled bolesti vrlo nepristupačan. Kreirao je neki dvor u stilu Luja četrnaestog, deli guvernerstva, za budućnost pojedinih pokrajina .ima dvorsku kliku i uopšte radi neodmereno. Kako usled bolesti nikada nije išao na teren, on o svim stvarima ima predstave koje mu servira najbliža okolina. Ivanišević je arievista čiste kivi, koji ne bira sredstva da pod vojvodinom firmom provodi svoje namere lične prirode«. (Isto,142).

285 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 46/1, pismo od 31. XII 1942. Pismo su potpisali: Ante Cettineo, Marko Stojanac, Radoslav đorović, Ivo Miović, Vlado Matošić i Aćim Čavlina.

286 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 28/3. Pismo su potpisali: Đuro Vukelić, Špiro Jokić, Niko Maskarić, Branko Mašić.

Grđić je svakako bio najuže povezan s akcijama protiv Birčanina. Bilo je to vrijeme kada je Birčanin, shrvan bolešću, zapravo potpuno napustio obavljanje svoje funkcije. Zbog toga se računalo i s mogućnošću njegova smjenjivanja, ili pak pojačanog pritiska na njegov najuži krug.²⁸⁷ Svakako je u akciji organiziranja JUREPO Grđić stvarao i znatno siru opoziciju protiv četničkog rukovodstva u Splitu, dobivajući podršku i grupe jugoslavenskih nacionalista.²⁸⁸

287 U spomenutom izvještaju Mihailoviću, Vilović navodi da je Birčanin u studenome odredio svoje zamjenike: za obavljanje »političkih poslova« određeni su Urukalo i Alfirević, a za »vojne poslove« kapetani Ivanišević i Kostić. On navodi da je ta odluka dala »povoda posebnoj hajci« na Birčaninove zamjenike. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 773).

288 Vilović navodi da su Grđićevi pristaše u Splitu propagirali da će nakon Birčaninove smrti on postati »politički vojvoda«, a njegov pomoćnik Bartulović. (Isto, 774).

Birčanin je umro 3. veljače 1943. u Splitu. Njegov pogreb imao je i karakter svojevrsne četničke političke manifestacije.²⁸⁹ Okolnost da se u tom momentu u Splitu okupilo vise četničkih rukovodilaca mogla je još više podgrijati rasprave o Birčaninovim nasljednicima i povećavati napetost u sukobima zainteresiranih strana i pojedinaca. Mihailović je ubrzo na raniju Birčaninovu sugestiju imenovao za njegove nasljednike Jakšu Račića, Sergija Urukala i Silvija Alfirevića.²⁹⁰ Također je naredio da Ivanišević i dalje ostane načelnik štaba u Splitu i da surađuje s Baćovićem i Đujićem. Istodobno je izrazio mišljenje da bi trebalo izvršiti reorganizaciju, tj. odvojiti u zasebna podrucja Dalmaciju, Liku i Kordun, te zapadnu Bosnu. Svako bi područje imalo svoga komandanta.²⁹¹ Kombinacije oko imenovanja pojedinaca na te položaje izazvale su nezadovoljstvo i reagiranje pojedinih drugih četničkih rukovodilaca. Grđić je i dalje bio nezadovoljan tretiranjem njegova položaja. Mihailović ga je imao na umu za Bjelajčeva pomoćnika, »ali sa ograničenim pravima«.²⁹² Da je Grđić nastavio svoju akciju, pokazala su reagiranja s više strana. Mihailović je preko Ivaniševića nastojao dati do znanja da »u pogledu zakulisne borbe za vlast u Splitu« ni jedna odluka koju donose pojedinci nema vrijednosti bez njegova odobrenja. »Grđićeva akcija«, isticao je, »najmanje je opasna, jer on nema vojske, pa može da politizira koliko god hoće, to našu stvar ne dovodi u krizu.«²⁹³ Đujić je Mihailoviću optuživao Grđića da je »proglasio sebe za političkog«, a Bjelajac »za vojničkog naslednika Birčanina«, zaključujući da je njima »sada ovo glavna briga«.²⁹⁴ U isto vrijeme je Ivanišević obavještavao Ostojića da su Grđić i Bjelajac od svih najviše uključeni u »zakulisnu igru i borbu o vlast« nakon Birčaninove smrti. Navodi da su se »proglasili za vojnopolitičke vođe Like«, čime su uzurpirali Mihićevo područje i pola Đujićeva. Ističe da su se proglasili za »naslednike vojvodine, što su saopštili javno kako narodu u Lici, tako i italijanskoj komandi«.²⁹⁵ Osobito se pogođenim osjetio Mihić, koji je također Grđića i Bjelajca optuživao kao glavne nosioce kampanje protiv njega. U posebnoj »naredbi«, koju je u povodu toga izdao, Mihić je obavještavao da se povlači »iz redova četnika« i da svoju funkciju komandanta Ličke oblasti predaje Đujiću. On je optuživao Grđića za intrige i spletke u Sušaku i Splitu, a Bjelajca za vrlo slab rad na organizaciji četničkih jedinica u Lici i Gorskom kotaru. Ističući da je Bjelajcu kao svom pomoćniku potčinio na tom području sve četničke vojne snage, Mihić ga je optuživao da »on iz zone Otočac nije makao iako je dosta često išao na Sušak«. Zbog toga je glavni posao, kako navodi Mihić, pao na njega samoga, tako da je od studenoga 1942. bio u pojedinim mjestima na spomenutom području (Gomirje, Ogulin, Plaški).²⁹⁶ Osjećajući se zbog akcije Grđića i Bjelajca potpuno potisnutim, Mihić je napustio Knin, u kome se nalazio u toku veljače 1943, i preko Splita vratio se u Sušak. Bio je to zapravo kraj njegove aktivnosti u četničkom pokretu.²⁹⁷

289 Na sahrani Birčanina, 4. veljače, bio je veći broj četničkih prvaka, od kojih su neki posebno radi toga došli izvana. Baćović je iz Knina došao s odredom od 100 naoružanih četnika. Više podataka o tome donosi se u nekoliko dokumenata: Izvještaj župe u Omišu, 10. II 1943. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 664-665); radiogram Jevđevića Ostojiću, 7. II 1943. (Isto, 751); pismo Ivaniševića Ostojiću, 26. II 1943. (Isto, 757); radiogram Đujića Mihailoviću, 3. III 1943. (Isto, 780). U povodu Birčaninove smrti posebno je pisao »Krik iz jame« 6. II 1943. (AIHRPH, ZB-Per-63/713).

290 Iz pisma, koje je Račić poslao Mihailoviću, 25. III 1943, vidljivo je da su postavljeni 13. II radiogramom, o čemu ih je obavijestio Ivanišević. Račić navodi da je Mihailović sugerirao da se njihov rad »održi u tajnosti, jer će samo tako moći da očekuje uspjeh«. (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 29/2).

291 Za komandanta područja Like i Korduna predviđen je Bjelajac, za zapadnu Bosnu Boro Mitranović, dok je za područje Dalmacije Mihailović dvojio oko postavljanja Đujića. U vezi s tim imenovanjima Ostojić je izrazio Mihailoviću mišljenje da Đujić »nije za velike stvari«, ali bi mogao prihvatiti spomenutu funkciju uz pomoć majora Stude i kapetana Šoškića. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 206, 208, 235).

292 Isto, 208. Ostojić se složio s Mihailovićevom sugestijom da Grđić »može da sarađuje sa Bjelajcem«, ali bez ikakve punomoći, tj. funkcije »poverenika«, navodeći da su Grđić i Jevđević taj položaj »protumačili kao ministar za zonu gde rade, i užasno ometaju rad komandanata«. (Isto, 235).

293 NOB u Dalmaciji, 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 755.

294 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 244.

295 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 757, pismo od 26. II 1943.

296 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 259-266, Mihićeva naredba od 24. II 1943.

297 Isto, 266; NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj.5, 757, pismo Ivaniševića Ostojiću, 26. II 1943.

To potvrđuje da je pitanje Birčaninova nasljednika postalo vrlo akutno i da ga Mihailović treba što prije riješiti. On je na to mjesto krajem travnja 1943. imenovao Mladena Žujovića, koji je u Split došao 10. svibnja.²⁹⁸ Kako je već rečeno, Žujović je kao član Centralnog nacionalnog komiteta bio jedan od najbližih Mihailovićevih suradnika. Na novoj funkciji predstavio se kao »delegat Vrhovne komande za zapadnu Bosnu, Liku i Dalmaciju«, tj. neposredni delegat Mihailovića kao ministra u izbjegličkoj vladi. Ta je funkcija upućivala i na zagovaranje novog kursa u organizaciji četničkih snaga. U jednoj od svojih naredaba Žujović je izdao direktivu da sve četničke jedinice u Dalmaciji i zapadnoj Bosni »ulaze u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini«, na čelu s Mihailovićem kao ministrom i načelnikom štaba Vrhovne komande.²⁹⁹ Bila je to tvrdnja da se četnički pokret postavi na širu osnovu, a na čemu su, kako je prikazano, radili Mihailovićevi predstavnici i u Zagrebu. On je namjeravao pozvati na suradnju sve političke grupacije i istaknute pojedince. Pozivao je aktivne i rezervne oficire i tražio od njih da se odazovu pozivu emigrantske vlade odlaskom u Dinarsku diviziju.³⁰⁰

298 Uoči odlaska u Split, Žujović je, inače rezervni poručnik, proizveden kraljevom naredbom u čin potpukovnika. Predstavljao se i kao potpukovnik Ačimović.

299 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 7, 990.

300 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2; 887-898, pismo Žujovića Mihailoviću, 6. VIII 1943.

U težnji za ostvarivanjem zamišljenog kursa Žujović se istodobno suočavao s problemima vezanim uz četnički centar u Splitu. Situaciju koju je zatekao u Splitu ocijenio je u mnogočemu nepovoljnom i otežavajućom upravo za provođenje nove politike. Izvještavajući Mihailovića u vezi s tim, on je dao potpuno negativnu ocjenu Birčaninova štaba u Splitu i Đujićeve divizije. Prema njegovoj ocjeni, u Splitu je »postojao jedan omrznuti četnički forum«, koji je životario, tako da je u političkom pogledu situacija »bila takva da je četnistvo predstavljalo ruglo«. »U vojničkom pogledu,« isticao je, »sem loše formirane, rđavo naoružane, nedisciplinovane i ljene dinarske divizije, nije postojalo ništa. Vojni štab u Splitu pravdao je svoje postojanje tobožnjom vezom sa Italijanima a ona se praktično svodila na lak, bezbrižan i provokatorski život oficira (Ivaniševića, Kostića, Šoškića i dr.) koji su živeli raskošno, putovali slobodno, ne radeći apsolutno ništa.« Prema Žujovićevoj ocjeni, Talijani su »tolerirali srpsku pa čak i velikosrspku politiku koja je u jednom inače jugoslovenskom čak i antihrvatskom gradu bila odvratna«. »Velikosrpstvo« su predstavljali Alfirević i Vilović. a Dinarskoj četničkoj diviziji, Žujović navodi da su njeni izvještaji »ako ne čista izmišljotina a ono potpuna preteranost«, a njeno brojno stanje mu je nepoznanica. Pretpostavlja da ima oko 3000 boraca. »Vojska je uglavnom sedela u žicama i sarno povremeno odlazila u tzv. akciju čišćenja terena. Krvavi experimenti ponavljali su se dosta često ali niko nije iskorišćavao bolna iskustva svake od tih akcija. Poslije svakog čišćenja trupe su se vraćale u žicu a partizani se vraćali na stara mesta. I kakogod što su Italijani pogrešno radili, držali se žice a teritoriju napuštali partizanima, tako su radili i naši s tom sarno razlikom što su povremeno lzlazili iz žica i vodili borbe sa partizanima u kojim je akcijama često učestvovala i talijanska vojska. Kako je svaka od tih akcija bila popraćena pljačkom pa i zločinima to je svet, iz tog razloga smatrao četnike običnim zločincima i tuđinskim plačenicima.«

Žujović je izdao naređenje četničkim jedinicama da izrade žigove s natpisom: »Jugoslovenska vojska u otadžbini«, a iznad naziva svoje komande, s objašnjenjem da su oni »državna vojska«, u koju će se »četnici pretopiti i dosadašnji naziv izgubiti kad zato dođe momenat«. Molio je Mihailovića da donese u vezi s tirn jedinstveno naređenje za sve »prečanske krajeve«, u kojima je četništvo »sinonim skoro razbojničke bande«.

Poklanjajući naročitu pažnju gradovima, posebno Splitu i Šibeniku, Žujović je u svojim »širokim konsultacijama«, isključujući jedino, kako kaže, katoličko svečenstvo i »zagrižene« Hrvate, veliku brigu usmjerio na »tzv. jugoslovene tj. Hrvate patriote koji su tražili da pomire njihovu krvnu pripadnost sa njihovim srcem na taj način što su se izjašnjavali za unitarizam a ukoliko u tome ne uspeju onda za pripadnost srpskoj jedinici. Pošto oni nemaju iluzija da do unitarizma ne može doći i da se federacija nameće, da će štaviše biti nametnuta, njih treba smatrati ljudima vezanim za Beograd«.³⁰¹

Žujović je istodobno radio na osnivanju novog političkog rukovodstva u Splitu, što se za njega nametnulo kao glavni zadatak nakon porazne ocjene zatečenog stanja. S obzirom na tu ocjenu ima novu koncepciju koju je najavio, to je značilo da je trebalo okupiti i nove ljude; tj. one koji su bili u drugom političkom planu za vrijeme Birčanina. Krajem svibnja održan je u Splitu osnivački sastanak tog organa Žujović je obavještavao Mihailovića da je riječ o »sastanku prijatelja, koji predstavljaju konstruktivni i rodoljubivi deo Splita oba plemena (.. .).« Sastanku su prisustvovali i »vojni komandanti«, a predsjedavao mu je Račić. Na sastanku je -kako navodi Zujović - među prisutnima bila »velika većina istaknutih intelektualaca i javnih radnika«, i dana je puna podrška „ispunjenju svih zadataka« koje treba da izvrši JVO pod Mihailovićevom Komandom.³⁰² Mihailović je dao punu podršku tom Žujovićevu osnivanju »patriotskog foruma«, zahtijevajući da se svakako privuku predstavnici HSS-a i SDS-a.³⁰³ »Patriotski forum«, kako ga je Žujović nazvao, sastojao se od »užeg« i »šireg« odbora. U »uži« odbor su ušli: Niko Bartulo-vić, Zvonko Šimunić, Marko Stojanac, Vlado Matošić, Duje Ivanišević. »Širi« su odbor činili: Niko Markov, Aćim Čavlina, Jovo Margetić, Roko Čulić, Zvonko Murat, Vjekoslav Laus, Ivo Čičin Šain. Generalni sekretar je postao Nenad Grisogono. »Cilj ovoga odbora,« pisao je Žujović Mihailoviću, »sastoji se u tome da propagandom i akcijom u narodu rehabilitira četnike i potpomogne obrazovanje vojnih organizacija u Splitu i u Dalmaciji. Osim toga on je moj savetodavni organ i potpomaže me u formiranju drugih sličnih organa kao što su odbori za snabdevanje, finansiranje itd.«³⁰⁴

301 Isto.

302 Isto, 737. Usp. i B r a n k o La t a s, »Delatnost četničkog centra u Splitu 1941-1943. godine«, Zbornik; Split u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941-1945, Split 1981, 1055 i d. o držanju jugoslovenskih nacionalista u Splitu usp.: L j u bo B o b a n, »Držanje građanskih grupacija u Splitu od 1941. do 1943. godine«, na i. mj., 1027 i d.

303 Zbornik dokumenata NOR-A, XIV/2, 737.

304 Zbornik dokumenata NOR-a XI V/2, 891-892,

Kako se vidi, Urukalo, Alfirević i Račić nisu ušli formalno u novo rukovodstvo, ali je Žujović računao s njihovom suradnjom. U obrazloženju Mihailoviću, on navodi da ih je »ostavio kao nominalne predstavnike četničkih organizacija« s kojima će odbor biti povezan. S druge strane, oni su trebali Žujoviću da koriste »poglavito za vezu sa Italijanima pred kojima i dalje fungiraju,« kako zaključuje Žujović, »kao jedini pozvani forum naše četničke organizacije«. Kao prva ličnost u odboru i pomoćnik Žujovića pojavio se Bartulović, što je svakako ukazivalo na promjene u dotadašnjim odnosima utjecaja pojedinih grupacija u Splitu. Novi kurs koji je zastupao Žujović svakako je od Bartulovića i ostalih članova odbora mogao dobiti podršku veću nego od nosioca dotadašnje politike. S druge strane, i nova opozicija takvoj politici, s obzirom na razvoj događaja, nije više dolazila jače do izražaja, bez obzira na to što su pojedinci došli u drugi plan.³⁰⁵

S obzirom na vođenje daljnje politike, osnivanje spomenutog odbora, koji će se nazivati Nacionalni komitet za Dalmaciju, trebalo je označavati na neki način uvođenje novog kursa u odnosu na prethodnu politiku. U vezi s tim treba konstatirati da je taj kurs imao otprije svoje zagovornike u samom Splitu, poglavito u krugu jugoslavenskih nacionalista. Ta su gledišta osobito aktualizirana odmah nakon Birčaninove smrti. Iz raspoložive dokumentacije dade se zaključiti da je Mihailović s njima bio neposredno upoznat. Prijedlog za novu politiku formuliran je tada ovim riječima:

»S obzirom da Italijani ne žele jugoslovensku već samo srpsku akciju, naša taktika trebala bi da bude ova:

U odnosu prema okupatoru vođstvo Organizacije u Splitu treba da nosi srpsku etiketu, a prema stanovništvu jugoslovensku. Svaki drugi stav osuđen je na neuspeh bilo od Italijana bilo od naroda.

Sadašnje vođstvo Četničkog pokreta u Splitu nije htelo ili moglo to da uvidi i to je jedan od uzroka neuspeha u dosadašnjem radu«.

U vezi s poduzimanjem konkretnih mjera, tom se prilikom predlagalo Mihailoviću da se u Split što prije uputi »jedno lice od autoriteta«, koje bi ispitalo postojeću situaciju »i donelo odluke koje se budu nametale«.³⁰⁶

S obzirom na status, Nacionalni komitet za Dalmaciju trebao je da djeluje konspirativno.³⁰⁷ Žujović je inače težio da se organizira što uspješnija propagandna služba. Pokrenut je povremeni bilten »Vijesti za svakoga«, koji je na neki način bio organ Komiteta. Urednik mu je bio novinar Ante Matekalo, kojega je Žujović inače postavio za rukovodioca propagandne službe.³⁰⁸

305 U pismu Grđiću, 6. VII 1943, Josip Beroš je izražavao osobno nezadovoljstvo sastavom odbora, zasigurno i zbog toga što on nije bio izabran iako je prije pripadao Bartulovićevoj grupi. Izrazio je mišljenje da trojka Alfirević, Račić i Urukalo u odbor nije ušla »vjerojatno zbog opće povike na nju«. On smatra da ga je Bartulović »gurnuo u stranu«, jer je, među ostalim, povezan s Grđićem. (AH, ČA, kut. 1).

306 Riječ je o dokumentu pod naslovom »Političko stanje u Splitu i u Dalmaciji«, .od 30. III 1943. Dokument je potpisao dr Nikolić, iz kruga jugoslavenskih nacionalista. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dok., knj. 5. 784-787).

307 Prema podacima N. Grisogona, ovaj odbor je održao samo dva sastanka, prvi konstituirajući i drugi 9. rujna. Na prvoj sjednici Zujović je isticao da je njegova zadaća prekid suradnje četnika s okupatorom te organizacije političke i vojne akcije. Cilj odbora je bio »koordinacija rada na otporu okupatorima, pripremanje ustanka i reorganizacija vojske«, tj. »oslobođenje Dalrnacije po padu Italije«. (Pismena izjava N. Grisogona od 1. VI 1971, prijepis kod autora).

308 AIHRPH, NG, kut. 428, f. 2, pismo Matekala Žujoviću, 12. VII 1943;AIHRPH, 05-6/ 659, POC za Split, 24. VII 1943.

Njegov prethodnik Vilović, koji je inače pripadao Birčaninovu krugu, napustio je Split u travnju 1943. i otišao u Mihailovićev štab. Doista je četnička propaganda u Splitu bila posebno intenzivirana u srpnju i kolovozu 1943. Prvenstveno je bila usmjerena protiv NOP-a. Reagirajući na Prvo zasjedanje ZAVNOH-a, održano u lipnju 1943, u posebnom je letku bila objavljena falsificirana.. geografska karta kao »nacrt partizanskog projekta« buduće Hrvatske, kojom se dokazivalo da bi ona »imala gotovo isti oblik Pavelićeve Hrvatske sa dodatkom Istre«.³⁰⁹ Osobito je žestoko četnička propaganda napala Narodnooslobodilački odbor za Dalmaciju, nazivajući ga »srbožderskim«. Njegov proglas ocijenjen je kao poziv hrvatskom narodu »na borbu protiv Srba«, a »partizanski vođi u Dalmaciji pokazali su bez uvijanja, da između njih i ustaša nema baš nikakve razlike, bar što se tiče odnosa prema Srbima«.³¹⁰ Za proglas članova sinjske organizacije HSS-a, kojim se stanovništvo pozivalo u NOP, ocijenjeno je da je usmjeren »protiv srpskog naroda, izazivajući mrežom kleveta i laži zlu krv protiv onih koji su, pukim slučajem, do sada umakli njihovom ustaškom nožu (. . .)«.³¹¹ Poseban je cilj četničke propagande bilo zastrašivanje.stanovništva, tj. stvaranje psihoze neizvjesnosti i straha od NOP-a. U letku »Poslije poziva na pokolj u Splitu«, četnici su propagirali da se »huška u redovima komunista da se već danas izvrše ubistva prvaka Hrvatske seljačke stranke, pristalica gen. Draže Mihailovića i jugoslovenske vlade Kralja Petra. Komunisti otvoreno izjavljuju da ovo krvoproliće treba da izvrši „hrvatski narod Dalmacije«. ³¹²

Posebno je četnička propaganda u Splitu bila uperena protiv HSS-a, s tendencijom da se HSS usmjeri protiv NOP-a. Kako je već rečeno, Mihailović je posebno zahtijevao od Zujovića da dođe u dodir s predstavnicima HSS-a radi sporazuma. Sugerirao je da se pojača propaganda »lažnim letcima da bi se mačekovci čas pre naterali na saradnju pred komunističkom opasnošću«.³¹³ Budući da dodiri sa HSS-om nisu vodili željenom rezultatu, četnička propaganda u Splitu doista je usmjerila svoj napad na osnovu Mihailovićevih smjernica. U srpnju i kolovozu pojavili su se u Splitu falsificirani četnički letci u ime HSS-a. Tako je npr. objavljen četnički letak »Seljački i građanski narode Dalmacije«, potpisan od »Odbora Seljačko Građanske Narodne Zaštite«. U njemu se najteže optužbe upućuju partizanima kao »razbojnicima« i »izrodima hrvatskog naroda«. Nasuprot njima, izražava se gledište da su Srbi »svi bez razlike antikomunisti i složni sa Dražom Mihailovićem«. NOP se ocjenjuje kao »pokret za uništenje svoga vlastitog naroda« te se u letku apelira da se partizanima više ne daje »nikakvu moralnu ili materijalnu potporu i pomoć«.³¹⁴

309 AIHRPH, NG, kut. 432, f. 2, letak: »Raspodela Jugoslavije po partizanskom nacrtu«,

310 AIHRPH, NG, kut. 430, f. 6, letak: »Novo vodstvo NOO Dalmacije«.

311 Isto.

312 K i s i ć, n. dj., 1943.

313 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 737.

314 Kao u bilj. 312. U spomenutom pismu Žujeviću Matekalo navodi da je rasturio »jedan apokrifan letak, u cilju da se produbi jaz stvoren između komunista i mačekovaca. Situacija je sada takva da se u ovom pravcu mora stalno raditi.« (Kao u bilj. 308). I letak «Tko se promijenio: Dr Maček ili mi?«, raspačavan u Splitu u kolovozu 1943, s potpisom »Mladi pristaše HSS«, nastao je u četničkom krugu. HSS-ovci su na te letke odgovarali vlastitim, demantirajući ih. (Usp. J e l i ć - B u t ić, Hrvatska seljačka stranka, n. dj. 209 i d.).

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument