1. Bijela kiša cijedila se kroz svijetla cjedila oblaka, krupni cvjetovi otvarali su usta i pili egipatsko sunce, hljebovi njiva narastali su u mlakom mlijeku poplava ... On je sjedio za stolom u bunaru sobe za roba pisara, pod njim kao dva psa dva sindžira čuvara, dvije gomile gvozdenih crijeva i rebara, dva psa čuvara! Da li je to teklo sunce preko debelih zidova, ili je po vlažnim ćelama kubeta rasla mahovina? Teklo je sunce! — zidovi su se u sebi odranjali pepelom ... Na tamnom zidu njihao se zeleni cvijet svjetiljke ... Rob je držao u ruci gvozdeni pisarski kažiprst, pred njim je mirisao svježi zemljani hljeb. Rob je zario šiljak u tijesto. Rob je napisao prvu pjesmu svijeta: bogovi, dajte mi bijela krila! Krila moja! Slobodo moja! 2. Kroz vjekove, iz tamnih bunara tamnica, iz gluvih sanduka bolnica, iz tvrdih zvona ludnica, sa ognjenih krila lomača ... širili smo ruke da nam se raspnu u krila. Po našim lobanjama kapali su svodovi pijeskom vode, gladni — gazili smo nogama u kisjelo tijesto blata, na licima smo nosili gvozdene paukove mreže rešetki... i pisali smo po kožama, po hartijama, po košuljama: o, ruke naše, raspnite se u bijela krila! Krila naša! Slobodo naša! 3. Krilati pjesniče pilote Malro! Veliki pupoljak vječite čežnje pjesnika razvio se u tvoja bijela krila. Ti si izletio iz gnijezda pjesničkog srca. Ti si uzletio sa aerodroma pruženih dlanova pjesnika sviju vjekova! Krilati pjesniče pilote Malro! Napiši na svom aeroplanu ime: P o e z i j a, leti nad jezerom sunca, razgoni crna jata što padaju po njemu, osveti tri godine tamnice čovjeka Ludviga Rena, rastjeraj gavranove što piju oči i srca Španije! Krilati pjesniče pilote Malro! Ti si uzletio sa toplog mozaika naših pruženih dlanova! Ti si izletio iz šume naših zastava! Ponesi na aeroplanu naše zastave kao krila. Napiši na njima imena svih dlanova aerodroma. Napiši na jednoj: Balkan, C r n a G o r a! Napiši, Malro!
(1937)