velikanu revolucionarnog radničkog pokreta
Četiri kolone idu na Madrid, svaka ište tvoju glavu. Mrtvog te opkolili u zemlji Španskoj, a raž ti prezrela, srp za hatulom zarđao. Otišao si daleko, stope ti goleme, brate Blagoje dvije bi u jednu stale. U Nevesinju gloginje procvjetale, grob da ti okite, groba ti nigdje. Hoću, ali, osim ovih riječi, ne mogu ništa da smislim. Snijeg je odavno prestao da vije. Tek stari krov ponegdje prokišnjava. Noć je. I kasno je. Zvijezde drugarice se gledaju. Jedna gitara jeca. Čuješ li? Na modrom kršu grlica gasi žeđ žice tuge prebire na tihoj harfi. Mi te čujemo, slijedimo tvoj put dragi, druže Šmit.
(jul 1981.)