Savo Drljević: LIVNO JE PALO

LIVNO JE PALO   Druga proleterska divizija imala je zadatak da 5. decembra 1942. godine napadne ustaški garnizon u Livnu i oslobodi grad. I sve tri brigade pošle su u napad. Nešto zbog neblagovremenih priprema i neusklađenih prethodnih dejstava, a nešto zbog neprozirne pomrčine, tek, praktično, nijedan bataljon nije dospio do linije bunkera oko grada. Naš 2. bataljon negdje oko 22 časa stigao je do manastira Gorice, na dohvat prvih bunkera, i rasporedio svoje čete u konacima, na zvoniku i pogodnim tačkama visokog manastirskog zida. Očekivali smo ne toliko konkretno sadejstvo i vezu sa susjednim bataljonima, koliko da se započne borba bilo gdje oko grada, pa da i mi krenemo prema centru. Ali, nigdje se nije čuo nijedan pucanj. Gluva i tamna noć pritiskivala nas je slutnjom i neizvjesnošću. Pred zoru smo se i mi, na inicijativu bataljonskog biroa, povukli iz manastira, sa periferije grada. Tako do napada na sam grad nije ni došlo. Ustaše su spremno očekivale ovaj naš napad i pošto do njega nije došlo, rano ujutro izvršile su snažan ispad, prvo prema našem, a zatim i ostalim bataljonima 4. proleterske. Uspjele su da nas odbace preko planine Kruga, čak i da zauzmu neka sela na Glamočkom Polju. Organizovanim protivnapadima u toku narednih dana, sa dosta muka, prisilili smo neprijatelja da odstupi prema Livnu. U tim okršajima bilo je gubitaka na obje strane. Vjerovatno da su naši gubici bili veći, jer je inicijativa prvih dan-dva bila u rukama protivnika. Obavještavajući Vrhovni štab o neuspjehu prvog napada, štab divizije predložio je da se sljedeći napad izvrši u noći između 14. i 15. decembra. Vrhovni komandant dao je saglasnost i izdao radio-naređenje od svega tri riječi: "Livno mora pasti."1 Ovakvo kategorično naređenje obavezivalo je sve nas podjednako, od komandanta divizije do bombaša i puškomitraljesca; svako se spremao da da svoj maksimalni doprinos u izvršavanju predstojećeg zadatka. Čim smo dobili avizo-naređenje od štaba brigade, izvršili smo sve potrebne pripreme u bataljonu. Bilo je mnogo govora o neprijatelju. Njega smo dobro poznavali još od Bugojna i Kupresa, i dojučeršnjih susreta oko Livna. Raspolagali smo podacima da Francetićevom Crnom legijom u gradu komanduje po zlu čuveni koljač Boban. On i njegovi legionari — najelitnija vojska i udarna pesnica tzv. NDH — odavno su ogrezli u krvi nedužnog naroda iz okolnih srpskih sela Malovana, Rilića, Vukovskog i drugih po Bosni. U sjećanju boraca 2. bataljona ostale su neizbrisive slike jednog takvog stravičnog prizora iza ustaškog ispada u Vukovsko. Poslije našeg neuspjelog pokušaja da zauzmemo Kupres, ustaše su za odmazdu organizovale hajku na obližnja srpska sela. Kada smo ih mi, nekoliko časova kasnije, odbacili od Vukovskog, naišli smo u jednoj udoljici na preko sedamdeset zaklanih žena, djece i staraca zapaljenih poslije pokolja. Na grudima osakaćene majke ležalo je dijete pola sagorjelo i prostrijeljene lobanje. Od krvi, sagorjelih trupova, zemlje i trave hvatala se crveno-crna pokorica. Poslije tog prizora, u bataljonu se nije čula pjesma čitavu nedjelju dana. Proleteri su, čini mi se, kao niko na svijetu znali da vole i da žale svoje drugove, ali se i poslije najvećih gubitaka pjesma — uvijek orila u bataljonu. Međutim, ovoga puta prosto smo zanijemili. To je bila neka posebna tuga, koja nas je kao ledena gruda istovremeno ledila i pekla u duši, u grudima. Ona je prerasla u nemjerljivu mržnju i želju za osvetom. I sad, pripremajući se za predstojeći napad, u očima boraca vidjela se čvrsta odlučnost da Crna legija plati račun ne samo za Kupres i Bugojno već i za pokolj u Vukovskom, za sva svoja nedjela. Dakle, trebalo je ne samo osloboditi Livno već i kazniti zločince. Cio bataljon — sto osamdeset boraca — imao je istu misao: pobjeda i osvjeta moraju biti potpune. Pripreme za napad su brzo i brižljivo izvođene; municija i bombe su raspoređene po oruđima i bombaškim grupama po četama; podijeljena su po vodovima i obična kliješta za sječenje bodljikave žice. Jedino je nedostajalo benzina, odnosno petroleuma za zapaljive flaše. U svim okolnim selima nijesmo pronašli ni kap gasa, a o benzinu — da ne govorim. Intendant bataljona uspješno je riješio zadatak da se svakom borcu koji je imao cokule naprave laki opanci od goveđe kože. Niko nije smio biti u cipelama. Čuturice i sve drugo što je moglo stvoriti bilo kakav zvuk u maršu i podilaženju bunkerima moralo je ostati u komori. Komandiri četa su sve detaljno pregledali i izvijestili da je sve spremno. Održani su i kratki partijski sastanci. Govoreno je o predstojećem napadu i, naravno, o tome da komunisti moraju biti tamo gdje je najteže — u prvim redovima. Osvanulo je hladno decembarsko jutro 14. decembra. Iz sela Dolac, ispod Cincara, prešli smo preko Dragnića, a zatim se vijugava kolona 2. bataljona počela peti uza strmeni planine Kruga prema Livnu. Kad smo bili na domaku Kružkog polja, čula se ispred nas, i desno, mitraljeska i minobacačka vatra. To se 5. bataljon, prethodnica naše brigade, obračunavao sa ustaškim predstražama, obezbjeđujući nesmetan izlazak na planinu ostalim bataljonima. Desno od njega nastupali su i čistili teren bataljoni 2. proleterske brigade. Na samom grebenu planine Kruga, nama u susret, laganim galopom, na zelenku tek otetom od ustaša, dolazio je komandant 5. bataljona, poznati i neustrašivi junak Boško Janković. Bilo mu je drago da ga vidi njegov stari bataljon, a posebno 1. četa, kojom je doskora tako uspješno komandovao. Svi smo mu od srca čestitali. Bilo je i šala: "Kad ste Vi u ovoj čarki takvog konja oteli, naš bataljon će u Livnu sigurno zarobiti tenk ili bar auto". Greben Kruga je očišćen, ustaše su pobjegle prema gradu. Prelazimo planinu i već u daljini vidimo Livanjsko polje. Sam grad je sakriven u njegovom istočnom uglu, ispod grede i šume Bašajkovac. Nešto poslije podneva izbili smo iznad sela Podgrede. Sa litice iznad sela vidi se najveći dio grada, a sasvim dobro južni dio i manastir Gorica. Osmatrali smo pravac našeg nastupanja i napada. Do manastira je oko tri kilometra vazdušne linije. Tuda smo na-padali i prije devet dana. Prebrojavali smo i osmatrali bunkere. Izgledali su nam kao plastovi sijena načičkani u lancu jedan uz drugog. Upoznao sam cio bataljon sa zadatkom. Pokazani su glavni objekti u gradu, raskrsnice puteva, manastir, fabrika cementa i rječice južno od grada, Žabljak i Bistricu. Franjevački manastir opasan zidom izgledao je kao neko usamljeno ostrvo. On je naš stari znanac, i sada je to prvi cilj našeg napada. Decembarsko sunce kao da bježi da se što prije zakloni za greben Dinare. Još kratak dogovor sa komandirima četa, pa će bataljon krenuti prema svom cilju. Desno od nas napadaće 3. i 1. bataljon naše brigade, kao i 1. bataljon 2. dalmatinske; iza nas kretaće se 5. bataljon kao brigadna rezerva. Sasvim na desnom krilu divizijskog rasporeda, do ceste Livno — Glamoč, napada 2. proleterska brigada. Druga dalmatinska sa Kupreškim bataljonom obezbjeđuje naš napad sa pravca od Kupresa i Šujice i kao divizijska rezerva. Silazimo prema cesti Livno — Šujica. Suton se već spuštao. Neko posebno raspoloženje — na svoj način svečano — obuzelo je borce. Uvijek pred odlučujuće bojeve čovjek se nekako naročito osjeća. Neizvjesnost, očekivanje, uzbuđenje, nadanje, sve se to otkriva i izražava u koraku, glasu, izrazu lica. Spuštamo se prema cesti u tri četne kolone. Zajedno s prvim mjesečevim zracima silazimo opre-zno prema manastiru Gorici. Izdata su posljednja naređenja komandirima četa. Približavamo se dalje, u vodnim kolonama, sa isturenim prethodnicama. Siluete boraca jedva se primjećuju. Nigdje nikakvog šuma. Mjesečina kao da je iščezla. A to nam upravo odgovara. Uvijek smo voljeli da napadamo noću, ali ne po gustom mraku ni po jakoj mjesečini. Uskoro primjećujemo konture manastirskih zidova. Bombaši i puškomitraljesci 1. i 3. čete prilaze oprezno i ispituju da li je manastir zaposjednut. Stižemo do samog zida. Sa ramena svojih drugova nekoliko bombaša hitro se penje na zid. Pod zaštitom spremnih puškomitraljezaca i bombaša neko je zatresao manastirska vrata. Nema odgovora. I još nekoliko puta. Ni fratri se ne pojavljuju. Nekoliko snažnih boraca drvenom gredom nasilno otvaraju vrata. Pretražili smo sve prostorije manastira, konake i zvonik. Upozoravamo fratre da slučajno ne izlaze iz manastira u toku noći. Iznenadilo nas je što ustaše nijesu posjele ovako važnu otpornu tačku. Očekujući naš napad, one su se odrekle spoljne odbrane i povukle se u bunkere i rovove iza bodljikave žice. Znali smo njihovu taktiku — da nas dočekaju na puščanu cijev. Tako i mi njih dočekulemo van naseljenih mjesta. Patrole su ispitale i grupu kuća lijevo od manastira. Poslije kraćeg zadržavanja produžili smo prema gradu, odnosno bunkerima. 1. četa — do ceste Livno — Šujica, 3. lijevo od nje, a 2. pozadi kao rezerva, prilegla u jednom nedubokom jarku. Približavamo se oprezno i u skokovima. Povremeno se čuju mitraljeski rafali i zasvijetli poneka raketa. To su nam orijentiri po kojima zaključujemo tdje su bunkeri i koliko su blizu. Kad su se prvi djelovi privukli bunkerima, ustaše su osjetile naše prisustvo. Iz dva bunkera koji su zatvarali prilaz cestom i druga dva na pravcu naše 3. čete otvorena je snažna mitraljeska vatra. Istureni prednji djelovi — bombaši i puškomitraljesci obje čete prilegli su uza zemlju, sačekali da prođe prvi uragan i puzeći produžili dalje prema žici i bunkerima. Mitraljeski rafali, obasjani povremeno raketama, parali su smrznutu zemlju oko nas i onemogućavali prilaz utvođenjima. Počela je teška i neravnopravna borba. Ređali su se naši juriši i pokušaji bombaša i puškomitraljezaca, jedan za drugim, uzmaci i novi pokušaji. A vrijeme je brzo promicalo. Nade su se smjenjivale sa strepnjom. Pale su i prve naše žrtve. Dogovaramo se da se prvo likvidiraju dva bunkera, pred svakom četom po jedan. Na desnom bunkeru, sa grupom bombaša juriša hrabri komandir voda 1. čete Ratko Veljović, na lijevom komandir voda 3. čete Dušan Strugar. Noć je postajala sve tamnija. U jednom od tih uzastopnih pokušaja da se likvidira ustaški otpor u bunkerima rafal je sasjekao obje noge oprobanom junaku s Kupresa i drugih bojišta Ratku Veljoviću. Poginuo je i hrabri omladinac bombaš Marko Šević, Krajišnik, koga smo od milošte zvali Ševo; nije imao ni punih 17 godina. U narednom pokušaju ranjen je i komesar 1. čete Branko Tacović, ali je ostao u stroju. Ponovo su došli komandiri četa i pitali šta dalje da se radi. Mora se u grad — drugog odgovora nije moglo biti. Dakle, ponovo i opet jurišati. Ustaše su, uz divlje urlanje i psovke, povećavale baražnu vatru ispred bunkera, osvjetljavajući prostor raketama. Rastojanje između bunkera nije bilo veće od 70 do 80 metara, tako da je izgledalo skoro nemoguće provući se između njih i prosjeći otvor na prepreci od bodljikave žice. No, poslije više neuspjelih pokušaja da uništimo bar jedan bunker, odlučili smo da se provlačimo između njih, da prosiječemo žicu i probijemo se u grad. Ono što nam je doskora izgledalo nemoguće, sada je ostalo kao jedini izlaz i rješenje. Bombaši i puškomitraljesci, sa kliještima u rukama, krenuli su na svoj stravični zadatak. I opet izvještaji komandira četa da se nije uspjelo. Neizvjesnost je pritiskivala kao mora: crv sumnje je nagrizao: hoće li se izvršiti naređenje "Livno mora pasti?" Napregao sam svu snagu da otjeram svaku takvu pomisao i zaricao se da mi se više neće vratiti. A ona je opet dolazila, kljucala, nametala se. Pošao sam u 1. četu i obilazeći stroj pokušavam da u odnosu na dva bunkera koji mi sada izgledaju suviše blizu, pronađem najpogodnije mjesto gdje treba prosjeći žicu. Istovremeno u mislima odabiram borce od kojih će jedan dobiti taj rizični zadatak. Uz svaki novi pokušaj padaju i nove žrtve. Zato je donošenje odluke u takvoj situaciji vrlo teško. U tom času više bih voleo da sam običan borac. Konačan izbor pao je na provjerenog junaka Vojina Čepića. Silno sam ga volio i kao hrabrog borca i kao čovjeka plemenite i vesele naravi. Nikada ga, ni u najtežim časovima, nijesam vidio zbunjenog i zabrinutog. Znao sam da će zadatak koji dobije ili izvršiti ili poginuti. I upravo zbog toga sam se dugo i lomio da li da ga pozovem, a stalno mi je bio na umu. Kad je stigao do mene, klečeći jedan pored drugog, pognuti prema liniji bunkera, ja sam ga jednom rukom držao za mišicu, a drugom mu pokazivao pravac kuda da se provuče i gdje da presiječe žičanu prepreku. Uvjerio sam se da je shvatio ne samo ono što sam mu rekao nego i da od njega mnogo zavisi — bezmalo sve. Bila mu je potpuno jasna i moja unutrašnja borba prije nego što sam ga pozvao i poslao na tako težak zadatak. Gotovo smiješeći se, rekao mi je sigurnim glasom, i kao da me umiruje: "Ne brini, druže komandante, sigurno ću uspjeti!" I pošao je, malo pognut, u kratkim skokovima prema žici. Vratio sam se pedesetak koraka nazad, gdje su bili ostali članovi štaba, s pomiješanim osjećanjem sigurnosti i bojazni. Rekao sam im da će Vojo prosjeći žicu, ako ne pogine. Zapitao me Marko Šofranac, zamjenik komesara bataljona, šta se još može preduzeti ako Vojo ne uspije. Odgovorio sam, bez dvoumljenja, da ćemo svi, cio bataljon, u streljačkom stroju i poravnati, jurišati na žicu i sigurno ćemo uspjeti. Koliko sam se bojao te posljednje varijante, toliko sam vjerovao u uspjeh Čepića. Sekunde su izgledale kao vječnost. Rafali su i dalje sjekli noć i parali zemlju, ali nešto rjeđe. Ustaše su osjetile kad smo malo prije izvlačili ranjenike, pa su možda i pomislile da se povlačimo. A Vojo Čepić je bio pored njih, na domaku ruke, na žici. Najzad se pojavio kurir 1. čete koji je pratio Čepića. "Vojo je prosjekao žicu i prošao kroz brešu sa grupom boraca prve čete", glasila je radosna vijest. Istovremeno su počeli prolaziti kroz prolaz i borci s desnog krila 3. čete. Žičana prepreka prosječena je baš na sastavu četa. U trenutku kad je štab bataljona krenuo prema žici, stigao je kurir susjednog 3. bataljona — s desnog krila. Rekao sam mu da odmah obavijesti svog komandanta da mi ulazimo u grad, da naši polazni položaji ostaju prazni, i da to prenese komandantu brigade. Bio sam radostan što za ovaj izvještaj ne odvajam svog kurira. Idemo svi u grad, do posljednjeg — osim ranjenika. Borci 1. i 3. čete su nečujno ali hitro promicali kroz otvor na prosječenoj žici, a za njima i druga četa. Čim bi čuli pucanj rakete iz bunkera pored nas, i prije nego što se ona rascvjeta u svjetleću buktinju, borci bi se hitro pripili uza zemlju, kao sjenke, da bi u slijedećoj sekundi napravili skok dalje. Ako bi oe neki od boraca zadržao na zemlji koji trenutak duže, brzo bi intervenisali članovi štaba bataljona i komandi četa. U jednom takvom kratkom prekidu veze naišao sam na jednog borca koji je nepomično ležao pred samim otvorom na žici. Uhvatio sam ga za rame i naredio šapatom i pokretom ruke da se prebaci dalje. Osjetio sam, užasnut, kako mi je mrtvo tijelo iskliznulo iz ruke u prvobitni položaj. Pomjerili smo ga samo korak ustranu. Kolona je hitro promicala dalje, a tek ujutro smo doznali da je to bila brigadna bolničarka Durmitorka Dragica Radonjić. Ostala je sama između dva bunkera, kao da je time htjela da privuče svu vatru na sebe i pomogne svojim drugovima u gradu, obezbjeđujući im leđa. Pred prvim kućama u gradu, u luku između dvije ulice, od kojih desna, produžujući se u cestu, vodi od centra prema Šujici, a lijeva cesta preko Žabljaka prema jugu, borci su se prikupili po vodovima i četama. Ustaše su iz bunkera i dalje sipale snažnu vatru prema našim ranijim položajima. Mi smo im već. bili za leđima. Naređeno je da 1. četa pređe preko ceste desno i zaposjedne prve kuće od tvrdog materijala; 3. četa, prelazeći preko ceste u ulicu, pravo, naišla je na dijelove ustaške artiljerije, koji su pobjegli bez ijednog pucnja. Komandir čete je rasporedio svoje vodove u dvije kuće, od raskrnice duž ceste prema Duvnu. Prema 3. četi lijevo i 1. desno, s druge strane obe ulice, na samom uglu, ostala je i rasporedila se 2. četa i štab bataljona. Procijenili smo da je značajno da tu važnu raskrsnicu puteva zadržimo u svojim rukama, te nijesmo produžili da dalje prodiremo u grad. Osim toga, odatle smo mogli uspješnije sadejstvovati s drugim bataljonima naše brigade pri njihovom pokušaju proboja u grad. Čete su posjele određene kuće za vrlo kratko vrijeme. Komande četa raspoređivale su vodove i desetine po spratovima, u potkrovlju i dvorištima. Odmah smo otpočeli sa podešavanjem zgrada za odbranu. Čim su izdata prva naređenja ispalio sam crvenu raketu sa prozora gornjeg sprata zgrade u kojoj je bila 2. četa. To je bio ugovoreni znak da smo ušli u grad. Istog trenutka dug i oštar rafal iz automata isklesao je duboki rez preko zida, više moje glave. Malter mi je zasuo lice i oči. Prolomio se i prvi urlik i psovka ustaša. Time je počeo obračun 2. bataljona s Crnom legijom u centru grada; borba na život ili smrt, čiji se kraj i konačan rezultat nijesu mogli predvidjeti. To je bilo negdje oko deset časova uveče. Ustaše nijesu imale tačnu predstavu o našim snagama. Angažujući, vjerovatno, najbliže rezerve, pokušali su da nas jednim silovitim jurišem i udarcem izbace iz kuća i unište. Otvorili su snažnu vatru iz automatskih oruđa i lakih bacača. Zapraštale su ručne granate, ali zakasnili su; mi smo spremno odgovorili unakrsnom vatrom iz puškomitraljeza i pušaka. Na ustaške redove koji su prišli bliže sručili su se naši rafali i bombe. Pali su prvi snopovi Crne legije ispod naših prozora. Odjeknuli su jauci i zapomaganja. Potom tajac. Ustaše su izvlačile svoje ranjene i poginule. Uvjerile su se da nije u pitanju manja grupa koju će lako istjerati. Pripremili su slijedeći juriš većim snagama. I mi smo se pripremali za odbranu. Data su uputstva da se kuće i dvorišta dalje prilagođavaju za odbranu, da se zazidaju vrata i prozori ciglom od pregradnih zidova i drugim materijalom, da se utvrđuju zakloni u dvorištima. Osmatrači sa krovova, prozora i iz dvorišta budno su osluškivali svaki šum. Spremno smo dočekali slijedeći, još snažniji ustaški juriš. Odbili smo ga kratkim rafalima i bombama, a onda su se ređali dalji juriši i novi pokušaji. Poslije svakog juriša ostajalo je sve više mrtvih i ranjenih ustaša ispod naših prozora i ispred dvorišta. Jauci i zapomaganje njihovih ranjenika sdjekivali su ulicama prestravljenog grada, u kome su se sada vidjele samo rakete i svijetleća zrna i odjekivale eksplozije bombi i mitraljeski rafali. Noć je stravično sporo proticala. Poslije svakog odbijenog ustaškog juriša, očekujemo slijedeći. Pokušavamo da predvidimo šta neprijatelj još može učiniti i upotrijebiti; ima li bacače plamena ili neka druga sredstva za izazivanje požara. Računamo i na takvu mogućnost. Osmatrači napregnuto kontrolišu sve sektore grada, hoće li se pojaviti crvena raketa ispaljena uvis — znak da nijesmo sami. Ali signala nema; čak ni bilo kakvog o kome bismo mogli bar diskutovati da li je pravi. Vrijeme je odmicalo sporo, kao ukleto. Samo u tutnjavi juriša, prolomu bombi i rafala sve je munjevito brzo i prohuji kao snoviđenje. Tada zapravo kao i da nema vremena, ili je bar nemjerljivo. Pred zoru, čuli smo udaljene rafale prema Vejs-Kuli, Bašajkovcu i na zapadnim prilazima grada — sektor 2. proleterske brigade. Da li to naši jurišaju ili samo ustaše šenluče, da pokažu da su bogati u municiji? Mi tada nijesmo znali da su tokom noći vješti i neustrašivi bombaši i puškomitraljesci 1. i 4. bataljona 2. proleterske više puta jurišali od Zastinja na bunkere i na bodljikavu žicu od Bašajkovca do Bistrice. Bombaška petorka omladinca Boška Buhe čak je bombama razbila jedan ustaški bunker, ali su ga ustaše, po cijenu velikih gubitaka, opet zauzele. Nijesu uspjeli ni pokušaji našeg 1. i 3. bataljona, kao ni naleti bataljona 2. dalmatinske na čuvene tvrđave Vejs-Kule. I tako je protekla ta teška i nemjerljivo duga livanjska noć. Naša očekivanja i nade ostali su neispunjeni. Sami smo ušli i sami dočekali jutro u gradu, opkoljeni ustašama. Jutro je donijelo novu, još neizvjesniju situaciju. Sve se rjeđe i slabije čuju rafali na varoškim prilazima. Čak kao da se sve više udaljuju. Razgovaramo u štabu bataljona, komentarišemo. Osmatrači obavještavaju da se vide pokreti od fabrike cementa prema Podgredi. Znači li to da se naši povlače. Ili je to, možda, samo 3. bataljon? A ako 2. dalmatinska ne izdrži na Borovoj glavi i ne odbije ustaška pojačanja od Šujice i Kupresa? Uzdržavamo se da to komentarišemo, a vjerovatno svi smo u štabu mislili isto. Uostalom, naša stalna praksa bila je da se obavezno povlačimo prije svanuća ako noćni napad ne uspije. Pa zašto bi ovaj put moralo biti drukčije? Komande četa traže naše objašnjenje. Odgovaramo škrto i neodređeno. Glavno je odlučnost i čvrsta upornost — drugog rješenja i nema. To su nam sada jedini saveznici. I tada, iznenada, iznad grada i naših kuća nadletao je ustaški avion. Pošto smo sa svih strana bili okruženi ustašama, nijesmo mogli biti ni bombardovani, ni mitraljirani. Pa, ipak, bio je neprijatan — kao da je najavljivao neke nove nevolje. Mi tada nijesmo znali da su po svanuću od grada odstupili svi bataljoni 2. proleterske brigade. A pošto napad nije uspio, štab divizije se složio s odlukom o povlačenju i u tom smislu izdao naređenje i našoj brigadi.2 Po udaljavanju borbe i sami smo procijenili kakva je situacija, ali to nijesmo htjeli ni sebi da priznamo. Ne znam koliko je sati bilo kada su grunule prve topovske granate u zidove naših kuća. Možda nešto oko 8 časova ujutru. Dim eksplozije i maltera obavio je naše prozore. Neko je rekao da su to granate naših haubica. Meni je, međutim, po putanji zrna i drugim okolnostima bilo jasno o čemu se radi, ali nijesam žurio sa objašnjenjem. Jedna granata zakačila je ivicu prozora naše zgrade, porušila zaštitni zid od cigala i eksplodirala unutra. Kuća se ispunila zagušljivom tamom dima i maltera. Drugi top tukao je zgrade 1. i 3. čete. Vod topova tukao je sa ukopanih vatrenih položaja, od centra grada, sa odstojanja oko osamdeset do sto metara. Nijesmo ih mogli neutralisati. Prema tome, očekivali smo sljedeći juriš ustaša pod zaštitom topovske vatre. Upozorili smo komande četa da bez obzira na gubitke, osmatrači i puškomitraljesci moraju biti na svojim mijestima. Ubrzo poslije toga slomili smo prvi dnevni ustaški juriš. Pošto je noć skinula veo sa naših nesigurnih uporišta, ponovo smo zaziđivali prozore i rupe koje su otvorile topovske granate i užurbano se utvrđiđvali. Svako je imao pune ruke posla. Pretraživao se i svaki kutak naših zgrada, ne bi li se pronašla dragocjena zapaljiva tečnost, benzin, petroleum, špiritus. Našoj radosti nije bilo kraja kada je javljeno da je u 2. i 3. četi nađeno nekoliko litara petroleuma. Spretni proleteri začas su pripremili zapaljive flaše. Poslije nekoliko narednih artiljerijskih plotuna viđeli smo da je jedna od kuća 3. čete (bila je od slabijeg materijala i bliža raskrsnici) napola srušena. Komandir voda izvijestio je da je teško ranjen komesar čete Luka Ivanišević. Izdato je naređenje da se u toj kući ostavi samo trojka bombaša sa puškomitraljezom, a da se ostali prebace preko dvorišta u susjednu zgradu, gdje je bila glavnina čete. Puškomitraljesci iz ostalih zgrada štitiće njihovo prebacivanje i prenošenje ranjenog komesara. Vod se prebacio, ali bez komesara. Teško ranjen procijenio je da bi zbog njegovog prenošenja moglo biti još gubitaka, pa je sebi prekratio muke i život. Bio je to hrabar ratnik, plemenit čovjek, čvrst komunist. Njegova smrt bila je naš veliki gubitak. Okršaj je posta1ao sve teži. Nigdje više nijesmo čuli borbu oko grada. Prestale su čak i one daleke eksplozije i mitraljeski rafali. Samo povremeno odjekivali su pucnji negdje na desnom krilu naše brigade. Odbili smo još jedan napad ustaša, podržan artiljerijskom vatrom. I opet jedan težak gubitak: poginuo je zamjenik komesara 2. čete, stari komunist, radnik sa Cetinja, Tomo Borilović. Dok su topovske granate lomile zidove naše kuće, on je obilazio i hrabrio puškomitraljesce da ostanu na svojim mjestima. Njegovoj prirodi i hrabrosti odgovaralo je da pogine tako, stojeći, bez zaklona. Negdje oko podne, uz podršku snažne topovske i mitraljeske vatre, oko tri čete ustaša jurnule su na naše tri zgrade — na dvorišne prilaze, prema vratima i prozorima. Odgovorili smo jakom vatrom, tako reći, posljednjim rafalima i bombama. A oni su ludo jurišali i gazili preko svojih mrtvih. Napad je ipak slomljen. Pobijedio je moral, heroizam svjesnog borca i čvrsta odlučnost da se istraje do kraja. Ali municije je ipak bilo sve manje, rafali poslije svakog juriša sve kraći, bombe na izmaku. Teške slutnje počele su da nas nagrizaju. Pali su prijedlozi da se napuste kuće i organizuje proboj bilo kuda. Odgovorili smo odlučno da svako mora ostati na svom mjestu. Tući se i izdržati do naredne noći, odnosno do posljednjeg daha — bilo je jedino moguće rješenje, pa je tako bilo i naređenje. U kratkom predahu, poslije odbijanja posljednjeg ustaškog juriša, nekako spontano odjeknula je pjesma proletera, jasno se čula "Internacionala". Pjesma se začela kod 1. čete, pa su je prihvatile i druge dvije. Mada je "Internacionala" pjesma koja bodri, u tome času, nametnula mi se misao da je borci pjevaju kao posljednju pjesmu, kao što to rade mornari na brodu koji tone. Kao komandant, nijesam htio, niti smio, da se pomirim s pomišlju da je to posljednja pjesma; da sam bio samo borac vjerovatno bih se bez razmišljanja priključio tom moćnom horu. Predložio sam sekretaru bataljonskog biroa Marku Šofrancu da sugeriše borcima drugu pjesmu. Shvatio me je, bez ikakvog objašnjenja, i začas se snažno zaorilo "Budi se istok i zapad" ... U ušima mi je dugo odjekivalo: "napred uz druga je drug". Pjevao je i komesar bataljona Spaso Drakić, koji je nekoliko trenutaka prije toga, dok smo kroz otvore zazidanih prozora osmatrali "položaje" protivnika i ne baš tako sigurna uporišta naših četa, ranjen u nogu. Naše sve tri zgrade izgledale su kao ruševine poslije zemljotresa; zapitao je skoro poslovno: "Može li ovo još koliko izdržati"? Odgovorio sam kao u šali, da je prva stvar da se previje, kako bi bio spremniji za svaku varijantu. Poslije podnevnog juriša Crne legije nastalo je poduže poluzatišje. Prepucavalo se povremeno; ustaše dugim rafalima po prozorima i osmatračnicama, a mi jedinačnom paljbom po određenim ciljevima. I topovi su rjeđe gađali. Opet smo se dali na posao da utvrdimo svoja uporišta: zidalo se i doziđivalo, zakloni pojačavali. Poznati strelci bataljona su raspoređeni na posebne zadatke i ciljeve. Sasvim je neutralisan jedan bunker prema manastiru, a i drugi susjedni skoro; iz njega je samo povremeno ispaljivan po koji metak u našem pravcu. Bunkeri su imali prema gradu široki otvor vrata, a puškarnice prema vani. Od jutra dva puškomitraljesca 2. čete stalno su kontrolisale te bunkere, onemogućujući komuniciranje između grada i njih. Svaki pokušaj ulaska u bunkere ili izlaska iz njih ustaše su plaćale neizbježnim gubicima. Uglavnom su padale pred samim vratima. Ako bi pretrčavalo više njih istovremeno, neko bi uspio da učini i po tridesetak koraka, dok dođe na red. Bataljonski kurir Vojo Sjekloća, kao neustrašiv borac i poznat strelac, imao je zadatak da pomaže puškomitraljescu u neutralisanju jednog bunkera. Svaki put kad obori ustašu, povikao bi: "Nazdravlje!" Posmatrajući kako to on hladnokrvno obavlja, zapitao sam ga dokle će tako "nazdravljati" Crnoj legiji. Ne okrećući se, odgovorio mi je: "Do posljednjeg metka ili ustaše, druže komandante". Kurirsku dužnost primio je od isto tako neustrašivog omladinca Sava Vujovića, koji je teško ranjen u prvom napadu na Livno, prenoseći naređenje za izvlačenje 2. čete iz kritične situacije. Uvijek smo za kurire određivali ne samo borce izvanredne hrabrosti već i posebno snalažljive i bistre omladince. Kako se dan bližio kraju, nametale su se silom prilika i nove i nevesele misli. Razgovarali smo u štabu šta će se desiti ako se dočeka i druga noć. Naravno, kao najvjerovatnije — naši će jurišati s polja i doći do nas. Sad im je lakše ući našim pravcem. A druga mogućnost: ako nam nestane municije i ne izdržimo do noći, ako nam ariljerijske granate sruše kuće, ili naši uošpte ne dođu? I bilo je još mnogo tih AKO. A odgovora nije bilo. Složili smo se da se ne mučimo tim pitanjima. Vidjet ćemo! U svakom slučaju, kad padne mrak, a dan je već na izmaku, oni koji prežive uzeće municiju s mrtvih ustaša, pored naših kuća i moći će još produžiti borbu; svi smo priželjkivali da što prije dođe ta noć, naš vjerni saveznik. U ovim trenucima predaha borci su pojeli iz svojih torbica po parče hljeba i hladnog mesa. Maršovali smo cio dan četrnaestog, tukli se cijelu noć između 14. i 15. i gotovo cio dan petnaestog, ali glad i umor nijesmo osjećali. Doručkovalo se i ručalo istovremeno, tako reći, po naređenju. Kratko poluzatišje prekida nova bura. Osmatrači izvještavaju, a odmah zatim dolazi Milutin Pejanović, zamjenik komandanta bataljona, koji je bio s teškim mitraljezom u potkrovlju, i potvrđuje, da se na pravcu od Duvna čuje brujanje tenkova. Ubrzo zatim grunule su topovske granate, otegli se dugi mitraljeski rafali i potmulo zatutnjale ručne granate. Ustaše su navaljivale sa svih strana. Naročito dramatična borba vođena je kod 1. čete. Ustaše pokušavaju da razvale vrata i da se domognu prozora. Komandir voda Jovo Samardžić posljednjim rafalima obara više od deset ustaša na samom ulazu. Stanojka Kruščić i Julija Vlahović bacaju već pripremljene bombe na ustaški čopor s druge strane zgrade. U tom trenutku borna kola su stigla ulicom između kuća 2. i 3. čete. Beskrajni rafali zasipaju naše prozore, vrata, zaklone. Padaju komadi crepova, kamenja i cigli. Oblak dima, maltera i prašine obavijao je naša nesigurna skloništa. Izdato je naređenje: "Komunisti i proleteri, držite čvrsto svoja mjesta". Malo govorljivi, ali uvijek čvrst i postojan Jovo Zvicer, komandir voda, provlači kroz poveću puškarnicu glavu i desnu ruku i flaša petroleuma sa zapaljenim fitiljem suknula je kao munja prema bornim kolima. Dodaju mu i drugu i treću. Iz zgrade 3. čete istovremeno su poletjele zapaljive flaše iz ruku neustrašivog i žustrog komandira voda Dušana Strugara. Zapraštali su kratki rafali naših puškomitraljeza i teških mitraljeza, plotuni boraca, odjeknule su eksplozije ručnih bombi. Tresli su se raspucani zidovi naših uzdrmanih kuća, dimilo se i podrhtavalo kao u grotlu vulkana. Sve to trajalo je vrlo kratko vrijeme. Zapravo takvi trenuci i nijesu mjerljivi. To je ujedno vječnost i manje od djelića sekunde. Gomile ustaša ostale su ispod naših prozora, ispped dvorišta, visile su mrtve preko dvorišnih ograda. Gomile su odstupale u panici a između zgrada 2. i 3. čete rasplamsavala se buktinja — borna kola Crne legije. Posada je izbezumljeno iskakala i pokošena našim rafalima padala na pločnik. Neki su ostali u vozilu i goreli zajedno s njim. I tad je nastao muk na bojištu. Taj iznenadni predah iskoristila je grupa boraca 2. i 3. čete i jurnula prema bornim kolima koja su dogorijevala. Simo Barović, Vukica Mićunović, Vojo Sjekloća, Dušan Strugar, Dragica Đurašević, Mile Radosavljević. Abaz, Pavuša Šćepanović i drugi iznosili su mitraljeze i municiju; otimali su od plamena. Neki su uzimali i municiju od poginulih ustaša. Štitili su ih vatrom naši puškomitraljesci i borci, trošeći posljednje metke. Radosna vijest da je izvučeno preko deset hiljada metaka i dva mitraljeza, bilo je nešto najznačajnije i najdraže što smo u tom trenutku mogli doživjeti. Od srca i silovito prolomila se naša pjesma, i vrijeme je počelo drukčije da teče. Bilo je nešto oko dva sata poslije podne. Stišavalo se uzbuđenje poslije slamanja ovog najsnažnijeg i najsuludnijeg ustaškog juriša. Sumnje u neizvjesnost su iščezle. Bilo je očigledno da je nastupila prekretnica u situaciji. Ustaše više nijesu mogle ništa novo ubaciti u borbu.3 Pola sata kasnije oživjela je vatra na prilazima grada — od Zastinja preko Bašajkovca i Vejs-kule do fabrike cementa. Čule su se jasno eksplozije i mitraljeski rafali. Dakle, naši jurišaju spolja. Kakva radost! Cijeli naš bataljon je neopisivo ushićen. Pobjedili smo! Ubrzo, potom, počeše da se pojavljuju prvo manje, a onda sve veće, grupe ustaša između naših kuća i linije bunkera, bezglavo bježeći. Okružene sa svih strana, mogle su se izvlačiti jedino kroz uski otvor, neposredno pored kuća našeg bataljona, sa obadvije strane ceste prema Duvnu. Sad su mitraljezi i puškomitraljezi 2. bataljona tukli dugim rafalima. Buljuci ustaša, bez reda i komande, izbezumljeni u panici bježe, ne osvrću se na naše mitraljeze. Sve bliži su i naši bataljoni spolja, tuku i njihovi mitraljezi i minobacači. Svuda, koliko vidik doseže, ustaše bježe, gaze preko mrtvih, spotiču se, pokošeni padaju i niko se ne osvrće na ranjene koji ostaju. A panika, kao uvijek ne spasava, već uništava svoje žrtve. Gledajući tu gomilu krvnika kako izbezumljeno bježi, borci su počeli sami da izlaze iz kuća i tražili su da se krene u gonjenje. U takvom raspoloženju, mada je vatra naših mitraljeza bila još vrlo efikasna, izdata je komanda za juriš cijelom bataljonu. Čete su kao orkan poletjele za ustašama. Borci su pucali u trku, sustizali ustaške zločince koji su već raspamećeni bacali sa sebe ne samo oružje nego i odjeću. Proleteri su ih sustizali, na veće grupe bacali bombe a pojedince dokrajčivali i kundacima. Sve je bilo kao u magnovenju. Nijesmo zaboravili ni ustaške artiljerce. Ostali su pokošeni pored, sad već naših, topova, i cio bataljon je jurišao i gonio prestravljenu Crnu legiju. Jurišali su i ranjenici koji su se mogli kretati među kojima i komesar bataljona Spaso Drakić, komandir čete Tacović i drugi. A ispred svih boraca — ili ga ja tako zamišljam — jurišao je kao na krilima neustrašivi junak 2. bataljona Vojin Čepić Čapajev. Kao orlušina letio je da uhvati živog ustaškog oficira. U borbi na Oborcima jednog takvog nije stigao, pa ga je morao metkom dokusuriti. Ovaj mu nije mogao izmaći. I taman kad mu je bio na dohvatu ruke, oficir se, izbezumljen od straha, okrenuo i mahinalno uperio automat na Čepića. Opalili su istovremeno i obojica pali jedan pored drugog. Tako se završio posljednji juriš velikog junaka i omiljenog borca 2. bataljona Vojina Čepića. Partijska organizacija primila ga je mrtvog iste večeri za svog člana. Borca Čepića nije bilo više u stroju i jurišima, ali legenda o junaku Čepiću je trajno ostala u njegovom bataljonu. Tim posljednjim jurišem i gonjenjem koje je produženo sve do zasjede 5. bataljona kod Drinove Međe, gdje su pali posljednji otkosi ustaških zločinaca — završena je bitka za Livno. Blizu 400 ustaša, zloglasne Bobanove legije, prebrojano je oko uporišta 2. bataljona, oko bunkera i bodljikave žice, na prilazima grada, po pločnicima ulica i Livanjskom Polju do Drinove Međe.4 Znatan dio građana Livna željno je dočekao svoju drugu slobodu i sjutradan sa suzama u očima, zajedno sa proleterima, ispratio poginule drugove. Iz 2. bataljona pali su 12 proletera, a preko 15 ih je ranjeno.5 I drugi bataljoni naše divizije imali su osjetne gubitke. Livno je ostalo blistava stranica u istoriji borbi i pobjeda svih boraca 2. proleterske divizije, a posebno 2. bataljona 4. proleterske. Ostao je i ostaje kao događaj koji se ne da zaboraviti. Pozdrav i raport "Livno je palo" upućen je Vrhovnom komandantu na prijedlog komunista bataljona.8 Savo DRLJEVIĆ 1 U zapovijesti štaba 2. proleterske divizije od 12. XII 1942. godine, pored ostalog, stoji: "Politički i vojnički značaj zauzeća Livna najbolje ćemo ocijeniti ako podvučemo zapovijest druga Tita — koja glasi: "Livno mora pasti" — o neprijatelju i njegovoj odbrani tamo je rečeno: "Neprijatelj — oko 1500 ustaša i 70 domobrana; grad opkoljen bunkerima; žica bodljikava visoka dva metra". 2 Tek na intervenciju štaba 4. proleterske, koja je uglavnom ostala na svojim položajima, štab divizije doneo je odluku o ponovnom napadu svim snagama u popodnevnim časovima 15. decembra. 3 Iz izvještaja ustaškog pukovnika Šimića od 18. decembra vidi se da je tog časa prestalo da funkcioniše ustaško komandovanje u Livnu. 4 Prema izvještaju ustaškog pukovnika Šimića, od 18. XII 1942. godine, Livno je palo "radi nedostatka streljiva", dalje, "radi snažne topovske vatre partizana" i konačno "radi izdaje muslimanskog življa". Dalje se kaže: "Napuštanje Livna pretvorilo se u bezglavo bjekstvo, tako da mnogi djelovi posade nijesu primili ni nalog za povlačenje, pa tako ostali na milost i nemilost partizanima. Računa se da ima oko 100 mrtvih, 160 ranjenih i za sudbu oko 200 pripadnika posade se ne zna (Prebrojani su u Livnu — primjedba SD). Među građanstvom ima takođe mnogo poginulih i ranjenih prilikom bježanja". 5 Poginuli su: Luka Ivanišević, Tomo Borilović, Vojo Čepić, Krsto i Jakov Grubišići, Joko Čelebić, Milena Vujović, Ratko Veljović, Milić Đokić, Marko Šević, Dragica Radonjić i Vladimir Sladovljev. 6 Tekst tog raporta glasi: "Vrhovnom komandantu NOV i POJ — Drugu Titu. 7 Drugi bataljon 4. proleterske (crnogorske) brigade 2. proleterske divizije pozdravlja Vas, svog dragog komandanta, i srećan je što je dao sve od sebe u oštroj borbi sa neprijateljem livanjskog garnizona i što je dosta doprinio da se Vaša zapovijest izvrši: — Livno je palo. Smrt fašizmu — Sloboda narodu! Komandant Savo Drljević, politički komesar Spaso Drakić". (Nalazi se u Arhivu Vojnoistorijskog instituta). SadrƦaj Prethodni dokument Sledeći dokument