Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Četnici i problemi borbe protiv NOP-a

Svakako su rezultati koje je narodnooslobodilački pokret postizao od jeseni 1941. u širenju i učvršćivanju svoje društveno-političke osnove nametali osnovne probleme koji su zaokup1jali četničke snage u svim područjima zemlje. Ta se činjenica sve vidljive odražavala i u Hrvatskoj, tj. u onim njenim dijelovima gdje je akcija četničkih snaga i elemenata dolazila do izražaja. Prvenstveno se to odnosilo na područje tromeđe Like, Bosne i Dalmacije.

Pojava prvih partizanskih jedinica u sjevernoj Dalmaciji u siječnju 1942, kada su osnovani Bukovički, a uskoro zatim Kninski partizanski odred, izazvala je uznemirenje u redovima četničkih snaga. Bila je to svakako pojava od kvalitetnog značenja s obzirom na dotadašnji razvoj situacije. Rad partijskih organizacija rezultirao je značajnim akcijama, što se ogledalo i u stvaranju političkih organizacija NOP-a.⁶³ Bili su to momenti koji će sve snažnije utjecati na političko previranje u stanovništvu. U tom pravcu svakako su imale odjeka i borbe partizanskih snaga protiv talijanskog okupatora u Lici i Bosni. U stanovništvu na koje su težili da vrše presudan utjecaj četnici, postaje vidljivije raspoloženje za pokretanje borbe protiv okupatora. Ono je ujedno bila izraz otpora izazivanju oružanog sukoba s partizanima. U sadržaju takva raspoloženja svakako je važnu funkciju imao i dojam da je Mihailovićev četnički pokret nosilac borbe protiv okupatora. Nastajala je dakle situacija koja je otvarala snažniji proces političke diferencijacije. Četnički rukovodioci su u takvoj situaciji spoznavali neposrednu opasnost koja prijeti njihovoj poziciji i nalaze odgovarajuću protuakciju. U tom pogledu svakako se kao glavno nametnulo pitanje daljnjeg odnosa prema NOP-u, tj. ispitivanja stvarnih mogućnosti poduzimanja oružane akcije protiv partizanskih snaga. Proces suprotstavljanja pojedinih faktora i diferencijacije političkih snaga, koji je započeo krajem 1941, sve će izrazitije izbijati na površinu.⁶⁴ U vezi s tim treba razumijevati i držanje, tj. taktiku pojedinih četničkih rukovodilaca. Izbjegavanje oružanog sukoba s partizanskim snagama bilo je važno polazište u toj taktici. Nastojalo se time premostiti sve vidljivi proces političke diferencijacije na svom području. U spomenutoj okružnici u ime Štaba puka »Petar Mrkonjić«, početkom veljače 1942, upućenoj »komandirima, vodnicima i ostalim borcima ovog puka kao i borcima susjednih pukova«, Ž. Brković se, među ostalim, obraćao ovim riječima: »Srbi i Srpkinje. Pođite u svetu borbu za čast i slobodu svoje otadžbine. Odbacite iz svojih duša mržnju prema svom bratu. Zadjevice odbacite za uvjek. Politička i partiska trvenja ostavite za kašnje. (. . .). Ustrajte u borbi, uz nas je ceo pošteni svjet, uz nas je majka Rusija koja će nas uskoro sve Slovene pod svoje toplo okrilje sviti«.⁶⁵

63 Opširnije o tome: S i b e K v e s i ć, n. dj.; Zbornik IHRPD, sv. 4, gdje su objavljeni materijali naučnog skupa »Sjeverna Dalmacija u NOB-i«.

U konfrontaciji pak s NOP-om četnička propaganda je sve vidljivije inzistirala na obtužbi da je riječ o pokretu koji je prvenstveno usmjeren protiv interesa srpskog naroda. Inzistiralo se na tezi da NOP čine Hrvati i Muslimani te »srpski izrodi«, a da na njegovo djelovanje sve više utječu ustaše. Na toj liniji ocjenjivani su sukobi između snaga, NOP-a i četnika u istočnoj Bosni i Hercegovini, a posebnu pažnju su privukli sukobi između partizana i četnika u Lici. Radilo se o događajima koji su imali neposredan odjek na području sjeverne Dalmacije i mogli sve jače utjecati na proces političke diferencijacije, pa je četnička propaganda težila da im dade svojevrsno tumačenje. Riječ je o tome da je svakako nastojalo prikriti činjenicu da partizanske snage u Lici čine poglavito srpski seljaci. Zbog toga je četnička propaganda u prvom redu inzistirala na tome da su glavni nosioci oružanog sukoba s četničkim snagama u Lici oni partizani i komunisti koje čine Hrvati što su u Liku došli iz Primorja. Taj se sukob tumačio kao dio plana ustaša i Talijana u daljnjem provođenju politike istrebljenja srpskog stanovništva. Pored poistovećivanja interesa partizana i ustaša, navode se, kako se vidi, i Talijani. Težilo se putem propagande ispoljavati određeno sustezanje od otvorene suradnje s talijanskim faktorima, što će u samoj praksi imati sasvim druge oblike.

64 Za ilustraciju tog procesa karakteristično je sjecanje L u k e Ta n j g e: »Početkom decembra 1941. godine velikosrbi su pripremili svoje savjetovanje u Oćestovu na koje su došli njihovi aktivisti iz čitave Bukovice, pod parolom jedinstvene borbe za opstanak srpskog naroda. Time su pokušali uvući naše aktiviste u svoju prljavu mrežu. Na savjetovanju je došlo do ozbiljnog dijaloga, oštrih riječi i optužbi s obje strane: svi smo se služili riječima da su nam narodni interesi ispred svega, a protivnu stranu optuživali, nazivajući njezine stavove izdajom. Poslije svađe između aktivista NOP-a iz Oćestova velikosrpskih prvaka iz Bukovice, Obrad Knežević je morao u potpunu ilegalnost, a i mnogi drugi aktivisti. Nakon kraćeg vremena Obrad je postavljen za komandanta Bukovičkoga partizanskog odreda, a četnički punkt, s Vladom Novakovićem na čelu, morao se preseliti u Pađene.« (L u k a T a n j g a, n. dj., 632).

65 AH, ČA, kut. 5.

Bilo je jasno da četnički rukovodioci vide zapravo glavni put očuvanju svojih pozicija u daljnjem provođenju pacifikacije na svom području. Propagandnim putem isticalo se da narod »neće nikakve borbe za sada«, te da će on znati »da se digne na oružje onda kad kucne pravi čas«.U tom cilju daju se odgovarajuće smjernice: »Srpski četnici dižu se zato da ispune želju svoga naroda i da ga zaštite od svačijeg nasilja i daljeg klanja. Zato javljamo da je u tom smislu izdata naredba svima komandirima četa i oni koji se tih naredaba ne budu pridržavali odgovaraće pred narodnim i vojnim sudom. Nemojte verovati lažnim vjestima. Ubijajte one koji dolaze u sela da vam lažu i da vas zavađaju i uzbunjuju. Progonite sve strance iz vašeg sela i držite preko straže i patrola savršen red i mir. Oni koji žele borbu nek se maknu dalje od našeg ognjišta jer naše je ognjište za 10 mjeseci već do sada izdržalo 5 ratova«.⁶⁶

Đujić je bio glavni nosilac akcije u cilju oružane konfrontacije s partizanskim snagama. Reagirajući na sukobe partizana s četnicima na području Srba i Donjeg Lapca, u ožujku 1942, on je polazio od optužbe da te »grupe partizana sačinjavaju Hrvati koji su poslednjih dana prelazili iz primorja pored Kistanja, Ivoševaca, Mokrog Polja i Zrmanje u Liku pod imenom kao da su tobože komunisti partizani«. Naredio je »da se postave po svim selima straže i patrole koje će strogo kontrolisati kretanje stranih lica sprečavajući svaku propagandu i širenje lažnih i alarmantnih vjesti radi izazivanja zabuna među našim borcima i panike medu stanovništvom. Neka Komandiri četa ovo naređenje shvate ozbiljno«.⁶⁷ Poduzeo je i korake oko mobilizacije četnika za borbu s partizanima. Istodobno je to bila i akcija obračuna s kolebljivcima. Komandirima četa izdao je naredbu da izvrše hitnu mobilizaciju četnika i spriječe »svaki ulazak partizana« u sela.⁶⁸ Suradnja s Talijanima u borbi protiv partizana za Đujića je bio presudan faktor. On se u tu borbu uključio prigodom partizanske opsade Srba, sredinom ožujka, kada se u Tiškovcu pripremao za napad na partizane koji bi se izveo sinhronizirano s akcijom Talijana. U tom sukobu četnici su doživjeli težak poraz. Većina se razbježala a oko 40 ih je bilo zarobljeno, među njima i zamjenik komandanta puka »Kralj Petar II« N. Keča, koji je suđen i strijeljan.⁶⁹ Prema izvještaju, koji je sredinom travnja poslao Birčaninu, Đujić je raspolagao operativnom jedinicom od oko 260 ljudi. Taj izvještaj je svakako karakterističan po njegovu zahtjevu da se Birčanin založi kod talijanske komande za oružanu pomoć četnicima, tj. za organiziranje zajedničkih oružanih akcija protiv partizana.⁷⁰ S druge strane, Đujić je nastojao poduzimanjem tih operacija u Lici i susjednoj Bosni da se poveze s četničkim grupama Rađenovića i Bogunovića kako bi se organizirala jača četnička fronta protiv jedinica NOP-a.⁷¹ U oružanim akcijama koje su poduzete sredinom lipnja u pravcu Bos. Grahova, Đujić je naglašavao svoju ulogu pomoćnika komandanta Dinarske divizije. U tom svojstvu on je izdavao naredbe komandantima četničkih pukova.⁷² U tim akcijama istodobno je provođen teror, četnika nad stanovništvom. Zahtijevajući od »partizanskog štaba Ruišta« da pusti zarobljenog Đuru Kostića, Đujić je prijetio da će u protivnom »čitavo selo Mokro Polje spaliti, imovinu zapleniti a sve partizanske familije poklati«.⁷³

66 AIHRPH, Zb-Per-63/723, «Radio-vesti od 1 do 10 marta 1942 god.»

67 AH, ČA, kut. 1, Đujićeva naredba 3. III 1942. u svojstvu v. d. komandanta Dinarske divizije. Đujić je 18. III 1942. uputio «Centralnom operativnom štabu partizanskih odreda kraj Srba« prijeteću poruku sa zahtjevom da mu se preda Omčikus, kojega su partizani zarobili. «U protivnom«, prijeti Đujić, «preduzeću takove mere, da će o njima pisati novine čitavog sveta. Pokazaću vam šta četnici mogu i znaju da učine za spas srpskog naroda, a protiv fašizma i komunizma«. (AH, ČA, kut. 1).

68 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2,1141, Đujićeva naredba od 24. III 1942.

69 V e z m a r, n. dj. 261-262.

70 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 186-187, izvještaj od 12. IV 1942.

71 Isto, 229-230, Đujićeva naredba od 1. V 1942.

72 Isto, 341-342, Đujićeva naredba od 10. VI 1942.

73 AIHRPH, NG, kut. 424, f. 6, Đujićevo pismo od 22. VI 1942.

Daljnje jačanje partizanskih jedinica u sjevernoj Dalmaciji unosilo je kvalitetne promjene u sukobe NOP-a i četničkih snaga. Osnivanje Prvog sjevernodalmatinskog partizanskog bataljona početkom svibnja bilo je rezultat pristupanja novih dobrovoljaca. Taj je bataljon, koji je uskoro dobio ime »Bude Borjan«, imao vrlo značajnu ulogu upravo u borbama s četnicima i širenju utjecaja NOP-a u selima gdje su četnici nastojali održati svoje pozicije. Poduzete akcije protiv talijanskih i četničkih snaga kod Bendera, Ervenika i Žegara, rezultirale su krajem svibnja osnivanjem Sjevernodalmatinskog NOP odreda, koji su činili bataljoni »Bude Borjan« i »Branko Vladušić«, s ukupnom jačinom od oko 400 boraca.74 Dakako, te rezultate treba promatrati u sklopu napora Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske i Štaba Četvrte operativne zone u cilju organiziranja oslobodilačke borbe na tom području. Štab Sjevernodalmatinskog odreda ocijenio je nastalu situaciju početkom lipnja 1942. ovim riječima: »Dolazak Kombinovanog Odreda na Tromeđu jeste politička prekretnica u tom dijelu. Operacije protiv četnika i Italijana počinile su značajne promjene za narod ovog kraja, čije simpatije za Nar. Oslobodilačku borbu i mobilizaciju za nju svakodnevno rastu. Četnici su prilično razbijeni počam od Otrića, pa do Knina, koji je njihovo sada glavno uporište. Iako pohodom na Krupu i Golubić nismo pohvatali četnike, ipak smo ih uspjeli razbiti, tako da je danas i taj kraj pristupačan partizanima. Hapšenje četnika u Zrmanji još je više pojačalo razdor i neslogu među četnicima Zrmanjske doline«.⁷⁵ Do kraja lipnja već su bili vidljivi značajni rezultati u slabljenju utjecaja četnika na području Bukovice. »Situacija u Bukovici«, konstatira se u izvještaju istog štaba, »poslije dolaska četnika jeste ovakva: četnici koji su bili u Mokrom Polju regrutovani su iz Pađena, Otona. Oni dolaze svakog dana u Mokro Polje u grupama po 100. Njihovi pokušaji da osnuju četničku organizaciju u Mokrom Polju nisu uspjeli. Vlado Novaković kad je vidio da ne može da održi s narodom zbor, govori neka se seljaci iz Mokrog Polja izjasne za pismenu saradnju. Raspoloženje samih seljaka protiv četnika je dobro. Oni su zajedno s partizanima našeg jednog voda bili na položaju kad su četnici došli u selo. Imaju oko 20 pušaka i jedan puškomitraljez. Ovakvo stanje iskoristili smo i danas formirali četvrtu četu bataljona 'Bude Borjan' koja ima 40 boraca«.⁷⁶

74 Opširnije: G i z d i ć, Dalmacija 1942, n. dj., 210 i d., K v e s i ć, n. dj., 185 i d.

75 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, str. 240, izvještaj Glavnom štabu Hrvatske, 1. VI 1942.

76 Isto, 352, izvještaj Štaba Četvrte operativne zone, 26. VI 1942.

Sve veći teror koji su četnici provodili u cilju očuvanja svojih pozicija vodio se pod parolom borbe protiv komunizma. Pored ubijanja zarobljenih partizana, zastrašivanja i teroriziranja stanovništva po srpskim selima, taj je teror pratila sve bjesomučnija propaganda. 77 U četničkom letku pod naslovom

77 Posebno je četnička hajka bila usmjerena na komuniste koji su djelovali kao politički radnici na terenu. Početkom svibnja 1942. Đujićevi četnici su uhvatili Bruna Ivanovića, kojega je nekoliko mjeseci prije PK KPH za Dalmaciju poslao na kninsko područje da pomogne u radu tamošnjoj partijskoj organizaciji. Ivanovića i njegova pratioca Radića četnici su nakon zvjerskog mučenja ubili. (G i z d i ć, Dalmacija 1942, n. dj., 212). Jedan od najtežih udaraca partizanima četnici su zadali 12-13. V 1942, kada su u Golubiću zarobili 23 borca bataljona »Bude Borjan«. Pod jakom pratnjom sproveli su ih i predali Talijanima u Gračacu. Ondje su saslušani i strijeljani od četnika u prisutnosti talijanske vojske. Među zarobljenima bio je i Milorad Stegnjajić, koji nije bio strijeljan, već je odveden u četničku komandu u Otriću. On se stavio na raspolaganje četnicima i Talijanima. (O b r a d E g i ć, »Narodnooslobodilački partizanski odred za sjevernu Dalmaciju«, Zbornik IHRPD, 4, Split 1978, 328-331).

»Braćo Srbi i sestre Srpkinje!«, koji se pojavio krajem kolovoza 1942, ističe se da četnici vode borbu »protiv partizana-komunista na život i smrt« i da će je voditi »do njihovog konačnog istrebljenja«. Obraćajući se srpskom stanovništvu s parolom da je zadaća četnika zaštita njegovih interesa, u letku se posebno pozivaju oni Srbi koji se nalaze u redovima NOP-a: »Pozivamo, sve Srbe u koliko ih ima zavedenih i pod terorom u partizanskim redovima i van ovih, da poubijaju sve te njihove nazovi komandante i komesare i da priđu k nama, pošto im mi garantujemo potpunu sigurnost njihovih života«.⁷⁸ U rujnu je Đujić izdao u obliku letka svoju poruku »Srbima partizanima i partizanskim simpatizerima na srpskoj tromeđi«, u kojoj ih poziva da se vrate kućama i »jave kod nadležnih komandira četničkih odreda i ostalih predstavnika četničke vlasti, te neka im se stave na raspoloženje sa svojim oružjem«. Đujić prijeti da je to njegova »poslednja opomena i poslednja poruka koju čini u ime Srpskih četničkih odreda«, jer će nakon toga poduzeti »represalije koje će konačno pogoditi smrtonosnim udarcem sve one koji se udružiše sa našim neprijateljem i služe razornoj ideji komunizma uništavajući sve ono sto je naše, rasno i nacionalno«.⁷⁹ Đujićeva prijetnja bila je samopotvrda pojačanog četničkog terora u sjevernoj Dalmaciji, posebno nakon povlačenja partizanskih snaga, kada su i pozicije četnika ojačale u nekim područjima.⁸⁰

78 Letak su 28. VIII 1942. raspačavali četnici u Kninu. (AIHRPH, NG, inv. br. 553).

79 Letak su 13. IX 1942. raspačavali četnici u Kninu i okolici. (AVII, NDH, kut. 197, br. reg. 9/10).

80 U izvještaju Štaba Četvrte operativne zone, 12. VIII 1942, Štab Sjevernodalmatinskog odreda, među ostalim, konstatira ovo: »Raspoloženje naroda prema narodno-oslobodilačkoj borbi na bivšem sektoru ovoga Odreda je potpuno smalaksalo izuzev Bukovice. Stanje naroda poslije povlačenja naših snaga sa ovoga sektora postalo je očajno iz razloga toga, što teror četničkih bandita raste iz dana u dan. Prisilno pojačavanje četničkih bandita proizlazi iz toga, što neki strašljivci boje se da im ne propadne imovno stanje od gore navedenih tako, da u pometnutim krajevima imaju dovoljan broj aktivnih simpatizera. Doznaje se i to, da banditski voda pop Đujić hoće da izvrši prisilnu mobilizaciju od 18-50 godina, govoreći narodu 'partizanski pokret je propao'. Izgleda da ova prisilna mobilizacija neće imati dovoljno uspjeha«. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 3, str. 112).

Za razliku od Đujića, koji se vrlo brzo deklarirao kao otvoreni neprijatelj NOP-a i suradnik Talijana, drugačiju je taktiku vodio Pajo Popović. Glavno obilježje njegove pozicije bilo je odgađanje oružne akcije protiv partizanskih snaga, čiji je utjecaj iz Dinare sve vidljiviji dopirao i do područja Kosova. Već od prije je za rukovodstvo NOP-a Popović bio osoba prema kojoj se pokušavalo pažljivo pristupiti u cilju iznalaženja mogućnosti neke aktivnije suradnje. Popović je pripadao uglednoj srpskoj obitelji, a prije rata je poznavao pojedine koml;1niste s kninskog područja. S druge strane, njegova taktika, tj. držanje u situaciji nakon izbijanja oružanog ustanka nisu odavali dojam da je riječ o aktivnoj suradnji s talijanskim okupatorom, nego više o iskorištavanju tog faktora u cilju zaštite srpskog stanovništva i vlastitog naoružavanja.⁸¹ Međutim, Popovićev odnos prema partizanima ubrzo se pokazao prilikom prijelaza dijela Šibenskog partizanskog odreda na područje Drvara. Radi se o grupi partizana koja se uspjela probiti nakon napada na Šibenski odred i njegova razbijanja kod Drniša, 18. kolovoza 1941. Ta se grupa povezala s Popovićem, ali je zatim došla u sukob s talijanskim vojnicima na putu kojim ju je uputio Popović. Njih desetak se uspjelo izvući iz talijanske zasjede 24. kolovoza na pruzi Drniš-Knin, i probiti do Drvara. Izvještavajući o tome, Ljubo Babić je zaključivao: »Svi su izgledi da se tu radi o organizovanoj izdaji od strane P. Pop(ovića) «.⁸²

81 U izjavi o Paji Popoviću, Vicko Krstulović, tada sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, medu ostalim, navodi ovo: »Porodica Paje Popovića (njegov otac Onisim Popović bio je u Prvom svjetskom ratu strijeljan od austro-ugarskih vojnih vlasti u Sinju) bila je vrlo popularna među srpskim narodom Kninske krajine, o čemu se vodilo računa. Za razliku od poznatog četničkog zločinca Kninske krajine Momčila Đujića, koji se nakon izdaje u Drvaru otvoreno povezao s okupatorom i sa svojim četama borio protiv partizana, Paja Popović je, kao suradnik okupatora, taktizirao drugim metodama i u formama, a za razvitak oružane borbe i narodnog ustanka u to vrijeme i u tim krajevima bio je opasan kao i Đujić. On je zauzimao stav nesuprotstavljanja okupatoru, s njim kolaborirati na mirnoj nozi, s jedne strane, a s druge strane: ne ići u partizane nego čekati saveznike. Oko njega su se okupili neki naši simpatizeri iz Kninske krajine, koju su, opterećeni oportunizmom, podržavali stav mirnog čekanja, a to je značilo spriječavanje i gušenje oružane borbe«. (Isto, knj. 1, str. 75).

S daljnjim razvojem događaja Popovićeva je taktika sve više dolazila do izražaja. On je u, prvom redu težio da na svom području djelovanja održava pacificiranu situaciju. To je značilo provoditi mjere krajnjeg opreza kada je riječ o mogućnostima bilo kakvog političkog utjecaja u selima kosovske doline. Karakteristična je u tom pogledu bila Popovićeva naredba komandirima četa četničkog puka »Onisim Popović«, 29. svibnja 1942. Ona se odnosila na mjere koje je trebalo poduzimati u vezi s opasnošću koja dolazi od »izvesnih elemenata« koji »pomoću lažne propagande pokušavaju da poljuljaju, razjedine i razbiju redove ovoga puka na teritoriji pojedinih sela služeći se raznim parolama«. U vezi s tim on je naredio da treba »pojačati opreznost na svojoj teritoriji pomoću zasjeda, straža i patrola i onemogućiti pristup svakom nepoznatom licu ili grupi, pod bilo kakvim izgovorom, pa makar takvo lice imalo ispravna dokumenta od ovog Štaba«. Posebno je bila karakteristična Popovićeva formulacija u vezi s taktikom koju je provodio u odnosu na talijanskog okupatora i ustaški režim. »Niko nema pravo«, zaključuje Popović, »da kritikuje rad potpisatoga, u pogledu sadašnjeg stava prema neprijatelju, i da nagovara pojedince na borbu prije nego za to bude stvarno povoljna situacija«. U vezi s tim on je zabranio »svako izazivanje, otimanje blaga, paljevinu ili oružani sukob prema hrvatskim selima pa makar u njima bilo elemenata hrvatske vojske«, tj. domobrana i oružnika. Poduzimanje oružanih akcija ovisi o naredbama štaba puka. Da je Popović računao na njihovo poduzimanje, potvrđuje njegova naredba da se iz svake čete okupe najprobraniji četnici od kojih bi se formirao jedan »leteći-udarni bataljon«. To bi bila glavna operativna jedinica koja bi izvršavala zadatke što ih planira i određuje štab puka.⁸³

82 Isto, knj. 1, str. 75. Ocjenjujući taj događaj Vicko Krstulović zaključuje: »To je bila prva izdaja tobožnjeg simpatizera Paje Popovića, prevejanog četničkog suradnika okupatora«. (Isto). Usp. i G i z d i ć, Dalmacija 1941, str. 267-268.

83 AH, ČA, kut. 5.

Takvom svojom pozicijom Popović se sve vidljivije iskazivao kao nosilac politike čekanja i pasivnosti. U skladu s tim nastojao je da javno bude na rastojanju prema organima NDH i Talijanima. On se nije nalazio na popisu četničkih rukovodilaca s kojima je Sinčić uspostavio suradnju: Također nekih javnih dodira s talijanskim okupacionim vlastima s njegove strane nije bilo.

Sredinom lipnja odjeknula je u Kninu vijest da su šestorica istaknutih Srba pobjegla Popoviću. Talijani su uz Sinčićevu punu suglasnost izdali nalog za njihovo hapšenje.⁸⁴ Taj događaj može poslužiti kao primjer vjerovanja u drugačiju Popovićevu poziciju, koji za razliku od Đujića ne surađuje s Talijanima.⁸⁵ Pokazat će se, međutim, ubrzo, da je Popović održavao veze s Talijanima radi razvijanja suradnje. To je potvrdila njegova arhiva, koja je došla u ruke partizana. Riječ je o pokušaju neposrednog suočenja rukovodstva NOP-a s Popovićem, kako bi se do kraja utvrdila njegova prava pozicija, tj. da li je za suradnju s partizanima i borbu protiv Talijana. Izvještavajući Glavni štab Hrvatske o jednoj oružanoj akciji protiv Talijana u Kosovskoj dolini, Štab Četvrte operativne zone je isticao da je ta akcija imala snažnog odjeka. »Kod seljaka to je izazvalo veliku paniku, a Paja Popović ostao obezglavljen. Zvonio je na uzbunu, ali je desetak boraca s puškom u ruci došlo ravno k nama. Pisao nam je neka pisma i tražio da se s nama sporazumi. Uvjereni smo da je htio kazati nam da on protiv partizana nije, ali da ne vodimo borbu na njegovom teritoriju«. Štab zone je posebno ukazivao na pokušaje širenja takve četničke taktike. »Već ste nam u dva navrata pisali«, ukazivano je Glavnom štabu, »da bi eventualno pokušali s Vladom Novakovićem nešto učiniti u smislu mobilizacije srpskih masa u ovome kraju za borbu. Ustvari, vi ste krivo obaviješteni. Vlada Novaković stoji potpuno na liniji Paje Popovića. To je linija potpune službe Talijanima s jednim glavnim ciljem: učiniti sve da se narod ne digne, da ostane prema okupatoru miran, pa ako je u tom smislu potrebno najlaskavije govoriti o partizanima i pozivati ih na bratstvo i jedinstvo sa četnicima«. Kao potvrda takve taktike ukazuje se na formiranje Štaba srpske narodne vojske, što je rezultat akcije Popovića, Novakovića i grupe bivših jugoslavenskih oficira.⁸⁶ Taj štab je objavio svoj proglas u obliku letka, kojim se obraća »svima Srbima Bosanske Krajine, Like i Sjeverne Dalmacije«. Glavna parola tog proglasa bila je: »Srbi i Hrvati, partizani i četnici! U jedan front. U borbu protiv zajedničkog neprijatelja - okupatora«.⁸⁷

84 AVII, NDH, kut. 195, br. reg. 16/6, Sinčićev izvještaj, 19. VI 1942).

85 »Za narodnooslobodilački pokret«, zaključuje L a ć a, «Pajo je bio opasniji protivnik od Đujića, i zbog drukčije taktike (politika čekanja, pasivnosti), i zbog rafiniranijeg nacina saradnje s Italijanima. To, dakle, ilustruje slijedeći podatak: jedna grupa kninskih nacionalista Srba došla je kod Paje (upravo uoči njegove likvidacije) da se bori, jer nije prihvatila ni Đujića ni Italijane; nakon Pajine likvidacije oni su prišli NOP-u i uključili se u narodnooslobodilačku vojsku«. (L a ć a, n. dj., 606).

86 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 320-325, izvještaj od 19. VI 1942.

87 U vezi s tim kritizira se NOP ovim riječima: «Partizani! Socijalna revolucija ne izvodi se pod okupatorom. Takav pokušaj doživeo je žalosni kraj u Crnoj Gori i Hercegovini gde je u bratoubilačkoj borbi izginuo cvijet naše omladine na nasu najveću žalost a na radost i korist neprijatelju. Ne trčite unaprijed! Idite uporedo sa događajima sa našim saveznicima. Kruška još nije potpuno sazrela. Čuvajte svoj narod jer je on mnogo izgubio i mnogo strada. Ne podležite lažnim parolama i lažima koje dolaze od neprijatelja preko nenarodnih ljudi koji ne mare za nasu sreću ni nasu budućnost«. (AIHRPH, NG, kur. 430, f. 2, letak izdan u svibnju 1942.).

Uskoro je Štab Četvrte operativne zone organizirao hapšenje Paje Popovića, kako bi se neposrednim suočenjem s njim do kraja raščistilo pitanje njegove pozicije, tj. mogućnosti suradnje s partizanima. U izjavi Štaba zone ta se akcija opisuje ovim riječima: »Dana 19. juna ove godine Prvi Dalmatinski Udarni Bataljon dobio je zadatak da dovede u ovaj štab Paju Popovića, 'komandanta' nekakvog četničkog puka, da bi ga saslušali povodom njegovih javnih izjava da želi suradnju s partizanima, a s druge strane povodom sigurnih dokaza koje je ovaj Štab posjedovao, da on isti surađuje s Talijanima.

Tom prilikom, kad je već njegova soba bila puna naših komandira i boraca na poziv da pode s njima, Paja Popović je zgrabio puškomitraljez koji mu je bio pri ruci. Zbog toga je na mjestu bio ubijen«.⁸⁸

Tom prigodom zaplijenjena je Popovićeva arhiva u kojoj je pronađeno niz dokumenata, koji otkrivaju njegovu prepisku s Talijanima. Štab Četvrte operativne zone izdao je već 22. lipnja obavještenje o tome, objavljujući izvode iz sedam pisama koje je talijanski obavještajni oficir Guido Lucich uputio Popoviću.⁸⁹ Ta je dokumentacija svakako imala presudno značenje za daljnje političko opredjeljenje spomenute grupe kninskih građana koji su prebjegli Popoviću i bili zarobljeni u akciji njegova hapšenja 19.1ipnja. Riječ je o slijedećim osobama: Aleksandar M. Jović, Bogdan T. Ljaković, Branko J. Berić, Ante Monti, Petar Bjegović, Nenad S. Sinobad. Već 20. lipnja oni su dali svoju prvu javnu izjavu. Istakli su da su na osnovi uvida u zaplijenjene dokumente dobili »čvrsto i nepobitno uvjerenje« da je Popović održavao veze s talijanskim vojnim funkcionarima i da je od talijanskih vlasti dobivao materijalnu i novčanu pomoć. Kao takav on se pokazao jednim od provoditelja talijanske politike. Iako »nije prihvatio Đujićevu liniju otvorene borbe protiv partizana, nego se pred narodom pretvarao kao da hoće s njima saradnju«, potpisnici izjave izražavaju uvjerenje da su te Popovićeve izjave »bile proračunate laži koje su trebale služiti nekim drugim interesima«.⁹⁰ Ipak se prema spomenutim osobama u Štabu Četvrte operativne zone nije moglo donijeti konačno rješenje o njihovu daljnjem statusu i radu, pa su oni bili upućeni u Glavni štab Hrvatske. U tom pogledu vladale su u početku izvjesne nedoumice i nepovjerenje.⁹¹ Centralni komitet KPH je sredinom srpnja ukazao Pokrajinskom komitetu za Dalmaciju da spomenuta grupa Kninjana izražava volju za suradnju i da bi ona trebala prvenstveno da dođe do izražaja u akciji »za mobilizaciju naroda iz Kninske krajine, u borbi protiv okupatora i za razbijanje četničkih bandi Đujićevog tipa«.⁹² U tom cilju oni su upućeni u Štab Četvrte operativne zone, kako bi započeli politički rad na kninskom području, »gdje bi imali da vrše prikupljanje i organizovanje svojih pristaša«.⁹³ Njihovo angažiranje sagledavano je i u sklopu mogućnosti primjene odluke koju je u drugoj polovici siječnja 1942. donio Vrhovni štab o stvaranju dobrovoljačkih jedinica u sastavu NOVJ. Bila je to posljedica spoznaje o potrebi intenzivnog rada među onim masama na području istočne Bosne koje su izražavale spremnost za oružanu borbu, ali su se nalazile pod utjecajem propagande četničkog pokreta. Njihovo okupljanje u dobrovoljačkim jedinicama bila je konkretna akcija u pravcu oslobađanja od tog utjecaja. U odluci o stvaranju Narodnooslobodilačke vojske, Tito je u vezi s tim polazio od konstatacije da je riječ o jednom dijelu stanovništva »koje je raspoloženo za borbu izvan sastava četničkih ili partizanskih jedinica«, pa je izdao naredbu da se na području Bosne i Hercegovine, »a prema potrebi i u ostalim pokrajinama, odmah pristupi stvaranju jedinica narodnooslobodilačkih dobrovoljačkih odreda«.⁹⁴ U tom pravcu je i Štab Četvrte operativne zone radio na angažiranju spomenute grupe. »Kao prvi i najvažniji zadatak kojeg su primili na sebe«, ističe se u izvještaju Glavnom štabu Hrvatske, »jeste organizaciono i propagandističko pripremanje jednog odreda, koji bi imao dobrovoljački karakter. Mi smo im izložili karakter ostalih dobrovoljačkih odreda po drugim krajevima naše zemlje, kao i njihov odnos prema partizanskim jedinicama i štabovima, o čemu su se oni potpuno složili. Oni će isto tako nastaviti propagandistički rad, naročito na raskrinkavanju popa Đujića i njegovih užih saradnika putem letaka, obilaženjem sela i ličnim vezama i dodirima. Oni će nastojati da privuku što veći broj uglednijih Srba Kninskog kraja, a i pojedine oficire, koji se ne slažu sa otvorenom saradnjom sa okupatorima. U tom smislu sporazumili smo se da će uputiti posebno pismo Vladi Novakoviću, Pokrajcu i još nekim ličnostima, a prepise tih pisama će nama dostaviti«.⁹⁵ U cirkularnom pismu koje su upućivali pojedincima, oni su polazili od obavijesti da su s partizanima sklopili »sporazum o zajedničkoj saradnji u narodno oslobodilačkoj borbi« te da će »svaki istinski rodoljub, bez obzira na ideološka shvatanja« pozdraviti taj njihov korak. »Danas nije vrijeme«, ističe se u tom pismu, »da mi između sebe tretiramo pitanja poslijeratnog uređenja naše zemlje, već danas nam je svima zajednički cilj borba protiv okupatora«. U tom cilju oni upućuju poziv »prijateljima i rodoljubima« da pristupe u NOB »bilo u partizane bilo u dobrovoljačku vojsku koja već postoji u nekim predjelima naše zemlje, a koju namjeravamo i mi da osnujemo u koliko nam prilike dozvole«.⁹⁶ U letku što su ga sredinom srpnja namijenili »Srbima Kninske krajine«, oni su glavnu pažnju usmjerili na razotkrivanje uloge četničkih rukovodilaca, koji vode pogubnu politiku za srpsko stanovništvo na tom području. »Krivicom izvjesnih odgovornih elemenata našeg područja«, ističe se u letku, »uslijedili su sramni i žalosni događaji prema našem narodu. (...) Okupatori su se predstavili kao oslobodioci srpskog naroda. Jedan veoma mali dio naroda i izvjesni niži rukovodioci bili su zadovoljni intervencijom okupatora samo da bi spasili sebe i svoju imovinu, i zbog svojih interesa su oni odustali od borbe, osramotivši na taj način četničko ime«. Ukazujući na ulogu Popovića, Đujića, Birčanina i pojedinih bivših jugoslavenskih oficira u službi okupatora, oni ističu da nasuprot tome »velika većina. naroda i rukovodilaca ustanka nastavlja borbu protiv okupatora« što je vode partizani, »koji zaista danas predstavljaju narodnu vojsku u čijim se redovima nalaze borci svih političkih partija«.⁹⁷

88 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 327, Obavještenje Štaba Četvrte operativne zone, 20. VI 1942. Usp. i izvještaj Štaba Srednje dalmatinskog NOP odreda, 24. VI 1942, na i. mj., 347.

89 Isto, 334-337. U spomenutom izvještaju Mihailoviću, 16. VII 1942, Birčanin je dao ovu ocjenu Popovića: »Komandant ovog odreda (misli se na četnički puk 'Onisim Popović', op. F. J. B.), nije bio dorastao teškoj ulozi koju je vršio. Stalno se kolebao da li da priđe uz partizane ili da ostane veran četničkim idealima, ne upuštajući se nikako u borbu protiv partizana. Zbog svoje neodlučnosti i lakomislenosti platio je glavom, jer su ga 18. juna o. g. ubili partizani, orne su u neku ruku učinili uslugu četnicima, jer bi ga oni zbog takvog držanja nesumnjivo ubili. Ipak iz političkih razloga naredio sam da se sahrani uz sve počasti, što je od strane četnika i učinjeno«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 422).

90 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 327-328.

91 Isto, 350. Usp. i L a ć a, n. dj.,606-607.

92 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, str. 432.

93 Isto, knj. 2, str. 442, i knj. 3, str. 52. .

94 T i t o, Sabrana djela, sv. 8, str. 134. O tim pitanjima su se rukovodioci Štaba Četvrte operativne zone - komandant Vicko Krstulović, politički komesar Ivica Kukoč i operativni oficir Maks Baće - željeli podrobnije upoznati prigodom svog odlaska krajem srpnja u Vrhovni štab, koji je na čelu proleterskih brigada stigao na područje Livna. U izvještaju Štaba zone Glavnom štabu Hrvatske, 5. VIII 1942, u. vezi s tim navodi se ovo: »O upućivanju šestorice Kninjana bivših saradnika Paje Popovića u nas Štab, doznali smo na putu za Vrhovni štab. Vas dopis smo ponijeli sa sobom da bismo u razgovoru sa Vrhovnim štabom upoznali se u pojedinostima sa načinom formiranja dobrovoljačkih odreda, o njihovom odnosu prema partizanskim štabovima, kao uopće da bismo se koristili njihovim iskustvom i savjetom u ovoj stvari.« (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 3, str. 52).

95 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 3, str. 150, izvještaj od 20. VIII 1942.

96 AIHRPH, NG, kut. 425, f. 20.

97 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, str. 425-426.

Svakako je angažiranje te grupe u političkom radu na sjevernodalmatinskom području bilo od značenja za širenje i utjecaj NOP-a u stanovništvu. O tome konkretnije svjedoče njihovi izvještaji u kojima obavještavaju Štab Četvrte operativne zone o dodirima s pojedinim nižim četničkim komandantima, političkom radu u pojedinim selima, teškoćama na koje su nailazili.⁹⁸ Što se tiče njihove akcije oko stvaranje jedne dobrovoljačke jedinice, ona nije dala željeni rezultat. Uskoro se od nje zapravo i odustalo, jer je čitav rad bio usmjeren na popularizaciju NOP-a i privlačenje novih boraca u partizanske jedinice. Na značenje rada te grupe ukazao je Štab Četvrte operativne zone u svom izvještaju Vladimiru Bakariću, političkom komesaru Glavnog štaba Hrvatske. Za svoju ocjenu da se situacija u Kninskoj krajini poboljšava, Štab zone ističe dva zaslužna faktora: dolazak proleterskih brigada i djelovanje spomenute grupe. »Dolazak srpskih i crnogorskih proleterskih brigada«, ističe se u izvještaju, »jako je djelovao na stanovništvo, pa i na same četnike. Pred nekoliko dana četnici su vršili dobrovoljnu mobilizaciju, ali im se nitko nije odazvao. (...) Ovakovom stanju i razvoju situacije u Kninskoj krajini doprinosi, osim rada naših drugova, i rad šestorice Kninjana, bivših Pajinih saradnika. Već sam njihov povratak je mnogo odjeknuo po Kninskoj krajini, jer su skoro svi smatrali kao sigurno da su strijeljani. Njihovim povratkom je razbijena i čitava kula, koju je na njihovoj smrti gradio pop Đujić, pokušavajući iskoristiti u cilju produbljivanja neprijateljstva između naroda ovog kraja i partizan a i uvlačenja novih ljudi u borbu protiv njih«.⁹⁹

98 Usp. npr. izvještaje od 28. VIII, 7. IX i 16. XI 1942. (Isto, knj. 3, str. 181-182,258-260 i knj. 4, str. 172-173).

99 0voj preorijentaciji koja se vrši u Kninskoj krajini,« navodi se u izvještaju, »doprinosi dobar požrtvovan rad Dušana Popovića, brata Paje Popovića. I on nas je pred par dana posjetio. U razgovoru koji smo sa njime imali iznosio je dobro raspoloženje naroda za narodnooslobodilačku borbu i sve to veće povjerenje prema partizanima«. (Isto, knj. 3, str. 205-206, izvještaj od 1. IX 1942). O situaciji u sjevernoj Dalmaciji usp. i izvještaj Pokrajinskog komiteta Centralnom komitetu KPH, 9. IX 1942. (Isto, 272 i d.).

Bili su to svakako značajni momenti koji su utjecali na dotadašnje pozicije četničkih snaga u sjevernoj Dalmaciji. Svakako je daljnje privlačenje stanovništva u NOP bilo odlučujući faktor sužavanja prostora za političko i vojno djelovanje četnika. Međutim, pojava novih momenata s daljnjim razvojem događaja pokazat će da se radi o vrlo žilavom nastojanju četnika za svoj opstanak i održavanje određenog utjecaja. Pored sve vidljivijeg oslanjanja na talijanske vojne faktore, svakako je sve žešći teror nad stanovništvom u cilju njegova zastrašivanja iskoristavan za održavanje vlastitih pozicija. To će se svakako posebno manifestirati i u držanju četničkih rukovodilaca na tom području. U svakom slučaju, nestanak Brkovića i Popovića imao je vidljiva odjeka među četnicima u Kninskoj krajini.¹⁰⁰ Đujić od tada postaje prva ličnost četničkog pokreta na tom području. U pojedinim ostalim četničkim komandantima, kao što su bili Bogunović, Rokvić i neki drugi, on nije mogao imati ozbiljnije suparnike. Uostalom, većina njih su bili došljaci, koji su na to područje izbjegli ispred partizana. Domaći pak četnički rukovodioci bili su poglavito privrženi Đujiću.

Talijani su bili osobito zainteresirani za što efikasnije uključivanje četnika u svoju službu na cijelom svom okupacionom području, tj. do same demarkacione linije. Cilj je bio da se iza anektiranog područja organizira što dublje pacificirano zaleđe. U tom pravcu svakako se kao jedna od glavnih zadaća nametala potreba što efikasnijeg vojnog organiziranja četničkih grupa u Lici, Gorskom kotaru, Kordunu, Baniji i Bosanskoj krajini. Upravo u ostvarivanju tog plana trebali su posebnu zadaću dobiti oficiri koji su vrbovani u zarobljeničkim logorima. Glavni organizator u toj akciji bio je generalštabni potpukovnik Ilija Mihić, koji se nalazio u prvoj grupi oficira što su dovedeni u Rijeku. Prema raspoloživim podacima, Mihić je bio glavni organizator u okupljanju oficira za budući rad među četnicima.^l0l

100 Brković je ubijen u proljeće 1942. Među četnicima se govorio da ga je Đujić dao ubiti. Taj podatak iznosi i M. Rokvić u svom optužujućem pismu Đujiću, 15. V 1944. (AVII, ČA, kut. 160, br. reg. 26/3). Usp. i G i z d i ć, Dalmacija 1942, n. dj. 333).

101 Prema svjedočenju kapetana Dušana Šorka, koji je tada bio u Sušaku, Mihić je bio pobornik određene »četničke koncepcije«, koja se temeljila na restauraciji proširene Jugoslavije s dinastijom Karađorđevića. U ostvarivanju tog cilja zastupao je i potrebu kolaboracije s Talijanima, jer je to mogućnost da se četnici naoružaju i osiguraju snabdijevanje. Prema Šorku, Mihić je bio za izbjegavanje otvorenog oružanog sukoba s partizanima, tj. borbu s njima treba »markirati« i poslije svake »borbe tražiti od Talijana više oružja i municije. (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 18/ 4, elaborat: »O stanju na Sušaku u periodu od aprila 1942. do septembra 1943 god.«, pisan u travnju 1944.).

Prema jednom kasnijem podatku Konzulata NDH u Rijeci, na vrbovanju oficira u logoru u Rijeci radila je posebna »mješovita talijansko-srpska komisija«, koju su činili Mihić, karabinjerski major Manucci-Benincasa, major Slavko Bjelajac, prota Đuro Vukelić i trgovac Špiro Jokić. Manucci je u ljeto 1942. prešao u Superslodu i dobio specijalnu zadaću formiranja »antipartizanskih odreda«, postavši s talijanske strane stvarni rukovodilac akcija oko organiziranja četnika. (AVII, NDH, kut. 305, br. reg. 1/11, izvještaj od 20. II 1943).

Prema proglasu, koji je po svoj prilici u svibnju 1942. namijenio «Srbima Like, Krbave, Gorskog kotara, Korduna, Banije i Bosanske Krajine«, Mihić se predstavljao kao «komandant vojne oblasti«, koju su činila navedena podrucja.¹⁰² Na osnovi raspoloživih podataka dade se zaključiti da je riječ o funkciji koju je Mihić mogao dobiti i uz Birčaninovu suglasnost. On je, naime, vjerojatno u svibnju, uputio kapetana Davida Šoškića Birčaninu i od njega dobio »pismeno ovlaštenje, instrukcije za rad i 20.000 lira«. Sredinom srpnja Birčanin je o tome obavijestio Mihailovića, navodeći da je Mihiću odobrio «da može koristiti okupatora u cilju naoružanja i ishrane četnika do granica mogućnosti pazeći da niukom slučaju ne okrnji nacionalnu čast, dostojanstvo i ugled našeg naroda«. Birčanin ujedno izražava i uvjerenje da je Mihić «u stanju da izvrši poverenu mu misiju«. On je također obavijestio Mihailovića da su Mihić i Bjelajac glavni organizatori izvlačenja oficira iz zarobljeništva, te da je na teren upućen major Miloš Radojlović sa deset nižih oficira »sa zadatkom da stvore potrebne preduslove za Mihićev dolazak«.¹⁰³ Sam Mihić uglavnom se nalazio u Sušaku, vjerojatno sve do studenog 1942. Umjesto njega, u ljeto je otišao u Liku, kao njegov zamjenik, Bjelajac. Bila je to zapravo neke vrste njegova inspekcija na području Like, gdje je obišao četničke grupe u Otočcu, Medku i Gračacu, te se preko Splita vratio u Sušak.¹⁰⁴ Krajem 1942. Bjelajac će otići na duže vrijeme u Liku, nalazeći se poglavito u području Otočca i Gacke doline, pod imenom Nikole Dekića.

102 AIHRPH, NG, kut. 430, f. 2.

Iz spomenutog Mihićeva proglasa vidljivo je kako se zamišljala daljnja vojna organizacija četnika. On govori o stvaranju »jedinica srpske vojske«, koje će se formirati »preformiranjem dosadašnjih četničkih odreda, kao i od svih Srba sposobnih da nose oružje bilo da se oni sada nalaze naoružani u kakovim vojnim jedinicama ili nenaoružani«. Trebao je to na neki način biti put proširenja dotadašnje četničke organizacije, koju su činile pojedine grupe, i približavanje ostvarivanju Mihailovićeve koncepcije stvaranja jedinstvene vojne organizacije. »Srpska vojska u ovim krajevima«, isticao je Mihić, »ima zadatak, da našem narodu pruzi punu zaštitu od svih neprijatelja, da organizuje srpske vlasti koje će vršiti svoje dužnosti bez terora a od lica izabranih od samog naroda. Vojska i vlasti imaju osigurati svakome životnu bezbednost, versku slobodu i imovnu sigurnost«.¹⁰⁵

103 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 423-424, pismo od 16 VI 1942.

104 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 261, Mihićevo pismo od 24. II 1943. U knjizi M a n e P e š u t a, Revolucija u Lici 1941-1945,str. 206, objavljenoj u emigraciji, u Münchenu 1966, navodi se da. je u rujnu 1942. došla u Liku druga grupa oficira: major Vojin Srdić (Vrhovine), kapetan Miodrag Kapetanović (Medak), kapetan Sergije Živanović (Škare), kapetan Savo Vukadinović, kapetan Jovo Dabović, poručnik Ratko Mirić (Plavca Draga), poručnik Borislav Gešović (Crna Vlast) i dr.

105 Kao u bilj. 102.

Činjenica je, međutim, da će se u daljnjoj praksi ipak isključivo govoriti o stvaranju četničke organizacije, koja se, doduše, treba temeljiti na široj osnovi, ali samo uključivanjem srpskog stanovništva. U «Instrukciji br. 1« za rad četničkih organizacija na području Like, Korduna i Gorskog kotara, izdanoj sredinom lipnja 1942, navodi se da tu organizaciju čini »sve muško i žensko stanovništvo, potpuno čisto Srpsko i vere istočno-pravoslavne«, te će se u svakom naseljenom mjestu organizirati četnička jedinica. Ondje gdje je organizirana takva jedinica osnovat će se i »četnički odbor«, čija je zadaća da »rešava sve civilne sporove između meštana u koliko isti ne potpadaju pod propise vojne discipline, u kome slučaju rešava postojeći Četnički sud«. Ističe se da »u čisto srpskim selima vlast će biti četnička, a isto tako i u onim mestima gde je većina Srba. Srbi da izbegavaju da se obraćaju uopšte na Hrvatske vlasti već sve svoje sporove da rešavaju kod Četničkog suda i Četničkog odbora.« Posebno se ukazuje na pitanje odnosa prema talijanskom okupatoru i ističe da taj odnos treba biti u »svakoj prilici korektan«. S okupacionom vojskom treba »sarađivati i primati saradnju u borbi protiv partizana - ustaša i Srba - komunista « .¹⁰⁶

106 AH, ČA, kut. 1, datirano 16. VI 1942.

U lipnju je kao daljnji konkretni korak uslijedilo imenovanje oficira za komandante pojedinih »zona«, na koje bi trebalo biti podijeljeno čitavo područje.^l07

107 AH, ČA, Naredba br. 17, od 21. VI 1942.

Kako se vidi, uključivanje oficira u daljnje organiziranje četnika bila je akcija vezana ne samo s talijanskim vojnim faktorima, nego i s četničkim vodstvom u Splitu. Dok su Talijani bili zainteresirani isključivo za vojno organiziranje četničkih snaga radi što efikasnije borbe protiv partizanskih snaga, dotle su četnički faktori u toj akciji vidjeli novi važan momenat i mogućnost jačanja vlastite organizacije na terenu. Upravo su se ondje Talijani pokazali kao vrlo značajan faktor, kada je riječ o mogućnostima daljnjeg organiziranja i jačanja četničkih snaga. Talijanski garnizoni u pojedinim mjestima bili su zapravo glavni oslonac četničkih grupa, koje su kao nagradu za svoju službu dobivale u njima (»u žici«) potrebnu zaštitu. S druge strane, i vlasti NDH su pažljivo pratile kretanje četnika čije su akcije protiv partizanskih snaga također odgovarale ustaškom režimu, ali su izazivale zabrinutost i zbog ugrožavanja vlastitih pozicija.

Na području Like, gdje se NOP sve više stabilizirao, uslijedili su već ranije pokušaji četničkih elemenata da poduzimanjem brzih i zakulisnih oružanih akcija («četnički pučevi«) izazovu razdor u pojedinim partizanskim jedinicama, kako bi izazvali kolebljivost u ustaničkim masama i privlačili ih na svoju stranu. Te akcije su u prvom redu mogle odgovarati talijanskom okupatoru, pa su uglavnom i vršene u dosluhu s tim faktorima, poglavito obavještajnom službom.

Na području gospićkog kotara četnici su od početka veljače 1942. izvršili glavnu koncentraciju u općini Medak. Četnička skupina na čelu s Gavrom Stanojevićem održavala je vrlo dobre veze sa talijanskim garnizonom u Medku. Prema podacima, koji potječu od tamošnje oružničke posade NDH, početkom veljače »između četnika i komunista na području postaje Medak došlo je u posliednje vrieme do nesuglasica, jer su navodno komunisti agresivniji u pogledu vođenja akcija na terenu, dok su četnici pomirljiviji. Komunisti zahtievaju da se poduzimlju akcije u cilju napadaja na oružničku postaju Medak, talijansku vojsku u Medku, željezničku prugu i druge državne objekte, dok četnici sa ovim nisu suglasni i ovu akciju odlažu za proljeće, tj. kada budu povoljnije vremenske prilike«. Prema istom izvoru vidljivo je da je grupa četnika bila stacionirana u samom Medku i sudjelovala s Talijanima u akciji protiv partizana.¹⁰⁸ Također je došlo do »sporazuma četnika i talijanske vojne posade u Medku«, nakon čega je oružničkoj postaji NDH naređeno da se povuče.¹⁰⁹ Svakako su to bili pokazatelji jačanja pozicije četničke skupine na tom području. ¹¹⁰ To potvrđuje i akcija osnivanja »Četničkog odbora za Liku«. U Medku je, naime, 10. ožujka došlo do sastanka »delegata srezova Gospićkog, Udbinskog i Gračačkog« u cilju osnivanja spomenutog odbora. Iz sačuvanog zapisnika s tog sastanka, svrha osnivanja odbora se formulira ovim riječima: »Usled jake komunističke delatnosti koja ima za cilj iskorišćenje Srpskog elementa u ova tri sreza, a što se dokazalo dosadašnjim njihovim radom i sto je pismeni njihov program izražen u komunističkom letku izjavom od komunističkog komiteta za Hrvatsku u Zagrebu od 15. januara 1942. god., osniva se ovaj glavni četnički odbor za odbranu nacionalnih interesa Srpskog elementa u ovim srezovima«. Riječ je, dakle, i o reagiranju na proglas CK KP Hrvatske, koji je sredinom siječnja uputio hrvatskom narodu, s pozivom »U boj za uništenje fašističkih okupatora i krvave ustaške strahovlade, za jednu zaista nezavisnu, slobodnu i sretnu Hrvatsku«. U proglasu se, među ostalim, konstatira da je Hrvatska »nedjelima zločinca Pavelića i ustaškog režima pretvorena danas u zemlju divljih nacionalnih i vjerskih progona, zemlju tamnica i vješala«.¹¹¹ U svojstvu »članova Glavnog odbora« spomenuti su zapisnik potpisali: Savo đorak, Milan Novković, Tomica Ivančević, Jovan Vuletić, Mladen Rutalj, Đurađ Travica, Gavro Stanojević. Za predsjednika odbora izabran je »iz počasti« major Boško Rašeta, a do njegova preuzimanja te dužnosti, na to mjesto je postavljen potporučnik Jovan Ljubojević. Potpisnici su istakli da četnici svojom borbom kroz historiju i radom »zaslužuju da im Srpski elemenat u ovim krajevima dade puno poverenje. Ostajući uvek verni svojim idealima za koje se bore, a to je Kralj i Otadžbina i ovaj put stupaju u borbi protiv najvećih neprijatelja Srpskog naroda i u ovim krajevima Ustaša i komunista«. O kakvoj se ambiciji potpisnika radilo, pokazuje njihov zaključak da osnivaju »Srpsku četničku organizaciju za Liku i Krbavu« u čiji sastav s tog područja »ulaze svi dosada postojeći četnički pododbori i odredi«. ¹¹² U travnju dolaze na to područje i prvi oficiri iz talijanskih zarobljeničkih logora. Major Miloš Radojlović imenovan je za »komandanta Donje Like«, a kapetan Dušan Jovanović za zapovjednika četnika u Medku (»zona Medak»).^1l3 Njihov dolazak, međutim, nije naišao na povoljan prijem domaćih četničkih rukovodilaca, što će inače biti karakteristična pojava i za druga područja na koja su oficiri dolazili. Jovanovićeva analiza stanja među četnicima na tom području ukazuje na niz otvorenih problema i prave mogućnosti njihove aktivnosti. »Samo stanovništvo Medka i neposredne njegove okoline«, zaključuje on, »nastrojeno je i više je naginjalo komunistima nego nama. Isto tako, ovakvih je bilo i među samim četničkim redovima. Najviše je slabilo moral, duh i disciplinu, što se među stanovništvom, a i u samim četničkim redovima razvila bila na veliko kocka pijanka, šverc i trgovina. Četnici, a i sami njihovi komandiri četa, koji su bili meštani, sa njihovim vođom mehaničarem Gavrom Stanojevićem, više su gledali na obrađivanje poljskih radova, nego na organizaciju četništva i vršenje akcija protivu komunista, kojih je bilo u svim selima okolo Medka. U samom ovom početku, četnici su držali samo selo Medak, gde je bio i jedan bataljonItalijana, a sva druga mesta bila su pod partizanima.« On navodi brojku od »oko 150 četnika na koje se je moglo osloniti i koji su bili nacionalni«. U srpnju je organizirao jednu »jurišnu četu« od oko 60 četnika. ¹¹⁴

108 AVII, NDH, kut. 150 a, br. reg. 53/4 i kut. 223, br. reg. 53/9. Prema izjavi jednog oružnika koju je dao na saslušanju u Gospiću, 30. III 1942, u Medku je bilo oko 60 naoružanih četnika koji su bili stacionirani u zgradi pučke škole. »Ovi naoružani četnici se slobodno kreću po samom mjestu Medku i okolici, šalju svoje ophodnje i na željezničku postaju u Medku, dolaze naoružani sa puškama i redenicima oko sebe na oružničku postaju, gdje se zadržavaju dulje vrieme, a zatim odlaze«. (AVII, NDH, kut. 150 a, br. reg. 54/4).

109 AVII, NDH, kut. 150 a, br. reg. 53/4. i kut. 223, br. reg. 53/9.

110 Župska redarstvena oblast u Gospiću obavijestila je MUP NDH da je 5. III 1942. u Gospić doputovao iz Medka talijanskim automobilom »poznati vođa četnika« G. Stanojević, u talijanskoj oficirskoj uniformi, i odsjeo u talijanskoj komandi. Drugi dan je u Gospić talijanskim kamionom dovedeno nekoliko četnika u talijanskim uniformama. (AVII, NDH, kut. 63, br. reg. 19/3, dopis MUP-a Ministarstvu domobranstva, 16. III 1942).

111 Usp. J e l i ć, Komunistička partija Hrvatske 1937-1945, Zagreb 1981, sv. II, 143.

112 AH, ČA, kut. 1, Zapisnik Srpske četničke organizacije za Liku.

113 Prema podatku koji daje Jovanović u svom izvještaju D. Mihailoviću, 31. VII 1943, njega i Radojlovića imenovao je Mihić kao »komandant ličkih četničkih odreda«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 838).

114Isto, 838 i d.

Jedan od četničkih punktova bio je na području Plaškog. Sam Plaški je za talijanskog okupatora bio važna strategijska točka na ličkoj željezničkoj pruzi, pa su u njemu Talijani držali jak garnizon s više od tisuću vojnika. Pročetničke tendencije zamijećene su od siječnja 1942. u 3. vodu Plaščanske partizanske čete (raniji odred »Pištenik«). Zbog toga je povedena istraga u toj jedinici, koja je rezultirala kaznama pojedinaca. Međutim, ubrzo se pokazalo da je novopostavljeni komandir voda Đuro Vidaković zapravo glavni nosilac četničkih tendencija. Ta je njegova pozicija konkretno došla do izražaja u organiziranju četničkog puča u Ličkoj Jesenici, 2/3. travnja 1942. Radilo se o tome da je upravo trebao biti izveden oružani napad Drugog kordunaškog partizanskog odreda na talijansku posadu na željezničkoj stanici u Ličkoj Jesenici. Tome je, međutim, prethodila Vidakovićeva protuakcija, koji je s grupom istomišljenika uhapsio i strijeljao španjolskog borca Roberta Domanija, komandanta odreda, Branka Latasa, komesara 3. bataljona, Dragu Domjanića (Adolf Steinberger), komesara 3. čete, Stevu Čuturila, komandira 3. čete. Uslijedilo je i razoružavanje boraca. Tom četničkom puču, u kojem su stradali poznati rukovodioci NOP-a, prethodila je politička akcija, a nakon toga i pojačana četnička propaganda. ¹¹⁵ U stanovništvu su se proturale vijesti o dolasku velikog broja četnika iz Bosne i sa Kapele, a strijeljane partizanske rukovodioce nastojalo se diskreditirati optužbom da su bili talijanski i ustaški plaćenici. ¹¹⁶ Partizanska protuakcija, koja je odmah uslijedila, potvrdila je da je riječ o lažnoj propagandi. Razvoj događaja je potpuno demantirao četničke elemente. Međutim, zahvaljujući potpunom osloncu i zaštiti talijanskog garnizona u Plaškom, četnička grupa se mogla i dalje održavati, uglavnom na tom užem području. Prema raspoloživim podacima, ona je imala oko 150 četnika, stacioniranih u Plavca Dragi i Ličkoj Jesenici, s Vidakovićem kao komandantom. U samom Plaškom četnici su organizirali svoj odbor od pet članova, kao organ građanske uprave. ¹¹⁷ U vezi s unapređenjem daljnje vojne organizacije četnika, i na to su područje došli bivši jugoslavenski oficiri. U tom cilju osnovan je Štab četničke kotarske zone«, s komandantom kapetanom Damjanom Savićem.¹¹⁸

115 «Pripreme za tu izdaju u vodu 'Pištenik' obavljene su ranije. Đuro Vidaković održao je vodu i bliskim saradnicima govor, rekavši im da postoje velike četničke snage (3 bataljona) u Kapeli pod komandom Božidara Jovanovića i da on ima vezu s njima i da su organizovane četničke snage oko Petrove gore i na ostalim teritorijima. Zatim ih je upoznao s planom razoružavanja partizana i formiranja četničke čete. Oko 12 sati noću počeli su jedno vremeno s iznenadnim hapšenjem rukovodilaca i iznošenjem pušaka iz kuća gdje su spavali partizani, naoružavajući svoje pristalice da drže stražu nad razoružanim partizanima«. (D u š a n L i v a d a, »Dijelovi kotara Slunja u ustanku 1941/1942. godine,« Prva godina NOR-a, n. dj., 479).

116 Đ u r o V e č e r i n o v i.ć, "Probuđeni smo baterijskim svjetlima«, zbornik: Plaščanska dolina i okolica u NOR-u 1941-1945, Karlovac 1976, 283.0 tim zbivanjima usp. i M i l a n P e š u t, "Plaščanska partizanska četa«, na i. mj., 248 i d. i V e z m a r, "Pregled razvoja NOB-e u Plaščanskoj dolini do Drugog zasjedanja ZAVNOH-a,« Druga godina NOR-a, n. dj., 245 i d.

117 «Talijani su im omogućili da nose kokarde, obezbijedili im hranu i duhan i svakom plaću od 6 lira dnevno. Na zborovima su istupali zajednički. Omogućeno im je da putuju vlakom u Ogulin, da pjevaju četničke pjesme i šire četničku propagandu u Gomirju. Zajedno s Talijanima četnici su uputili ultimatum porodicama koje su imale svoje sinove u partizanima da ih pozovu i vrate svojim kućama. U suprotnom prijetili su paljenjem, hapšenjem i odvođenjem najstarijih iz porodice u Italiju«. (L i v a d a, n. dj., 485).

118 AH, ČA, kut. 1, Savićeva naredba od 9. IX 1942. U istoj naredbi Savić obavještava da odlazi na novu dužnost, a za novog komandanta štaba postavljen je kapetan Branko Šorak. Sačuvana je i Savićeva naredba, 3. IX 1942, kojom ovlašćuje Vidakovića, kao četničkog poručnika i komandanta 1. četničkog bataljona u Jesenici, »da ispita stanje« u 2. četničkom bataljonu, u kojemu stanje «nije sređeno«. (Isto).

Kotar Otočac također je u novoj organizaciji činilo posebnu četničku zonu: Talijani su držali jak garnizon u samom Otočcu i bili zainteresirani da u poduzimanju ofenzivnih akcija protiv partizanskih snaga mobiliziraju na tom području što više četnika. Proljetna ofenziva, koju su talijanske vojne snage poduzele u Lici i u kojoj je stradalo niz Ustaničkih sela, utjecala je i na oživljavanje četničkih elemenata, posebno u Gackoj dolini. Iako je politička situacija na tom podrucju povoljno ocijenjena na Okružnoj konferenciji KPH za Liku, u svibnju 1942, ubrzo se pokazalo da je ona znatno složenija. Djelovanje četničkih elemenata u ustaničkim redovima i izvan njih, koje je do tada bilo dosta pritajeno, došlo je javno do izražaja u noći 1. lipnja 1942. u selu Škarama. Riječ je o »četničkom puču«, koji je izvršen u 3. četi partizanskog bataljona »Božidar Adžija«. Komandir voda iz te čete Đuro Kliska s grupom istomišljenika iskoristio je odsutnost glavnih snaga spomenutog bataljona i razoružao grupe partizana u Škarama. ^1l9 Brza protuakcija partizanskih jedinica onemogućila je daljnje namjere četnika, koji su se najvećim dijelom povukli u Otočac, a jedan broj ih je zarobljen. Okružni komitet KPH za Liku dao je krajem srpnja ovu ocjenu nastale situacije: «U otočkom kotaru politička situacija je još uvijek prilično nejasna. Istina, četnički elementi su razbijeni i većina ih je pobjegla pod okrilje okupatora, te se još uvijek pravo političko stanje u tom kotaru ne može svestrano osvijetliti. Jedino je tačno, a to je da je naš politički uticaj dosta malen, te će prema tome trebati mnogo truda uložiti, da bi se političko stanje popravilo.« ¹²⁰ Situaciju su osobito nastojali iskoristiti Talijani naoružavajući četničke grupe iz pojedinih sela. ¹²¹ Međutim, na tom području su istodobno bile jake partizanske snage, što će potvrditi i daljnje žestoke borbe s četnicima u toku ljeta. One su rezultirale razbijanjem niza četničkih posada, potvrđujući da se četnici mogu održavati zapravo samo unutar talijanskih garnizona ili u njihovoj neposrednoj blizini. ¹²²

119 Detaljnije B u k v i ć, n. dj., 195 i d.

120 Isto, 207. «Skoro u svim srpskim selima Gacke doline«, zaključuje B u k v i ć, »još se osjećao uticaj četničke propagande, a proces diferencijacije još nije bio do kraja izvršen. Pored toga, mnogi četnici koji su ranije bili u partizanima dobro su poznavali političke aktiviste i sada su nastojali da ih svakako likvidiraju. Upadali su u sela, postavljali zasjede, tražili nove jatake i uspostavljali svoje organizacije, a to je unosilo jos veći nemir i znatno otežavalo politički rad na terenu«. (208).

121 B u k v i ć navodi podatak 2. oružničke pukovnije NDH, da su Talijani do sredine rujna 1942. u otočkom kotaru »naoružali oko 850 četnika: u Brlogu, Orovcu, Drenovu Klancu i Otočcu preko 300, u Zalužnici 250 i u Vrhovinama oko 300«. (N. dj., 202).

122 Isto, 213 i d.

Daljnji korak u cilju efikasnijeg organiziranja četnika na tom području bio je dolazak majora Bjelajca u Gacku dolinu, koji je, uz funkciju Mihićeva pomoćnika, preuzeo sredinom rujna i funkciju komandanta četničke zone Vrhovine-Otočac.¹²³ Njegovi pokušaji uspostave reda i discipline u četničkim redovima ilustriraju zapravo stvarnu situaciju i ponašanje četnika. ¹²⁴

Vidljivije djelovanje četničkih elemenata na području Gračaca zamjećuje se u proljeće 1942. Do tada oni djeluju vise kao pojedinci, težeći da zadobiju utjecaj u ustaničkim grupama ili se to osjeća u kontaktiranju s talijanskim okupatorom. Proces opredjeljivanja za borbu s Talijanima ili protiv nje otvoren je zapravo krajem prosinca 1941. osnivanjem Gračačkog bataljona, »Gavrilo Princip«. Od tada se kao protivnik borbe s Talijanima sve više ispoljava grupa koju vodi Dane Stanisavljević Cicvara. On je održavao veze s Omčikusom u Srbu te sa Đujićem i Novakovićem Longom.¹²⁵ Dodiri s Talijanima datiraju po svoj prilici od ljeta 1941, tj. od talijanske okupacije Gračaca. Međusobne veze su održavane preko talijanskog obavještajnog oficira Barballija (Barbalić).¹²⁶ Djelatnost tih elemenata posebno je oživljela u ožujku i travnju 1942., praćena propagandom u stanovništvu da prijeti paljenje sela ako se suprotstave talijansko vojnoj sili. Pristupilo se i osnivanju četničkih jedinica. ¹²⁷ Uslijedio je 12. travnja i »četnički puč« u Deringaju, izveden u 2. četi bataljona »Gavrilo Princip«. Četnički elementi nisu uspjeli tom prilikom zadobiti na svoju stranu 1. četu tog bataljona. ¹²⁸ Ubijen je politički komesar Bićo Kesić.

123 AH, ČA, kut. 1. Naredba majora Dekića (Bjelajac), 18. IX 1942.U listopadu 1942, došlo je do podjele te zone u dvije posebne četničke zone: Qtočac i Vrhovine. Za komandanta zone Vrhovine postavljen je major Vojislav Srdić. (AH, ČA, kut. 5, Naredba komandanta zone Vrhovine, 17. XI 1942).

124 U naredbi 30. X 1942. Bjelajac je posebno upozoravao na slučajeve zajedničkog »pijančenja sa ustašima«, napuštanja jedinica, »slučajeve otimačine osobito u toku izvođenja operacija i u borbi«. U naredbi od 17. XII 1942. on, među ostalim navodi: I pored mnogobrojnih mojih molbi, saveta. i naređenja upućenih četnicima da se drže dostojanstveno i da ne vrše postupke, kojima mogu da nanesu štete četničkoj i Srpskoj stvari, svakodnevno se dešava da dobijam tužbe od strane Srba, a zatim i od strane domobranskih i hrvatskih vlasti, da je taj i taj četnik pucao na domobrane, da je izazivao mirno stanovništvo, da su neki četnici opljačkali ovoga ili onoga, da je ubijen ovaj ili onaj od strane četnika i t. d.«. (AH, ČA, kut. 1).

125 Detaljnije J o v i c a P o p o v i ć, M i l a n B j e l o b a b a, »Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine«, zbornik: Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, knj. 1, Karlovac 1984,359 i d.

126 AH, ZKRZ-zh-872/45. Ustupci Talijana bili su vidljivi i u zamjeni dotadašnjeg općinskog načelnika i postavljanju za novoga Nikice Stanisavljevića. ( P o p o v i ć, »Razvoj i rad NOO-a na području kotara Gračac 1941-1945. godine«, zbornik: Kotar Gračac u NOR-u, n. dj., 152-153).

127 Najveći utjecaj četničkih elemenata osjetio se u Gračacu, Dojićima, Đekić Glavici i Vučipolju, te donekle u Grabu, Donjim Kijanima i Deringaju. (P o p o v i ć, B j e l o b a b a , n. dj.,361).

128 P o p o v i ć, B j e l o b a b a , n. dj., 361, navode podatak da je puču prethodio sastanak četnika u Gračacu, 11. travnja, kojemu su prisustvovali i G. Stanojević iz Medka i talijanski vojni predstavnici. »Na konferenciji je dogovoreno da se najprije razoružaju borci bataljona 'Gavrilo Princip', pomoću četničkih agenata koji su se nalazili u njegovoj 2. četi, a zatim krene na sjever u Krbavsku dolinu, razoružaju bataljoni 'Krbava' i 'Stojan Matić' i likvidira Štab grupe NOP odreda za Liku.«

Budući da puč nije postigao željeni cilj, uslijedilo je okupljanje četničkih grupa i organiziranje sastanka četničkih rukovodilaca u Velikoj Popini, krajem travnja. Bio je to dogovor Đujića, Dane Stanisavljevića, Stanojevića i nekih drugih rukovodilaca oko organiziranja šire akcije u stanovništvu na mobilizaciji za četničke jedinice. Uslijedilo je organiziranje zborova u Otriću, Zrmanji i Palanci i osnivanje seoskih četničkih straža, a formiran je i jedan četnički bataljon.¹²⁹ Štab Grupe NOP odreda za Liku brzo je intervenirao snažnom oružanom akcijom protiv četnika. »U zadnji momenat«, konstatira se u izvještaju OK KPH za Liku, »intervenirali smo vojnički i tom prilikom razoružavali sve one, koji van partizanskih redova imaju puške, skupivši tako oko 500 pušaka. U par sukoba raspršili smo četnike, neke pohvatali i strijeljali, a neke u borbi uništili, tako da su se četnici morali povući u Gračac i u mjesta gdje su okupatori« .¹³⁰

129 »Tako je krajem aprila i početkom maja došlo do stvaranja četničkih jedinica u selima uz željezničku prugu i cestu. U južnom dijelu Cerovca, Javorniku i Ruj ištima nisu stvarane četničke jedinice, jer u ta sela bez Talijana četnici nisu smjeli. U tim selima je u aprilu i maju bilo u toku formiranje Sjevernodalmatinskog partizanskog odreda. To je olakšalo odbijanje četničkog pritiska i postepen odlazak svih boraca u partizane«: (V l a d i m i r M a r i č i ć, »Ustanak u zrmaniskoj općini«, zbornik: K o t a r G r a č a c u NO R - u, n. dj., 590 i d.).

130 AIHRPH, KP-9/164, izvještaj upućen Centralnom komitetu KPH, 22. V 1942. Usp. i: M a r i č i ć, »Geografske osobine i razvoj NOR-a u gračačkom kotaru, zbornik: Kotar Gračac u NOR-u. n. dj., 26 i d.; Stevo Grubišić, »Napad na četnike u Velikoj Popini (mart-april 1942)«, na i. mj., 814.

S daljnjim razvojem događaja Gračac je postao značajan punkt okupljanja i organiziranja četnika. Od kraja travnja počinju dolaziti i bivši jugoslavenski oficiri (kapetani Živadin Madenović, Marko Crljenica, Ilija Jevtić, Svetozar Ciganović). Uslijedilo je osnivanje četničkih pukova »Vozd Karađorđe« i »Kralj Petar 11«.¹³¹ Tu je akciju pratila i dosta intenzivna propaganda radi vrbovanja Srba za te jedinile. U proglasu »Srbi iz Dalmacije«,šta ga je sredinom svibnja izdao D. Stanisavljević Cicvara, u funkciji komandanta četničkog bataljona, pozivaju se Srbi u partizanskim jedinicama da se priključe četnicima. Partizani se optužuju kao glavni neprijatelji srpskog naroda, te da se u njihovim odredima »najčešće« nalaze ustaše, a »u njihovim je rukama komanda nad tim odredima«. ¹³² U cilju organiziranja što efikasnije kontrole na području kotara, u Gračacu je 20. svibnja održana konferencija »članova četničkog udruženja sreza gračačkog«, kojoj je prisustvovao i predstavnik talijanske vojske. Za razumijevanje taktike talijanskih vojnih faktora karakteristična je bila njegova izjava na tom skupu. Prema zapisniku s tog sastanka, talijanski predstavnik je polemizirao s tezom da se četnike naziva »talijanskim plaćenicima«, ističući: »Niste talijanski plaćenici, kao šta to neki misle. Radite u interesu vas samih i vaših kuća i familija«. Na tom skupu poglavito je bilo riječi o poduzimanju različitih mjera i akcija, koje omogućuju što efikasniju kontrolu četnika i njihovo organiziranje. U vezi s tim posebno se upozorenje odnosilo na one koji pomažu partizane. »Na sastanku je« zaključeno: (...) »Ko se primjeti ili ko se uhvati da na koji način snabdjeva ili omogućuje snabdjevaje naših neprijatelja biće najstrože kažnjen. Također smatrati će se krivcem i ono selo koje bude to omogućavalo i cijelo će snositi odgovarajuću krivicu«. ¹³³ Prema raspoloživim podacima koji postoje za puk »Vožd Karađorđe«, dade se zaključiti da je u gračačkom kotaru u ljeto 1942. postojala dosta brojna koncentracija četnika. ¹³⁴

131 P o p o v i ć, B j e l o b a b a , n. dj., 362-363, i V e z m a r, n. dj., 311. Četničke jedinice u Gračacu organizirane su uz pomoć kapetana Jevtića, nekadašnjeg v. d. referenta sudstva Jadranske operativne divizijske oblasti bivše jugoslavenske vojske. Jevtića je iz Splita Birčanin poslao u Strmicu Đujiću, odakle je krajem lipnja 1942. otišao u Gračac. On tvrdi da je bio komandant puka »Vožd Karađorđe«, tj. da su ga četnici »izabrali za komandanta«, a kada se ovaj puk pretvorio u brigadu, Đujić ga je službeno postavio za komandanta te brigade. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 386). Činjenica je, međutim, da je Jevtić, pod pseudonimom »Vidaković«, supotpisivao dokumente puka »Vožd Karađorđe«, zajedno s Todorom Stanisavljevićem.

132 AIHRPH, NG, kut. 430, f 2.

133 AVII, ČA, kut. 159, br. reg. 7/2, zapisnik sa sastanka. Sačuvana je »Opšta naredba« komandanta puka »Vožd Karađorđe«, nastala vjerojatno u ljeto 1942, u kojoj se formuliraju smjernice za vojno organiziranje četnika, kao i za organiziranje građanske vlasti i same četničke organizacije. (AH, ČA, kut. 5)

134 Prema dopisu Štaba četničkog puka »Vožd Karađorđe«, 12. VIII, komandantu 151. talijanskog puka u Gračacu, puk je sastavljen od bataljona u Gračacu i Krupi, te odreda u Medku, s oko 1400 pripadnika. Izdavanje hrane traženo je od Talijana »samo za ono ljudstvo koje se nalazi na položajima udaljeno od svojih kuća i koje se nalazi privremeno u pojedinim operacijama«, tj. za 940 osoba. (AH, ČA, kut. 5). Međutim, prema »trebovanju« za hranu koje je poslano Talijanima 14. VIII 1942, taj puk ima pet četa (Gračac, Grab, Krupa, Vučipolje, Medak) s ukupno 692 pripadnika, od kojih je 540 »na položajima po šumama«. (AH, ČA, kut. 5).

Utjecaj četničkih elemenata u Gorskom kotaru vidljivije se ispojilo u proljeće 1942. Ondje je četnička propaganda pojačana pojavom četnika na području Ličke Jesenice. Četnički elementi u Gomirju i Srpskim Moravicama održavali su veze s Talijanima preko poručnika Druzettija. Ofenziva koju su Talijani poduzeli na to područje dala je poticaja četničkim elementima, taka da je 20/21. svibnja došlo do »četničkog puča« u Gomirskoj partizanskoj četi, kojom prilikom su ubijeni rukovodioci Bogdan Jančić i Jovo Mamula, organizatori ustanka u tom kraju. ¹³⁵ Pokazale su se istinite ranije ocjene Glavnog štaba Hrvatske i Štaba Pete operativne zone da u toj četi postoje pročetničke tendencije i da bi je zbog toga trebalo rasformirati.¹³⁶ Četnički elementi povukli su za sobom oko 60 boraca i nakon izvršene akcije pobjegli u Gomirje, gdje su pod okriljem Talijana osnovali svoju jedinicu.¹³⁷

Utjecaj četničkih elemenata osjetio se istodobno i na području Srpskih Moravica, na sto su, dakako, utjecali događaji u Gomirju. ¹³⁸ To je zaprijetilo i osipanjem Moravičke partizanske čete, tako da je ona prebačena s tog područja na novi teren, prebrodivši krizu iako je bila upola smanjena. ¹³⁹ Moravički četnici su na nekoliko punktova osiguravali talijanski garnizon u Srpskim Moravicama.

135 N i k o l a R a j n o v i ć, »Narod općine Vrbovsko od ustanka do slobode 1941-1945», zbornik: općina Vrbovsko - njena prošlost, njena sadašnjost, Zagreb 1984, 75 i d.

136 AIHRPH, KP-188/282, izvještaj KK KPH Ogulin OK KPH Karlovac, nedatirano.

137 B u k v i ć, n. dj., 201. Prema ustaškim izvorima, 44 »odmetnika grčkoistočne vjere, predalo se je talijanskim vojnim vlastima u Gomirju«, 22. V 1942. Talijani su im ostavili oružje i ti četnici »vrše službu javne sigurnosti sa talijanskim karabinjerima i vojnicima«. Sljedećeg dana, 23. V grupa od 15 osoba na čelu sa svećenikom Mamulom pobjegla je iz Jasenka, koji je bio u rukama partizana, i prijavila se talijanskim vlastima, tražeći zaštitu. (AVII, NDH, kut. 225, br. reg. 14/11, župa Modruš u Ogulinu, 1. VI 1942).

138 Tako je u Srpske Moravice vlakom stigla 23. V grupa od oko 80 četnika, dobro naoružanih. Na željezničkoj stanici ih je dočekao talijanski potpukovnik s grupom oficira. Uoči njihova dolaska, talijanski zapovjednik je sazvao općinsku upravu i seoske starješine i zatražio da stanovništvo dočeka četnike. (AVII, NDH, kut. 78, br, reg 52/8, dopis Min. domobranstva NDH Superslodi, 16. VI 1942).

139 R a j n o v i ć, n. dj., 79 i d. Autor konstatira da je na tom području od lipnja 1942. do rujna 1943. bilo oko 100 domaćih četnika. »Treba posebno istaći da je broj četnika u Srpskim Moravicama stalno rastao pridošlicama sa strane. Najviše četnika pridošlica bilo je iz Jasenka, a jedan mali dio dolazio je iz srpskih sela oko Vrbovskog, tako da se broj četnika u Moravicama do proljeća 1943. godine popeo na gotovo 200. Oni nisu, u pravilu dolazili sami, nego sa svojim porodicama. Veći dio ovih četnika-pridošlica isticao se grubošću, pijančevanjem i pljačkom po okolnim hrvatskim i srpskim selima, a nisu prezali ni od zvjerstava. Glavne vođe i ideolozi četnika u Moravicama bili su: Marko Dragović-Pecin, Rade Raco Jakšić i Rade Tomić-Gužinov«. (81).

Kako se vidi, spomenuta zbivanja u prvom redu pokazuju interes Talijana da što efikasnije uključe u svoju službu četničke grupe na tom području, u kojem cilju su se i poduzimale razne akcije. Posebna je pažnja sve više poklanjana vrbovanju novih četnika u srpskom stanovništvu. U organiziranju te akcije značajnu su ulogu imali i pridošli oficiri (kapetan Vasilije Marović i dr.). Ustaški organi zaključuju da se radi o uzurpaciji vlasti i stvaranju «posebnog pravnog poredka« od strane četnika. Tzv. antikomunističke bande - kako ih ustaše nazivaju - nisu postale, kako je to bilo planirano, »elementi reda i sigurnosti«, tj. nisu isključivo branile svoja mjesta od napada partizana. Njihova akcija u kolovozu 1942. veoma je uznemirila ustaške vlasti. Radilo se o pozivima za mobilizaciju svih muškaraca Srba od 16 do 40 godina, koje su četnici iz Gomirja uputili u pojedina sela. ¹⁴⁰ Ustaški organi su u tome vidjeli ugrožavanje pozicija NDH. Talijani su bili zainteresirani da ne dolazi do međusobnih trzavica, pa su težili da se postignu što snošljiviji odnosi, a što je zapravo odgovaralo i ostalim stranama. ¹⁴¹

140 U jednom od takvih poziva u selo Vujnovići, Štab 3. četničkog bataljona za 2. ličku zonu u Gomirju, 31. VII 1942, naređivao je da se svi muškarci koji su sposobni da prime oružje prijave u četničku komandu u Gomirju 2. VIII. Tko se ne odazove ovom pozivu »postupiće se prema njemu po četničkom zakonu«, a prijeti se i internacijom u Italiju. Pozive su potpisali Miloš Stipanović i Nikola Ivošević. (AVII, NDH, kut. 213, br. reg. 27/7, izvještaj župana Markovića, 10. VIII 1942).

141 Posebna delegacija iz Gomirja i Jasenka - po mišljenju ustaša »više na poticaj talijanskih vojnih vlasti nego iz vlastitih pobuda« - izrazila je spremnost da posjeti župana Markovića i izrazi mu lojalnost. Do sastanka je došlo u Ogulinu 30. svibnja 1942. U ime četnika u Ogulin je došao Miloš Stipanović, bivši jugoslavenski oficir, s još trojicom, a u ime stanovništva općinski načelnik Milo Milanović, s članovima općinskog odbora. Bile su zastupljene i izbljeglice iz Jasenka. Sastanku su prisustvovali talijanski zapovjednik general Scipione i ustaški stožernik. Općinski načelnik je «izrazio želju sveukupnog tamošnjeg življa da se prilike što prije srede i ujedno u ime tamošnjeg pravoslavnog življa izrazio njegovu posvemašnju lojalnost prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«. (AVII, NDH, kut. 225, br. reg. 14/11, izvještaj župe u Ogulinu, 1. VI 1942.).

Također je u cilju razbijanja partizanskih snaga, koje su na tom području organizirale jako ustaničko žariste, pokrenuta i akcija obraćanja Srbima partizanima da se vraćaju kućama i priključuju četnicima. U pozivu četnika iz Gomirja Srbima partizanima, 13. rujna 1942. pozivaju se Srbi da se u toku istog dana prijave u Gomirje s oružjem. Kao jamstvo da neće biti represalija nad njima od strane Talijana, poziv je potpisao i talijanski poručnik Bruno Tomini. ¹⁴² Četnici su upućivali brojne letke i poruke Srbima partizanima, iz kojih je, kao i na ostalim područjima, došla do izražaja njihova ocjena NOP-a kao antisrpskog pokreta. U jednom letku četničke komande u Gomirju, u rujnu 1942, koji je upućen Srbima partizanima, ističe se da u četničkim redovima »postoje samo pravi Srbi, a ne kao kod vas više ustaša nego Srba. Svi vi skupa koji se nalazite u partizanima dobro znadete šta su Hrvati napravili iz našega jadnog izmučenog naroda pa se malo razmislite pa kažite je li tako ili nije. A oni su sada vas napuvali da se borite protiv okupatora, ali se vi s time ne borite protiv njega, nego samo za detaljno uništenje našega naroda, a onaj tko ga je doveo taj ga neka goni kako zna, a zašto da se mi borimo i da uludo gubimo bez ikakove koristi. Malo se promislite pa recite da li je to moguće i da li se može jedna šaka ljudi boriti protiv velike sile«. Partizanima se poručuje da pristupe u redove četnika, a za život im jamče »četnici i talijanska komanda«. ¹⁴³

142 AIHRPH; KP-189/590, prijepis poziva u prilogu dopisa KK KPH Ogulin, 16. IX,1942.

143, Isto, prilog u dopisu.

Izuzev pozicija na području Plaškog, četnički elementi nisu mogli vidljivije doti do izražaja na Kordunu. Uglavnom su u daljnjem procesu u jačanja snaga NOP-a otkrivani pojedinci ili manje grupe, koji nisu imali vidljivijeg utjecaja. U ožujku je poručnik Milan Rakinić pokušao s grupom od oko 30 četnika da poduzme oružanu akciju na oficirsku školu Glavnog štaba i Kotarski komitet KPH za Veljun. Ta je zavjera pravodobno onemogućena, čitava grupa, osim Rakinića, bila je pohvatana, a uslijedila je i politička akcija partijskog rukovodstva na zborovima u pojedinim selima na kojima se razotkrivao plan četničkih elemenata. ¹⁴⁴ Također je onemogućen i pokušaj oživljavanja akcije četničkih elemenata u suradnji s oružanim snagama NDH.¹⁴⁵ Inače, i na Kordunu bila je prisutna propaganda četničkih elemenata, koja se temeljila prvenstveno na zagovaranju obrane srpskog stanovništva i suradnji s talijanskim okupatorom. ¹⁴⁶

144 AIHRPH, KP-187/187, izvještaj KK KPH Veljun OK Karlovac, 23. III 1942; S t a n i s a v l j e v

i ć, n. dj., 107.

145 Riječ je u prvom redu o pokušaju Rakinića da formira četničku jedinicu s osloncem na domobrane, a do čega dolazi neposredno nakon talijansko-domobranske travanjske ofenzive na Kordun i Petrovu Goru. Rakinić je u vezi s tim boravio u Karlovcu. Uskoro zatim je ubijen. (S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 116-117; S l a v o K o v č i ć, »Neki vidovi djelovanja Mjesnog komiteta KPH Karlovac i Vojnog komiteta u jedinicama karlovačkog garnizona tokom 1942-1943«, Druga godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Like, Pokuplja i Žumberka. Karlovac 1973, 33).

146 U »Rezoluciji komandantu grupe kordunaških partizanskih odreda bratu Ćanici Opačiću«, koji je izdao tzv. »Štab četnički u planini«, 15. VII 1942, daju se odgovori, na partizanske uvjete koji su četnicima postavljeni u slučaju predaje (predaja oružja, prekid veza s okupatorom, odricanje četničkih znakova, opredjeljenje za bratstvo i jedinstvo, mogućnost organiziranja u dobrovoljačke odrede). U vezi s pitanjem suradnje četnika s Talijanima ističe se da je taj korak poduzet »samo u interesu napaćenog srpskog naroda, koji je već i previše do tada stradao od krvoloka naših prošlog leta, a posle i od samih Vaših partizana koji su pošli istim stopama kao i raniji krvoloci od prošlog leta za čega ste i odgovorni pred Istorijom i narodom. Da bi sačuvali ostatak nacionalnog Srpskog elementa od svih njegovih ugnjetača, napravljen je kompromisni sporazum sa Italijanskim vlastima da nas nediraju a po rmogućstvu i naoružaju nas narod radi odbrane naših sela od svakog napada pa makar to bilo i od njih samih. Pitamo Vas samo ovo, šta bi bilo sa našim narodom kad bi mi prekinuli veze sa okupatorom? Da li bi ga mogli zaštititi ili ne? O ovome sigurno nemislite, ali smo mi svesni, da bi u roku od 15 dana narod bas bio poubijan i pozatvaran a njegova imovina i njegov krvavo stečeni trud i znoj do temelja uništen, zar bi ovo bila borba za interes naroda«. (AIHRPH, NG, kut. 427, f. 10).

Pokušaji akcije četničkih elemenata u Baniji bili su također usamljeni i poglavito su došli do izražaja u sklopu borbe Komunističke partije protiv šovinističkih tendencija. O uspjehu te borbe u mnogočemu je ovisio i proces daljnjeg privlačenja hrvatskih seljaka u partizanske jedinice. ¹⁴⁷ Krajem svibnja otkriveno je u 2. bataljonu Partizanskog odreda Banije da Dmitar Sredanović radi na stvaranju četničkih organizacija, što je vrlo brzo onemoguceno. ¹⁴⁸ Također je do izražaja došla pročetnička pozicija Petra Krnjajića, komandanta 1. bataljona istog odreda, koji je sredinom lipnja 1942. naredio da se spali hrvatsko selo Prekopa. ¹⁴⁹ U »Saopćenju Štaba NOP odreda Banije«, u povodu tog događaja, među ostalim istaknuto je: »Put do našeg oslobođenja vodi preko izmirenja i borbenog jedinstva i srpskog i hrvatskog naroda, a ne preko međusobnog klanja i zatiranja. Kazniti ustaške krvoloke i zaštititi i ne dirati nedužno hrvatsko pučanstvo jedan je od prvih preduslova za stvaranje toga jedinstva.« ¹⁵⁰

147 S t a n i s a v l j e v i ć, n. dj., 119-120.

148 AIHRPH, KP-9/183, izvještaj Ive Marinkovića o konferenciji OK KPH za Baniju, 4. VI 1942. Usp. i R a n k o M i t i ć ,»Neka sjećanja s Banije«, Prva godina NOR-a, 584-585.

149 U izvještaju Glavnog štaba NOPO Hrvatske Vrhovnom štabu, 6. VIII 1942, navodi se: »Na Baniji je u Dvorskom kotaru bilo nekoliko četničkih pojava, ali one nisu u žešćoj formi dolazile do izražaja. Nedavno je komandant jednog banijskog bataljona (Krnjaić), bivši četnik, prilikom ulaska partizana u hrvatsko selo Prekopu izdao naređenje da se selo popali, stoka potuče, a svi rnuškarci iznad 16 godina pobiju. Na sreću partizani to naređenje nisu u potpunosti izvršili, već je selo samo spaljeno. Banijskim smo drugovima naredili da Krnjajića, radi tog zločina, strijeljaju«. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 3, 78). Usp. i M i t i č, n. dj., 585-589. 150 «Lički partizan,« god. I, br. 1, 1942, saopćenje od 29. VII 1942.

Kako se vidi, četnički je pokret u Hrvatskoj u toku 1942. svoju vojno-političku djelatnost ispoljio isključivo na području koje su zaposjele talijanske okupacione trupe. Iz toga proizlazi nedvojben zaključak da su Talijani bili glavni faktor koji je omogućavao akcije daljnjeg okupljanja i organiziranja cetnickih snaga. Talijanima je bilo u interesu da u domaćem stanovništvu organiziraju što širu i efikasniju oružanu frontu protiv snaga NOP-a, pa su se iznalazile i različite mogućnosti poticanja četničkih elemenata da se angažiraju u tom cilju. Za talijanske vojne faktore bilo je bitno da se od četničkih grupa organizira što efikasnija oružana snaga protiv NOP-a, a sporedno je bilo formuliranje idejno-političke osnove takve akcije. Talijani su tolerirali četničku propagandu u kojoj se pozivalo na kralja Petra i Mihailovića kao glavnog komandanta i ministra u izbjegličkoj vladi. Upravo je ta komponenta, s druge strane, sve više dolazila do izražaja u četničkoj akciji. U njoj je, zapravo, bila određena kompenzacija za sve one negativne posljedice koje uzrokuje služenje talijanskom okupatoru. Težilo se takav, u osnovi paradoksalan odnos, opravdavati što jačim naglašavanjem potrebe traženja nekog najpovoljnijeg izlaza za srpsko stanovništvo koje je izloženo biološkom uništenju. Glavna oštrica koja je u toj akciji bila uperena protiv ustaškog režima i njegova terora nad Srbima, sve je više u toku 1942. zamjenjivana novim propagandističkim udarom. Riječ je o optužbama NOP-a kao antisrpskog pokreta, koji također jednako tako prijeti opstanku srpskog naroda. Svakako je tako osjetno pojačan pravac propagandističke akcije mogao odgovarati i Talijanima. S obzirom na stvarni razvoj situacije, bio je to jasan pokazatelj činjenice da je četnički pokret sve više gubio pozicije u srpskom stanovništvu upravo u sudaru s NOP-om. Naprijed prikazana situacija na pojedinim područjima to je bez sumnje sve više potvrđivala. Ali je, s druge strane, ukazivala i na svu žestinu borbe suprotstavljenih strana. Akcije koje su poduzimane oko daljnjeg što efikasnijeg vojnog organiziranja četničkih grupa, imale su u prvom redu cilj da od njih stvaraju razornu snagu u odnosu na redove NOP-a. Četnička propaganda bila je sve više zaokupljena upravo tim pravcem akcije. U »Otvorenom pismu braći Srbima iz Like«, koje je u obliku letka objavio »Štab ličkih četnika u ličkim planinama«, u svibnju 1942, formulira se glavna zadaća jugoslavenskih oficira, koji su se uključili u četničku akciju. Ističe se da su oni upućeni od Mihailovića kao četničkog komandanta da organiziraju borbu srpskog stanovništva. »Poslani smo ovamo«, navodi se u letku, »da spasimo preostali srpski živalj u Lici, da vas organizujemo u čisto četničkom duhu kao prave sinove majke Srbije i da se povezemo svi Srbi Korduna, Like, Bosne, Hercegovine, Dalmacije i Šumadije pa da za navek stanemo u odbranu nasih istorijskih granica i da nas ne zadesi više ono što nas je zadesilo pre godinu dana od ovih 'postenih Hrvata', nase nekadanje tako zvane 'braće'.« U vezi s tim pismo je posebno bilo namijenjeno Srbima koji se bore u partizanskim redovima, jer su oni ondje »zalutali« i »prevareni«. Jamci im se da će ih se primiti, oprostiti im i zaboraviti njihov dotadašnji rad, jer »Srbin ne može biti neprijatelj Srbinu«. Partizane Srbe poziva se da stupe u četničke redove, koji predstavljaju veliku i brojnu snagu koja postaje sve snažnija širom zemlje. Posebno se ukazuje na značenje prikazanih »četničkih pučeva« i borbe protiv komunista: »Učinite ono što su učinili Srbi iz Plaškog, Jesenice, Gomirja i Srpskih Moravica. Pobite te komunističke vođe medu vama. Formirajte se u četničke redove mi ćemo doći do vas. Danas, Srbija je čista od komunista.. Crna Gora pod vodstvom generala Draže (Blaže, op. F. J. B.) Đukanovića tera i čisti tu gamad te je više od 75% Crne Gore očišćene i četnička vlast svagde zavedena. Bosna se je isto digla, Lika zajedno sa Kordunom i sve je u pokretu. Ugledajte se na njih i ispunite svoju nacionalnu dužnost«. ¹⁵¹

151 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 16/1.

Poistovećivanje NOP-a i ustaškog režima bilo je glavno polazište u toj četničkoj propagandi. Oružani ustanak naroda, koji je izbio u ljeto 1941, označavao se isključivo kao ustanak ugroženog srpskog stanovništva u čije redove su počeli da ulaze i da ih razaraju »neprijateljski elementi« - komunisti, »pošteni Hrvati«. Četnička je propaganda posebno inzistirala na optužbi da ti »razorni elementi« nastavljaju politiku ustaša, a to je uništavanje srpskog naroda. U četničkom letku, koji se raspačavao u Lici, u jesen 1942, pod naslovom »Ko koga vodi«, a koji je potpisao »Srpski nacionalni komitet«, polazi se od parole: »Partizane vode oni koji su klali Srbe prošle godine«. Svi rukovodioci NOP-a Hrvati označavaju se kao ustaše, a Srbi kao »izrodi srpskog roda«. Apelirajući na srpsko stanovništvo, letak se obraća pitanjem: «Zar ti nije još jasno kome treba da pokloniš svoje poverenje«. Odgovor se formulira ovim riječima: »Lažu te Srbine kad ti kažu da četnici sarađuju bilo s kim. To je laž. Četnici se sami bore za slobodu svog naroda. Tu borbu okupator ne brani niti joj se isprečava jer vidi da je na srpskoj strani pravda. Lažu te Srbine kad ti kažu da etnici sarađuju sa ustašama. Kako oni mogu sarađivati sa ustašama kad su ustaše na partizanskoj strani i kad ustaše šalju partizanima municiju, oružje, opremu i ljude«. ¹⁵²

152 AIHRPH, KP-220/4885, letak u prilogu dopisa KK KPH Slunj, 27. X 1942.

Borba protiv NOP-a kao glavnog neprijatelja davat će s daljnjim razvojem događaja sve jači pecat u tom pravcu i četničkoj propagandi. U vezi s tim se definirala i strategijska zadaća četničkog pokreta na području Hrvatske, ukazujući na istovetnosti s nekim drugim područjima i određene specifičnosti u sklopu djelatnosti čitavog četničkog pokreta na čelu s Mihailovićem. Analiza tih pitanja daje glavni sadržaj nekim četničkim dokumentima internog karaktera, koji su sadržavali smjernice za konkretnu akciju. Karakteristične su bile formulacije u elaboratu pod naslovom »Četnički pokret u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji«, koji je nastao u listopadu 1942. »Dok Draža Mihailović«, zaključuje se u tom dokumentu, »u epskoj borbi protiv Nemaca i njihovih saradnika afirmira pred celim svetom visoku svest Srpskog naroda o državi i političkoj nezavisnosti i, u isto vreme, uspešno rehabilitira srpsku vojsku, Četnički pokret u ovim krajevima, pod vodstvom proslavljenog Četničkog vojvode Ilije Trifunovića - Birčanina, ima za cilj da sačuva srpski narod u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji od fizičkog istrebljenja. Ponavljamo, odbrana srpskog i pravoslavnog življa je jedini cilj Četnika. Oni sada neće da se svete za ubistva stotine hiljada Srba. Za to momenat još nije došao. Osim toga, protivno je četničkoj časti da se ubijaju žene i nevina deca. Srpski narod je čekao 500 godina da se osveti Turcima za nabijanje na kolac, pa će moći čekati još desetinu meseci da kazni i to strahovito sve intelektualne i fizičke ubice Srba«. U vezi s pitanjem suradnje koja postoji između četnika i Talijana, ističe se da su četnici »prinuđeni da reduciraju broj svojih neprijatelja i da dođu do nekog modus-videndija sa okupatorskom vojskom, naoružanom najmodernijim ubilačkom oružjem«. Ističe se da su četnički vođe izabrali takvo rješenje, jer su interesi četnika »U ovom momentu identični sa interesima okupatorskih vlasti: borba protiv ustaša i komunista«. Kao drugi važan razlog tome navodi se da je »vodstvo Četničkog pokreta pošlo od gledišta, da mi našom borbom u ovim krajevima, pod sadašnjim uslovima na ratnim bojištima, ne bi mogli mnogo da doprinesemo pobedi naših saveznika, već bi samo ubrzali proces dušmanskog istrebljenja našeg ovd(ašnjeg) življa. Drugim rečima, ne zavisi od nas ovde da li će naši saveznici pobediti ili ne, ali od nas mnogo zavisi, da li će se u ovim krajevima naći još Srba da na dan primirja pozdrave sa ludim oduševljenjem pobedu saveznika«. ¹⁵³ Zbog svega toga, suradnja s Talijanima ocijenjena je kao veliki uspjeh za razvoj četničkog pokreta. U pismu, koje je krajem rujna 1942. uputio Mihailoviću, Radmilo Grđić je tu suradnju ocijenio ovim riječima: »Posle godinu dana ove kolaboracije mi imamo obnovljenu četničku organizaciju, bolje oružnu nego ikad; uspostavljeno jedinstvo srpskih zemalja i slobodan drum Beograd-Cetinje za sve srpske akcije i potrebe; neobično povoljan položaj srpskog naroda na italijanskoj zoni, upravo idealan u poređenju sa onim u N.D.H; mogućnost veze sa našim saveznicima; italijanski politički pritisak u Zagrebu u cilju zaštite Srba u N.D.H. kojima mi ne možemo ni na koji način priteći u pomoć«. ¹⁵⁴

153 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 27/1. U elaboratu »Četnička ,kolaboracija' s Italijanima«, koji je Bjelajac izradio 1944, tj. podije odlaska iz zemlje, politika prema Talijanima objašnjava se ovim riječima: »(...) uzeti pod svoju kontrolu srpske krajeve pod italijanskom okupacijom, privremeno ne napadajući otvoreno Italijane. Uspavati ih u osećaju sigurnosti, a za to vreme reorganizovati jedinice, prebaciti se sa glavninom u neokupiranu Hrvatsku radi oslobođenja srpskih krajeva od ustaša i Nemaca i zaštititi srpski narod u tim krajevima, gde su se još uvek vršila masovna klanja srpskog naroda«. (Prijepis dokumenata kod autora).

154 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 653.
Razvoj događaja je, međutim, potvrđivao da je četnički pokret svoje snage prvenstveno iscrpljivao u borbi protiv NOP-a. Borba protiv ustaša, koja je formulirana kao jedan od prvenstvenih ciljeva, sve je više uvjetovana određenim obzirima, a sto se vec u odredenoj mjeri pojavljivalo i u prethodnom razdoblju. U uputama za daljnje organiziranje četnika na terenu, kapetan Radovan Ivanišević je u svojstvu načelnika Birčaninova štaba, u kolovozu 1942, medu ostalim ukazao i na smisao taktike u borbi četnika protiv pojedinih protivničkih strana: »Važno je da znate da imate da vodite borbu protiv okupatora, komunista i ustaša na isti način kao što to čini i Gospodin Ministar, samo po redu hitnosti i važnosti. Ne smete otvarati neprijateljstva pre vremena sa okupatorom dok ne likvidirate komuniste. Vi, pre nego bi se upustili u ma kakve kompromisne pregovore sa Hrvatima, morate prethodno izdejstvovati odobrenje od g. vojvode Birčanina«. ¹⁵⁵

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument