Smrt nije radosna nikad, ni kad prekida lanac patnji, ni posle dugog života, kad čoveka umor svali; hiljadu lica smrt ima, od podle do plemenite, ali laka smrt nije nikad, ni kad ste je sami zvali. Priroda ništi i stvara. Po njenim zakonima sklanja se trošno, iživelo, pred bićima svežim, novim. Život ne zamire ukočen, život stalno nanovo klija. No čovek živi još i po suprotnostima čovekovim. Gledali smo mlade sadove, gde cveta buduća raskoš, gledali smo zasejana polja na kojima klija setva! Pred nama je sad budućnost: mlada bića puna nade. O, draga nevina lica! Da ih ne pokosi prerana žetva! Gledali smo toliko puta kako umire malo dete. Taj iznureni mali lik, te raširene oči od stakla. To malo telo ispruženo posle zadnjih trzaja strave. Te oči pitaju: zašto? Ledena ruka nas je takla. Umiru stara stabla. Novi izdanci smenjuju šume. Umiru starci. Bolesnici. Za ideju ginu borci u boju. Ali zašto umiru deca? Zar moraju da umiru malena, još dok ni koraknula nisu na životnu stazu svoju? Mala slabašna tela, dojena usahlom sisom, malo podrumsko cveće u bednim izbicama, ginu i bez boja, kao leptirići u proletnjem mrazu, i tužno mudar lik dobiju ona što preostanu sama. Smrt dođe svačijem ocu, svačijoj majci, svakom redom — al’ moraju li umirati deca, pokošena kao pupoljci bedom? Pazite, ludice! Odozgo smrt užasna podmuklo vreba! Smrt plamena, plinska i otrovna — prokleta bila! Jao! Pazite! Uzalud! Kasno je. Leže već petoro. Jednom je telo razmrskano, drugom zjapi rupa na glavi. Jednom je ruka odletela. Ali oči sve jezivo pitaju: Zašto? Zašto? Zašto nas sažiže, razara, davi? Deco na ulici, deco čiji su roditelji u boju, na radu, zašto ste sama izašla na ulicu, u tuču bombi što bije? Zašto se niste u sobe skrili, u podrume ispod zemlje? Mati će svisnuti! Otac za vašu budućnost krv lije! Pakleni tresak! Lomljava. Ruši se petospratnica. Iz dima strše grede. Zjape utrobe. Džin se slama. A dole, u hrpi cigalja, nameštaja i leševa — dečica viču, zapomažu, cvile, umiru sred plama! U podrume što niste sišli! Sa plinskom maskom! U bolnicu da ste se skrili! Njen znak vide avioni! Avaj, bolnice plamte! Bolesnici urlaju mahniti! Smrtonosni izmet bacaju kopci Junkersi i Kaproni. Spasavajte se! Nađite utočišta! Vi niste krivi! Ali smrt odasvud vreba, kao lopov svud se krada. Vazduha! Vazduha! Čujete li kako se dečica guše? Čujete l’ kako se guše usred razaranoga grada? Ljudi žive u svetu koji brane il’ žele da izmene, ljudi muče il’ trpe, čuvaju kule il’ stvaraju svet. Ljudi se bore — za platu, za himeru, za ideju ili nadu —, muškarci i žene razumeju: za ideju treba i mret. Ali zašto umiru mala, nevina, luda deca? Ona još nisu odrasla. Još nisu čuvari il’ borci. Ceo život pred njima. Nečitana knjiga, netaknuta čaša. Tek bi dobijala oblika, postala slinici, lutke il’ tvorci. Ali umiru. Lica tek dobiju izraza. Oči tek pitati počinju. Čujete li kako odasvud nešto prodorno, jezivo jeca? U Španiji se rešava sudbina naroda i čovečanstva! Čujete li? Cvile pred smrt mala, nevina deca!
(objavljena u časopisu Dimitrovac broj 7, od 25. 08. 1937. godine)