| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Pripreme za oslobođenje Požeške kotline U
sklopu priprema za oslobođenje Požeške kotline, 12. brigada je provela osam
dana u sređivanju jedinica, političkom i kulturno-prosvjetnom radu sa borcima
i narodom na terenu. S obzirom na to da je došlo do formiranja nove 28.
slavonske divizije i 1. slavonskog korpusa, u Brigadi je došlo ponovno do većih
kadrovskih i personalnih promjena i pomjeranja. U Štabu 1. bataljona za
komandanta je postavljen Stanko Prodanović,[1]
a za političkog komesara Anđelko Valter. Za zamjenika komandanta bataljona
postavljen je Dušan Ostojić, a za zamjenika političkog komesara Dušan Majetić.
U Štabu 2. bataljona za komandanta je postavljen Borislav Mioljević, a za
političkog komesara Ivica Miličević.[2] Za zamjenika komandanta bataljona postavljen je
Pero Dobričić. Za zamjenika političkog komesara postavljen je Dušan Drlić.
U Štabu 3. bataljona za komandanta je postavljen Mile Puškarić[3]
a za političkog komesara Nikola Šušnjar Geno. Za zamjenika komandanta
bataljona postavljen je Milivoje Babac. Za komandire četa u 2. bataljonu
postavljeni su: braća Mirko[4]
i Pero Pavković i Aleksa Srdić.[5]
U 3. bataljonu za komandire četa postavljeni su: Milutin Vojnić, Vlajko
Gavrilović i Nikola Petrović.[6]
U
bataljonima i četama izvođena je vojnostručna i politička obuka. Održavani
su politički sastanci i obrađivani aktuelni politički događaji. Pored toga u
1. i 2. bataljonu održane su i usmene novine. Na usmenim novinama govoreno je o
istorijatu KPJ, o njenoj borbi protiv režima u Kraljevini Jugoslaviji, o njenoj
rukovodećoj ulozi u oružanoj borbi. U političkom izvještaju političkog
komesara 12. brigade, Cede
Grbića, stoji: »Najbolji politički rad sa borcima je u
2. bataljonu, a najslabiji u 3. bataljonu. To je zbog toga što je politički
komesar 3. bataljona čitavo vrijeme bio odsutan, a najbolji politički komesar
čete Korčagin koji je ranjen, nalazio se u bolnici. Prisustvovao sam nekim četnim
sastancima, gdje sam izvršio kontrolu političkog znanja boraca i rukovodilaca
i tada sam ustanovio da je političko znanje boraca dosta slabo. Većina ne zna
da objasni šta je to vijeće, zašto su vlada u Londonu i Maček izdajnici. Ovo
se naročito odnosi na novomobilisane borce. Na četnim sastancima politički
komesari obrađivali su baš ove teme, ali oni još ne umeju dovoljno i
interesantno da objašnjavaju. Pa su zbog toga politički sastanci
neinteresantni za borce.[7]
U 3. bataljonu održao sam četni politički sastanak i pozvao ostale političke
komesare četa da prisustvuju i da vide kako se može i kako treba održati četni
politički sastanak. U istom bataljonu održao sam tri savjetovanja sa političkim
delegatima i političkim komesarima, i po jedno savjetovanje u 1. i 4.
bataljonu. Na savjetovanju je kritikovan slab rad, ali su data
i uputstva kako treba ubuduće raditi. U 4. bataljonu rad
političkog komesara je najslabiji i ne osjeća se dok je, naprotiv, rad političkog
komesara u 2. i 3. bataljonu dobar.489 U
okviru kulturno-prosvjetnog rada izdat je novi broj »Brigadira« (brigadne
novine), koji je tehnički vrlo dobro opremljen i podijeljen jedinicama. Ovaj
broj brigadnih novina smatra se i najboljim izdanjem, jer je saradnja boraca i
starješina u njemu bila dobra. U pogledu opismenjavanja boraca, koja je do
danas bila najslabija tačka u radu, postignuto je mnogo i taj rad razvija se
dobro. U Drugom bataljonu četiri borca su naučila čitati i pisati, a u
bataljonima još 15 nepismenih boraca. U 1. i 3. bataljonu ima po 20 nepismenih
boraca. To su, uglavnom, novomobilisani borci, dok u četvrtom bataljonu koji je
došao iz Moslavačkog partizanskog odreda nema nepismenih boraca. U sklopu
priprema za oslobođenje Požeške kotline u selima Ivandol, Skenderovci,
Kunovci, Jakuplije i Orljavcu, održani su politički zborovi. Najbolje je uspio
politički skup u Ivandolu i Skenderovcima. U Ivandolu, poslije političkog
zbora, dva mladića dobrovoljno su došla u 12. slavonsku brigadu.490
U selu Toranj stanovništvo ranije nije dobro primalo partizane. Međutim od
kada je u njega došao 4. bataljon, u kome se nalazilo 80% Hrvata - selo je
dobro primilo partizane i postepeno je mijenjalo svoje držanje prema NOB-u«.[8] [1]
u NOVJ od 1941. Bio je borac, komandir voda i čete, komandant bataljona i
komandant vojnog područja. [2] u
NOVJ od 1941. Bio je borac, puškomitraljezac, desetar, komandir voda i
politički delegat voda, obavještajni oficir u bataljonu i brigadi, politički
komesar bataljona i politički komesar 12. slavonske NOU brigade, politički
komesar Artiljerijske oficirske škole 6. korpusa i polit, komesar pozadine
Štaba 3. armije. General-major
u penziji. [3]
u
NOVJ od 1942. Bio je borac, komandir voda, komandir čete, zamjenik
komandanta bataljona i komandant bataljona, načelnik štaba brigade i štaba
divizije. Umro u Sarajevu. [4]
Mirko Pavković je umro u Slavonskoj Požegi. [5] u
NOVJ od 1941. Bio je borac, komandir voda i čete, komandant bataljona i
komandant partizanskog odreda. [6]
u NOVJ od 1941. Bio je borac, komandir voda i čete i komandant bataljona.
Umro 1983. u Osijeku. [7]
Arhiv VII, f.
NOP-a k.892-A reg.
br. 4/10, k 892-A reg.
br. 5/10. 491)
O takvim promjenama drug Tito pisao je
CK
KPH početkom 1942.
godine: »Sve dok u vašim redovima ne prerastu Hrvati, ne možete računati
na potpuni upliv na hrvatske mase. Partizanske jedinice treba da zavoli
hrvatski narod, a to će biti onda kada u njima preovladaju Hrvati«. Arhiv CK
SKJ, f.
CK
KPJ, br. 6907. Arhiv
VII f. NOP-a. Zbornik . . ., tom V, knj. 3, str. 7. k 102-1/2.
|