Čuješ li: šumi i krči, propinje se i ključa. Na leđima talasa nosi leševe i crnu penu. U nemoćnom, divljem besu nadima se i klobuča I raste i raste i zapljuskuje zemlju raskrvavljenu. Možda su mostovi kasno dignuti u vazduh? Ili Možda su borci pali pred njenim obalama? Manzanares! Manzanares! Tebe su pregazili! Pregazili teškim krvavim cokulama! Čuješ li, daleki druže sa Temze, sa Jancekjanga Dok se umoran vraćaš kući u kasno veče Čuješ li kako stupa krvava, crna falanga Nad našom zgaženom rekom što celim svetom teče! Falanga crna stupa. Pazi! Približuje se! Manzanares, zgažena, krklja, valja se i huči: — Umorni celog sveta! Ujedinite se! Još nije, još nije kasno! Okovi moraju pući! Zasrebriću se jednog dana i poći u daljine Kroz plodna žitna polja. Beskrajno daleka. Danas — na obalama kojim borac za borcem gine Sutra — preoraće ih traktor oslobođenog čoveka!
(pjesma je objavljena u zbirci „Pesme Španije“ 1937. godine)