| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Dejstva
oko Travnika Rano ujutru, 12. oktobra, brigada se našla na slobodnoj teritoriji u selima Donja Večeriska i Bugojčići. Već istog dana njena dva bataljona, 1. i 4, napali su Han-Bili i željezničku stanicu Bila. Obje neprijateljske posade bile su potpuno uništene. Zaplijenjeno je 20 pušaka i 2 puškomitraljeza, kao i sva ostala oprema i municija kojom su ove posade raspolagale. Poginulo je 10 kupreških milicionera (onih koji su izbjegli prilikom našeg napada na Kupres), 2 zarobljena, kao i 7 domobrana. Porušeni su svi propusti na cesti, željeznički most preko Lašve i 3 kilometra željezničke pruge. 14. oktobra osvanulo je oblaćno i kišovito jutro. 3. bataljon je bio na odmoru u Gornjoj Večeriski, selu zavučenom u zapadnim obroncima Kruščičke planine na izvornom dijelu šumskog potoka. Ostali bataljoni bili su na položajima bliže cesti radt obezbjeđenja sa pravca Zenice i Travnika. Rano izjutra začula se borba na položajima kod ceste. Razbuđeni borci 3. bataljona pažljivo su osluškivali razvoj borbe, spremni da svakog časa stupe u okršaj. Toga jutra kolona Nijemaca, potpomognuta bornim kolima i artiljerijom, krenula je iz Zenice u Travnik da bi se spojila sa tamošnjim snagama i odbacila naše jedinice koje su držale položaje između Busovače i Travnika. Borba sa našim bataljonima pored ceste iz časa u čas postajala je sve žešća. Nijemci su uporno navaljivali. Njihovi prednji dijelovi doprli su do sela Han-Bile, a zatim posjeli položaje oko ceste i pruge kod porušenog mosta na rijeci Lašvi. Držanje ovih objekata olakšavalo im je da pruže otpor našim snagama na desnoj obali Lašve. Borba je trajala nekoliko časova. Nijemci nisu mogli dalje, ali ni naši bataljoni nisu uspjeli da ih odbace. Našim bataljonima ponestalo je municije (4. bataljon je bio utrošio gotovo svu rezervu). Zbog toga se moralo nešto preduzeti. Oko 11 časova kurir iz štaba brigade stigao je u štab bataljona, sa naređenjem da 3. bataljon odmah krene u pravcu Han-Bile, gdje će dobiti zadatak. Bataljon je odmah krenuo. Na čelu bataljona išao je komandant Puzić. Čete
u koloni jedna za drugom maršovale su za svojim komandantom. Išle su po redu
1, 2, 3 ... Borci su raspoloženi, zadirkuju jedan drugog, šale se. Kolona je stala. Okolo i naprijed su pošumljeni brežuljci i ne vidimo šta se tamo dešava. Nije ni važno. Tamo je komandant, on vidi i narediće što bude bilo potrebno. Uskoro se začu Puzićev piskavi glas: »Prenesite preko veze da 3. četa prođe naprijed«. Od borca do borcu naređenje se prenosilo. Zamjenik komandira Aleksa Kosanović, uvijek veseo i spreman za šalu, dobacuje borcima: »Pripremite se, sigurno je tvrdo dok nas traže«. Zamjenik komandanta brigade Nikola Pećanac i komandant 3. bataljona naređuju 3. četi da se prebaci preko pruge, rijeke Lašve i ceste, da se probije kroz neprijateljski stroj, ukoliko to bude bilo potrebno, i napadne njemačku kolonu s leđa, da bi sadejstvovala jedinicama s druge strane i da zajedničkim snagama odbace Nijemce sa komunikacije. Sa 3. četom je pošao i komandant bataljona Puzić. Prebacivanje na drugu stranu je uspjelo. Četa se neopaženo prebacila preko ceste i rijeke i iznenada s leđa napala Nijemce. Zbunjeni i iznenađeni brzim i snažnim jurišem Nijemci nisu imali vremena da se okrenu i pruže otpor. Svi koji su bili zalegli uz cestu i tukli prema 4. bataljonu bili su pobijeni. Oni koji nisu bili pogođeni pokušali su da pobjegnu, ali je već sve bilo kasno. Protivtenkovski top sa 85 granata i dva kamiona puna municije pali su u ruke Prvog, Lakičinog voda. Uzdrmani napadom s fronta i u leđa Nijemci su popustili i stali da se povlače. U ovom napadu komandant 3. bataljona Puzić teško je ranjen u stomak. Zrno je pogodilo okvir pištolja na opasaču. Okvir je prsnuo, stomak provaljen i crijeva ispala napolje. Teško dišući komandant je rekao: »Imao sam puno povjerenje u 3. četu, ali nisam mogao da gledam kako jurišate, a da i ja u tom jurišu ne učestvujem«. Vidio je svoja nabubrjela crijeva i shvatio da je rana teška, ali je ipak hrabrio sebe i drugove: »Rana nije opasna, nosite me u bolnicu, ostaću ja živ«. Bio je previjen i odnesen u bolnicu, gdje je poslije kraćeg vremena umro. U međuvremenu zamjenik komandanta brigade Pećanac dotrčao je preko mosta da čestita komandantu bataljona i četi na postignutom uspjehu, pa kad je čuo kako je Puzić prošao poblijedio je i zanijemio. U ovoj borbi, osim Puzića, teško je ranjen i komandant 4. bataljona Mihajlo Radošević, koji je takođe umro poslije izvjesnog vremena. Za vrijeme ove borbe poginulo je 28 neprijateljskih vojnika, a ranjeno 35. Zaplijenjen je 1 »šarac«, 1 puškomitraljez i već pomenuti protivtenkovski top sa 85 granata, a uništena su 2 kamiona. U čitavoj 3. krajiškoj brigadi poginuo je jedan borac i 4 ranjena, među kojima i komandanti 3. i 4. bataljona. U toku 15. oktobra 3. bataljon je ostao sjeverno od pruge i ceste Zenica — Travnik. Istog dana sa pravca Zenice, preko sela Prečići, napala ga je bojna legionara. Borba je prihvaćena i 3. bataljon se spremao da izvrši protivnapad i protjera neprijatelja. Ali je u tom času iza njegovih leđa, takođe od Zenice, stigla neprijateljska kolona od oko 100 kamiona sa 8 bornih kola. Zbog jake artiljerijske i minobacačke vatre bataljon je bio prinuđen da se povuče, ali ne preko ceste, jer je na tu stranu prelaz bio zatvoren kamionima i bornim kolima, nego u pozadinu neprijatelja, na teritoriju koju je on kontrolisao i gdje partizani još nikada nisu boravili. U toku cijelog dana bataljon je tukla snažna artiljerijska i minobacačka vatra. Legija (a vjerovatno i kupreška milicija) uporno je nasrtala, ali bez mnogo uspjeha. Pritješnjen vatrom sa dvije strane 3. bataljon se prema neprijatelju koji je bio na cesti samo zaklanjao, a legiju koja je nastupala s druge strane na uzastopnim položajima sačekivao i tukao. U toku borbe 3. bataljonu se priključio i 4. bataljon koji mu je pritekao u pomoć. Upravo kad je 4. bataljon prešao prugu i cestu, stigla su njemačka borna kola i kamioni na cestu, tako da se i ovaj bataljon našao odsječen od brigade. Prelazak 4. bataljona umnogome je olakšao situaciju Trećem, jer bi sam u neprijateljskoj pozadini teško mogao pružiti uspješan otpor nadmoćnijim neprijateljskim snagama. Stupanjem u borbu 4. bataljona legija je bila protjerana prema cesti uz gubitke od preko 40 mrtvih. Legionari su žestoko navaljivali, ali su takođe mnogo i ginuli. Poslije razbijanja legije neprijatelj je još samo vršio pritisak artiljerijskom i minobacačkom vatrom sa ceste na oba bataljona. Ovu vatru smo dobro zapamtili, jer je bila žestoka i trajala cijeli dan i nije nam dala ni glavu podići. Švabe su vjerovatno htjele da se osvete za naš jučerašnji napad, a i za naš prodor na neoslobođenu teritoriju i napad na Zenicu. Bile su to one iste neprijateljske snage, koje su napadale 3. korpus kod Tuzle, što znači da je napad na Zenicu uspio i u ovom pogledu, jer je neprijatelj bio primoran da odvoji svoje glavne snage od Tuzle, čime je olakšana situacija jedinica 3. bosanskog korpusa. Pred mrak Švabe su uspjele da se bornim kolima i kamionima spoje sa garnizonom u Travniku, ostavivši obezbjeđenja duž ceste radi sprečavanja povratka naših bataljona koji su se našli na suprotnoj strani. U isto vrijeme 3. i 4. bataljon su se povukli u pravcu sela Brajkovići. Dok su određeni drugovi preko domaćina i starješina u selu Brajkovići prikupljali hranu za večeru, odbjegla milicija se preko svojih veza interesovala o broju i namjerama naših snaga. Zbog toga je svim starješinama i borcima naređeno da između sebe glasno pričaju da idemo u napad na Zenicu i da nas u selu ima preko 1.000. Za toliki broj je i hrana tražena, a pošto je noć bila mračna nisu nas mogli izbrojati. Mještani su nas vrlo lijepo dočekali, donosili nam hrane više nego što smo tražili, ali smo imali utisak da je to više iz strahopoštovanja nego zbog naklonosti prema nama. Bili smo dovoljno oprezni pa nismo zanoćili u ovim selima koja su se nalazila u blizini komunikacije koja vodi za Travnik, već smo odlučili da odmah poslije večere produžimo dalje. Ovdje je napisan izvještaj štabu brigade o već opisanoj borbi i o daljim namjerama štabova 3. i 4. bataljona. Pošto je trebalo proći terenom koji je kontrolisao neprijatelj, tražili smo dobrovoljce koji bi odnijeli izvještaj štabu brigade. Prvi se javio Perica Grboš,
desetar iz 4. bataljona. Bio je to okretan mladić, uvježban za diverzije i
ovakve poslove. Nijemci su ga kao dječaka odveli u Austriju gdje je završio
devetomjesečnu obuku za izvođenje diverzija i desantnih akcija. Pripreman
je za »trup«. Kada su ga vratili u zemlju, odmah je prebjegao partizanima. Na polasku Perica reče: »Budite sigurni da ću proći i prenijeti izvještaj.
Ako je potrebno vratiću se nazad u toku noći samo mi recite gdje vas mogu naći«.
Zamjenik komandanta brigade Nikola Pećanac, koji je bio sa ova dva bataljona,
predao mu je izvještaj i rekao da ostane pri štabu brigade do našeg dolaska u
sastav glavnine. Poslije Peričinog odlaska i večere bataljoni su uzeli vodiče i krenuli za
Zenicu. Čim su izašli iz sela i patrolama se obezbijedili da niko od mještana
ili milicije ne pođe za njima, naređeno je vodičima da ih vode u sela
Bukovicu i Gluhu, na sjeveroistočnim padinama planine VIašić. Kada su stigli u naznačena sela bataljoni su ih blokirali i u toku cijelog
dana nikome nije dozvoljen izlazak, da se ne bi otkrilo naše prisustvo. Do noći
ni vodiči nisu pušteni da se vrate kućama. Svuda unaokolo su postavljena jaka
obezbjeđenja, a zasjede isturene na puteve prema Zenici i Travniku. Čitav dan
bataljoni su ostali u ovim selima a da niko drugi sem mještana nije znao za
njih, dobro se odmorili i pred mrak, iznad Vijalovice (k. 1529) i preko planine
Vlašić, krenuli ka Turbetu, gdje su se u toku noći ponovo prebacili preko
ceste i pruge, smjestili se u selo Zijamet i tu sačekali dolazak ostalih
bataljona sa štabom brigade. Prelazeći preko planine Vlašić bataljoni su
odozgo posmatrali Travnik i iz »šaraca« otvarali vatru na grad. 1. i 2.
bataljon su se, u toku 17. oktobra, zadržali u selu Rankovići, zatvarajući
pravac prema Travniku. Od 18. oktobra do 3. novembra 3. krajiška brigada je ostala na istoj
prostoriji, sem što je 4. bataljon upućen u Kupres, a 3. ostao na odmoru, kao
rezerva 1. i 2. bataljonu koji su i dalje zatvarali pravac Rankovići —
Travnik. Za čitavo ovo vrijeme nije bilo sukoba sa neprijateljem. Ovaj predah od 14 dana iskorišćen je za odmor i vojno-političku obuku
boraca. 3. novembra naveče 1, 2. i 3. bataljon izvršili su napad na utvrđena uporišta Han-Bilu i Divjak. Borba je trajala do 2 sata poslije pola noći. Porušeno je preko 2 kilometra pruge, ali posada u utvrđenjima nije bila likvidirana. U toku te iste noći 4. bataljon je sa Kupresa stigao u Kasapoviće, južno
od Travnika. Sutradan su jače njemačke snage, podržane sa 4 tenka, krenule iz Travnika
u tri pravca prema položajima 3. krajiške brigade, sa namjerom da je napadnu i
protjeraju sa ovog terena, jer su se plašili sličnog iznenadenja kakvo su doživjeli
u Zenici. Međutim, i ovoga puta su se prevarili u računu. Sve tri njemačke kolone su zaustavljene i zatim protjerane za Travnik. Jedini njihov »uspjeh« sastojao se u tome što su u selu Rankovići zapalili nekoliko kuća. Slijedećeg dana iz Travnika je došao jedan domobran sa puškomitraljezom s puškom i predao se našim jedinicama. 6. novembra cijela brigada se prebacila u okolinu Bugojna, osim 2. bataljona koji je otišao u Kupres. Na ovoj prostoriji 3. krajiška je ostala sve do 14. novembra. U međuvremenu, 11. novembra formiran je 5. bataljon brigade. U njegov
sastav uključen je određen broj boraca i rukovodilaca iz ostala četiri
bataljona, a poslije su svi popunjeni borcima pristiglim iz dalmatinskih
jedinica. Zahvaljujući ovakvom rješenju 5. bataljon je odmah po formiranju bio sposoban da izvršava zadatke, kao i ostala četiri bataljona. Novoformirani 5. bataljon je ostao u mjestu formiranja kod Bugojna do 17. novembra. Za to vrijeme čete su organizaciono sređene, popunjene starješinskim kadrom i oformljena partijska organizacija u bataljonu. Održani su sastanci i konferencije radi upoznavanja i zbližavanja boraca. Ovih nekoliko dana u novoformiranom bataljonu nalazio se i član politodjela brigade Zivojin Ljubičić, kojeg su borci počeli nazivati komesarom. U to vrijeme i ostali bataljoni su bili na ranijim položajima. 1. i 3. bataljon su 14. novembra otišli u pravcu Rostova da dočekaju neprijateljske snage koje su se iz Fojnice kretale prema Travniku. Međutim, dok su bataljoni stigli u Rostovo, neprijatelj je već bio prošao za Travnik. 17. novembra 3. krajiška brigada prebacila se u selo Oborce, gdje je kao opšta rezerva snagama kod Travnika ostala sve do 19. februara. U isto vrijeme
dok su
vršene pripreme
za Drugo
zasjedanje AVNOJ-a
naše su
se jedinice
spremale da napadnu
Travnik kako bi
onemogućile eventualni
prodor nerriiateljskih
snaga od
Travnika prema Jajcu
za vrijeme
rada AVNOJ-a. Neprijatelj
je raspolagao
podacima da se
u Jajcu
skupljaju delegati iz
svih krajeva
naše zemlje
i da
će setamo odigrati
veliki događaj. Zbog toga
je on
u Travniku
koncentrisao 4.500 — 5.000
dobro naoružanih
i opremljenih
vojnika. Međutim,
i naše
jedinice oko Travnika
u to
vrijeme bile su
tako jake
da su
mogle osujetiti
svaki neprijateljski
pokušaj da
prodre prema
Jajcu. Napad na Travnik, u kome je učestvovala i 3. krajiška brigada, otpočeo je 29. novembra. 2. bataljon je napadao na desnom krilu pored ceste i fabrike šibica u Dolcu-4. i 3. bataljon lijevo od 2. bataljona, a 5. i 1. bataljon su napadali sa juga preko Vilenice. Napad na Travnik nije otpočeo jednovremeno. Neke brigade nisu uspjele da stignu na vrijeme, ili su njihovi pojedini bataljoni kasnili i nisu na vrijeme posjeli polazne položaje. Zbog toga je neprijatelj bio u mogućnosti da manevriše i prebacuje snage tamo gdje su im bile najpotrebnije, na pravac koji je najviše bio ugrožen. Bataljoni 3. krajiške slomili su spoljnu odbranu t produžili prema gradu. 2. bataljon je zauzeo fabriku šibica u Dolcu, ali je naišao na minsko polje i jak protivnapad neprijateljskih snaga iz grada, zbog čega se morao povući. 1. i 5. bataljon takođe su slomili odbranu neprijatelja na Vilenici i produžili širokim frontom prema gradu, ali su i oni bili dočekani snažnom neprijateljskom vatrom i snagama koje su vršile protivnapad, te su se morali povući. Mišo Ćulibrk sa svojim vodom (1. vod 3. čete 5. bataljona) privukao se pod njemačke bunkere i izvršio napad sa unutrašnje strane, iz grada. Pepa Kačar, omiljeni komesar 1. čete 3. bataljona, visok, crn i rumen mladić pred svojom četom takođe sa unutrašnje strane prilazio je bunkerima na brdu. Kad je prilegao da prema horizontu osmotri neprijateljski bunker, jedna ručna bomba sa drvenom drškom poletjela je iz bunkera i eksplodirala na njegovim leđima. Bio je smrtno ranjen i uskoro u teškim mukama izdahnuo. Takođe je i potporučnik Branko
Damjanović, komandir 1. čete 4. bataljona, u jurišu na čelu svoje čete junački
poginuo. Ukupno je poginulo 9
boraca, 20 je ranjeno, dok su 4 nestala. Travnik nije bio zauzet. U svanuće 30. novembra brigade su se povukle na
polazne položaje. Mada otpor neprijatelja nije bio slomljen, osnovni zadatak je
izvršen. Neprijateljske snage su vezane za grad i nisu mogle da krenu u pravcu
Jajca, tako da je Drugo zasjedanje AVNOJ-a završeno a da nije ometano
neprijateljskim napadom. Naredna dva dana bataljoni su ostali na polaznim položajima sa isturenim jačim
obezbjeđenjima prema Travniku. U isto vrijeme starješine su analizirale
rezultate napada na Travnik, propuste i nedostatke, i donijele zaključke za
budući rad jedinica. 2. decembra njemačke snage u jačini jednog bataljona izašle su na Kicelj
(tt. 1233) radi izviđanja i uspostavljanja kontakta sa našim snagama. 1.
bataljon 3. krajiške koji se nalazio na ovom pravcu sačekao je neprijatelja
organizovanom vatrom i nanijevši mu gubitke prisilio ga da se vrati u Travnik.
U ovoj borbi je poginuo borac 1. bataljona Branko Latinović. I naredna dva dana
brigada je ostala na istim položajima. 5. decembra 3. krajišku brigadu je na njenim položajima smijenila 2. lička
brigada, a ona se povukla u dolinu rijeke Vrbasa, između Donjeg Vakufa i
Bugojna.
|