Žestoke borbe na prilazima Orljavcu   Na obezbjeđenju napada od Slavonske Požege i Nove Gradiške, 1. i 3. bataljon vodili su teške borbe s njemačkim jedinicama koje su, pod zaštitom njemačkih aviona i artiljerije, uporno nadirale radi pružanja pomoći okruženoj posadi u Orljavcu. O žestini tih borbi govori podatak da je neprijatelj u borbi na prilazima Orljavcu imao oko 80 poginulih i veći broj ranjenih vojnika. Slobodno se može tvrditi da su likvidaciji neprijateljeve posade u Orljavcu doprinijeli i bataljoni koji su se nalazili na osiguranju. I po grupisanju snaga Brigade, može se zaključiti da je prednost data osiguranju napada. U napadu na Orljavac učestvovala je jedna trećina, a na obezbjeđenju napada dvije trećine snaga 12. slavonske brigade. To je u Slavoniji bio specifičan i najčešći slučaj grupisanja partizanskih snaga u napadu u toku čitavog rata i smatralo se to kao pravilo u borbi. Osnovni cilj bio je da se neprijateljeve rezerve izvuku iz susjednih uporišta, i da se uništavaju na otvorenom prostoru. Na osnovu stečenih borbenih iskustava, borbena osiguranja 12. slavonske brigade, po pravilu, imala su karakter aktivne odbrane s prelaskom u protivnapad. Takvu karakterističnu odbranu s obostranim uzastopnim protivnapadima 26. decembra 1942. vodila je 1. četa 3. bataljona punih osam sati sa dijelovima njemačkog puka na položaju iznad sela Pasikovci. Prvi bataljon posjeo je položaj za odbranu istočno od komunikacije Orljavac-Slavonska Požega. Položaj se protezao od mlina na rijeci Orljavi, preko sela Sloboštine i, dalje, cestom u pravcu Milivojevaca. Osnovni zadatak tog bataljona bio je da blokira selo Milivojevce i spriječi izlazak posade u pravcu Orljavca. Drugi bataljon, ojačan sa dva teška mitraljeza, dobio je zadatak da blokira neprijateljevo uporište u Kamenskoj. Osnovni položaj protezao se linijom iznad sela Mijači, i dalje, grebenom, prema selu Saržije. Jedna četa 2. bataljona porušila je most na rijeci Orljavi i, istovremeno, zatvorila pravac Kamensko - Orljavac. Logičnim povezivanjem događaja koji su se odigrali na terenu za vrijeme napada na Orljavac i borbi koje su vođene na osiguranju, te izjavama preživjelih boraca, može se zaključiti da je učinjen propust što se 2. bataljon ograničio na blokadu, umjesto da napadne Kamensku i zauzme je na juriš. Taj propust iskoristio je neprijatelj noću 27/28. decembra 1942. neopaženo se izvukao iz Kamenske, uz pomoć vodiča iz sela Mijači.[1] Treći bataljon, ojačan jednim teškim mitraljezom, zaposjeo je položaj za odbranu 3 km južno od Orljavca na liniji: Grujin Brezik (k. 321) s. Pasikovci (k. 315). Glavni teret u osmosatnoj žestokoj borbi iznijeli su na svojim leđima borci 1. čete 3. bataljona. Četa se nalazila na težištu odbrane odakle se zemljište blago spušta na cestu Orljavac - Slavonska Požega i dalje prema rijeci Orljavi. Položaj je bio povoljan za organizovanje odbrane, a isto tako i vatrenog sistema, jer je dominirao u odnosu na komunikaciju i čitav prostor između ceste Orljavac - Slavonska Požega i rijeke Orljave. Glavna linija četnog položaja protezala se na lijevom krilu, spuštajući se na cestu Orljavac — Slavonska Požega. Četom je komandovao hrabri borac i iskusni komandir Borislav Mioljević Šubara, iz Bobote. Po mjestu gdje se nalazila, po komandiru i po naoružanju, četa je očigledno imala glavni zadatak u odbrani pravca koji direktno vodi u Orljavac. Na samoj cesti, u izgorjeloj i porušenoj kući, nalazila se desetina Pante Miloševića, kao istureno odjeljenje sa zadatkom da spriječi neprijatelja da se dokopa te kuće i da, osloncem na ovu isturenu tačku, tuče neprijatelja frontalnom i kosom vatrom. Noću 25/26. decembra, prije posjedanja položaja, borci su se snabdjeli pionirskim alatom u selima kroz koja su prolazili. Dolaskom na položaj pokušali su da iskopaju zaklone i izgrade grudobrane, ali im to nije polazilo za rukom, jer je zemlja bila tvrda i smrznuta. Bila je vedra noć, pun mjesec i mnoštvo zvijezda, a hladnoća se uvlačila u kosti. Borci su cupkanjem u mjestu, i duvanjem u šake dočekali svanuće i izlazak sunca. Još se nije dobro ni razdanilo, a u selo Deževce je već stiglo nekoliko kamiona s njemačkim vojnicima. Bio je to odred Vermahta iz Okučana koji su pripadali njemačkom 741. puku i 8. satnija legionara Begićeve bojne iz Slavonske Požege.[2] Oko 8 sati Nijemci su uputili izviđačku grupu da izvrši nasilno izviđanje k. 281, gdje se nalazio položaj 1. čete. Desetina Pante Miloševića, u kojoj su se isticali hrabrošću Milutin Vujnić[3] i Nikola Lasić,210 pustili su tu izviđačku grupu na blisko odstojanje, otvorili vatru, a zatim izvršili juriš. Tom prilikom Milutin Vujnić sa svojim mitraljezom pokosio je 11 Nijemaca. Uspjeh bi bio još i veći da se Nikoli Lasiću nije zaglavio metak u cijevi puškomitraljeza. Zarobljeno je 8 legionara i zaplijenjeno 3 hiljade metaka. Municija je odmah podijeljena borcima, jer je četa u njoj oskudjevala. Pošto su otkrili položaj čete, Nijemci su, uz podršku artiljerije, minobacača i aviona krenuli u napad. Od s. Deževci nastupale su dvije njemačke kolone. Skoro pola sata ranije, vjerovatno zbog toga što je neprijateljeva grupa imala kraći put, najprije je izvršila napad desna kolona koja je nastupala između rijeke Orljave i ceste Slavonska Požega - Orljavac. U trenutku kada su Nijemci izbili na položaj na jurišno odstojanje u široko razvijenom streljačkom stroju, borci 1. čete su se pritajili, jer niko nije smio otvarati vatru dok komandir ne naredi. Na njemačkim crnim uniformama borci su već jasno raspoznavali oznake pripadnika specijalnih jedinica SS koje su bile pokrenute radi spašavanja njemačke posade u Orljavcu. Dok su Nijemci jurišali, artiljerija, koja je dotle tukla ispred i pozadi četnog položaja, prenijela je vatru u dubinu. Na centralnom položaju gdje se nalazila i komanda čete, vrilo je kao u kotlu, čemu je doprinio i napad neprijateljevih aviona koji su, u brišućem letu, bombardovali i mitraljirali položaje čete. Prva žrtva njemačkog napada bio je politički delegat 1. voda Radomir Babić iz sela Bobote kod Vukovara. Metak ga je pogodio u lijevu stranu grudnog koša. Pod kišom metaka njegovo mrtvo tijelo iznio je'hrabri borac Dragan Gaćeša iz sela Dereze i sahranio. Komandir čete je još uvijek izdavao naređenje da se neprijatelj pusti na blisko odstojanje, a potom da se otvori plotunska vatra. U tom trenutku 1. vod, pod komandom Dušana Dražića, vodio je žestoku borbu u spriječavanju njemačkih vojnika da ga izbace sa položaja koji se nalazio na lijevom krilu čete. Borci su otvarali vatru veoma pribrano, a puškomitraljesci su zakovali za zemlju njemačke vojnike, nanoseći im osjetne gubitke. Njemački laki mitraljez koji je dejstvovao sa ceste iza jednog propusta, bio je ućutkan vatrom našeg teškog mitraljeza. Oko 10 sati njemački napad prividno je bio zaustavljen, zahvaljujući organizaciji vatrenog sistema, kombinaciji frontalne i bočne vatre koja je njemačke vojnike uspješno prikovala za zemlju i nanijela im gubitke. Do 12 sati Nijemci su izvršili još jedan napad na položaj čete. Ovog puta pribjegli su lukavstvu. Iskoristili su korito rijeke Orljave i iznenadno izbili pred sam položaj, a da prethodno nisu bili primjećeni. Međutim, borci se nisu zbunili, već su mitraljeskom i puščanom vatrom po drugi put zaustavili napad neprijatelja, a potom su svi energično prešli u protivnapad. Njemački isprekidani borbeni stroj bježao je prema selu Pavlovcima. Komandir čete nije želio da rizikuje i da goni neprijatelja zbog dejstva neprijateljeve artiljerije, a isto tako i zbog napada iz vazduha. Prekinuo je gonjenje i četa je ponovo zaposjela položaje za odbranu. U opštem metežu zbunjivala je pasivnost ostalih dijelova 3. bataljona koji su se nalazili na udaljenosti od nekoliko stotina metara. U osmočasovnoj žilavoj borbi, u kojoj je 1. četa izdržala tri žestoka juriša, štab bataljona ostao je pasivan. Treći i posljednji napad njemačke pješadije odvijao se na identičan način kao i dva prethodna. Oko 14 sati neprijateljeva pješadija, pod zaštitom aviona, izvršila je podilaženje odbrambenom položaju na jurišno odstojanje, a potom je uslijedio juriš. U tim trenucima četa se nalazila na velikom iskušenju. Iznad glava boraca fijukali su geleri rasprsnutih granata i mina koje su padale po zemlji kao grad, a plitke rovove boraca zasipala je mitraljeska i puščana vatra. Odbrana je bila ograničena na proređene puške i ručne bombe, jer je više boraca izbačeno iz stroja. Proređeni stroj 1. voda počeo je da se povlači, ali su 2. i 3. vod i dalje grčevito i uporno branili svoje položaje. Naročito agresivni su bili borci 2. i 3. voda sa komandirima Dušanom Dražićem i Vlajkom Gavrilovićem. Oni su se pomiješali s Nijemcima i vodili borbu prsa u prsa. Borci su imali male šanse da ih, pod naletom neprijateljeve avijacije, artiljerijskih i minobacačkih granata, i u borbi prsa u prsa ne pogodi metak. Očito, treći napad Nijemaca bio je znatno žešći, jer je neprijatelj uveo u borbu nove i svježe snage. Vjerovatno su to bile rezerve, kojima je bio cilj da po svaku cijenu prodru u Orljavac. Nade su za njih bile male, jer je njemačka posada u Orljavcu bila već oko 10 sati uništena, aul1 sati Orljavac je bio potpuno oslobođen. Iako od boraca toga dana niko nije pokretao pitanje hoće li se moći izdržati, koliko će boraca preživjeti, cijela četa je isto osjećala. Bez obzira što je neprijatelju pošlo za rukom da se privremeno uklini u prednji kraj odbrane i da djelimično potisne borce 1. voda koji su se povlačili preko brisanog prostora, nije im pošlo za rukom da se probiju prema Orljavcu. Komandir čete Šubara zaustavio je povlačenje 1. voda i poveo ga u protivnapad. Uklinjeni neprijatelj je izbačen, a borci su ponovo zaposjeli prvobitne položaje. U borbi su neprijatelju naneseni teški gubici od oko 60 mrtvih i ranjenih, a 1. četa je imala 2 poginula i 8 ranjenih boraca. Relativno mali gubici čete su, prije svega, posljedica vještog rukovođenja od komandira čete u izboru povoljnog položaja za odbranu, grupisanju i rasporedu boraca i organizaciji vatrenog sistema. Ovo junaštvo i upornost boraca 1. čete kao i njihovog komandira Borislava Mioljevića Šubare, pohvalio je štab Brigade i lično zamjenik komandanta III operativne zone Petar Drapšin. A još u novembru 1942. štab 12. slavonske brigade ocijenio je 1. četu 3. bataljona među najboljim u Brigadi, i list »Slavonski partizan« u rubrici »Da li znate?« objavio je daje 1. četa 3. bataljona najbolja u Slavoniji.210 Od formiranja Brigade do kraja 1942. odnosno za dva i po mjeseca, četa je izvršila preko deset samostalnih borbenih akcija sa potpunim uspjehom. Zaplijenila je 12 mitraljeza, 1 teški i 2 laka minobacača, preko sto pušaka i nekoliko hiljada metaka. Zapaženi su njeni napadi na željezničku stanicu Ratkovica kod Pleternice, na neprijateljevo uporište u Velikoj, na Ćeralije, na oklopni voz kod s. Smuđa i s. Macuta, borbe s Nijemcima kod s. Bogdašića i u Orahovici. U svim tim borbama, četa je zarobila 120, a uništila preko 100 neprijateljevih vojnika, podoficira i oficira. U četi je bilo dvije trećine Srba i jedna trećina Hrvata, više seljaka, a manje radnika. Politički sastav bio je vrlo dobar. Od 60 boraca bilo je 36 skojevaca, 8 članova Partije i 6 kandidata. Samo 10 boraca bili su članovi omladinske organizacije USAOH-a.[4] To, praktički, znači da nijedan borac u četi nije bio izvan političke organizacije. Jezgro čete sačinjavali su prekaljeni borci koji su se još od marta 1942. borili pod komandom Josipa Antolovića Hrvata i Ivana Senjuka Ujaka u istočnoj Slavoniji, na planinama Krndiji i Dilju. Četa je imala i klasni karakter, čemu su mnogo doprinijeli metalski radnici-skojevci iz Slavonskog Broda.[5]^ Sutradan, 27. decembra, oko 400 njemačkih vojnika pokušalo je da pruži pomoć blokiranoj njemačkoj posadi u Kamenskoj. Oko 10.30 sati Nijemci su napali na osiguranje 1. bataljona koje se nalazilo na cesti ispod s. Šeovci i kod mosta na rijeci Orljavi. Napad Nijemaca odbijen je uz gubitke od 12 poginulih. Među poginulima bio je i jedan njemački poručnik, a zarobljen je njemački bolničar. Zaplijenjeno je 12 pušaka i 1 laki mitraljez. Na sektoru Orljavac - Vranić - Kamenska, čitavog dana vođena je borba, ali Nijemci nisu uspjeli da se probiju u Kamensku, koja se nalazila pod opsadom 2. bataljona.[6] Noću između 27/28. decembra neprijateljeva posada u Kamenskoj odlučila je da se probije i, zahvaljujući nebudnosti 2. bataljona, to joj je i uspjelo. Nijemci su se izvukli neopaženo i, preko vrha Javorovica na Psunju, povukli se u Slavonsku Požegu. Pošto su se Nijemci povukli, 2. bataljon je ušao u Kamensku gdje mu je palo u ruke 15 i po hiljada metaka i 120 mina za minobacače, koje u žurbi Nijemci nisu uspjeli da ponesu. U Slavonskoj Požegi je 28. decembra 1942. uz vojne počasti sahranjeno 29 njemačkih vojnika, a ostali koji su poginuli u Orljavcu i u borbama oko njega, sahranjeni su u Slavonskom Brodu, Osijeku, Đakovu, Vukovaru i Šidu. Na sahrani u Slavonskoj Požegi govorio je komandant njemačkog bataljona, major Kruže i vođa Folksdojčera, a ispred Begićeve bojne govorio je komandant garnizona major Hadžić. Pogibija oko 150 njemačkih vojnika, 4 oficira i komandanta bataljona u Orljavcu, najveći je njemački gubitak do tada u Slavoniji. Poraz Nijemaca doveo je do masovne demoralizacije dijela stanovništva Slavonske Požege i okolnih sela koji su još bili lojalni okupatoru i ustaškoj vlasti. Stanovništvo je prvi put vidjelo da je partizanski pokret u Slavoniji veoma snažan, i da se toj snazi ne mogu oduprijeti čak ni dijelovi njemačke oružane sile. Pod psihološkim utiskom poraza njemačkih vojnika, doseljenici iz Hercegovine, zbog straha, počeli su masovno da napuštaju sela i imovinu koju su prigrabili od stanovništva srpske nacionalnosti. Tih dana potpuno su napuštena sela: Deževci, Pavlovci, Bolomače, Ivandol, Žigorovci i druga. Šef policije u Slavonskoj Požegi, Artur Gelbauer, izvjestio je ministra unutrašnjih djela Artukovića i Župsku redarstvenu oblast u Novoj Gradiški, da su sela u pravcu Šušnjara u bivšem kotaru Pakrac: Klisa, Ozdakovci, Smoljanovci, Mrtovlasi, Crljenci, Sloboština, Podsreće, Koprivna, Čečavac i Šnjegavić u kotaru Slavonska Požega na strani partizana. U istom izvještaju se kaže: »Partizani koncentrišu oko 10 hiljada ljudi, tj. cijelu diviziju i namjeravaju zauzeti Slavonsku Požegu i, eventualno, Novu Gradišku. Oni raspolažu s velikim snagama, većim nego što se uopšte može zamisliti. Zbog toga su Slavonska Požega i Nova Gradiška ozbiljno ugrožene i tražimo hitno pojačanje«.[7] [1] Prema kazivanju Josipa Prijića iz sela Mijača, neprijatelj je angažovao osamnaest mještana kao nosioce municije i oružja, a istovremeno i vodiče preko Psunja i vrha Javorovice, odakle su se povukli u Slavonsku Požegu. on Arhiv VII, f. NOP-a, k-171, reg. br. 2/6. [3] u NOVJ od 1942. Bio je borac, hrabar puškomitraljezac, politički delegat, komandir čete, obavještajni i operativni oficir u štabu brigade. [4]) Ujedinjeni Savez antifašističke omladine Hrvatske. [5]) Podatak iz ratne bilježnice autora Monografije. [6]) Arhiv VII, f. NDH, k. 171, reg. br. 2/6. Arhiv VII, f. NDH, k. 171, reg. br. 2/6. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument