Ilija Radulovic: TRECA KRAJISKA PROLETERSKA NOU BRIGADA
Glava druga U CENTRALNOJ BOSNI

Marš u centralnu Bosnu Iz dana u dan, iz borbe u borbu, jedinice stiču nova iskustva i nova znanja. Jedna za drugom otklanjaju se uočene greške i nedostaci. Na Jajcu su naše jedinice još jednom potvrdile svoje ranije iskustvo — što bliže se privući neprijatelju, bez otvaranja vatre, jednovremeno se baciti na njega i tek tada je pobjeda sigurna, bez mnogo sopstvenih žrtava. Ovo iskustvo u narednim borbama dobro je poslužilo svim borcima i starješinama. Nakon ove borbe jedinice su se dobro odmorile i nahranile, spremivši se za nove zadatke. 27. novembra brigada je orešla rijeku Vrbas i krenula u pravcu centralne Bosne. Krajina joj ostaje za leđima. Time su za više od godinu dana bile prekinute sve veze sa kućama i terenom na kojem su se jedinice od kojih je formirana brigada borile. Poneki od boraca prisjeća se prošlosti, prisjeća se rodnog kraja i borbi u njemu, ali je svaki od njih bio svjestan da je glavno tući neprijatelja u ma kom kraju naše zemlje to bilo, da težište borbe tre-ba prenijeti u nove krajeve, omasoviti i proširiti NOP. Vrijeme je bilo veoma loše, padao je snijeg i stezala studen. I tu noć su borci proveli u nekoliko kuća sa malim prozorima, punim dima koji je nagrizao oči. Poslije svanuća brigada je krenula ka sjeveru i do mraka stigla u selo Podgorje. Tu je ostala do 2. decembra i jedino su četnici noću vršili prepade na predstraže, pokušavajući da uznemiravaju brigadu na odmoru, ali su razbijeni i natjerani u bjekstvo. Svaka jedinica na svom sektoru organizovala je obezbjeđenje i izviđanje u pravcu rijeke Ugar. Najveći neprijatelji NOP-a u centralnoj Bosni koje je trebalo biti i uništiti bili su četnici Rade Radića, Jove Kitića i Voja Tankosića. Razbiti četnike i razobličiti njihovu otvorenu saradnju sa okupatorom pred licem naroda značilo je postići mnogo, značilo je ponovo pokrenuti narod centralne Bosne u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Za takve zadatke spremile su se jedinice 1. proleterske divizije. Te noći četnici su napali na stražu 4. bataljona, ali su nakon oštre borbe odbijeni. Tom prilikom ranjen je politkomesar 1. čete 4. bataljona. Naredna tri dana brigada ostaje na istim položajima, neuznemiravana od neprijatelja. 2. decembra osvanuo je sunčan dan. Duvao je topao vjetar i snijeg se počeo topiti. Raskvašenom obućom bataljoni prelaze rijeku Ugar i preko sela Imljana kreću u pravcu četničkog uporišta Šiprage. Na čelu brigade kao prethodnica kretao se 4. bataljon. Na putu ispred Šipraga nailazi na četničku zasjedu, razbija je, a zatim na njenim leđima upada u Šiprage i razgoni četnike. Tom prilikom ubijena su dva četnika i tri ranjena. U daljem pokretu i 2. bataljon je naišao na četničku zasjedu koju je razbio. U mjestu Obodnik između ostalog plijena nađen je i jedan magacin sa velikom količinom oraha spakovanih u vreće i pripremljenih za transport u Njemačku. Borcima nije bilo teško da pored ratne opreme ponesu i po džak oraha. Po prelasku potoka brigada se smjestila u sela Garići, Vakuf i Obodnik, a 3. bataljon koji je skrenuo sa puta stigao je u selo Maslovare. Jutarnja magla bila je gusta i kada je 3. bataljon izbio u selo, četnici koji su se nalazili u selu, a i borci 3. bataljona, bili su iznenađeni. Četnici se nisu nadali partizanima, a štab 3. bataljona je tek tada uvideo da je pogriješio put. Iako na nepoznatom terenu bataljon se brzo snašao, jurnuo na četnike i rastjerao ih prema planini Uzlomac. Na jednoj kući, pored same ceste, vrata nam je otvorila sredovječna žena prestravljena pucnjavom u rano jutro i ulaskom nepoznatih naoružanih ljudi u njenu kuću. Komandant bataljona ju je hrabrio, govoreći joj da se ne plaši jer su to partizani, narodna vojska, itd. Zatim ju je zamolio da im kaže koje je to selo i koja je vojska juče bila u njemu. Kazala je da se to selo zove Maslovare i da su u njemu juče i noćas boravili četnici. Borcima je palo u oči da ova žena nije odgovorila riječima koje su već navikli da čuju u ovakvim prilikama u ovom kraju, koji je bio pod četničkim uticajem. Nije rekla naša vojska, nego četnici. Dok je komandant bataljona Savo Trikić razgovarao sa njom, iz druge prostorije se pojaviše dvije djevojke plave kose. »To su moje ćerke«, reče žena. Partizani su počeli razgovarati sa djevojkama o prilikama u selu. One su oprezno odgovarale i moglo se lako zapaziti da ih muči neizvjesnost ko su, u stvari, ovi naoružani ljudi. Uto u kuću stupi Anđa Jokić, plava rumena partizanka. Bombe joj kite opasač, a na glavi titovka sa petokrakom zvijezdom. Stade mirno, pozdravi vojnički i reče: »Druže komandante, magla se razmakla, četnici pobjegli u šumu, a čete se nalaze na položajima«. Njena pojava je razbila strah kod žene i njenih kćeri, jer su se tek tada uvjerili da sa njima zaista razgovaraju partizani. Suze radosnice su im navrle na oči, a djevojke su počele da se srdačno pozdravljaju sa partizanima, govoreći da su srećne što ih vide i da su i one partizanke. Obje su skojevke i bile su bolničarke u proleterskom bataljonu »Zdravko Čelar«. Bile su to sestre Ankica i Fanika Bubić, koje su odmah, pošto su se oprostile sa majkom, stupile u 3. bataljon. Ankica je raspoređena u Prvu, a Fanika u 3. četu. Iz Maslovara bataljon se vratio u selo Obodnik u sastav brigade, gdje je i zanoćio. 1 pored borbe i lutanja borci nisu ostavili vreće sa orasima. Držali su ih pored sebe dok su borbu vodili i ponovo nosili na ramenu kada su krenuli na marš. Noć 3/4. decembra bila je veoma mračna i maglovita, da se prst pred okom nije mogao vidjeti. Putevi nepoznati, vodiči nesigurni, a orijentacija po karti i busoli jako otežana. Na određeni cilj po takvoj noći nije se moglo stići. Kotor-Varoš ovoga puta je ostala pošteđena od napada partizana, jer se dalje od sela Plitska nije moglo krenuti. Narednog jutra, oko 6 časova, četnici »dobrovoljci« i domobrani napali su naše jedinice u selu Bilici. Međutim, 1. i 2. bataljon uskoro su opkolili uzvišenje iznad sela odakle su četnici napadali. Napadači su razbijeni, a na bojištu je ostalo 37 mrtvih četnika. Istog dana 4. bataljon je oslobodio selo Vrbanjce, sem škole, odakle se, po naređenju štaba brigade, morao povući u sastav brigade. Zbog guste magle i slabe vidljivosti nije se moglo osmatrati kretanje četnika. Četnicima, ustašama i ostalim neprijateljima prisustvo jedinica 1. proleterske divizije u ovom kraju nije dalo mira. Manevrisali su na sve strane, vršili prepade, iznenadne napade, ubacivali špijune, ali im sve to ništa nije pomoglo. 5. decembra bataljoni su pošli na nove zadatke. 1. i 2. bataljon su se prebacili u selo Obodnik i Garići, a 3. preko Kruševačkog potoka u selo Borce. Mraz je stezao, a hrane je bilo malo. Rezervi nije bilo. Sve što je trebalo da se obezbijedi za ishranu traženo je na dobrovoljnoj osnovi od naroda. Razumijevanje za partizane kod naroda ovog kraja u to vrijeme još nije postojalo. Četnici i ustaše pričali su im sve najgore o partizanima. Tek sada je trebalo da naše jedinice razbiju to mišljenje i osvoje simpatije naroda. Sve jedinice i borci trudili su se da postanu dobri agitatori i politički radnici. Partizani su se u potpunosti snašli i shvatili potrebu da budu pažljivi u ophođenju prema narodu. Sad je izreka: »Majko, mi smo tvoji sinovi, drugovi i braća vas sviju. Mi se borimo za vas i vi treba da nas pomažete« došla do punog izražaja. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument