Ilija Radulovic: TRECA KRAJISKA PROLETERSKA NOU BRIGADA
Glava druga
U CENTRALNOJ BOSNI

Razbijanje četničko-domobranske grupacije na planini Borji Tmurno je i hladno. Namakla se pusta magla i počeo da pada gust snijeg. Borcima je već postalo dosadno. Očekuju kad će iznenadno biti napadnuti od četnika sa planine Borje. Na pravcu Teslića jedinice čvrsto drže položaje. Sami borci zahtijevaju da se pođe u šumu i rastjeraju četnici od čijeg pripucavanja svakog časa prijeti opasnost da neko pogine. 3. bataljon se nalazio ispod samih padina planine Borje, na koje su četnici najviše pripucavali. Komandiri četa, Prve — Marko Jokić i Treće Ilija Radulović, samoinicijativno su se dogovorili da sa svojim četama pođu u planinu Borju i pokušaju s leđa da napadnu i rastjeraju četnike koji su ih uznemiravali. Složili su se da po jedan vod ostane na dotadanjim položajima, a sa po dva voda da pođu u Borju u napad na četnike. Magla je bila gusta i četnici nisu primijetili kada su dva voda Jokićeve čete napustila položaj. Dok su komandiri pripremali čete za pokret stigao je Dušan Ožegović, koji je tada zamjenjivao komandanta bataljona i zamjenik politkomesara bataljona Stevo Miljuš. Kad su vidjeli da je sve prioremljeno za pokret usvojili su plan za napad i odlučili da i oni pođu u ovu akciju. Svi su vjerovali da su četničke snage male, da se radi o manjoj grupi koja je imala zadatak da iznurava naše jedinice, a da su im glavne snage u Tesliću. Niko nije pretpostavljao da je tu glavni komandant četničkih jedinica Jovo Kitić, da se pod njegovom komandom u Borji nalaze jake četničke i domobranske snage i da je imao razrađen detaljan plan za napad ovim snagama na 3. i 4. bataljon 3. krajiške brigade, koji je trebalo da počne 27. decembra u 6 časova. Možda je bolje bilo što se ovog puta nije znalo kolike su neprijateljske snage u Borji i da su pripremile plan da nas napadnu. Da su komandiri četa, koji su se odlučili za ovu akciju, sve to znali, pitanje je bi li se odlučili da sa svoja četiri voda pođu u napad na desetostruko jačeg neprijatelja. Ali je i pitanje kako bi sutradan prošli 3. i 4. bataljon da ovog dana pomenuti komandiri četa nisu poduzeli ovaj napad. U koloni po jedan vodovi su krenuli u najvećoj tišini uz kose prema vrhu Borje, uz lijevu obalu šumskog potoka. Na čelu ove kolone išao je komandir 3. čete sa dva borca. Na desnoj obali potoka, tamo na drugoj kosi na jednom platou čuli su se galama i smijeh. Proteglo se to duboko u šumu. Već su kilometri puta ostali za leđima, a s druge strane potoka jednako se osjeća prisustvo većih grupa ljudi. Tek su sada oba komandira, koji su se samoinicijativno odlučili za ovaj napad, shvatila da se radi o jačim četničkim snagama. Međutim, oni nisu odustali od svoje odluke nego su produžili sve dublie u šumu da bi nadvisili i poslednje četničke grupe. Na oko 2 kilometra u dubini šume, sa desne strane kose i puta kojim se kolona kretala uzbrdo, u jednoj vrtači ispod neke kolibe oko rasplamsale vatre skupilo se u grupi nekoliko četnika i okreću ražnjeve. Bili su veoma raspoloženi pošto su uz vatru popili malo više šljivovice. Jednovremeno su se vidjeli čelo partizanske kolone i četnici. Zbog snijega i magle, kao i guste šume, četnici nisu raspoznali ko ide uz kosu. Neko je od njih pitao: »E, braćo kuda vi idete«? Očigledno su mislili da se radi o četničkoj patroli. Videći da ih četnici nisu prepoznali prethodnica je dala znak koloni da zađe iza kose i neprimjetno produži naprijed, kako četnici ne bi nešto posumnjali. Ujedno su odgovorili četnicima da su pošli u patrolu radi obilaska jedne četničke jedinice. Dok se kolona partizana pela uz kosu, na desnoj obali potoka čuje se sve jača galama. Četnici su bili veoma veseli, a neki su i pjevali. Partizani su bili uzbuđeni, razmišljajući kako će se sve ovo završiti. Kad je obrazlagao svoj predlog, Jokić je rekao da se u Borji nalazi jedna manja grupa četnika koja nas uznemirava. A sad su svi vidjeli da je to jača četnička grupacija. Duboko u šumi poče jenjavati četnički žagor na suprotnoj strani potoka. Gore se ne čuje nikakav razgovor, a onaj dolje poče zaostajati iza partizanske kolone. Kolona se zaustavi, a Jokić i Dušan prođoše na čelo kolone da se dogovore o napadu. Izašli su u pozadinu rasporeda četničkih snaga. Jokić se nasmija i reče: »Bogme, druže, pritegni kolane. Nije to manja grupa, kako smo mi mislili. Tu ima mnogo bradonja i imaćemo dosta posla s njima«. Dušan pita koliko ih je bilo u onoj gomili kod vatre pored koje smo prošli. A zatim dodaje da je pametno postupljeno što su oni zaobiđeni. Jokić nije mnogo razmišljao, nego odmah predloži: »Ti Ilija (Ilija Radulović), sa tvojom četom produži preko potoka, i nastoj da ih napadneš odozgo u leđa, a ja ću sa Đuranom (Đuran Kovačević) napasti sa vrha brda ove na ovoj strani i tako ćemo ih goniti nizbrdo. Vodi računa da ih ima mnogo, i kad ih napadnemo nema popuštanja, moramo ih goniti dok ih potpuno ne razbijemo i ne potučemo«. Vodovi lagano krenuše preko potoka na desnu obalu, 3. četa u koloni po jedan produžava nastojeći da zaobiđe neprijatelja i izbije na vrh brda, a Jokićeva četa razvije-na u streljački stroj prikrada se gornjoj grupi. Četnici se vesele, okreću ražnjeve pored vatre, piju rakiju iz flaša i ne slute da bi tu pored njih mogli biti partizani, razvijeni u streljački stroj. Zar su mogli zamisliti da bi četiri voda partizana po tako lošem vremenu mogla zaći tako duboko u šumu i napasti ih, pogotovo kad su tamo kud su partizani prošli imali svoju predstražu. Po planu je trebalo da Jokićeva četa sačeka, dok 3. četa obiđe okolo i stigne četnicima za leđa, pa tek onda jednovremenim napadom da ih skupa tuku i gone nizbrdo. Malo bi ko imao strpljenja, a kamoli Đuran, da leži na 15 metara od četnika dok im oružje visi o jelama, a oni peku ovnove i piju rakiju. Ručne bombe su prasnule, a rafali puškomitraljeza i plotuni pušaka prekinuli su veselje bradonja. Đuran je krenuo na juriš. Jurišali su vodovi 1. čete za četnicima ne obazirući se na opustjele vatre i ražnjeve, četničko oružje koje je visilo o drveću i nepopijenu rakiju u balonima. Đuran juriša, ali mu se na oko 500 metara suprotstaviše organizovanim otporom četnici i domobrani. Napad 3. čete još nije počeo, jer je Đuran napao prije određenog vremena. Jokić svojom trubicom traži da 3. četa što prije napadne, pošto je njegova četa zaustavljena i ne može naprijed, jer su domobrani prihvatili borbu i pružaju snažan otpor. Jokić sve jače svira i viče. 3. četa je projurila gotovo kilometar niže od Jokićeve čete i tu napala četnike s leđa. Sad je i komandir 3. čete svojom trubicom dao znak Jokiću da je otpočeo napad. Iznenađeni četnici i domobrani našli su se u unakrsnoj vatri sa dvije strane. Snažni i brzi juriši partizana, još više njihovi uzvici i galama, potpuno su zbunili združene bande. 3. četa je izvršila direktan napad na štab zloglasnog četničkog komandanta Jove Kitića. Pritisnuti snažnom vatrom partizana četnici i domobrani počeše da popuštaju i bježe. Teški mitraljez »švarc-loze« ispod jednog gustog drveta na brijegu štitio je povlačenje četnika i spriječavao juriš 3. čete. Posluga mitraljeza je izginula i nepomično ležala na snijegu. Samo nišandžija, zaklonjen iza čeličnog štita, gađa teškim mitraljezom. Nasuprot njemu iza debele jelike, na rastojanju od oko 70 metara, stajao je partizan koji je u bivšoj jugoslovenskoj vojsci služio kao nišandžija na teškom mitraljezu i čekao da četnik počne da mijenja redenik na svom mitraljezu. Mitraljez umuknu, a nišandžija podiže glavu iznad štita da pogleda šta se pred njim dešava. Trenutak kasnije pao je na leđa pogođen usred čela. Četa je skočila na juriš, a Vlado Ožegović, zamjenik komandira čete, okrenuo je mitraljez, uvukao pun redenik i nastavio da tuče razbijene četnike i domobrane, koji su se ovim pravcem povlačili ispred Jokićeve čete. Uskoro je prestao svaki otpor združenih četnika i domobrana; bacali su oružje i opremu i bježali za Teslić dok su mnogi padali pogođeni zrnima teškog mitraljeza kojim je gadao Vlado. Poginuli nišandžija teškog mitraljeza u novom kožnom kaputu i novoj prekrojenoj oficirskoj uniformi, sa novom oficirskom torbom preko ramena, šajkačom i kokardom na glavi, bio je glavom Jovo Kitić, komandant četničkih jedinica, koji je izrekao presudu i strijeljao ko-mandanta Krajiškog proleterskog bataljona, narodnog, heroja Zdravka Čelara. U Kitićevoj torbici nađena je zapovijest za napad na 3. i 4. bataljon 3. krajiške brigade, kako je to u njoj pisalo, i to za sutradan, 27. decembra; formacijski pregled i sastav bataljona koj je trebalo da napadnu i tačni izvještaji o kretanju bataljona od njihovog prelaska preko rijeke Vrbasa u Jajcu. U izvještajima je tačno pisalo kud se koja jedinica brigade kretala, gdje je borbu vodila i konačila. Pored ove zapovijesti, u Kitićevoj torbici nađene su ranije izdavane zapovijesti za napad na naš 3. bataljon i podaci koji govore o tome da su ih partizani, kao da su bili unaprijed obavješteni, uvijek preduhitrili, upravo uoči njihovog napada napadali četnike i razbijali ih, Iz posljednje zapovijesti za napad vide se zadaci kako četničkim tako i domobranskim snagama. Kitić je naređivao svima i on je lično potpisao zapovijest. Mrtvi četnici i domobrani ležali su na bojnom polju,. dok su preživjeli pobjegli u Teslić. Partizani nisu imali vremena da pokupe rasuto oružje i opremu, nego je gotovo sve ostalo na licu mjesta. Mrtvih je bilo 25 domobrana i 28 četnika, a zarobljeno 6 četnika i 10 domobrana, dok je zaplijenjen 1 teški mitraljez, 35 pušaka, 2 minobacača 81 mm i dosta ostale opreme. Ovo je bilo samo ono što su partizani ponijeli, ne računajući oružje koje je ostalo da visi na drveću ili su ga razbacali četnici i domobrani dok su bježali. Ubrzo se spustila tamna i maglovita noć. Partizani su iz šume jurili za četnicima i domobranima. Starim putem, uz pomoć zarobljenih četnika, partizanske čete su teško izašle iz šume i stigle u selo Buletić. Štab bataljona i vodovi koji su ostali na ranijim položajima jedva su čekali da saznaju rezultat borbe u Borji. Tako je prestalo puškaranje. Nastalo je zatišje. Nije više bilo dozivanja: »Oj, Jovane«. Te noći nije trebalo postavljati jaka obezbeđenja, jer nije prijetila opasnost od napada četnika. Njihov planirani sutrašnji napad i ovoga puta je osujećen. U selu, među mještanima, nastalo je zatišje. Mnogi se pitaju šta je bilo sa njihovima, koji su bili na drugoj strani. Nov kožni kaput na Miljušu, oficirsko odijelo i torbica na Dušanu bili su im odgovor šta se dogodilo sa Kitićem. Idućeg dana povorka seljaka krenula je u šumu da pretraži bojište. U Tesliću među četnicima proglašena je žalost za Kitićem. A naše su snage gonile razbijenog neprijatelja i približavale se Tesliću. Evo šta je o ovoj borbi pisao štab 1. proleterske divizije u svom izvještaju Vrhovnom štabu pod br. 57 od 10. januara 1943. godine: »Istoga dana delovi 3 četnička bataljona iz okoline Teslića i pl. Borja, zajedno sa 5 domobranskih satnija iz Teslića, izvršili su prodor ka Karanovićevim delovima (odnosi se na 3. krajišku brigadu, primedba IR) koji su na tom pravcu dejstvovali. Borba se vodila preko celog dana; kod neprijatelja su bili najuporniji četnici, koji su domobrane i njihove časnike pozivali i naterivali u borbu. Neprijatelj je pred mrak razbijen: domobranske jedinice vratile su se u svoj garnizon, dok su se četnici većinom razbegli, delom u šumu, a manjim delom su se vratili svojim kućama i predali oružje. Prema nepotvrđenim podacima, jedan deo četnika odstupio je ka Doboju, odakle bi se, navodno, prebacili ka Ozrenu. U toku ove borbe ubijeno je oko 30 četnika, broj ranjenih nije poznat, a zarobljeno je 6. Ubijenih i ranjenih domobrana bilo je oko 30, a zarobljenih 10. Zaplenjeno je: 1 t. mitraliez, 3 p. mitraljeza, 30 pušaka i oko 5.000 metaka. U ovoj borbi jedan naš manji deo, upućen u neprijateljsku pozadinu, ubio je Jovu Kitića (zloglasnog komandanta vojnočetničkog bataljona »Voja Tankosić«, člana Glavnog štaba v. čet. odreda Bosne i Radićevog konkurenta za komandantski položaj). Ubijeni Kitić docnije je svečano sahranjen u Tesliću uz učešće hrvatskih oficira i domobrana i četničke delegaciie. Sa naše strane u ovoj borbi učestvovale su Karanovićeve jedinice. Naši gubici su 2 mrtva i 7 ranjenih«. (Zbornik NOR, tom IV, knjiga 9, dok. br. 3.) 29. decembra naši bataljoni su stezali obruč oko Teslića, dok je 1. bataljon otišao u selo Liplje da ispita i kazni krivce za napad na desetinu koja je sprovodila ranjenike, a za to vrijeme je prema Tesliću organizovano patroliranje. Sutradan su se 2, 3. i 4. bataljon razmjestili u sela Čečavu, Osivicu i Ukrinjicu radi odmora i pripreme za napad na Teslić. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument