Onoga dana kada su, iznenada, pošli nebo je bilo plavo i vedro. Smešila im se mladost, sunčani dan i devojke po bulevarima Barselone. I sve je bilo usijano i vrelo, i krv je u žilama pretila da, kao vodoskok, u gustom mlazu — pljusne štedro... Oblaci, njive i setni, prašnjavi drumovi; bučne sunčane luke; nedeljni sirotinjski kino; kavane; zeleni, cvetni humovi — i ruke majčine, dve dozivajuće ruke; i jedan život, sumoran i gorak, — za stopama njihovim ostaše. Đermovi, torovi; pastiri, psi i stada, i vetrenjača iza grada, što velikim svojim rukama uzaman po zraku maše... A sada ... Sad posta sve ko san; sećanje na devojke, na vreli, sunčani dan; na mnogoljudne ulice Barselone. Sad sve u krv, u gustu maglu tone... I oko njih je i užas, i blato, ı tama. Vetar što poljima žalosno huji. Gvadarama. Madrid, Gvadarama, Manzanares, Harama i veliki, topli, radosni Početak: Gvadalahara. U tresku bombi, u buci motora, u silnoj vatri što se razgara; pod pljuskom teške, olovne kiše — jedna se mladost neće pognuti više. Neće više.
(iz zbirke "Poezija bunta i otpora")