Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Četnici kao sredstvo talijanskog okupatora za razbijanje oružanog ustanka

Masovni oružani ustanak naroda u južnoj Lici i susjednoj Bosanskoj . Krajini, koji je izbio 27. srpnja, već je idući dan neposredno utjecao na zbivanja u sjevernoj Dalmaciji.

Dolazak grupe ustanika iz Bosanskog Grahova u selo Plavno, 28. srpnja, izazvao je u narodu pravo oduševljenje, jačajući u prvom redu raspoloženje za oružani otpor ustaškom režimu. Uslijedile su prve oružane akcije ustanika. U Plavnu je napadnuta oružnička stanica, došlo je do ustanka naroda u selima Golubiću, Strmici, Otonu, Očestovu, Pađanima i nekim drugima. Uslijedili su zatim napadi na oružničke stanice u Polači i Erveniku. U tim akcijama ubijen je jedan broj oružnika i ustaša i zaplijenjene određene količine oružja. Rezultat tih akcija bilo je stvaranje oslobođenog područja nadomak samom Kninu, koji je bio neposredno ugrožen.²⁵

25 Opširnije o oružanom ustanku u sjevernoj Dalmaciji: Gizdić, Dalmacija 1941, n. dj., 220 i d.;Kvesić, 100 i d.; Trnjaković, n. dj.; Zbornik IHRPD, sv. 4, Split 1978, posebno prilozi Nikole Sekulića, Dušana Plenče i Ivana Laće.

Među ustašama u Kninu zavladala je prava panika, bježe iz Knina u Drniš. O kakvoj se situaciji radilo dovoljno svjedoče i podaci iz ustaških izvještaja. Prema njima, 27. srpnja stigle su u Knin vijesti »da su započele četničko komunističke akcije na Plavnu, Drvaru i Grahovu, da je Drvar zauzet, Grahovo obsjednuto i da nastupaju prema pravcu Knina.«²⁶ Talijanski vojni faktori preuzimaju svu vlast u Kninu, a s vojskom su došli i u Drniš. U njihovu ponašanju predstavnici ustaške vlasti vide primjer protivničkog raspoloženja. Ocjenjivalo se da su Talijani nezainteresirani za zbivanja, tj. da nisu bili voljni da zajedno s oružanim snagama NDH suzbiju ustanike. Ustaški izvještaji bilježe primjere otkazivanja pomoći od talijanske vojske u provođenju planiranih akcija. Tvrdilo se da je jedina zapreka ustaškim akcijama bila upravo prisutnost talijanske vojske.²⁷ Zbog toga se i nastala situacija u sjevernoj Dalmaciji i Kninu ocjenjivala u internim analizama kao još jedan primjer neposredne pomoći Talijana ustaničkim snagama radi jačanja vlastitih okupacionih pozicija. Zaključivalo se da »U mnogobrojnim izvješćima, koja su stizala iz Like, Dalmacije i drugih dijelova Nezavisne Države Hrvatske uvijek se ukazivalo na to, kako se sa strane Italijanskih vlasti daje utočiste i potpora četnicima i ostalim subverzivnim elementima, koliko na području Nezavisne Države Hrvatske toliko ili još mnogo vise na podrucju pripalom Italiji. Pače, moglo bi se pouzdano utvrditi, da su Italijani na ovom teritoriju i organizirali ove bande, a sve s prozirnom namjerom da se i dalje mogu zadržavati na našem teritoriju, a konačno i okupirati ga i staviti pod svoju vlast«.²⁸

26 Arhiv Hrvatske, MUP NDH, kut. 1, dok.: »Događaji u Kninu«, početak kolovoza 1941.

27 »Bas prisustvo talijanske vojske u svim mjestima gdje god se je ona nalazila bilo je jedina smetnja akciji naših snaga, bilo ustaških, bilo vojničkih, jer su bas u odlučnom momentu, kada je trebalo zajednički poduzeti akciju, oni zakazali pače i spriječavali naše snage da povedu odlučniju akciju, budući (da) prema izjavi njihovog komandanta ustaškom poručniku Nikoli Ikici, nema smisla uništavati sirotinju«. (Isto).

Činjenica je, međutim, da ustaše nisu mogli vlastitim snagama držati situaciju u svojim rukama bez prisutnosti i pomoći talijanskih vojnih snaga. Oni su to, uostalom, i dali do znanja talijanskom komandantu u Kninu.²⁹

S druge strane, širenje oružnog ustanka u sjevernoj Dalmaciji izazvalo je zabrinutost talijanskih faktora, u prvom redu zbog činjenice da značajnu ulogu u pokretanju i organiziranju ustaničkih masa imaju komunisti. Usmjeravanje akcije protiv te opasnosti postavljalo se kao glavni zadatak. Obraćajući se komandi Druge armije u vezi s ustankom u Kninskoj krajini, komandant Šestog armijskog korpusa general Renzo Dalmazzo je dao ocjenu ustanika i izrazio svoje gledište ovim riječima: »Izgleda da su pobunjenici prilično dobro svrstani u formacije, a konstatirano je i prisustvo bivših srpskih oficira. Posjeduju dosta oružja, uključujući i poneki puškomitraljez. Komanda ustanka izgleda da je u Drvaru. Smatram da odluka vezana za naše ponašanje i vladavinu treba biti donijeta sto hitnije, kako se ne bi dozvolilo da komunistički elementi preuzmu uzde pokreta i izazovu akcije usmjerene i protiv nas«.³⁰ Iz te ocjene bilo je, dakle, vidljivo da se pokret ustaničkih masa u načelu nije tretirao kao protutalijanski, nego da je isključivo uperen protiv ustaškog režima, ali da ubrzano prijeti opasnost da se usmjeri i protiv okupatora. U vezi s tim treba razumijevati i Dalmazzovo mišljenje, da bi za talijanske snage u tom trenutku bilo najbolje rješenje da se njihove trupe povuku iz Druge zone, »puštajući da se borba odvija medu zainteresiranim, držeći je daleko od Dalmacije (misli se na anektirano područje, op. F.j.B.), s poznatim pojasom ograničene sigurnosti«. On to pitanje smatra »veoma važnim i ozbiljnim«.³¹

28 Isto.

29 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 1, str. 545.

30 Isto, 530, izvještaj od 3. VIII 1941.

31 Isto, 525, izvještaj od 2. VIII 1941.

U svakom slučaju, i Talijani i ustaše suočili su se s izvanrednom situacijom i u sjevernoj Dalmaciji, što će s daljnjim razvojem događaja sve vise zaokupljati njihovu pažnju u cilju traženja izlaza. Ustaški izvještaji jasno svjedoče o tome da su ustaničke mase zagospodarile cijelim područjem osim Knina. Niz oružničkih stanica je napušten, a izlaz je otvoren samo prema Drnisu.³² Ono pak na što će se s daljnjim razvojem situacije ustaški faktori posebno žaliti jest određeni izdiferencirani odnos talijanskih snaga prema ustaničkim masama. Naime, već u kolovozu naglašavat će se da se talijanske trupe bore protiv komunista a dopuštaju i toleriraju djelatnost četnika. U vezi s pojavom Splitskog i Šibenskog partizanskog odreda, komanda oružničke pukovnije u Kninu daje ovu ocjenu: »Talijanska vojska učestvuje u borbama protiv komunista, jer zato ima nalog od svojih pretpostavljenih vlasti, dok u borbama uništavanja pobunjenika ne učestvuje, jer zato nemaju nalog od svojih pretpostavljenih zapovjedništva«. ³³

32 U izvještaju MUP-u NDH, 16. VIII 1941, župan Ante Nikolić javlja: "Pobunjenici su opkolili cijelo područje kninske općine. Oni potpuno gospodare na cijelom tom području, osim u mjestu Kninu i njegovom predgrađu«. (Isto,.848). U izvještaju komande oružničke pukovnije u Kninu, 28. VIII 1941, medu ostalim piše: »U području krila Knin četnici potpuno još i sada gospodare predjelom: Krupa-Ervenik-Radučić-Pađene-Plavno-Strmica i Polača. Naše postaje su pred njihovom snagom povučene i još nisu uspostavljene. Oni gospodare i neposrednom okolinom grada Knina i onemogućavaju svaki i najmanji saobraćaj sa selima. Sela po Kosovu su im skora potpuno privržena i ako još otvoreno nisu stupili na ustanak i napali postaju u Kosovu. U vremenu 13-23/8. oko Knina i između Knina i Kosova na visokim stubovima i na uočljivim mjestima mještani su istakli talijansku zastavu po nagovoru Talijana, od kojih su zastave i dobili«. (A VII, NDH, kut. 61 a, br. reg. 40/15-2).

Zbog oružanog ustanka u Lici i sjevernoj Dalmaciji prekinut je bio željeznički promet između Knina i Gospića, tako da nije bilo veze sa Zagrebom. Ustaški funkcionari koji bi dolazili iz Knina u Zagreb na referiranje, prebacivali bi se preko Sarajeva i Mostara. Kada je Vjekoslav Vrančić sredinom kolovoza krenuo na inspekcijski put iz Zagreba do Knina, u komandi Druge talijanske armije, koja je tada bila u Karlovcu, rečeno mu je da ne moje ići cestom ili željeznicom preko Like, posebno od Gračaca dalje. Savjetovano mu je da se prebaci do Trsta, odatle zračnim putem do Splita a onda u Knin.

33 AH, NDH, MUP, kut. 2, Izvještaj RAVSIGUR-a, 18. VIII 1941. U izvještaju iste komande od 28. VII 1941. piše: »Talijanska vojska na području župe Bribir i Sidraga ne dozvoljava nikakvu akciju protiv četnika, a ista ne bi dovela ni uspjehu, jer za sada nemamo dovoljno snage ni sredstva. Talijani se nesmetano kreću i po krajevima gdje su četnici, sa njima su u dodiru, ne dozvoljavaju im da preduzimlju terorističku akciju, ali ih inače ne diraju niti razoružavaju sa izgovorom da očekuju u tom pogledu rješenje našeg unutrašnje-političkog stanja, sporazumno sa njihovim vojnim i diplomatskim predstavnicima«. (A VII, NDH, kut. 61 a, br. reg. 40/15-2).

Istodobno su ustanici svojom snagom ugrozili i pojedine punktove ustaškog režima u Lici. Tako je od 29. srpnja do 2. kolovoza trajala opsada Gračaca u kojemu su bile ustaške i domobranske snage, oko 2000 vojnika. Talijanske vojne snage ušle su, međutim, u Gračac 4. kolovoza, dolazeći iz pravca Obrovca i Knina. Tome je prethodio kontakt talijanskih oficira s ustanicima u Grabu, 2. kolovoza. ³⁴ Riječ je zapravo o tome da su talijanske trupe dočekivali četnički elementi. ³⁵ Akcije ustanika istodobno su ugrozile i Donji Lapac, koji su ustaše morali napustiti. Tako su ustanici 30. srpnja ušli u mjesto bez borbe.³⁶

U direktivama sto ih je 29. srpnja general Dalmazzo izdao komandantima podređenih divizija, govori se o »pobuni naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve.« On navodi da su ustanici »dali na znanje da nisu protivnici Italijana - i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. - i žele da naše trupe budu po garnizonima«. Na osnovi toga, Dalmazzo zak1jučuje da je riječ o elementima »koji nemaju nikakvih komunističkih težnji«, ali prijeti opasnost da ih »mogu pridobiti vode, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu«, tj. da »spriječe konsolidaciju« NDH i »da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu «. ³⁷

34 V e z m ar, n. dj., 152.

35 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 52-53.

36 V e z m a r, n. dj., 155.

37 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/1, 214-215.

Istog dana Bastianini je uputio telegram u Rim u kojemu govori o ustanku na spomenutim područjima. On je također naglasio da otpor ustanika nije usmjeren protiv Talijana. Kao primjer kojim to potkrepljuje navodi susret jednog talijanskog kapetana iz komande Druge armije s grupom ustanika u blizini Zrmanje, koji su mu »izjavili da uopšte nisu komunisti već su im samo dozlogrdili ustaški progoni i klanja, da pokret nije uperen protiv Italijana i da stanovništvo Like želi da ima garnizon od italijanskih trupa«. Prema Bastianiniju, »voda ustanika« je predao spomenutom kapetanu cedulju s molbom da je uruči talijanskoj komandi u Kninu. Njen tekst glasi: »Stanovništvo Like moli italijansku vojsku da smesta zauzme čelu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici«. Kao drugi primjer navodi podatak da je jedan talijanski pukovnik u blizini Zrmanje također došao u dodir s ustanicima, koji su mu pomogli da uspostavi prekinuti promet. »Vođa ustanika mu je pokazao okružnicu izvučenu na ciklostilu, koju je izdalo rukovodstvo revolucionarnog pokreta, a kojom se naređuje da ne treba uznemirivati ltalijane.«³⁸

38 Isto, 217-219.

Ti primjeri pokazuju kakav je karakter imalo početno zanimanje Talijana za pojavu ustanka i kako ga se ocjenjivalo. Oni ne odbacuju mogućnost udjela komunista u pokretanju ustanka, ali glavno obilježje talijanskim analizama i ocjenama daje uvjerenje da je to od sporednog značenja, tj. da je riječ isključivo o pobuni protiv ustaškog režima. Kao glavna potvrda za to ističe se da ustanak nije uperen protiv talijanske vojne sile, nego, naprotiv, da se traži od nje određena zaštita i pokazuje voli a za suradnju. Zbog toga se u određivanju daljnje taktike polazilo uglavnom od tih spoznaja. Tako dolazi do brojnih dodira između talijanskih emisara i predstavnika ustanika, a mnogi su bili inicirani upravo s talijanske strane. I pojedini ustanički nacionalistički elementi koji su zagovarali suradnju, nastojali su da iskoriste te susrete i iznesu svoja gledišta.

Izbijanje oružanog ustanka na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije izazvalo je pokretljivost medu izbjeglicama, u anektiranom području. Jednako su tako, kako se vidi, interes za novonastala zbivanja pokazali Talijani. Bilo je bitno pitanje koje snage pokreću i vode oružanu borbu te kakve su mogućnosti da se utječe na njeno daljnje usmjeravanje. Snažna gibanja u ustaničkim masama koja sli pokrenula rukovodstva Komunističke partije u Bosanskoj krajini i Lici neposredno su se odrazila i u Kninskoj krajini, gdje je partijska organizacija bila slaba i nije imala vidljivijeg utjecaja na usmjeravanje pobunjenog naroda.

U svakom slučaju, Štab gerilskih odreda u Drvaru postao je od početka značajan autoritet u organiziranju oružane borbe, a to se odrazilo i u Kninskoj krajini. Međutim, ta činjenica sama po sebi nije mogla biti dovoljna za daljnji razvoj oružanog ustanka na tom području. Rukovodstvo oružanog ustanka u Drvaru bivalo je sve vise zaokupljeno problemima na vlastitom području, tako da je slabila njegova pažnja prema Kninskoj krajini. Slično je bilo i s područjem Bukovice. ³⁹ Taj prostor postaje zbog toga sve izloženiji djelovanju i utjecaju srpskih nacionalističkih snaga. Prema tome, ustaničke mase na tom području, koje su poglavito činili srpski seljaci, a koje su, ispoljavale isto revolucionarno raspoloženje kao i u susjednim područjima Like i Bosanske krajine, postaju vise izložene nosiocima suprotnih tendencija. To će se ponajviše iskazati u pokušajima sprečavanja otpora talijanskom okupatoru, što je bio znak da oni koji su težili preuzeti rukovodstvo nad masama nastupaju upravo pod okriljem Talijana, predstavljajući ih kao zaštitnike ugroženog stanovništva. Shvatljivo je zbog svega toga da su Talijani bili od početka zainteresirani da u sporazumijevanje s ustanicima uključuju srpske izbjeglice. Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja. Svakako je u izbjeglom stanovništvu bilo volje za povratak svojim kućama, a izbijanje oružanog ustanka moglo je tome dati još snažniji poticaj. U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoc.⁴⁰ Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutijoj grupi srpskih političara, koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Bujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Radenović u južnu Liku. Bio je to zapravo početak stvaranja četničkih uporišta na tom području koje je obuhvatio masovni narodni ustanak. Međutim, u tom trenutku politička diferencijacija još nije bila izraženija. Tako je odlukom rukovodstva ustanka u Drvaru, koje je radilo na okupljanju svih snaga za borbu protiv okupatora, 4. kolovoza 1941. osnovan Štab gerilskih odreda za Kninsku krajinu. Zadaća mu je trebala biti da organizira i okuplja ustaničke odrede na području Knina i Bukovice, te ih priprema za akcije protiv okupatora. Kako se pak gledalo na taj korak, pokazuje držanje Brkovića, koji je imenovan za komandanta štaba. On mu je promijenio ime u Štab gerilskih i cetnickih odreda za Kninsku krajinu, što je dovoljno govorilo koju tendenciju zastupa. Bilo je to izražavanje konkretnog gledišta u vezi s razvojem događaja na tom području. Naime, počela je dolaziti do izražaja težnja da se u ustaničkoj masi, pored gerilskih, dade jednako tako značajno mjesto i četničkim odredima. A to je zapravo značilo naglašavanje četničke komponente u ustanku, tj. izražavanje interesa i ciljeva na toj liniji. Dakako, u tom trenutku nije se moglo otvornije ući u sukob i raskid s rukovodstvom ustanka u Drvaru, koje je bilo značajan autoritet, ali je sve vise dolazila do izražaja politika i taktika koja će voditi prema diferencijaciji u ustaničkim masama.⁴¹ U tom cilju Brković je u svojoj daljnjoj akciji nastojao da u ustaničke odrede, posebno njihova rukovodstva, uvlači četničke elemente kako bi se moglo što uspješnije utjecati na njihovo daljnje usmjeravanje. To je bilo posebno važno s obzirom na borbu protiv talijanskog okupatora, gdje su se već dovoljno jasno raspoznavala dva pristupa. Raspoloživi podaci potvrđuju da su već tada intervenirali talijanski vojni faktori kod Brkovića kako bi utjecali na držanje ustanika.⁴² Svi će ti momenti jače utjecati na kolebanje među ustanicima u Kninskoj krajini, odakle je inače bio najveći broj izbjeglica.⁴³

39 Detaljnije o tome G i z d i ć, Da/macija 1941, n. dj., 221 i d.; S t a n i s a v l j e v i ć n. dj., 47 i d.

40 Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4. VIII 1941. (S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 49). «Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. T ako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih«. (Isto). , .

41 Tako je Brković i Štabu gerilskih odreda za Bosansko Grahovo i okolinu, u skladu sa svojom tendencijom, dao naziv «Vrhovni generalštab gerilskih i četničkih odreda«. (S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 50).

42 Detaljnije S t a n i s a v lj e v i ć, n.dj.,50-51.

43 S t a n i s a v l j e v i ć zaključuje: »Dolaskom glavnine izbeglica u Kninsku krajinu i Liku 2. do 4. VIII - s parolom o prijateljstvu Italijana prema Srbima, istovremeno preteći odmazdom svakome ko bi se usudio da napadne Italijane, pojačano je kolebanje kod ustanika. Kako je gro izbeglica bio iz Kninske krajine, jačanje četničkih elemenata na tom području bilo je najuočljivije«. (Isto, 49).

U vezi s pojavom i karakterom četništva u Kninskoj krajini I v a n L a ć a daje ovu ocjenu: »U kninskoj krajini su došle do izraza stanovite razlike između ustaškog i četničkog pokreta. Ustaštvo se odmah otvoreno ispoljilo kao fašističko-zločinačka agentura, sluga okupatora i razbijač jugoslovenske zajednice. Četništvo se u početku nije moglo identifikovati u pravom svjetlu. Šovinistička ideologija je prikrivena tradicionalnim oreolom iz borbi za nacionalno oslobođenje. Zbog toga je u početku i bilo kolebanja i iluzija u svijesti jednog dijela srpskog življa, u četnikom pokretu se vidio spas od ustaškog noža i očuvanje nacionalnog bića. Tek kada je četničko vodstvo otvorenije počelo da ispoljava svoju pravu nacionalističku i klasnu prirodu - za odbranu i obnovu velikodržavnog hegemonizma - prvo u saradnji s Italijanima, poslije preko Italijana i direktno s ustašama protiv NOP-a - tek tada je mogao da otpočne brži proces razbijanja iluzija i odvajanja toga dijela srpskog stanovništva od četništva. Svuda gdje su komunisti uspjeli da razotkriju pravu kontrarevolucionarnu prirodu četništva, da skinu njegove lažne oreole i maske, brzo je došlo do unutrašnje diferencijacije i osipanja četništva«. (I v a n L a ć a, »Knin u ustanku i djelatnost komunističke organizacije 1941-1942«, Zbornik IHRPD, Sv. 4 603-604).

U Lici je Stevo Rađenović bio glavni pobornik suradnje s talijanskim okupacionim trupama radi zaštite srpskog stanovništva.⁴⁴ Oko njega se okupila manja grupa pristaša, uglavnom trgovaca, manjih posjednika i žandara, od kojih su neki sudjelovali u samom pokretanju oružanog ustanka krajem srpnja. Propagiranjem reokupacije Like i sire od talijanske vojske, ta je grupa težila istodobno osigurati što čvršće pozicije u rukovođenju ustaničkim masama.⁴⁵ Nastojala se okoristiti situacijom u kojoj ustaničke mase nisu bile raspoložene za borbu protiv talijanskog okupatora, nego isključivo protiv ustaškog režima. Osjećala se i uzdržanost rukovodstva ustanka za organiziranje oružanih napada na Talijane. U tim prvim danima oružanog ustanka trebalo je poduzimati široku političku akciju u narodu za prihvaćanje takvog kursa borbe, a s druge strane i respektirao se mnogo bolje naoružan okupator. U takvim okolnostima akcija srpskih nacionalista mogla je postepeno dolaziti do izražaja. Ta je akcija bila poglavito koncentrirana u donjolapačkom kotaru. U Srbu ju je vodio Rađenović, a u Donjem Lapcu major Boško Rašeta. Manji broj njihovih pristaša bio je u ustaničkim jedinicama, a neki su imali i rukovodeće funkcije.⁴⁶ Oni su poveli širu propagandističku akciju po selima u kojoj su isticali potrebu pregovora s Talijanima radi zaštite srpskog stanovništva. Zapravo se nastojala dobiti podrška za prihvaćanje razgovora koje su inicirali talijanski vojni faktori u svojoj politici pacifikacije da bi što bezbolnije ostvarili plan zaposjedanja Druge zone. I na područje Like Talijani su upućivali svoje obavještajce, tj. poglavito oficire porijeklom iz naših krajeva anektiranih prije rata, koji su mali jezik i mogli lakše uspostaviti dodire s pojedincima i grupama. Spomenuta je akcija rezultirala sazivanjem skupštine predstavnika srpskih sela, na kojoj je trebala biti izabrana delegacija za razgovore s talijanskim oficirima. Rukovodstvo ustanka se na kraju priklonilo takvoj inicijativi. U toj odluci prioritet je dan ispitivanju namjera i težnji Talijana, a izostala je mogućnost odlučnog reagiranja na pokušaje nacionalističkih elemenata.⁴⁷ Takvo je gledište moglo nastati i pod dojmom propagande da i u ustaničkom rukovodstvu postoje zagovornici sporazumijevanja s talijanskim okupatorom.⁴⁸ U svakom slučaju, činjenica je da je zahvaljujući inicijativi nacionalističkih elemenata došlo do sastanka i razgovora s talijanskim oficirima u Otriću, 11. kolovoza. Tog dana bio je zapravo i skup naroda, poglavito iz gračačkog i donjolapačkog kotara, i interni sastanak predstavnika tzv. Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta za ličke srezove i predstavnika talijanske vojske. ⁴⁹ Tom prigodom, prema raspoloživim podacima, potpisan je dokument u obliku izjave i odgovora na pitanja koja su prethodno posta viši talijanski oficiri. Ta su se pitanja odnosila na uzroke izbijanja ustanka, njegove ciljeve, mogućnosti smirivanja i jamstva koja se traže za ustaničke mase u vezi s provođenjem pacifikacije.⁵⁰ Tekst tog dokumenta nije sačuvan, ali je njegov osnovni sadržaj dovoljno vidljiv iz uvodnog članka objavljenog u »Gerilcu«, u kome se daje kritička analiza Otrićkog sastanka.⁵¹U članku se ističe potreba da se o tom sastanku »opširnije govori jer je on primjer kako ne treba sa okupatorima razgovarati«. Na pitanje o tome »zašto je i u kom je cilju nastao nas pokret«, spomenuti predstavnici na razgovorima u Otriću su »odgovorili da je nastao zbog zvjerstava i zločina hrvatskih ustaških vlasti nad srpskim narodom, a da je cilj pokreta jedino zaštita golog života preživjelog naroda i preostale njegove imovine«. »Gerilac« potvrđuje konstataciju da je »pokret nastao u prvom redu zbog ustaških zločina nad srpskim narodom«, ali se »ne radi samo o zaštiti golih života i imovine nego o potpunom i konačnom narodnom oslobođenju od svih fašističkih okupatora i njegovih plaćenika«. Ističući da je Pavelić došao na vlast zahvaljujući talijanskim i njemačkim fašističkim osvajacima, »Gerilac« ističe da se zbog toga »naša oslobodilačka borba protiv ustaških razbojnika ne može odvajati od istovremene, odlučne borbe protiv fašističkih okupatora«. Naglašavajući, da su spomenuti predstavnici u Otriću »s pravom ustali protiv svakog razgovora i svakog sporazuma sa ustaškim razbojnicima«, »Gerilac« je upozorio na tešku zabludu koju su istodobno učinili tražeći »autonomiju pod zaštitom Kraljevine Italije, jer da vjeruju da bi jedino na taj način bili zaštićeni njihovi životi!« Takvu izjavu »Gerilac« kvalificira kao »najotvoreniju izdaju naroda«, jer »umesto ustaških bandita treba da dođu oni koji su te bandite doveli i koji su svojim prisustvom omogućili njihove zločine«.

44 Rađenovića su i talijanski vojni faktori kvalificirali kao »političkog vođu srpskog ustaničkog pokreta u Lici (Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/2, 51).

45 Među ostalim suradnicima Rađenovića bili su Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajo Omčikus, Iso Lukić, Milan Starčević, Luka Štikovac, Miloš Bosnić, Nikola i Lazo Kosanovic. ( V e z m a r ,n. dj., bilj. 432).

46 Rašeta je bio vojni savjetnik u Štabu gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu. ( V e z m a r, n. dj., bilj. 433; P o l o v i n a, n. dj., 794). Rašetina gledišta jasno su došla do izražaja u pismu koje je, vjerojatno u rujnu 1941, uputio Stojanu Matiću, koji je tada bio s ustanicima na položaju prema Bihaću. Rašeta je tom prilikom intervenirao da se ne vodi borba s oružanim snagama NDH, jer uskoro dolazi talijanska vojska da okupira čitavo područje On se tom prilikom pozivao na izjavu, koju mu je osobno dao talijanski komandant divizije, da će njihove trupe doći i »da će za dan dva u svakom selu biti nekakva posada«. Zaključujući da zbog toga nisu potrebne »žrtve u ljudstvu i municiji«, on preporučuje Matiću da ostane »do dolaska Talijana u stavu posmatranja i pasivnog obezbeđenja« i da ne pravi »nerazumna dela«. Kao opravdanje za takvu politiku Rašeta obavještava Matića da mu je major Mirko Oklobdžija prenio vijest koju je saznao od svoga rođaka koji je došao iz Beograda, »da su srbijanski pobunjenici imali pregovore sa Nijemcima. Kao razlog ustanka naveli su masakriranje Srba u Hrvatskoj, a kao uvet mira postavili su okupaciju Hrvatske. Prema tome, Srbi koji sprečavaju okupaciju, otvoreno služe Paveliću, štite Nezavisnu Državu«. Apelirajući na Matića, Rašeta zaključuje: »Razmisli, da okupacija iako nije može biti potpuno uništila Ustašku državu, ona joj je svakako zadala udar i stvarno je brisala iz spiska nezavisnih država. To je uspjeh ustanka. Pa šta bi ko vise hteo. Je li ti jasno, da oni, koji bi sad još više hteli nisu pošli za ono, što je narod želeo (da zaštite život) već da služe drugim interesima, možda lepim, ali za naše snage i prilike sada nedokučivim«. (AH, ČA, kut. 1).

U Informacionom biltenu Komande artiljerije Petog talijanskog korpusa, br. 8, 18. XII 1941, navodi se: »Major Rašeta potvrdio je da pučanstvo ima miroljubiv stav prema nama i on barem zasad isključuje prisustvo komunističkih elemenata u zoni. (To njegovo isključivanje ne odgovara stvarnosti; komunističkih elemenata u ograničenom broju ima u zoni)«. (AIHRPH, NG, kut. 442).

47 »Prilikom formiranja delegacija u Donjem Lapcu i Srbu«, zaključuje V e z m a r, »vodile su se oštre rasprave u ustaničkim rukovodstvima, a naročito uoči odlaska delegacije u Otrić, budući da je stigla sugestija iz Drvara da se tamo ne ide. Na odluku da se ipak pošalje delegacija od pet ljudi uticala su dva momenta: prvo da za sada nema pravog raspoloženja u narodu za borbu protiv Talijana, i drugo, delegati iz ovog kraja trebali su spriječiti mogući zaključak i poziv Talijanima da okupiraju slobodni teritorij donjolapačkog kotara«. (V e z m a r , n. dj., 190).

48 Tako je npr. sačuvana izjava Komande štaba gerilskih odreda za Bosnu, koja je nastala vjerojatno na samom početku kolovoza. Taj dokument je namijenjen »svim odgovornim oficirima Talijanske vojske, koja se nalazi na teritoriji kninske regimente, a upućena je na vojnu intervenciju protiv srpskog naroda, koji se bori za svoju nacionalnu slobodu«. U dokumentu se ističe da je ta borba usmjerena isključivo protiv ustaškog režima, te se apelira na talijanske oficire »da ne gledaju u srpskom narodu svog neprijatelja, već naprotiv svoga prijatelja«. U vezi s tim iznosi se prijedlog: «Štab gerilskih odreda spreman je povesti .pregovore u tom pogledu, ako se za to izjasne Italijanski oficiri, koji se nalaze sa vojskom upućenom protiv naših odreda«. Ta je izjava dostavljena i Štabu gerilskih odreda za Donji Lapac i okolicu. Upućujući je »svim borbenim jedinicama« na svom području, taj Štab »priopćuje, da je potvrđena vijest, da je sa Talijanima postignut sporazum o zaposjedanju ovih krajeva po njihovim četama. Nama se garantira potpuna sloboda i mir pored toga sto oni zavode svoju vlast«. U vezi s tim, obavještavaju se svi borci »neka pri nailasku Italijana se pridržavaju točno već izdatih uputstava u tom pogledu«. To je saopćenje datirano 4. VIII 1941, dakle, prije razgovora u Otriću.

U vezi s ocjenom vjerodostojnosti navedenih dokumenata, na mjestu je i pretpostavka da su oni mogli biti upravo djelo nacionalističkih elemenata, koji su svoju akciju skrivali pod imenom ustaničkog rukovodstva. Raspoloživa dokumentacija ne potvrđuje da je neki štab gerilskih odreda objavio sličnu direktivu, a, uostalom, nije ni postojala »Komanda štaba gerilskih odreda za Bosnu«. (AVII, ČA, kut. 159, br. reg. 1/2). Usp. i S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 53.

49 U Otriću se 11. VIII skupilo vise od stotinu ljudi. Delegaciju u ime spomenutog odbora činili su Dušan Mileusnić, Boško Rašeta, Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Đoko Jovanić. ( V e z m a r, n. dj., 190 i bilj. 434).

50 Detaljnije o pitanjima i grupi koja je sastavila odgovore, V e z m a r, n. dj., bilj. 435.

51 »Gerilac,« list Štaba gerilskih odreda za Bosansko Grahovo, br. 5, 19. VIII 1941, objavljeno u Zborniku dokumenata NOR-a, IV/1, 38-42.

Talijane je osobito zanimalo da li u ustaničkom pokretu »ima komunista«. Ističući da to nije prvi put da se Talijani zanimaju za komunistički pokret u Jugoslaviji, jer im je, među ostalim, parola o komunističkoj opasnosti bila i izgovor za napad, »Gerilac« kaže »da se komunisti ne samo u Jugoslaviji nego u svim evropskim i ostalim zemljama svijeta nalaze u prvim redovima borbe protiv krvoločnog fašizma«. U vezi s tim Talijani se posebno zanimaju »za komuniste u našim borbenim redovima«, jer »znadu dobro da takav pokret u kome se nalaze takvi narodni borci ne može biti iskorišten za njihove okupatorske ciljeve«.

»Gerilac« zaključuje da su otrićki razgovori protekli »U onakvom izdajničkom, kapitulantskom duhu jer na njima nisu bili zastupljeni pravi predstavnici ni ličkih srezova ni srpskog naroda tih srezova. (. . .) Stvarati danas posebni srpski oslobodilački pokret i u ime tog pokreta tražiti autonomiju pod zaštitom talijanskih okupatora, to znaci raditi i protiv srpskog kao i protiv ostalih naroda Jugoslavije, to znači raditi u korist fašizma. Samo u bratskom savezu i čvrstom jedinstvu obračunaće Srbi, Hrvati i Slovenci sa svojim okupatorima i domaćim izdajicama«.

Pokazalo se ubrzo da otrićki razgovori izražavaju težnje i ciljeve srpskih nacionalističkih snaga. Ta njihova akcija dobit će svoj nastavak u daljnjim dodirima i dogovorima. S druge strane, rukovodstvo KPH u Lici nije im pridavalo neku posebnu pažnju, što se vidi i u činjenici da nije bilo potrebe njihova objašnjavanja među borcima.⁵² Zbog svega toga, razgovori u Otriću, i po svom obliku i po sadržaju, bili su zapravo priprema budućih konkretnih dogovora srpskih nacionalističkih snaga i talijanskog okupatora. Utoliko su oni mogli biti prilog procesu diferencijacije u ustaničkim masama. Energično reagiranje na otrićke razgovore (akcija rukovodstva ustanka u Drvaru da se uhapse inicijatori i sudionici razgovora, intervencija Marka Oreškovića, članak u »Gerilcu«) pokazalo je s druge strane da rukovodstvo ustanka zastupa nepokolebljiv stav kada je riječ o mogućim pregovorima s talijanskim okupatorom.⁵³

S takvim razvojem događaja, u kojima se sve vidljivije pretskazuje jačanje utjecaja Komunističke partije u usmjeravanju ustaničkih masa, srpske nacionalističke snage glavni su izlaz tražile u talijanskoj reokupaciji Druge i Treće zone. Postala je, naime, sasvim čvrsta spoznaja da se, osim organiziranja zaštite od ustaškog terora, sve više nameće potreba obračuna s »komunističkim elementima«. Prisutnost talijanske vojne sile postavljala se kao nužan preduvjet za ostvarivanje tih ciljeva. Borba za vodstvo među ustaničkim masama dobila je prioritetno značenje. Time bi se otvarao put ugušivanju oružanog ustanka pod vodstvom Komunističke partije, a za to su bili zainteresirani i Talijani i ustaše.

52 U svojim sjećanjima G o j k o P o l o v i n a navodi da u to vrijeme Marko Orešković, član CK KPH i kandidat za člana CK KPJ, koji je radio na organiziranju oružane borbe u Lici, nije bio »kod nas u Štabu i ja sam bez njegova znanja i bez znanja CK KPH za Liku dozvolio Bošku Rašeti, na njegov zahtjev, da ode na sastanak na Otriću uz obećanje da neće ništa potpisati i da neće prisustvovati u ime našeg štaba nego lično u svoje ime. S njima sam poslao Đoku Jovanića sa zadatkom da bude nas posmatrač. Tamo se našao i bez moga znanja uzeo učešće u razgovorima i major Oklobdžija. Uzgred rečeno, u to vrijeme imao sam neki izvještaj sa potpisom Štaba u Drvaru da su slični razgovori vođeni između njih i talijanskih okupatora negdje kod Knina (čini mi se u Plavnu). Na tom sastanku došlo je do potpisivanja famoznog 'Otrićkog sporazuma', koji je potpisao i Đoko Jovanić. (. . .) On je svoj potpis dao, jer je pod onim okolnostima bio uvjeren da je to sasvim beznačajno, što je stvarno tako i bilo, jer taj 'sporazum' nikad niko nije primjenjivao. Štavište, ni sami talijanski okupatori ni srpski izdajnici nisu pokušavali da taj 'sporazum' tretiraju kao neki ozbiljan dokumenat i da se njime koriste«.( P o l o v i n a, n. dj., 796).

53 S t a n i s a v 1j e v i ć, n. dj., 71; Z o r i ć, Drvar u ustanku četrdesetprve, Beograd 1984, 202-203; V e z m a r, n. Dj., 191.

U svjetlu tih zbivanja treba promatrati i nove dodire između Talijana i predstavnika srpskih nacionalističkih snaga, koji su uslijedili krajem kolovoza. Do njih je došlo u trenutku neposrednih priprema Talijana za reokupaciju, o čemu je već javno obavijestila ustaška štampa. Glavni sastanak održan je u Pađenima. Prema talijanskim izvorima, održan je 1. rujna 1941, a prema nekima nešto ranije, tj. 25. ili 26. kolovoza.54

Pored Novakovića Longa kao glavnog predstavnika grupe srpskih političara, sastanku su prisustvovali Vlado Novaković, Đujić, Rađenović i još neki.⁵⁵ Prema talijanskim izvorima sastanku u Pađenima prethodio je dogovor viših talijanskih oficira s Novakovićem Longom. Tom prilikom njega su Talijani upoznali s gledištima na osnovi kojih hi bio postignut sporazum. U vezi s tim, Novaković je zatražio da prethodno razgovara sa svojim istomišljenicima, nakon čega je došlo do sastanka u Pađenima.⁵⁶

54 Prema izvještaju komande divizije »Sassari«, 2. IX 1941, sastanak je po svoj prilici održan 1. IX (Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/I, str. 373-374). Isti se datum navodi u ediciji Le operazioni delle unità italiane in Jugoslavia (1941-1943), Narazione-Documenti, Roma 1978, 176-177. (Usp. ocjenu V o j m i r a K lj a k o v i ć a, VIG, 3/1979,185-203). Taj datum preuzima i P e t r o v i ć, n. dj., 206.

U obavještenju Štaba bataljona gerilskih, odreda za Liku navodi se da je najprije 25. VIII došlo u Otriću do susreta i razgovora Rađenovića i Milana Tankosića s talijanskim oficirima. Zatim se navodi da su Rađenović i Tankosić otišli na ponovni sastanak s Talijanima, ali taj put u Pađene. (Zbornik dokumenata NOR-a, VII, 48). Taj datum je uglavnom prihvaćen u literaturi.

55 S t a n i s a v lj e v i ć, n. dj., 73.

56 Taj sastanak, koji je prethodio Pađenima, prema talijanskim izvorima, održan je 29. VIII 1941, u Kištanjama. S talijanske strane prisustvovali su mu general Furio Monticelli, komandant divizije »Sassari«, general De Blasio, tada načelnik štaba Druge talijanske armije, pukovnik Umberto Salvatores, komandant talijanskih snaga u Gračacu, i obavještajni oficir potpukovnik Luzi. ( P e t r o v i ć, n. dj., 205-206).

Prema tome, sastanak u Pađenima trebao je na neki način biti završnica u sporazumijevanju predstavnika srpskih nacionalističkih snaga iz Kninske krajine, Like i zapadne Bosne s predstavnicima talijanske okupacione sile. Dok je Talijanima glavni cilj bio da uz pomoć tih domaćih faktora što uspješnije ostvare svoj plan pacifikacije spomenutog područja, dođe je drugoj strani prvenstveno bilo u interesu da uz pomoć takve zaštite preuzmu potpunu političku kontrolu u svoje ruke u srpskom stanovništvu. A to je zapravo u prvom redu značilo suzbiti rastući utjecaj komunista. Formalno gledajući, u Pađenima su srpski nacionalistički elementi prihvatili zapravo uvjete, tj. situaciju koja nastaje sporazumom Italije i NDH oko reokupacije Druge zone, koja je najvećim dijelom obuhvaćala spomenuto područje Kninske krajine, zapadne Bosne i Like. Prema raspoloživim podacima, Talijani su izjavili da »garantuju sigurnosti slobodu naroda srpskog u okupiranoj oblasti, ispovedanje religije, slobodu škole i nastave kao sto je to bilo za vreme Jugoslavije«. Oni, također, preuzimaju «vojnu i civilnu upravu« na spomenutom području. «U mestima i krajevima gde je srpski narod u većini biće u civilnu upravu postavljen i Srbin. . . činovnici koji su bili otpušteni iz službe biće opet zaposleni . . . Civilni komesar ne može ništa učiniti bez odobrenja i sporazuma s vojnim italijanskim vlastima«.⁵⁷ Novaković Longo je u ime prisutnih predstavnika srpskih nacionalističkih snaga izjavio generalu Monticelliju da stanovništvo spomenutog područja «želi da se vrati svojim kućama i radi«. Monticelli zaključuje: «Složno su izrazili želju da se stanje normalizuje onako kako su odlučile italijanske vlasti«. On također navodi da mu je Novaković predao i posebno pismo za komandanta Druge armije, u kojem se zahtijeva »ako je moguće, da se ukloni« povjerenik vlade NDH kod Druge armije, »a ako nije, želeli bi da imaju i jednog svog pretstavnika«.⁵⁸

57 S t a n i s a v lj e v i ć, n. dj., 73. T r n j a k o v i ć, n. dj., 194-195, donosi tekst jednog dokumenta, datiranog 29. X 1941. i navodi da je to ugovor koji je Đujić sklopio s Talijanima o suradnji. Iz toga bi se moglo zaključiti da je u to vrijeme moglo biti sličnih lokalnih sporazuma četnika i Talijana.

58 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/I, 373-374.

U cilju ostvarenja spomenutih interesa, Novaković i njegovi istomišljenici bili su svakako zainteresirani da sastanku u Pađenima dadu na neki način što veći manifestacioni karakter. Kako je, naime, istaknuto, bio je to završni čin dotadašnjih dogovaranja, koji je trebao dobiti širu podršku. U tu svrhu poduzeta je i šira propagandno-politička akcija u vezi s tako zamišljenom organizacijom sastanka u Pađenima. Težilo se, naime, održavanjem skupova u pojedinim mjestima osigurati određenu proceduru biranja delegata za spomenuti sastanak. Ta je akcija poduzeta na području Srba i Zrmanje te u Kninskoj krajini. Cilj je bio jasan. Nastojalo se izborima »legitimnih delegata« javno pokazati da su potpuno osigurane pozicije u srpskim ustaničkim masama.⁵⁹ Akcija je povedena u situaciji kada je uslijedila snažnija ustaško-domobranska ofenziva protiv ustaničkih snaga na pravcu Gračac-Bruvno-Gornji Lapac-Kulen Vakuf.⁶⁰ Vodeći nacionalistički elementi nastojali su se okoristiti nastalom situacijom, kada su radi slamanja ofenzive bile angažirane glavne ustaničke snage Like, te s područja Zrmanje i Srba i dijelom iz Bukovice.⁶¹ Zbog svega toga, unatoč svojoj težnji, grupa predstavnika nacionalističkih snaga u Pađenima nije predstavljala ni ustanički teritorij ni ustaničke mase. Grupu su, doduše, činili pojedini poznatiji i ugledniji predratni građanski političari, ali i samo njihovo pripremanje sastanka u Pađenima pokazivalo je zapravo kolike su mogućnosti njihova utjecaja. Te su činjenice i Talijani bili svjesni. Prema riječima generala Monticellija, u Pađenima su se »sastale glavne starešine sela Like, doline Zrmanje i iz Pađena«, a »bile su odsutne starešine iz Golubića, Strmice i Bos. Grahova«. Iako ova njegova konstatacija nije bila do kraja precizna, pokazivala je svu složenost i težinu situacije. »Situacija u ovoj zoni«, zaključuje Monticelli, »još nije jasno određena. (...) Reklo bi se, međutim, da su u Drvaru izražene komunističke tendencije, jer izgleda da se starešine iz Drvara nikako ne slažu sa starešinama koje se danas nalaze u Pađenima«.⁶² Prisutnim političarima u Pađenima, koje je vodio Novaković Longo; koga su »izabrali za svog predstavnika«, svakako je odgovaralo da se izbjegava i ignorira postojanje rukovodstva gerilskih odreda u Lici i zapadnoj Bosni, jer bi na taj način, za razliku od dogovora u Otriću, postigli neposredniji i »čišći« sporazum s predstavnicima talijanske okupacione sile, a to bi im na neki način potvrdilo i učvrstilo poziciju isključivih predstavnika ustaničkih masa.⁶³ Očito je, međutim, bilo da dogovor u Pađenima nije mogao sasvim zadovoljiti Talijane. Raspoloživi podaci upućuju da su oni bili zainteresirani da priprema sastanka u Pađenima obuhvati cjelokupno ustaničko područje, tj. da se već njome onemogući utjecaj komunista. U pismu Ljube Babića, tada komandanta Štaba brigade gerilskih odreda za oslobođene krajeve Bosne i Like, datiranom 29. kolovoza, dakle neposredno uoči sastanka u Pađenima, ističe se da je pitanje odnosa s Talijanima »sada najvažnije pitanje« i da »nas ustanak sada proživljava najveću krizu, bas u vezi s tim pitanjem«. Ukazujući na smisao i ciljeve spomenute akcije priprema sastanka u Pađenima, on konstatira: »Velik(o) srb(ski) elementi s drugim neprijateljima naroda otvoreno surađuju sa Talijanima. Već nekoliko dana vode neke pregovore. Talijani nastoje da pocijepaju naše snage i tako razjedinjene da nas lakše savladaju. To je očito. U tome se služe svim sredstvima. Mi smo preduzeli izvjesne mjere protiv tih elemenata, mislim da ćemo ih potpuno savladati. Talijani su spremni da pređu u napad. Dostavili su nam neku vrstu ultimatuma po kome u poned(jeljak) 1. septembra treba da se izjasnimo po pitanju njihovih okup(acionih) zahtjeva. U sluč(aju) da budu nepovoljni naši odgovori, oni tako kažu, stupice u oružanu borbu.«⁶⁴

59 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 73-74. U svojim sjecanjima L u k a T a n j g a navodi da su ustanici iz pojedinih mjesta na prevaru dovedeni na skup u Pađenima. Ustanička četa iz Očestova, kojoj je on pripadao, došla je u Pađene nakon vijesti »da su ustaše prodrle u Zrmanju i da redom kolju». On također navodi da su tada na prevaru dovedeni i neki ustanici iz sela Otona, Plavna, Radljevca, Ervenika, Radučića, Mokrog polja i nekih drugih. ( L u k a T a n j g a, »Očestovo u narodnooslobodilačkoj borbi«, Zbornik IHRPD, sv. 4, 628-629).

60 Usp. Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945, knj. 1, Beograd 1963, 99.

61 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 74.

62 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/I, 373. S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 74, navodi da je u Pađenima bilo nekoliko trgovaca iz Bosne »koji su ranije izbegli u Dalmaciju ili, u toku ustanka, u Kninsku krajinu«, pa su ih građanski političari nastojali tretirati kao predstavnike zapadne Bosne.

63 Za upoznavanje atmosfere koja je vladala na skupu u Pađenima zanimljivo je sjecanje L. T a n j g e. On navodi da je skup osiguravala jedna talijanska jedinica i da Talijani nisu dopuštali ustanicima koji su dolazili da nose oružje. »Nakon našeg dolaska došlo je nekoliko osobnih automobila iz kojih su izašla dva generala talijanske vojske, nekoliko oficira i osoba u građanskim odijelima, među kojima je bio i Niko Novaković-Longo, bivši kraljevski ministar, koji je bio vrlo ugledan u ovom kraju; znali su ga ljudi iz prvog svjetskog rata, a govorilo se da je mnogima pomogao, kao liječnik, da ne odu na front;.mislilo se da je sabotirao Austriju. Tada sam slušao da neki stariji, pozdravljajući Longa, govore: 'Šjor Niko, ako nas ti ne spasiš, neće ni bog!' I eto, svoj ugled Niko je ovoga puta koristio za okupatora. Tom skupu su prisustvovali pop Đujić, Vlade Novaković i drugi. (. . .) Elita, s Longom, talijanskim generalima i višim oficirima je otišla u gradsku kuću i razgovarala o ne znam čemu, a nakon jednog sata saopćeno nam je da Talijani razumiju naše strahovanje i nepovjerenje prema Hrvatima, ali da talijanska vojska i civilna uprava garantira srpskom narodu mir, spokojstvo, živote i imovinu, pod uvjetom da bude lojalan prema talijanskoj vojsci i talijanskoj vlasti. Nakon toga saopćenja talijanska vojska je izišla iz zaklona, u jačini jednog bataljona od oko 350 do 400 ljudi. Pošto su otišli osobni automobili i u njima viši oficiri, general i Longo, vojska je otišla put Radučića i Kistanja. Mi smo neko vrijeme ostali i međusobno se pitali sto sve ovo znači. Pripadnici NOP-a su komentirali da je to slabost okupatora i strah buržoazije od revolucije, da su Longo i ostale kolovođe suradnici okupatora, da su izdajnici narodnih interesa, koji su bili zavrbovani od neprijatelja i koji su bili slabo obaviješteni, veličali Talijane kao spasioce Srba, a svoje šefove kao dalekovidne i umne političare koji znadu što hoće i što rade. Razišli smo se svatko na svoju stranu, nitko nikog nije uvjerio, ostalo nam je da se borimo i da razgovaramo preko nišana svojih oružja«. (T a n j g a, n. dj., 629).

64 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 1, 76.

Odgovor na držanje srpskih nacionalističkih elemenata bilo je zasjedanje delegata narodnooslobodilačkih gerilskih odreda za Bosnu i Liku, održano 31. kolovoza u Drvaru. Na njemu je bilo 30 delegata iz Donjeg Lapca, Mogorića, Vrepca, Visuća, Bruvna, Mazina, Srba, Kaldrme, Nebljusa, Orašačkog Brda, Martin Broda, Bos. Petrovca, Drvara, Bos. Grahova, Oštrelja, Crnog Luga i nekih drugih sela. Konferenciju je otvorio Lj. Babić, a predsjedavao joj je Marko Orešković, koji je bio predstavljen kao »delegat Centralnog odbora narodno-oslobodilačkog pokreta iz Beograda«. Na njegovu je inicijativu i održan taj sastanak, da se reagira na pojačanu akciju srpskih političara. Radilo se zapravo o poduzimanju daljnjih koraka u povezivanju ustaničkih snaga na tom području. Ukazujući na značenje tog zasjedanja, »Gerilac« je pisao: »Kako se oslobodilački pokret srpskog naroda u ovim krajevima Bosne i Like sve jace širio, trebalo je povezati sve odrede i učvrstiti jedinstvo. Trebalo je pozvati predstavnike sa svih naših frontova, koji se danas pružaju daleko, sve tamo od Velebita, Dinare i Plitvičkih jezera pa sve do Livna. To je bilo potrebno osobito zbog toga sto su se u posljednje vrijeme pojavili neki protivnarodni elementi koji su htjeli našu Narodnu-oslobodilačku borbu iskoristiti u svoje lične ciljeve. To su oni elementi koji nikad nisu bili uz narod, koji su uvijek bili protiv naroda, koji su živjeli na narodnoj grbači, od krvi i znoja seljaka i radnika. To su oni elementi koji su u doba haračenja ustaških bandita u ovim krajevima prepustili narod svojoj krvavoj sudbini, pokupili pare i s njima pobjegli u Italiju, u okrilje talijanskog fašizma«.⁶⁵

To je pitanje dalo glavni ton zasjedanju. Izvještavajući o razvoju oslobodilačke borbe u pojedinim krajevima, delegati su ukazivali na jačanje raspoloženja za borbu protiv talijanskog okupatora, ali istodobno i na djelovanje pojedinih snaga protiv takvog kursa. Zbog toga su u rezoluciji zasjedanja istaknuti ciljevi i značenje borbe protiv talijanskog okupatora, koji je i omogućio Paveliću i ustašama da dođu na vlast i provode genocid nad srpskim narodom. Upozoravajući na istu poziciju kvislinga u Srbiji, kao što su Aćimović i Ljotić, u rezoluciji se ističe da »to isto hoće da učine i sramne izdajice našeg naroda u ovim krajevima, na čelu sa bivšim ministrom Nikom Novakovićem zvanim Longom«. Jedan zaključak zasjedanja je glasio: »Mi nemamo ništa zajedničkog sa ljudima koji šuruju sa našim vjekovnim neprijateljima i koji žele da naš narod i našu svetu borbu stave u njihove ruke«. Ističući da oslobodilačkoj borbi koja se vodi »nije samo cilj oslobođenje srpskog naroda već i svih drugih porabljenih naroda naše otadžbine«, delagati zasjedanja su pozvali u borbu ovim riječima: »Mi pružamo bratsku ruku hrvatskom i slovenačkom narodu i braći muslimanima da naše redove ujedinimo i da zajednički povedemo nemilosrdnu borbu protiv okupatora i domaćih izdajica«.⁶⁶

65 Zbornik dokumenata NOR-a, IV/I, 140.

66 Izvještaj o zasjedanju i rezolucija u: Zbornik dokumenata NOR-a, IV/I, 139-148. Rezolucija je objavljena u »Gerilcu«, br. 6, 6. IX 1941. Međutim, njen tekst je raspačavan vjerojatno i u obliku letka. To potvrđuje podatak da je do primjerka rezolucije došao i kotarski predstojnik NDH u Perušiću. (AIHRPH, NG, kut. 245, f. 11.).

U takvom raspoloženju na zasjedanju nisu mogli doći do izražaja malobrojni zagovornici politike nepružanja otpora talijanskom okupatoru. Raspoloživi podaci pokazuju da je od njih na zasjedanju bio Đujić, kojemu nije preostalo ništa drugo nego da se i sam tom prilikom izjasni za borbu protiv Talijana, iako je već bilo poznato njegovo držanje.⁶⁷ Ono je ubrzo vrlo jasno došlo do izražaja. Bilo je to u vezi s reokupacijom Druge zone, kada su talijanske vojne snage pristupile ponovnom zaposjedanju tog područja. Radilo se, dakle, istodobno i o poduzimanju operacije protiv ustaničkih snaga radi njihova potpunog uništenja. Toj operaciji je prethodila talijanska propaganda u stanovništvu, kako bi se oslabio otpor. Obraćajući se narodu u vezi s tim, Odbor nacionalno-oslobodilačkog pokreta za Bosnu i Liku je pozivao na oružani otpor, i odbijanje talijanskog poziva za razoružanje, jer je »naše oružje jedina garancija za očuvanje naših života i naše krvlju stečene slobode«.⁶⁸

67 Usp. Z o r i ć, n. dj., 206. Karakteristična je bila ocjena koju je u vezi s postojećom situacijom dao Lj. Babić u svom izvještaju Đuri Pucaru, sekretaru Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu, 2. IX 1941: »Nas ustanak u ovim krajevima preživljava jednu malu krizu, koja može biti vrlo opasna. Ti si sigurno obaviješten da se talijanski okupatori spremaju da uguše nas ustanak. Snage talijanskih okupatora nas ne plaše, ni njihove horde, ali pojavile su se druge poteškoće. Velikosrpski agenti, koji su bili u Dalmaciji i tamo od okupatora dobili zaštitu, vrativši se nazad razvili su svoju nenarodnu rabotu. Oni su tim više počeli da dobijaju teren jer su talijanski banditi promijenili svoju taktiku. Prema Srbima su vrlo laskavi, tako da moralno razoružavaju mase. Oportunizam kod nekih naših drugova u Lici tome je još više pomogao. Mi smo te elemente kod nas pozatvarali itd., dok sve druge nismo mogli pohvatati. Danas imamo takvu situaciju da ti agenti traže talijanske okupatore i da se poneki odredi neće baš sigurno da bore. To su najvažniji momenti kod nas u našoj borbi. Zbog toga i drugih razloga mi smo 31. VIII održali savjetovanje svih vojnih delegata oslobođ. krajeva Bosne i Like«. (Zbornik dokumenata NOR-a, IV/1, 173-174).

U vezi s tim karakteristično je svjedočenje G a š p a r a B e r g a m a, koji je od travnja 1941, kao instruktor Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, radio u kninskom i drniškom kotaru na stvaranju partijskih organizacija. Bergam je početkom kolovoza, tj. nekoliko dana nakon izbijanja ustanka, krenuo iz Knina u Drvar u cilju uspostavljanja veza s ustanicima na tom području. »U Golubiću i Strmici«, navodi on, »zatekli smo četnike i žandare sa četničkim amblemima i kraljevskim kokardama. U Golubiću su na jednom konopcu, nategnutom preko puta, visile male talijanske i srpske zastavice poredane jedna uz drugu. To je trebalo biti neka vrsta slavoluka podignutog u čast četničkih prijatelja talijanskih okupatora«. Bergam navodi da su u Drvaru bili svjesni da je Đujić u dosluhu s Talijanima. Bergam se sastao s članovima Štaba gerilskih odreda na čelu sa Lj. Babićem. ), «Informirali su me«, navodi Bergam, »o sukobu s popom Momčilom Đujićem, koji otvoreno šuruje s okupatorima. Ja sam ih informirao što sam vidio u Golubiću, pa je bilo očito da do otvorenog sukoba mora doći«. Bergam također navodi da se tada vodila i rasprava »o stavovima pojedinaca i grupica da se borba vodi samo s ustašama, a da se borba s Talijanima izbjegava. Razumije se da smo se brzo složili da o tome ne može biti ni govora, jer su Nijemci i Talijani naši glavni neprijatelji, kao okupatori, a ustaše su njihove sluge«. ( G a š p a r B e r g a m, »Sjećanje na događaje u Kninu i Drnišu 1941 «, Zbornik IHRPD, sv. 4, 615-616).

U pripremama obrane slobodnog teritorija Štab Drvarske brigade i Štab bataljona gerilskih odreda za Liku računali su i na oružane napade na talijanske vojne snage. Mis1ilo se poglavito na područje oko Knina, gdje bi gerilski odredi Kninske krajine s gerilskim odredima Bos. Grahova mogli spriječiti prodor talijanskih jedinica na pravcu Golubić-Strmica-Bos. Grahovo. Iako su se složili s utvrđenim planom, zasigurno najviše zbog odlučnosti Štaba Drvarske, brigade, ubrzo se pokazalo da rukovodioci gerilskih odreda u Kninskoj krajini Đujić, Brković i Bogunović imaju svoj plan - onemogućavanje napada na talijanske trupe kako bi im se omogućilo nesmetano daljnje napredovanje prema Bos. Grahovu i Drvaru. Manevri Đujića i Brkovića odmah su došli do izražaja. Đujić je dočekao Talijane u Strmici i pridružio im se, a Brković je bez borbe bio zarobljen. Time je nastalo pravo osipanje među gerilcima, tako da su bili prisiljeni da se povuku i oni koji su bili spremni na otpor. Talijanske su snage, koje su krenule iz Knina 9. rujna ujutro, već sutradan poslije podne bez borbe zauzele Bos. Grahovo.⁶⁹

68 Zbornik dokumenata NOR-a, IV/1, 152-155.

69 Opširnije Z o r i ć , n. dj., 232 i d.

Ta je akcija četničkog vodstva u Kninskoj krajini ukazivala na tri važna momenta. Došao je trenutak definitivnog opredjeljivanja protiv narodnooslobodilačkog pokreta. S druge strane, ispoljio se puni interes za definiranje vlastitog vojno-političkog status a i u tom pravcu poduzimanja odgovarajućih akcija i mjera, u prvom redu organiziranja vlastitih oružanih snaga. Na kraju, u potpunosti se potvrdila politika oslonca na talijanskog okupatora. Ona će se tumačiti kao nužna realnost opravdavana zaštitom interesa srpskog naroda.

Ni u Lici, talijanske jedinice nisu naišle na neki poseban otpor, tako da su ubrzo umarširale u pojedina mjesta i podigle svoje garnizone. Međutim, razlozi tome bili su kvalitetno druge prirode, za razliku od Kninske krajine. Nije se radilo o suradnji s talijanskim okupatorom nego o davanju prvenstva taktici »nediranja Italijana radi dobitka u vremenu«. U vezi s tim težište je postavljeno na borbu protiv ustaško-domobranskih snaga (pravac Kulen Vakuf-Bihać) i oružničkih patrola. U pripremama za borbu protiv talijanskih snaga, partizanske snage su gospodarile situacijom u selima, dok su okupacione trupe uglavnom držale kotarska sredista.⁷⁰ Za daljnji razvoj situacije na tom području posebno su značenje imali sastanak Okružnog komiteta KPH za Liku, 11. rujna, i sastanak vojnih delegata Like, 21. rujna.⁷¹ Politika suradnje s Talijanima dobila je snažan udarac.⁷² Nosioci te politike sklonili su se pod njihovu zaštitu radeći na stvaranju četničkih organizacija.⁷³

70 S t a n i s a v lj e v i ć, n. dj., 77.

71 Dokumenti tih sastanaka u Zborniku dokumenata NOR-a, VII, 77-80, 124-129.

72 U kritici rada partijske organizacije u Lici, na sastanku Okružnog komiteta, konstatirano je da »mnogi članovi Partije, pa čak i članovi sreskih i okružnih rukovodstava išli su tako daleko da su vodili pregovore sa talijanskim okupatorima po pitanju lojalnog držanja prema okupatorima, čime su nasjeli i upregli se u kola talijanskog fašizma«. (Isto, 79). Riječ je, dakle, o globalnoj ocjeni spomenute pojave u radu partijske organizacije od početka oružane borbe. Međutim, Z o r i ć, n. dj., 232-233, tu ocjenu proizvoljno uzima kao potvrdu teze o istovetnosti situacije u Lici i Kninskoj krajini u vezi sa spomenutom talijanskom operacijom oko reokupacije.

73 S t a n i s a v lj e v i ć, n. dj., 78.

Na osnovi prethodnog prikaza mogu se uočiti ova bitna obilježja talijanske okupacione politike:

a) U ostvarivanju svog imperijalističkog plana širenja na istočnoj jadranskoj obali, fašistička Italija je bila u prvom redu zainteresirana za učvršćenje svojih pozicija u anektiranom području.

b) U postizanju tog cilja na tom području, koje je tretirano kao integralni dio talijanskog državnog teritorija, vojne i upravne okupacione vlasti ispoljavale su krajnju osjetljivost kada je riječ o mogućnostima poduzimanja bilo kakvog otpora. To je osobito došlo do izražaja izbijanjem oružanog ustanka, tj. pojavom prvih partizanskih odreda, kada su uslijedile najdrastičnije mjere suzbijanja i ugušivanja. Od početka je bilo jasno da je riječ o akcijama koje organizira KPJ.

c) Na susjednom području, koje je ulazilo u okvir NDH, Talijani su također pokazivali interes za razvoj situacije, potvrđujući to i stacioniranjem svojih vojnih snaga. Bili su, naime, zainteresirani za održavanje mirnog stanja neposredno u svom zaleđu. Smatrali su da je NDH u prvom redu zadužena i odgovorna za ostvarivanje tog cilja.

d) Zbog toga je izbijanje oružanog ustanka na tom području izazvalo zabrinutost i talijanskih faktora. Međutim, za razliku od otpora u anektiranom području, ustanak u ovom području taktički je šire promatran. Polazilo se od uvjerenja da je genocidna politika ustaškog režima prema srpskom stanovništvu isključivi razlog izbijanju oružanog otpora. Zbog toga se vjerovalo i u ugušivanje ustanka, tj. povratak pacificiranom stanju, dodirima i sporazumima s onim elementima ustaničke mase, koji su izražavali istovjetna gledišta.
Spoznaja da nije riječ o pojavi koja se može eliminirati prema naprijed zamišljenom planu, nego o otporu koji sve vidljivije pokazuje svoju čvrstinu i organiziranost, utjecat će i na promjene u dotadašnjoj strategiji talijanskog okupatora.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument