Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

1. glava

Pojava četništva u Hrvatskoj i njegovo organiziranje

Prva okupljanja

Izvanredni položaj s kojim se suočilo srpsko stanovništvo na području NDH, od početka neposredno izvrgnuto ustaškom teroru i genocidu, svakako je bio jedan od prvih glavnih faktora koji je utjecao na okupljanje cetnickih i njima bliskih elemenata i njihovo daljnje organiziranje.

Za ustaško vodstvo je što efikasnije provođenje rasne politike definirano kao jedan od bitnih ciljeva o kojima ovisi konačno utemeljenje NDH.¹ Zbog toga se ta politika od samog početka organizirala u pravi sistem. Glavna mu je zadaća trebala biti da se od NDH stvori »čisti hrvatski životni prostor«, koji bi omogućio egzistenciju »čiste hrvatske nacije«, a za to je bitan preduvjet »istrebljenje« u prvom redu Srba i Židova, koji su proglašeni »najvećim neprijateljima hrvatskog naroda«, pa »njima nema mjesta u Hrvatskoj«. S druge strane, program stvaranja »čiste hrvatske nacije« temeljio se na još jednom posebnom preduvjetu, tzv. »unutrašnjem prečišćavanju«, tj. istrebljenju svih onih Hrvata i Muslimana koji su zbog svog »nehrvatskog ponašanja« označeni kao izdajnici i »ljaga na tijelu čiste hrvatske nacije«. Dok je biološko uništavanje Srba i Židova već od samog početka poprimilo široke razmjere, opravdavano zahtjevima ustaške »rasne revolucije«, ono nije istodobno moglo imati iste konzekvence s obzirom na hrvatsko i muslimansko stanovništvo. Radilo se o sistemu bioškog uništavanja prvih u ime zaštite drugih. Ubrzo je, međutim, počeo sve širi teror ustaškog režima nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, motiviran upravo sve vidljivijim otporom politici koja je sebe opravdavala time što se vodi u ime tog stanovništva. Zbog toga će u daljnjem razvoju i cjelokupni sistem ustaškog terora gubiti svoje prvotne značajke i pretvarati se u jedinstvenu praksu krvavog nasilja nad čitavim stanovništvom NDH. Svoju će glavnu motivaciju nalaziti u potrebi borbe protiv snaga naroda što su se pojavile kao rušitelji ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske. Bit će to sistem koji se istodobno nalazio u funkciji ciljeva cjelokupnog okupacionog sistema u Jugoslaviji.

1 Ovaj prikaz ustaškog terora temelji se poglavito na prikazu u mojoj monografiji: Ustaše i NDH, n. dj., 158 i d. Od novije literature o ustaškom teroru upućujem na ove radove: Z d r a v k o K r n i ć, Slavonija 1941, Osijek 1978; Lika u prošlosti i sadašnjosti, Karlovac 1973; D u š a n P l e n č a, "Politička polarizacija narodnih masa Kninske krajine 1941-1942«, Zbornik IHRPD, sv. 4, Split 1978; M i r o s l a v U j d u r o v i ć, Biokovsko-neretvansko područje u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, Split 1983; T on e F e r e n c, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana-Beograd 1979; Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941, Sisak 1974; Đ u r o Z a t e z a l o - M i 1 e Đ a k i ć, Narodna vlast na Kordunu 1941-1945. godine, Karlovac 1971; R a d o v a n T r i v u n č i ć, Jasenovac i jasenovački logori, Jasenovac 1974; S l o b o d a n D. M i l o š e v i ć, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945. godine, Beograd 1981; N a r c i s a L e n g e 1- K r i z m a n, "Sabirni logori i dječja sabirališta na području sjeverozapadne Hrvatske 1941-1942«, zbornik: Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, Varaždin, 1976; I s t a, "Koncentracioni logori talijanskog okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom primorju (1941-1943), "Povijesni prilozi«, br. 2, Zagreb 1983; G o j k o V e z mar, Narodnooslobodilački rat i organizacija narodne vlasti u Lici 194-1-1945. godine, 1984, rukopis doktorske disertacije.

Pored sve bjesomučnije propagande takav sistem je radi svoje što veće efikasnosti od početka vodio stvaranju posebnog »kaznenog zakonodavstva« i odgovarajućih institucija. Činjenica je da su upravo meĊu prvim »zakonskim odredbama« u NDH bile one koje su se odnosile na status Srba i Židova. Iz toga proizlazi da su konkretne pripreme bile obavljene još prije, tj. u krugu oko Pavelića u emigraciji.

Istodobno su osnovani tzv. »izvanredni narodni sudovi«, zatim »prijeki sudovi«, a nakon toga je počelo osnivanje tzv. »pokretnih prijekih sudova«. Time je još više proširen i pojačan specijalni ustaški sudski sistem za primjenu terora. To je nedvojbeno potvrđivalo činjenicu da se ustaški teror provodio u sve širim razmjerima. Sama praksa sve je jasnije dokazivala da zapravo nema nikakvih bitnih razlika između tih sudova. Činjenica da je ustaškom teroru od samog početka glavno obilježje davala izrazita samovolja različitih ustaških organa, ustanova, pojedinaca, rezultirala je brojnim i različitim oblicima terora - od lažnih optužbi i ubojstava, hapšenja i odvođenja u logore, otpuštanja s posla i pljačke do sve češćih masovnih pokolja.

Ustaška kampanja protiv Srba poprimila je od samog početka sva svoja bitna obilježja. S jedne strane vođena je široka propaganda, kojoj su nosioci bili najviši ustaški funkcionari, a s druge, istodobno su uslijedile konkretne akcije terora različitih oblika. Treba istaći da je politička propaganda protiv Srba u biti bila nastavak onih već spomenutih gledišta o »srpskom pitanju« što su ih ustaše formulirali prije dolaska na vlast u NDH. Sada je trebalo da ta propaganda, u mnogo širim razmjerima, bude naposredan uvod u konkretnu praksu:

Glavni val ustaške propagande protiv Srba uslijedio je u svibnju i lipnju 1941. Radi se u prvom redu o mnogobrojnim organiziranim političkim skupovima širom NDH, na kojima su istupali pojedini visoki ustaški funkcionari tumačeći i propagirajući ciljeve novoosnovane NDH, ustaškog pokreta i ustaštva, Pavelića kao »vođe i osloboditelja hrvatskog naroda«, te osnovne zadaće koje se postavljaju pred ustaški režim. Bas je u tom okviru došao do osobitog izražaja poziv na kampanju protiv Srba i Židova. Među najaktivnijima u toj propagandi bili su Mile Budak, Mladen Lorković, Aleksandar Seitz, Andrija Artuković, Jozo Dumandžić, Matija Kovačić, Viktor Gutić, Milovan Žanić, Mate Frković, Mirko Puk.

U tim istupima ustaških funcionara, kao i cjelokupnoj propagandi, uočavaju se tri bitna momenta:

1. Polazilo se od osobitog naglašavanja teze da Srbima i Židovima »nema mjesta u Hrvatskoj«, tj. u NDH, jer su se oni na taj prostor naknadno doselili, pa on nije njihova prava domovina. Prema riječima M. Budaka, oni su »neprijatelji, koji dođoše simo, pa moraju i seliti bilo silom bilo milom«.

2. U vezi s gornjom tezom posebno se težilo Srbe u Hrvatskoj optužiti kao konstantnu opasnost za egzistenciju hrvatskog naroda i za njegove težnje za nacionalnim oslobođenjem. Na Srbe je ukazivano kao na »strane elemente«, koji su »uvijek bili protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda«.

3. Jasno se ukazivalo na konkretne mjere koje treba poduzeti protiv Srba, tj. koje treba da dovedu do »rješenja srpskog pitanja« u NDH. Osobito se nastojalo »rješavanje« pitanja Srba prikazati kao vrlo akutno i od životnog značenja za daljnji opstanak NDH.

Politička kampanja vodećih ustaša protiv Srba bila je u pravom smislu rijeci javni poziv za provođenje konkretne politike prema srpskom stanovništvu, a u isto vrijeme potvrda i opravdanje terora, koji je u proteklom kratkom razdoblju već ispoljio svoja najmonstruoznija obilježja. Teror koji je do tad a bio provođen nad Srbima dobio je samo još vise poticaja. Sve to pokazuje da se teror nad Srbima u NDH pretvarao u pravi sistem genocida.

Uz donošenje brojnih administrativnih mjera, poglavito u obliku »zakonskih odredaba«, kojima su zabranjivana nacionalna i vjerska obilježja, organizirana su sve masovnija hapšenja i deportacije Srba u logore.

Karakteristična su bila hapšenja na osnovi tzv. »četničkih lista«, od kojih su mnoge sastavili sami ustaše, označavajući pojmom »četnika« svakog uhapšenog Srbina. Prema jednom podatku, koji ustaše donose krajem svibnja 1941, u ustaškom logoru «Danica« kraj Koprivnice, nalazilo se »zatvoreno preko 1000 četnika iz raznih krajeva Hrvatske«. Ističe se da su tu »skupljeni oni najgori, koji su najviše jada zadavali hrvatskom narodu«. Na osnovi izrađenih »četničkih lista« hapsi se u svim područjima Hrvatske.² Takva su se hapšenja vršila i u ostalim područjima NDH.

2 »Hrvatski narod«, 9. V 1941. donosi podatak da je protekle noći »ustaško redarstvo u Zagrebu uhitilo 114 četnika i ljudi, koji su s njima bili u vezi. Kod nekih je pronađen i četnički materijal. U savezu s time uhićen je i srpski metropolita Dositej Vasić, koji je zadržan u zatvoru«. Isti list 10. V 1941. donosi vijest da je iz Vinkovaca doveden u Zagreb 101 »četnik«, koji su optuženi za »brojna zvjerstva«. »Hrvatska obnova«, 18. V 1941, piše: »U posljednje je vrijeme u Đakovu i okolici uhapšen veći broj osoba, koje su bili četnici i pripadali četničkim društvima«. »Posavska Hrvatska« (Slav. Brod), 23. VII 1941, donosi popis »zakletih članova pododbora Udruženja četnika« u Slav. Brodu. »Hrvatski narod«, 4. V 1941, donosi vijest da je Ustaško redarstvo uhvatilo 20 »četnika« u Pakracu »koji su terorizirali tamošnje stanovništvo«. U izvještaju Gradskog redarstva u Bjelovaru upućenom MUP-u NDH navodi se »da su ovdje bili zatvoreni opasni četnici, koji su dana 6. svibnja o. g. njih 17 na broju odpraćeni u koncentracioni logor u Drnje«. (AIHRPH, NG, inv. br. 914). »Hrvatski narod«, 27. VII 1941, donosi vijest da je ravnatelj Ustaškog redarstva na području NDH Božidar Cerovski boravio »sedam dana u Kordunu, većinom u Glini, gdje je zajedno sa pitomcima oružničke škole uhitio veći broj četnika, koji su bili obučeni u odore sa šubarom i mrtvačkom glavom«.

Pored hapšenja i zatvaranja sve većeg broja Srba u logorima, gdje su ubrzo počela masovna ubojstva, uslijedili su i masovni pokolji na pojedinim područjima. Najveći pokolji u Hrvatskoj bili su na području Like, Korduna, Banije i sjeverne Dalmacije.

Prisilno iseljavanje srpskog stanovništva s područja NDH također je postala važna komponenta ustaškog terora. U vezi s tim ustaše su donijeli i posebne odredbe, ali treba istaći da je u nekim krajevima iseljavanje započelo i ranije. Temeljna je bila naredba od 7. lipnja, kojom su pozvani svi Srbi »koji su se doselili u područje Nezavisne Države Hrvatske poslije 1. siječnja 1900«, te »njihovi potomci ma kojega zvanja oni bili« da se u roku od 10 dana prijave ustaškim vlastima u mjestu svog boravišta. Onaj tko se u označenom roku ne odazove tom pozivu, bio je, prema odredbi, smatran ratnim zarobljenikom. Cilj je te akcije bio da se izrade popisi srpskog stanovništva kako bi se iseljavanje sto efikasnije provodilo.

U organizaciji iseljavanja došlo je do uže suradnje između organa NDH i njemačkih vojnih vlasti. Radilo se o tome da se iseljavanje srpskog stanovništva iz NDH povezuje s planom deportacije Slovenaca iz onog dijela koje je zaposjela njemačka okupacijska sila i gdje se provodila germanizacija. Prema konkretnim dogovorima, početkom lipnja u Zagrebu između predstavnika NDH i njemačkih okupacionih snaga trebalo je u jednakom broju izvršiti deportiranje Slovenaca u NDH i Srba iz NDH u Srbiju. Taj je plan trebao da se obavi u tri etape i završi do kraja listopada. Međutim, nije se mogao realizirati prema dogovoru.

Prema njemačkim podacima, u Srbiji je potkraj srpnja 1941. bilo oko 137.000 iseljenih i pobjeglih Srba iz NDH, ali budući da svi nisu bili prijavljeni njemačkim vlastima, smatralo se da ih ima oko 180.000, a prema nekim izvorima i vise od 200.000. Bjegovi i iseljavanja srpskog stanovništva s područja NDH u Srbiju postali su za Nijemce osjetljiv problem. Na zahtjev Nijemaca obustavljeno je bilo daljnje plansko iseljavanje, ali to nije bio njegov stvarni kraj. Pojedini područni ustaški organi dalje su nastavili drastično »ilegalno« deportiranje Srba u Srbiju. S druge strane, mnogi su i dalje bježali iz straha pred krvavim terorom.

Istodobno je organizirano stalno dovođenje u većim ili manjim grupama uhapšenih Srba u koncentracione logore, koji postaju važna institucija u provođenju ustaškog terora. Njihovo osnivanje bilo je neposredna posljedica masovnog hapšenja Srba, Židova i Roma, ali ti logori uskoro postaju mjesta internacije i likvidacije i svih drugih okvalificiranih kao neprijatelji ustaškog režima. Prema tome, logori u NDH postaju institucija terora i prema Hrvatima, Muslimanima.

Prva faza u stvaranju ustaških logora bilo je osnivanje tzv. »sabirališta«, poznatijih i pod drugim imenima: sabirni logori, iseljenički logori, sabirališta. To su zapravo bila mjesta privremenog boravka uhapšenih, poglavito Srba i Židova, odakle su se vršile deportacije. Bilo ih je u raznim područjima, a najveći su bili u Capragu kod Siska, Bjelovaru i Slav. Požegi.

Istodobno je teklo podizanje koncentracionih logora, poznatijih kao »logora smrti«. Prvi je osnovan logor »Danica« kod Koprivnice. Zatim je u lipnju osnovan logor Jadovno kraj Gospića. To je bio prvi logor u kojem su se vršila masovna pogubljenja. U ljetnim mjesecima postojao je koncentracioni logor na otoku Pagu. Zatim su 1941. i 1942. osnovani logori u Loborgradu, Đakovu, Tenju kraj Osijeka, Sisku, Jastrebarskom. Glavni i najveći logori bili su u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Jasenovački logor počinje se formirati od ljeta 1941. i od tada se ubrzano povećava, jer su u nj stalno stizale velike grupe zatočenika. Ubrzo su Jasenovac i Stara Gradiška posta li najveći likvidacioni logor i mučilišta »svih nepoćudnih osoba« koje je ustaški režim hapsio i ubijao bez razlike na njihovu nacionalnost.

Nijemci su uskoro dali do znanja da se daljnjem statusu Srba u NDH treba posvetiti odgovarajuća pažnja. O situaciji koja postaje sve bremenitija zbog pojave i jačanja oružanog ustanka ispitivale su se neke nove mogućnosti. Nijemcima je odgovaralo da se Srbima u NDH daju osnovna građanska prava i da im se prizna pravo na rad, te da se organizira »samostalna crkvena organizacija«, koja bi bila podređena ustaškim vlastima. To bi bio put da se, prema mišljenju njemačkih faktora, »umire« sva ona područja NDH na kojima je došlo do »pobuna« ugrožene »srpske mase«.

Stoga se u vrhovima NDH počinje konkretnije razmišljati o mogućnostima drukčijeg definiranja statusa Srba u NDH. Naglo je oživjela teza o Srbima kao »Hrvatima pravoslavne vjere«, koja će već od ljeta 1941. početi da daje jače obilježje ustaškoj propagandi. Od kolovoza 1941. akcija prisilnog prekrštavanja Srba poprima sve sire razmjere. U pojedinim područjima uslijedila su masovna prekrštavanja, koja su ustaški organi počeli sve vise požurivati, ne obazirući se vise s dotadašnjom pažnjom na određene formalnosti. Kao daljnji korak uslijedilo je osnivanje tzv. Hrvatske pravoslavne crkve. Odredba o njenom osnivanju donesena je u travnju 1942. Na čelu joj je bio patrijarh sa sjedištem u Zagrebu, kojega je zapravo imenovao Pavelić. Međutim, za stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve jedan od glavnih preduvjeta vezan je za mogućnost angažiranja svećenstva kao nosioca nove crkvene organizacije. Treba istaći da su pravoslavni svećenici bili medu onima koji su najviše stradali u ustaškom teroru. Mnogi su ubijeni u srpnju i kolovozu 1941, većina preživjelih je uhapšena i s porodicama odvedena u logor u Capragu. Odatle ih je najveći broj iseljen u Srbiju. Osim toga, nanesena je i velika materijalna šteta zbog rušenja mnogih pravoslavnih crkava i pljačke crkvenih dobara sa značajnim kulturnim vrijednostima. Prema tome, osnivajući Hrvatsku pravoslavnu crkvu, ustaše su mogli dobiti oslonac tek u malobrojnim pojedincima, tj. ponekim pravoslavnim svećenicima koji su izbjegli teror kao pripadnici druge nacionalnosti (npr. Rusini, Crnogorci) ili pojedincima Srbima koji su se iz osobnih ambicija dodvoravali ustaškom režimu.

Uvođenje određenih promjena u teroru nad srpskim stanovništvom bit će isključivo motivirano činjenicom sve vidljivijeg rasta NOP-a na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Taj faktor postajat će iz dana u dan osnovno pitanje što će zaokupljati jednako ustaško vodstvo kao i njemačkog i talijanskog okupatora. Traženje »bezbolnijih rješenja« za daljnji položaj Srba u NDH počivalo je na uvjerenju da će smanjivanje terora biti najbolje sredstvo za slabljenje NOP-a, kao isključivo »srpskog importa«. Pavelić je, doduše, uživao punu podršku Hitlera za svoj program i politiku istrebljenja srpskog stanovništva, ali je stvarni razvoj situacije s kojom su se Nijemci suočili neizbježno sve više utjecao na promjene u dotadašnjoj politici. Takva politika Nijemaca, s obzirom na područje NDH, mogla je u postojećoj situaciji obilježenoj oružanim narodnim ustancima u pojedinim krajevima koji su potresli ustaški režim - dobiti privid zaštite interesa srpskog stanovništva, jer se počelo razmišljati o rješenjima koja nisu bila karakteristična za ustaški teror. Svakako je taj momenat došao do većeg izražaja u politici Talijana, koji su tolerirali bježanja progonjenog srpskog stanovništva u sjevernoj Dalmaciji na anektirani teritorij. Tome je glavni uzrok bila bojazan od pobune ugroženog naroda, a uz to je dolazila do izražaja i težnja za jačanjem vlastitog utjecaja u širem zaleđu anektiranog područja na račun utjecaja ustaške vlasti.

Tu će i započeti posebna politička igra talijanskog okupatora radi produbljivanja razdora između Srba i Hrvata, koja će se ispoljiti u različitim oblicima. U tom sklopu treba promatrati i pojavu i djelatnost četništva, tj. njegove odnose s okupacionim silama i ustaškim režimom.

Izvanredna situacija s kojom se suočilo srpsko stanovništvo u NDH zbog sve opsežnijeg i krvavijeg ustaškog terora, vodila je prema poduzimanju određenih akcija radi traženja zaštite. Glavni nosioci te akcije bili su pojedini srpski građanski političari koji su se, nudeći suradnju, obraćali talijanskom okupatoru. Traženje zaštite za ugroženo srpsko stanovništvo imalo je za cilj da se pod okriljem talijanskog okupatora ispolji ne samo raspoloženje nego i određena akcija protiv ustaškog režima i NDH. Ta je akcija već od početka svibnja rezultirala pojedinim konkretnim dodirima i dogovorima na području sjeverne Dalmacije, a zatim u južnoj Lici, Hercegovini i dijelu zapadne Bosne.

Konkretna akcija je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj »u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije« traže da se to područje pripoji Italiji.³ Radilo se, dakle, o akciji istaknutijih građanskih političara iz sjeverne Dalmacije. Novaković je stanovao u Kninu i ranije je bio i poslanik i član Glavnog odbora JRZ. Iz raspoloživih podataka vidljivo je da je Novaković prije rata održavao dobre veze s pojedinim talijanskim faktorima u Zadru, kojim vezama se u svojoj akciji po svoj prilici i koristio.⁴ Ta je akcija na neki način ostavila takav dojam u javnosti da se govorilo kako je Novaković išao i u Rim. Akcija je svakako mogla dobro doći talijanskim okupacionim faktorima kada su vršene posljednje pripreme za i aneksiju većeg dijela Dalmacije, tj. razgraničenja sa NDH.⁶ Aneksija hrvatske i jadranske obale bila je jedan od glavnih Mussolinijevih ciljeva, a ostvarenje toga cilja tumačeno je kao Pavelićeva protuusluga za dolazak na vlast. Formalno je ishod bio potpisivanje tzv. Rimskih ugovora, između Mussolinija i Pavelića, 18. svibnja.

3 Ta je vijest objavljena 8. V 1941. u listu »San Marco«, koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.

4 Prema podatku koji potječe iz izvještaja talijanske prefekture u Splitu, 10. I 1942, Novaković i Desnica su došli u Split u pratnji dra Carla De Hoeberta iz Zadra, tadašnjeg civilnog, komesara u Kninu. (AIHRPH, NG, kut. 429, f. 5, elaborat: »Izdajnički i kapitulantski rad bivših jugoslavenskih ministara i narodnih poslanika«). .

5 U izvještaju Komande 6. talijanskog armijskog korpusa Komandi 2. armije, 25. V 1941,o situaciji na području Knina i Gračaca, donosi se ova vijest u vezi s Novakovićevom akcijom: »Govori se da je bivši predsjednik općine Knin - Nikola Novaković - koji je prije nekoliko dana pobjegao iz ove varoši, posao u Rim da upozna naše centralne vlasti s kritičnom situacijom u kojoj se nalaze Srbi sa teritorija koje su uključene u hrvatsku državu«. (Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945. Zbornik dokumenata, knj. 1, Split 1981, 449).

6 Karakteristično je da je u spomenutoj vijesti »San Marco« objavio da se u navedenoj predstavci traži da Italija anektira Dalmaciju«; tj. cijelu, a ne samo njen sjeverni dio (područje Velebit-Knin-Vrlika). (Kao u bilj. 3).

Time je zapravo počelo okupljanje i drugih građanskih političara i utjecajnijih Srba u sjevernoj Dalmaciji, k6ji su ispred ustaškog terora prebjegli na anektirano područje, tj. ono koje je pripalo Italiji. U to područje su ulazili bivši kotari Kastav, Sušak (izuzev općina Hreljin, Dol-Bakarac i Kraljevica-Šmrika), Čabar, dio delničkog kotara, Grad Bakar, zatim otoci Krk, Rab, zadarsko otocje i niz manjih otoka; podrucje uz obalu od Jablanca do rta Privlake, a odatle kopnom do Novigradskog mora, ukljucujući Bukovicu; odande prema moru, ukljucujući čitavo podrucje Šibenika i Trogira kao i grad Split s predgrađima; zatim otoci Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i niz manjih susjednih otoka, te Korčula i Mljet. Kako se vidi, sjeverna je Dalmacija bila prepolovljena.

Talijani su anektirali podrucje južno od linije Obrovac-Zrmanja-Ervenik-Radučić-desna obala rijeke Krke. Iz dijela koji je pripao NDH, tj. između anektirane zone i demarkacione linije, talijanske trupe su predavale vlast ustašama i započele povlačenje pojedinih garnizona, a neke su i dalje zadržali. To je bio još jedan razlog za masovniji pokret srpskog stanovništva anektiranom području iz opravdanog straha pred ustaškim terorom. Taj je teror mogao sada dobiti još jedan oslonac u upravnom aparatu koji je NDH počela uspostavljati južno od demarkacione linije.

Veće okupljanje aktivnijih srpskih građanskih elemenata bilo je u Kistanjama, tj. uz samu spomenutu granicu između NDH i Italije. Najviše ih je stiglo iz Knina, u kojemu su se okupljali do uspostave ustaške vlasti, 22. svibnja. U Kistanjama su se zadnjih dana svibnja okupili Niko Novaković, njegov brat Vlado Novaković, Momčilo Đujić, svećenik u selu Strmici, Pajo Popović, posjednik iz Biskupije, Stevo Radjenović, bivši poslanik JRZ iz Srba, Milan Torbica i Jovo Keča, iz Srba. Došao je i jedan broj imućnijih i poznatijih ljudi, trgovaca, advokata, poduzetnika, te oficira.⁷ Uskoro su uslijedili prvi dodiri s talijanskim okupacionim vlastima.

Iz ostalih pravaca najviše je izbjeglica došlo s područja Drvara, Bosanskog Grahova, Donjeg Lapca, Udbine i Gračaca. Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće.⁸

Zbog takve koncentracije, Kistanje postaju centar okupljanja izbjeglica, koji su ubrzo bili izloženi političkoj akciji i utjecajima aktivnijih elemenata, te talijanskog okupatora.⁹

7 AVII, CA, kut. 158, br. reg. 15/2, Iskaz Vlade Novakovića, 6. I 1945. Navodeći imena grupe istaknutijih građana koji su napustili Knin, »Hrvatski narod«, 25. V 1941, donosi vijest o »bijegu kninskih velikosrpskih huškača«, prijeteći im da neće izbjeći ustašku kaznu.

Književnik E r v i n Š i n k o, kojega je okupacija i uspostava ustaškog režima zatekla u Drvaru, iznosi u svojem dnevniku niz zanimljivih podataka i opisa tadašnje situacije u sjevernoj Dalmaciji. (E r v i n Š i n k o, Drvarski dnevnik, Rad JAZU, knj. 400, Zagreb 1983,479 i d.).

8 To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije »nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile posljednjih tjedana«. (A VII, Tal. arhiv, kut. 540, br. reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5. VIII 1941, na području zadarske provincije nalazilo se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 1, str. 535). D r a g o G i z d i đ, Dalmacija 1941, Zagreb 1959, 178 i 219, navodi da je do 20. VI na anektirano područje »pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine«, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 32, zaključuje da su te cifre »znatno preterane« te da bi brojka od 1500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od toga broja bilo »oko 800 aktivnih muškaraca«.

9 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 32.

Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upucuje »ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja«. Taj se zahtjev objasnjava ovim riječima: »Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica)».¹⁰ Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inace osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četnicke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira podrucje istocne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaskog režima.¹¹

10 Opširnije R a d e P e t r o v i ć, »Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine« (Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941), »Prilozi«, Institut za istoriju, Sarajevo, br. 19, 1982, 204.

11 Isto, 211-213.

Jedno od bitnih obiljezja tih predstavki, koje su zapravo bile svojevrsne politicke akcije, bilo je obracanje predstavnicima, tj. organima talijanske okupacione sile kao zastitniku. U vezi s tim, davani su istodobno do znanja volja i jamstvo za suradnju. Po svoj prilici te su akcije bile brojnije u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Ondje su, naime, pojedini predstavnici bivsih srpskih gradanskih stranaka (JRZ, JNS, SDS) dolazili u dodir sa komandantima mjesnih garnizona predstavljajući se kao zastupnici interesa ugrozenog srpskog stanovnistva. Te su akcije i pravi počeci dodira i buduce suradnje srpskih građanskih snaga s talijanskim okupatorom.¹²

Istodobno je tekla i inicijativa za međusobnim povezivanjem i organiziranjem, radi pomaganja izbjeglog stanovništva. I ta inicijativa bila je u rukama građanskih političara. U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor osnovan je u Splitu, krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone.¹³ Na čelu odbora bio je pravoslavni pop u Splitu Sergije Urukalo, prije rata utjecajan i s dobrim vezama na dvoru. Sastav odbora se širio dolaskom novih pridoslica.¹⁴ Da je odbor legalno radio pokazuje činjenica da je bio prijavljen talijanskim vlastima. Od njega su se dobivale dozvole za boravak i propusnice. To potvrđuje da je Urukalo uspostavio vrlo dobre veze s talijanskim vlastima, uživajući kod njih povjerenje: Tako je taj odbor kao »politicki predstavnik izbjeglica« postajao most za sve vidljiviju suradnju između srpskih politicara i Talijana. Međutim, nije se iscrpljivao samo u tome. Ta njegova djelatnost bila je javna, ali je odbor s razvojem događaja postajao i punkt povezivanja s drugim faktorima, upravo u sklopu djelatnosti snaga četnickog pokreta.

12 S t a n i s a v l j e v i ć n. dj., 19, navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke »u ime Srba Like«.

13 G i z d i ć, Dalmacija 1941, n. dj., str. 165, bilježi krajem svibnja da »u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije«. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22. VIII posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina »velikojugosloveni« Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokol a u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe (283).

14 Pored Urukala, članovi odbora su bili: Ivo Miović, iz Drniša, Silvije Alfirević, iz Splita, Milan Uzelac, trgovac iz Like, Vaso Radoš, Danilo Diklić, Uglješa Bosančić. (AIHRPH, NG, kut. 425, elaborat: »Aktivnost i rukovodstvo cetnickih organizacija u Splitu tokom okupacije«).

Osim splitskog, svojom djelatnoscu isticali su se odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. lako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. ¹⁵ Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije politicko usmjerenje od nacionalisticki orijentiranih elemenata. ¹⁶

Medu onima koji su izbjegli u anektirano područje, poglavito u Kistanje, pojedinci su već od početka ispoljili izvjesnu aktivnost, pokazujući volju za određene političke akcije. Ona se izražavala u prvim dodirima s pojedinim talijanskim oficirima, kojima je davana do znanja volja za određenu suradnju. Tada je to bilo u prvom redu, ili gotovo isključivo, motivirano situacijom koju je uzrokovao položaj srpskog stanovništva u NDH, tj. ustaški teror. Međutim, izbijanjem oružanog ustanka situacija se u mnogočemu počela mijenjati, jer je ubrzo izbio na površinu novi važan faktor protiv kojega je trebalo usmjeriti akciju, tj. Komunistička partija, kao pokretač narodnooslobodilačke borbe.

Isprva, tj. u svibnju, lipnju i srpnju, Nikola Novaković bio je najpokretljiviji u poduzimanju daljnje političke akcije, tj. angažiranju srpskih nacionalističkih elemenata u službi talijanskog okupatora. Raspoloživi podaci pokazuju da je nakon spomenutog prvog dodira s talijanskim faktorima u Splitu, održavao i dalje kontakte izbjegavši na anektirano područje, posebno u Zadru. ¹⁷ Pored njega najaktivniji su bili, tj. dolazili u dodir s Talijanima, Momčilo Đujić i Stevo Rađenović.¹⁸

15 S t a n i s a v lj e v i ć, n.dj., 31-32.

16 U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: »Angažovanjem prosvetnih radnika sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, 'sažaljavali se nad sudbinom Srba', pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema 'svima i svakome' ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Mada su u tim akcijama učestvovali i pojedinci, inspirisani humanim osećanjima da se izbeglice pomognu materijalno, suština odbora se time nije menjala. Isplanirani i delimično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički, a prokazivanje i progon revolucionarnih elemenata, kontrarevolucionarni karakter odbora i njihovih akcija«. (Isto, 33).

17 AVII, ČA, kut. 158, br. reg. 15/2, iskaz Vlade Novakovića, 1945. Navodi podatak da je Nikola Novaković polovicom svibnja otišao u Zadar. Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta KPH za Gračac, iznosi u svojim sjecanjima podatak da je pokušao korespondencijom sa N. Novakovićem privoliti ga na suradnju. Navodi da ga je »pozivao na saradnju i oštro kritikovao, prebacujući mu saradnju s okupatorom«. (Gojko Polovina, »Sjećanja na početni period narodnog ustanka u Lici godine 1941«, zbornik: Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Gline, Like, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka, Karlovac 1971, 800).

18 Iskaz V. Novakovića u bilj. 17. On navodi da su Đujić i Rađenović dolazili u dodir s dvojicom talijanskih oficira. Jedan od njih je bio major Vice Marušić.

Jedna od prvih konkretnijih akcija bilo je formiranje »odbora za pomoć srpskim izbjeglicama«. Takav, konkretniji oblik organiziranja, uz suglasnost talijanskih vlasti, omogućavao je poduzimanje šire političke akcije u srpskom stanovništvu, u prvom redu propagande. Cilj joj je bio da se talijanske faktore prikaže kao zaštitnike, pa se u vezi s tim pozivalo na prijateljstvo i suradnju.¹⁹

Prema raspoloživim podacima, prvi važniji sastanak vodećih nacionalističkih elemenata bio je 23. srpnja u Benkovcu. Održan je najvjerojatnije na inicijativu talijanskih faktora, tj. prefekture u Zadru. Po svoj prilici na njemu su bili pojedinci iz glavne skupine nacionalističkih elemenata.²⁰ U literaturi koja navodi taj sastanak, njegov karakter i značenje ocjenjuje se na osnovi jednog nešto kasnije datiranog talijanskog izvještaja, upućenog zadarskoj prefekturi. U izvještaju piše: »Održan je sastanak prema vašim instrukcijama uglednih ličnosti srpskih emigranata, ranije zapaženih političkih figura. Sastanak se održao u duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi. Oni su potpuno prihvatili našu sugestiju i vratit će se u svoje krajeve, gdje će raditi onako kako ste vi, Ekselencijo, zahtijevali, t. j. radit će da se Kninski i Gračački kotar sjedine pod Kraljevinom Italijom. Oni su sami isticali, da je naša i njihova politika zajednička, jer nam prijeti ubistvena opasnost od komunističkih bandi. Mi smo im obećali financijsku i materijalnu pomoć, svotu koju ćete vi odrediti«.²¹

Kako se vidi, izvještaj govori o sastanku »uglednih ličnosti srpskih elemenata« i očito ga veže uz mogućnost organiziranja jedne zajedničke akcije. Pri tome je najznačajnije da se ovom prilikom ta akcija sagledava u vezi s pojavom oružanog ustanka. Utoliko i nije moguće taj izvještaj sa sigurnošću povezivati s podatkom o sastanku u Benkovcu. Ako se, naime, misli na taj sastanak, onda je i on po svoj prilici obuhvaćen, i damo mu je mjesto u sklopu svih događaja koji su slijedili idućih dana. Zbog toga bi vise bila na mjestu pretpostavka da se spomenuti izvještaj odnosi na sličan sastanak koji je bio na kraju srpnja ili na samom početku kolovoza, i koji je mogao biti motiviran upravo izbijanjem oružanog ustanka.²²

19 S i b e K v e s i ć, Dalmacija u narodnooslobodilačkoj borbi, Split 1979, 104, navodi da su srpski nacionalistički elementi izdali i letak u vezi s tom svojom akcijom.

20 Prema G i z d i ć u, koji o sastanku u Benkovcu daje najširu obavijest, sastanku su među ostalim prisustvovali: Đujić, Boško Desnica, Vlado Novaković, Savo Omčikus. (G i z d i ć , Dalmacija 1941, n. dj., 219). K v e s i ć još navodi Stevu Rađenovića i svecenika Iliju Zečevića. (Kvesić, n.dj., 104).

21 G i z d i ć, Dalmacija 1941, n. dj., 219. Isti tekst donosi K v e s i ć, n. dj., 104, i S t a n i s a v lj e v i ć, n. dj., 36. Izvještaj je datiran 2. VIII 1941. .

22 V l a d o No v a k o v i ć navodi podatak da je u Kistanjama došlo 1. VIII 1941. do sastanka dvojice talijanskih oficira sa Đujićem i još nekima koji su emigrirali u anektiranu zonu. (Kao u bilj. 17). D u š a n P l e n č a, »Četnistvo u sjevernoj Dalmaciji«, »Nedjeljna Dalmacija«, 1. III 1981, navodi da je u Kistanjama, 24. VII 1941, došlo do sastanka grupe vodećih srpskih emigranata s talijanskim kapetanom Marussijem (Marušić).

Bitna za razumijevanje nastale situacije, a to proizlazi iz spomenutog izvještaja, jest činjenica da je s talijanske strane došla inicijativa i sugestija da se srpski nacionalistički elementi vraćaju »u svoje krajeve« gdje će raditi po talijanskim smjernicama.²³ Unatoč tome sto je njihova akcija bila motivirana otporom ustaškom režimu (priključenje kninskog i gračačkog kotara Italiji), ona je u prvom redu bila usmjerena protiv opasnosti koja se očekivala od širenja utjecaja Komunističke partije. Takva bi akcija dobila s talijanske strane i odgovarajuću financijsku i materijalnu pomoć.²⁴

23 Na sastanku koji spominje P l e n č a zaključeno je da u »trenutku pobune« pojedinci koji su emigrirali krenu u svoj zavičaj: Đujić u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Boško i Niko Dešić u Oton, Pajo Popović u Biskupiju, Vlado Novaković u Pađene. M i l e T r n j a k ov i ć, Na Tromeđi Bosanske Krajine, Like i Dalmacije 1941, Beograd 1972, 94, navodi da se većina emigranata iz Kistanja prebacila u Kninsku krajinu, a zatim u južnu Liku između 2-4. VIII 1941. U južnu Liku su došli Rađenović i Omčikus.
24 Šinko u svom Drvarskom dnevniku bilježi jedan sastanak bivših jugoslavenskih oficira u Šibeniku, ,u srpnju 1941, neposredno prije početka ustanka. Sastanak je sazvala talijanska komanda u Šibeniku, a: održan je u zgradi srpske parohije. Na prisutne oficire apeliralo se da se uključe u pomaganje talijanskog režima, poglavito u obavještajnom pogledu. (Šinko, n. dj., 487-488).

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument