TAKO JE OSLOBOĐENO LIVNO   Кad je pao mrak, krenuli smo na cilj. Nešto ranije, kada su nam pokazivani objekti i pravci napada, zapazili smo neke tamne mrlje uvrh polja, na prilazima gradu. Nagađali smo šta bi to moglo biti — žbunje ili zakamuflirani bunkeri. Krenuli smo iz rejona sela Brine, gdje se nalazio štab našeg 2. bataljona. Išli smo oprezno po sprženoj travi i preko jaraka zaraslih u trnje. Što smo se više bližili, situacija je bila sve napetija. Branioci Livna osvjetljavali su teren ispred bunkera blještećim raketama. Jednog trenutka, nasred polja, bataljon je bio potpuno osvijetljen i izgledalo je kao da je dan. Dok smo se bližili bunkerima, iza Tušnice je počeo da se širi odsjaj mjeseca. Postepeno su se ocrtavale konture grada i okolnih brda. Tačno u 10 časova uveče počela je borba na sektoru 2. bataljona. Pod kišom kuršuma, 2. i 3. četa izbile su na žičane prepreke, pa su se ubrzo našle u prvim ulicama. Za to vrijeme je 1. četa zastala na ivici polja ispred dva reda bunkera. I dok je desno krilo zauzimalo prve bunkere, po lijevom krilu je osuta žestoka vatra s boka. Komanda čete je odlučila da se jedan vod rokira lijevo, kako bi zahvatio jedno mitraljesko gnijezdo koje se nalazilo na granici 2. i 4. bataljona. U međuvremenu je jedno odjeljenje naših boraca zašlo u pozadinu ustaša. — Ne pucajte, ovdje ustaše! —začuo se glas iz jednog bunkera. — I ovdje su ustaše! — odgovorili su naši, a jedan je prišao bliže ulazu bunkera i ubacio svježanj ručnih bombi. Začuli su se jauci. Jedna grupa je krenula na srednje bunkere, odakle su tukli mitraljezi. Zapraštalo je desetak bombi, i ono što je bilo preostalo od branilaca ili se predalo ili se sjurilo u grad. Patrola od tri druga uništila je neprijateljevo gnijezdo koje je ometalo nastupanje i nama i Kraljevčanima. Tada nam je pritekla u pomoć i grupa boraca 4. bataljona. Predali smo im zarobljene ustaše i požurili da se uključimo u streljački stroj čete koja je bila izbila na rječicu. Dok smo se spremali da likvidiramo nova neprijateljeva uporišta, oko grada se već bio napravio vijenac od vatre i svijetlećih metaka. Svi bataljoni su stupili u dejstvo. Preko rječice, iz prvih kuća dejstvovalo je nekoliko puškomitraljeza. Borci 2. voda 1. čete uspjeli su da se privuku do samih prozora i da ih bombama ućutkaju. Sve se to odigralo za tren oka. Prva četa je već bila u centru grada. Ostale čete našeg bataljona takođe. Iznenađenje kod neprijatelja je bilo potpuno. Tako je jedna patrola 3. čete susrela na ulici bojnika Križaneca, komandanta grada. Na prvi poziv nije stao. No vidjeći da nema šale, pokušao je da baci ručnu bombu na obližnju grupu boraca. Vodnik Milan Raspopović skočio je na njega i istrgao mu bombu iz ruku. Na drugom mjestu neki ustaša žurio je u osnovnu školu po municiju. Kad je ugledao naoružanu patrolu, ne sluteći ko je, počeo je da psuje i grdi: »Kako možete biti tako mirni, a kod fabrike i samostana se bije boj!« A kada je vidio s kim ima posla, ustaša je skočio na našeg puškomitraljesca i počeo da ga kolje zubima. Ali i on je brzo platio glavom. Na trgu, borci 1. čete prodrli su u hotel »Klarić«. Do maločas ovdje su stanovali ustaški oficiri i funkcioneri, njemački inžinjeri — major Jorga i drugi, koji su rukovodili eksploatacijom rudnika uglja kod Livna. Štab se nalazio u kući Mitrovića. Dok je jedan vod ostao u hotelu, ostali su se rasporedili po najvažnijim tačkama u gradu. Trg je još bio osvijetljen sijalicama. Uznemirene pucnjavom, pojedine grupe ustaša i domobrana muvale su se ulicama, ne znajući kuda će. Porazbijali smo sijalice da bismo ih lakše hvatali u mraku. Iza svakog ćoška je odjekivalo: »Dolje oružje!« Dijelovi 1. čete, pošto su zauzeli hotel »Klarić« i snabdjeli se raznim pićima, gasili su žeđ nerazblaženom malinom, a time je, u stvari, samo pojačavana potreba za vodom. Ali ubrzo su pronašli česmu i počeli oko nje da se okupljaju i glasno razgovaraju. Odjednom im je mitraljeski rafal prošištao ispod nosa. Bila je to opomena i znak da još ima osinjaka u kojima su se okupljali oni najgori, koji se neće predati. U kući Mitrovića vele da ima, pored Nijemaca, oko dvjesta ustaških krvoloka. I sa pravca žandarmerijske kasarne, drugog nelikvidiranog uporišta neprijatelja, gdje se brane sami žandari, povremeno bije vatra, ali prema njima dejstvuju dijelovi Kraljevačkog bataljona, pa očekujemo da umukne glaskanje neprijateljevih mitraljeza sa te strane. Dijelovi naše dvije čete postavili su se polukružno oko utvrđene kuće Mitrovića. Povisoki zid koji opasuje tu zgradu štiti neprijatelja od naših pokušaja da ručnim granatama i benzinskim flašama dopremo do njih i natjeramo ih na predaju. Jedan mještanin je obavijestio Vuksana Ljumovića, komesara 1. čete, da se u krugu bivšeg suda nalazi zatvor sa preko sedamdeset rodoljuba. Pošavši i sam, komesar naredi da se odmah krene tamo. Ne dvoumeći se, čim je došao pred zgradu, on zalupa na kapiju. Na njoj se ubrzo pojavi preplašeni čuvar zatvora: — Gdje su zatvorenici? — upita Vuksan malo glasnije. Čuvar u početku nije shvatio postavljeno pitanje. Prema slaboj svjetlosti sijalice u hodniku spazismo kako mu se tresu ruke. Vidjeći da nešto nije regularno, on priupita: — A s kim imam čast? — Daj ključeve, budalo! — reče mu komesar ljutito. — Ključeve od zatvora, ej, ne pravi se lud! Otvaraj, što čekaš! Dok je čuvar dolazio sebi, neki od naših boraca priđe mu i, onako nehotice, uperi cijev puške na njega. Ovaj pokleknu, ključevi mu ispadoše iz ruku, ali ipak nađe toliko snage da ih podigne i da krene prema sobama u kojima su čamili zatvorenici. I sad, opet čudna scena: sobe se otvaraju, a oslobođeni zatvorenici ni da maknu. — Izlazite, drugovi! Ne plašite se ništa, mi smo partizani, proleteri! Bili su zaplašeni i zbunjeni. Kao da nijesu vjerovali svojim očima. Sumnje i nade su prelazile preko njihovih lica. Najzad, jedan od njih je prešao prag, pa drugi, treći, a za njima i ostali. — Brže, brže! — bodrio ih je Vuksan. — Nemamo vremena da se zadržavamo. Grad još nije potpuno oslobođen... Tek tada su oni uvidjeli da su među partizanima. Nastalo je grljenje i ljubljenje, plač od radosti. Čuvar je još zbunjeno stajao na kapiji ove proklete kuće i buljio u nas. A onda, nakon dužeg oklijevanja, usudi se da prozbori: — A sad, molim neka se vrate unutra. Ja sam za sve njih odgovoran! Sada smo mi blenuli u njega. Ludak ili šaljivčina, u svakom slučaju neobičan čovjek koji ništa ne razumije. — Klipane jedan! — viknu neko od naših drugova. — Mi smo, bre, došli da ove oslobodimo i da kaznimo ustaše! Razumiješ li sad o čemu je riječ? — Ali... — ponavljao je čuvar — ja ... ja sam odgovoran za njih. Što ću ja sjutra kad vi odete, mene će na vješala? — Tamo ti je pravo mjesto, razbojniče! — dobaci neko. Oslobođeni zatvorenici su se sjatili oko naših boraca, pa njihovoj sreći nigdje kraja. Kuriri su ih ubrzo sproveli do štaba brigade. Odasvud stižu vijesti o uspjesima naših jedinica, čak je i naš komandant bataljona, Radovan Vukanović, koji je zbog ozlijede noge ostao u selu Brinji, sa dva kurira i nekoliko boraca koji su mu se našli pri ruci, zarobio grupu ustaša i jednog oficira. Ostali bataljoni naše brigade i jedinice 3. sandžačke pojačavali su pritisak na spoljna utvrđenja. Vještim manevrom dvije čete Kraljevačkog bataljona, negdje prije zore, neprijatelj je na Stočnoj stanici bio uništen. Oko 3 časa, izjutra, na znak pištaljke, poče da se okuplja naš bataljon. Zborno mjesto kod škole. Trebalo je donijeti odluku što da preduzme naš bataljon u situaciji kada svi ostali još vode borbu za savlađivanje neprijateljevog otpora na spoljnim utvrđenjima. Gotovo svaki od nas je ovako rezonovao: »Ako se oni i drže na spoljnim utvrđenjima grada, naš bataljon je sada stvarni gospodar situacije u gradu!« I dok smo se prikupljah, čula su se pitanja: — Zašto da se povlačimo? — Zašto da napuštamo već gotovo potpuno oslobođeni grad? — Da ostanemo cijeli dan u centru grada. Iduće noći iznutra ćemo sadejstvovati obnovljenim napadima ostalih bataljona naše brigade i preostala neprijateljeva uporišta moraju pasti! Komandiri četa su isticali da je neprijateljeva posada manje-više savladana i da joj nema spasa. Veze su joj presječene unutra i spolja. Dokopali smo se glavnog magacina municije. Ne mogu oni dugo odoljeti našem pritisku. Zora se bližila. Jedan od komandira izrazio je riješenost sviju nas: — Ne napuštamo grad! Ostajemo na osvojenim pozicijama! Takav izvještaj je upućen štabu bataljona. Kuriri su jedva ugrabili toliko vremena da pretrče brisani prostor koji nas je razdvajao od sela u kome je bio štab. Za to vrijeme bataljon se ponovo raspoređivao za borbu, posjedajući sve važnije objekte u centru grada. Zarobljeni bojnik Križanec saopštio nam je da se u kuću Mitrovića sklonilo oko dvjesta ustaša i osam Nijemaca sa majorom Jorgom. Osim dovoljnih količina hrane i municije, u toj solidno utvrđenoj zgradi bilo je i preko 4.000 kilograma eksploziva. A to je bilo dovoljno da trećinu grada digne u zrak. Prema Križanecu, zabarikadirane ustaše i Nijemci očekuju pomoć Francetićeve »Crne legije« i Talijana iz Dalmacije. Poruke su upućene, izvjesne nade su postojale i one su rasle što se više bližio dan. Iznad Bašajkovca i Tušnice rudila je zora. Tada su borci našeg bataljona smjestili sanduke mitraljeske municije i ručnih bombi u zgrade, odakle su pripremali odbranu za slučaj neprijateljevog pokušaja da nas izbaci iz centra grada. Tukli su minobacači iz kuće Mitrovića nasumce po gradu. Dan nas je zatekao na onim mjestima koja smo u toku noći odabrali kao najprikladnija za borbu. Treća četa se razmjestila u zgradi Finansijske stanice i u nekim objektima oko kuće Mitrovića. Jedna grupa boraca pokušala je da napadne kuću Mitrovića bombama, no bez uspjeha. Druga četa je dijelom snaga posjela osnovnu školu, zgrade oko crkve i nekoliko kuća blizu žandarmerijske stanice. Prva četa se jednim dijelom smjestila u zgradi hotela »Klarić«, a drugim u zgradama oko trga i suda. Jenjavala je borba na spoljnim utvrđenjima. Kako to? Zar još nijesu saznali za našu odluku da ne napuštamo grad? Ili su se samo prividno povukli da bi kasnije jače pritisli? Odnekud neko od naših započe pjesmu »Suzama se boj ne bije, no se vrela krvca lije«. Dotle zatvoreni kapci kuća u uznemirenom gradu počeše da se odškrinjuju, a onda da se širom otvaraju. Od kuće do kuće, od jednog do drugog objekta pripremljenog za odbranu, prelazi pjesma. Oni zabarikadirani odgovaraju novim pošiljkama bacačkih mina. Manji broj premorenih boraca uvukao se u udobne krevete hotela »Klarić« i, ne mareći mnogo za pucnjavu, pokušava da zaspi. Obilazeći položaje, Božo Božović je na taj komoditet oštro reagovao: — Jeste li pri svijesti? Skinuti se usred bitke i bezbrižno lješkariti... Pa zar ne vidite da je neprijatelj svuda unaokolo? — Pusti ih bolan! — neko će na to. — Ionako ne mogu zaspati, isuviše su meki ti ležaj i za njih. A, eto, mi ih čuvamo od iznenađenja. Dok potrošimo ovo bombi imaće vremena da ustanu i priteknu nam u pomoć ... A jedan od onih koji su se bili ispružili po krevetima pokuša da se nekako »izvadi«. — Znaš, to smo mi htjeli samo da probamo kako izgleda. Božo ipak pomirljivo naredi da se odmah obuku — dan je i mora se računati na najgore. Bilo je 4 časa izjutra kada se od Dinare začula potmula grmljavina. Znači, obistinjuje se pretpostavka Križaneca — Talijani idu u pomoć livanjskom garnizonu. Ali je takođe bilo jasno: čim topovi grme — borba se vodi. Neko ih je zaustavio. Nema sumnje, to je izvjesno ohrabrenje za branioce Livna, ali naša vjera u Dalmatince je mnogo veća. Kada se potpuno razdanilo, uočili smo da, sem u kući Mitrovića i onoj žandarmerijskoj kasarni, ima neprijateljevih snaga i u barakama kod bolnice, tamo gdje su usmjerili svoje napade dijelovi 3. sandžačke brigade. Patrola, vraćajući se sa izviđanja, pored toga što je dovela nekoliko zarobljenika, svršila je drugi posao — donijela nam je obilan doručak: pečenje, šećer u kockama, vruć hljeb. Druga patrola je dotjerala nekog civila; bio je, veli, u stožeru, ali nije bio tako »važan«. Grmljavina na Prologu se razgovetnije čula oko 5 časova. Napreduju Talijani? Kod Kraljevačkog bataljona sve gušća vatra. Takođe kod 1. i 3. bataljona. Tada, ispod Tabije, začu se glas Pera Ćetkovića, komandanta 1. bataljona: — Držite se hrabro, Crnogorci, idemo vam u pomoć! Malo zatim, opet on: — Naprijed, proleteri! Naprijed, sokolovi! Naši su u Livnu! Čuli smo taj poklič dragog komandanta i veoma mu se obradovali. Bila je to moralna podrška. A kada je Zeko Vojvodić, zamjenik komandanta našeg bataljona, uspio da se probije u grad i da nam saopšti da je štab brigade naredio da se akcija za Livno nastavi do potpune likvidacije, onda nam je bilo još lakše. Tačno u 5 časova jedna četa 1. bataljona prodrla je do džamije i spojila se s djelovima našeg bataljona. Paklena vatra se razvila na sve strane, i, tako reći, u jednom naletu skršen je neprijateljev otpor na spoljnjoj liniji odbrane grada. Poslije zauzimanja manastira i fabrike cementa, 3. bataljon je takođe prodro do centra grada. Još se držala kasarna na sektoru 3. sandžačke brigade i ona žandarmerijska kasarna na pravcu Kraljevačkog bataljona. Kuća Mitrovića je ipak najjače uporište neprijatelja. Bilo je oko 6 časova izjutra kada su bataljoni 1. proleterske brigade usred Livna zaigrali kolo. Preostala uporišta su još odolijevala našem pritisku. Oko 40 žandara, ustaša i milicionera pružalo je dosta žilav otpor iz žandarmerijske kasarne. Pošto ih puškomitralješkom vatrom nismo mogli da nateramo na predaju, javila se grupa dobrovoljaca — bombaša da slomi njihov otpor. Pod jakom vatrenom zaštitom, oni su se približili zgradi i počeli da ubacuju ručne bombe kroz prozore. Neprijatelj je odgovarao istom mjerom. Zatim su bombaši izazvali požar u kasarni, ali je on ubrzo bio ugašen. Ipak, poslije višečasovne borbe, neprijatelj je položio oružje. Uskoro su bile likvidirane i barake, u kojima se nalazila jedna domobranska satnija. Među palim Sandžaklijama nalazio se i Momo Pucarević, komandant bataljona. Oko podne, kada su sva uporišta osim kuće Mitrovića prestala da pružaju otpor, stišala se ona prijeteća grmljavina sa pravca Prologa. Propali su i pokušaji Francetićeve »Crne legije« i zloglasnih kupreških ustaša da se probiju u Livno — tamo je bila 2. proleterska brigada; ona je, takođe, znatno doprinijela da uspijemo u likvidaciji livanjskog garnizona. Nešto poslije podne jedna četa našeg bataljona, da bi zatvorila zapadni pravac prema kući Mitrovića, provlačila se pored nekog zida kroz korov i nečistoću, samo da bi izvršila zadatak. Ubrzo je kuća Mitrovića bila potpuno blokirana. U mrak 6. avgusta vršene su pripreme da se i ona neodložno uništi. I dok su se prikupljali borci za taj zadatak, jedna minobacačka granata pala je među grupu drugova iz 2. bataljona i ranila njih jedanaestoricu, od kojih su dvojica kasnije podlegla ranama. U međuvremenu prispjela je naša haubica iz Glamoča. Ustaše su brojale posljednje časove. U noći između 6. i 7. avgusta pokušale su da se probiju iz ovog posljednjeg uporišta, u kome im je postajalo sve tjeskobnije. Ali 7. avgusta haubica je stupila u dejstvo . . . Pet granata je bilo dovoljno pa da se na zgradi pojavi bijela zastava. Niotkud spasa. Izlaz — kapitulacija. Kapije tvrđave se otvaraju: iz nje izlaze krvoloci, preplašeni i blijedi, s rukama uvis. Grupa drugova iz 2. i 4. bataljona sprovodi ih u štab brigade. U koloni ovih zlikovaca nalazi se, pored njemačkog majora Jorge, krvnik ovoga kraja Vodopija i drugi. Pognutih glava prolaze ulicama oslobođenog Livna. Borci i narod se vesele. Bijelim gradom ispod Bašajkovca odjekuju pjesme. Jovan BOŽOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument