| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Napad
na Zenicu Istog dana 3. krajiška je napustila Kupres i smjestila se u sela oko
Bugojna. Kasno pred noć iz Kupresa je krenuo i 3. bataljon. Jaka kiša padala
je za vrijeme cijelog marša. Kad su stigli u selo Čipuljice svi su borci bili
potpuno mokri. Kratak odmor, svega nekoliko sati, i opet ujutru zorom, još uvijek mokri,
borci 3. bataljona su nastavili pokret. Prolazeći kroz Bugojno sjećali su se
pojedinosti iz napada na ovo donedavna veoma jako ustaško uporište. Prošli
smo pored kuće u kojoj su naši drugovi dobili plan odbrane i raspored
neprijateljskih snaga u gradu. U Bugojnu se brigada odmorila i pripremila za predstojeći dug i naporan marš. Zadatak na koji smo pošli i cilj koji je trebalo postići bio je težak, ali i veoma važan. Trebalo je prodrijeti nekoliko desetina kilometara u neprijateljsku pozadinu, tamo gdje partizani do tog vremena nisu zalazili. Trebalo je doći do Zenice, važnog industrijskog bazena, uništiti i spaliti sve što se može, a što je koristilo fašističkim okupatorima. Time se željelo da se oslabe neprijateljske snage koje su preduzele ofanzivu na 3. bosanski korpus u rejonu Tuzle. Taj teški, odgovorni i časni zadatak povjeren je 3. krajiškoj proleterskoj brigadi. U izvjesnom smislu ovom napadu posredno je sadejstvovala 10. divizija svojim prodorom ka Kreševu i Busovači. Sutradan je brigada krenula na ovaj veliki marš. U toku dana stigla je na
prostoriju sela Rankovića, južno od Travnika. Noću 9/10. oktobra brigada se
prebacila preko pruge, ceste i rijeke Lašve, a zaum stigla do sela Lupac, gdje
je predanila, obavljajući posljednje pripreme za napad u trouglu
neprijateljskih garnizona Travnik, Lašva, Zenica. U selu Lupac prikupljeni su podaci i pripremljeni vodiči za Zenicu. Nije ih
bilo teško pronaći. Gotovo svi muškarci iz sela Lupac radili su u Zenici na
raznim poslovima. Njihova noćna smjena poklapala se sa planiranim početkom
napada. U toku dana iz Zenice su izašle neprijateljske snage u jačini jednog
bataljona i napale na položaje našeg 1. bataljona. Bataljon ih je na vrijeme
primijetio, spremno dočekao, potukao i natjerao na povlačenje. Pored većeg
broja ubijenih bataljon je zarobio 4 neprijateljska vojnika. U prvi sumrak bataljoni su sa svojim vodičima krenuli u pravcu Zenice. Noć
je bila mračna. Na izvjesnim mjestima morale su se koristiti rudarske lampe i
baterije. Ovo nije otkrilo naše prisustvo, jer su svako veče iz više pravaca
prema Zenici dolazili radnici sa lampama, pa i ove večeri to nije bilo ništa
neobično, jer su svi mislili da to dolazi noćna smjena. Poneka topovska granata preletjela bi visoko iznad puta kojim su se
bataljoni približavali gradu. Svakoj jedinici, još prije polaska iz sela
Lupac, saopšten je tačan zadatak i objekat na koji će napadati. Za svoje
objekte napada svaki bataljon i svaka četa imali su po nekoliko vodiča. »Znamo
tačno u dlaku gdje se šta nalazi i šta je najglavnije u kom pogonu«,
govorili su naši vodiči. Primicali smo se kosi iznad same
Zenice. Prestala je neprijateljska
artiljerijska paljba. 1. bataljon je nastupao prema kaznioni, 4. prema željezničkoj stanici, 3. prema željezari i dva rudnika, a 2. bataljon ka električnoj centrali i mostu na rijeci Bosni. Svaki bataljon na svom pravcu izbio je na dugu kosu iznad grada i posmatrao Zenicu. Električna svjetla razvukla se pored rijeke Bosne. Grad je bio još budan. U željezari i rudnicima radilo se punom parom. Spuštamo se nizbrdo. Vodiči
opominju na tišinu, jer smo pred bunkerima. Kolone zastaju. Vodiči rukom po
kazuju bunkere i zemunice u kojima se nalaze njemački vojnici. S
jedne i druge strane potoka kojim se spuštamo nalaze se njemački bunkeri. Lupnjava šina u željezari i lokomotiva manevarki koje su vukle vagone
privukla je pažnju stražara. Zato smo mi mogli nesmetano da prolazimo između
straža i bunkera. »To je bunker pred nama. Tu se nalaze glavna postrojenja za
spuštanje u rudnik«, obiašnjavali su vodiči. »Dole u jami ima oko 250
rudara. Imaju oni pumoćni izlaz kud mogu izaći u slučaju kvara i rušenja
glavnog izlaza. Ovaj slobodno možete rušiti i nemojte da vas upravnik ili stražari
prevare da radnici ne mogu izaći, ako postrojenja na glavnom ulazu porušite«. Mile Latinović i Đokina Babić uhvatili su s leđa stražara, razoružali ga bez borbe, a zatim i ostalu stražu u bunkeru. Slično su učinili i oni sa druge strane potoka. Ušli smo u željezaru, rudnike i željezničku stanicu a nismo otvarali vatru. 4. bataljon je upao u željezničku stanicu i razoružao cijelu satniju domobranske željezničke bojne. 1. bataljon se spustio prema
kaznioni. Viktor Kučan, politkomesar 1. čete 1. bataljona uhvatio je njemačkog
stražara, iznudio mu znake raspoznavanja, a onda, pošto je znao njemački, išao
je i dalje pred bataljonom i koristeći znake raspoznavanja približavao se
njemačkim vojnicima koje je bataljon razoružavao. 2.
bataljon je nešto zakasnio i kad je borba otpočela tek je prilazio električnoj
centrali. Pošto je bilo tačno 22 časa, sa brda, gdje je ostao štab brigade, naši
minobacači su ispalili prve mine. Bolje bi bilo da to nisu učinili, jer se
prije uzbune moglo dosta učiniti. Rakete su poletjele u pravcu rijeke Bosne kao
znak da su naše jedinice već u gradu. Iznenadio nas je stav onih koji su zatečeni na poslu. Nisu htjeli ništa da
nam pomognu. Gledaju nas sumnjičavo i sa nepovjerenjem. Telefonom zovu
direktora i pitaju: »Upala grupa naoružanih ljudi i gone nas sa posla. Traže
da sa njima palimo i rušimo fabriku i rudnike. Šta da radimo?« Sa druge strane žice direktor im odgovara da rade svoj posao, jer će
uskoro stići njihova vojska i rastjerati napadače. Još više su posumnjali u nas i govorili nam da bježimo, jer će sad stići
njemačka vojska i pobiti nas. Bili su to mašinisti, mašinbravari, kovači i
druge zanatlije iz drvarske celuloze i ložionice i drugih radionica koji su
došli ovdje i zaposlili se. Kad su Jovo Puzić i drugi partizani počeli da puštaju paru iz kotlova, da
barataju oko njih kao da su na njima radili i počeli da vrše pripreme za uništenje
mašina radnici su se veoma iznenadili. Vidjeli su da su to vješti ljudi koji
znaju šta hoće. Planuli su rudnici, željezara i željeznićka i žandarmerijska stanica.
Malo kasnije planula je i električna centrala. Zapaljeno je i veliko skladište
benzina i nafte. Modar plamen vinuo se u vazduh. Cio
grad je osvijetljen pa se vidjelo kao usred dana. Eksplodirala su benzinska
burad, fabrički i rudnički kazani i kotlovi u centrali, najzad je eksplodiralo
i veliko podzemno skladište eksplozivnog materijala. Bila je to veoma snažna eksplozija. Stakla na prozorima kuća u gradu i
crijep na krovovima poprskali su. Mnogi borci koji su stajali na nogama popadali
su na zemlju. I drugovi iz štaba brigade koji su bili na brdu iznad Zenice
osjetili su potres. Pred snažnim, brzim i iznenadnim napadom naših bataljona Nijemci su bježali
ka mostu i kaznioni. Pošto bi izvršila svoj osnovni zadatak, svaka je jedinica
goneći Nijemce produžavala prema gradu. Jedinice su dobile naređenje da unište sve što može koristiti
neprijatelju. Komandant 3. bataljona Puzić prodirući sa 1. četom u grad, naišao je na
puno skladište uniformi. Jedan kompletan vod 1. čete ušao je u skladište i
presvukao se u nove njemačke uniforme. Zatim je komesar čete Milan Ćuk uveo i
drugi vod da se presvuče. Jedna grupa Nijemaca, koja se bila u blizini
pritajila, otvorila je vatru na ovaj vod kada je izlazio iz skladišta. Tom
prilikom su poginula 4 druga, među njima i komesar čete Cuk. Kada su Nijemci
otvorili vatru izmiješali su se Nijemci i partizani jer su imali jednake
uniforme. Nastalo je bježanje, ali
niko nije znao ko je pored njega. Komandir čete Milan Čubrilo bio je lakše
ranjen i u nastaloj gužvi odstupao sa Nijemcima. Na jednom zastanku dok su ga
Nijemci previjali, do njega je dotrčao vodnik voda iz njegove čete Kuburić i
upitao: »Jesi li ti to, druže komandire?« Tada su Nijemci uhvatili vodnika za
pušku i nastalo je rvanje. Tek tada je i komandir čete Čubrilo shvatio da se
nalazi među Nijemcima, izvadio je pištolj i opalio u jednog Nijemca pred
sobom. Ponovo je nastala gužva i odstupanje. Kod jednog voćnjaka Čubrilo je
uspio da se odvoji od Nijemaca i vrati u sastav svog bataljona. Pošto je izvršila zadatak koji joj je bio postavljen (jedino nije uspjela
da pusti zatvorenike iz kaznione), 3. krajiška brigada se u svanuće, 11.
oktobra, povukla jiz grada i vratila istim putem u selo Lupac da bi se naveče
ponovo prebacila preko pruge, ceste i rijeke Lašve na oslobođenu teritoriju. Pored izvršenog razaranja u željezari, centrali i rudniku, u toku pvog napada uništeno je 27 lokomotiva i 150 vagona. Uništena su gotovo sva motorna vozila u gradu i veliko skladište benzina, nafte i oružja. Porušene su željeznička i žandarmerijska stanica. Ubijeno je oko 90 Nijemaca i legionara iz Vražje divizije, a zarobljeno 60 domobrana. Oslobođena su i 4 zarobljena Rusa. Zaplijenjeno je 6 »šaraca«, 2 »zbrojovke« i 100 pušaka. Prema kasnije prikupljenim podacima grad je branilo 1.500 Nijemaca i pripadnika Vražje divizije i jedna satnija domobrana željezničke bojne. U ovom napadu 3. krajiška je imala slijedeće gubitke: 5 poginulih, 4 nestala i 7 ranjenih. U napadu na Zenicu mnogi borci i rukovodioci ispoljili su veliku samoinicijativu. Komesar čete Viktor Kućan je, kao što je ranije pomenuto, uhvatio stražara, iznudio mu znake raspoznavanja, a zatim, koristeći se njima, razoružao nekoliko drugih stražara. Đokina i Mile su uhvatili stražara, pokuoili oružje u stražari a zatim probudili stražare i zarobili ih. Lakica Sobot je upao u rudnik i bez ijednog metka pripremio i porušio postrojenja. Cubrilo Milan Ćić, komandir 1. čete 3. bataljona sa četom je razoružavao pospale njemačke stražare i prodro u željezaru bez otvaranja vatre. Primjer Đure Banjca, tada puškomitraljesca, a poslije komandira čete i vršioca dužnosti komandanta bataljona svijetao je primjer hrabrosti i saalažljivosti u borbi. Poslije povlačenja njegovog bataljona iz Zenice, puškomitraljezac Đuro Banjac je saznao od drugova da je u gradu ostala puna konjušnica neprijateljskih konja. Čuvši to Đuro se sa svojim pomoćnikom vratio u grad i stigao do konjušnice. Izveli su 4 konja jer više nisu mogli voditi. Na povratku su naišli na nekoliko Nijemaca koji su htjeli da im preotmu konje, ali ih je Đuro Banjac pokosio svojim »šarcem«. Tako su njih dvojica doveli 4 konja u bataljon. Bilo je još sličnih primjera samoinicijative, lične i kolektivne hrabrosti u borbi u Zenici. Dok smo se povlačili, nakon uspješno izvršenog zadatka, saopštena nam je pohvala vrhovnog komandanta, a po selima smo zaticali plakatirane vijesti »Slobodne Jugoslavije« o ovom sjajnom podvigu 3. krajiške proleterske brigade.
|