NASTAVAK KOLABORACIJE S NIJEMCIMA Četnici bi nesumnjivo bili vrlo rado odbacili kolaboraciju s Nijemcima da su mogli sklopiti neku zadovoljavajuću pogodbu sa zapadnim Saveznicima ili čak sa Sovjetima. Budući da niti jedna od tih mogućnosti nije bila otvorena, kolaboracija s Nijemcima je nastavljena. Mogu se posebno identificirati dva četnička oficira koja su održavala neke kontakte ili sklapala pogodbe s Nijemcima krajem 1944: pukovnik Gojko Borota, komandant četničkog korpusa na području Sarajeva i major Jevđenijević iz četničke vrhovne komande. Mogu se indentificirati stanovite četničke jedinice koje su nabavljale municiju od Nijemaca i druge koje su se po njemačkom naređenju borile protiv NOVJ. Posljednjih tjedana prije potpunog njemačkog povlačenja iz Jugoslavije došlo je i do drugih četničko-njemačkih dodira. U radio-poruci od 13. oktobra 1944. koju je uhvatila njemačka radio-služba, četnička komanda za područje istočne Bosne obavijestila je Borotu da njene jedinice dobivaju municiju od Nijemaca.8 U jednoj drugoj uhvaćenoj poruci istočnobosanske komande Vrhovnoj komandi, datiranoj 28. oktobra, kaže se da je pukovnik Borota, budući da su mu zalihe municije bile iscrpljene, dobio dopuštenje da dođe u dodir s Nijemcima i da su Nijemci obećali veće isporuke oružja i municije ukoliko četnička Vrhovna komanda pošalje jednog od svojih zastupnika da dogovori uvjete.9 Vrhovna komanda smjesta je poslušala ovaj prijedlog; izvještaj komande njemačke Grupe armija F od 3. novembra kaže da je major Jevđenijević iz četničke Vrhovne komande pregovarao s oficirima Grupe armija F, te da je postignut sporazum u slijedećim točkama: 1) Četnici će pratiti i pomagati njemačke trupe koje se povlače iz Grčke prema Sarajevu. 2) U slučaju da Jugoslavija bude prepuštena Rusima, četnici će nastaviti marš s Nijemcima. Ako, u drugu ruku, zapadni Saveznici interveniraju u Jugoslaviji, četnici koji će zbog slabih zaliha zavisiti o njemačkom snabdijevanju, obećavaju da neće krenuti prema obali već će ostati na području Sarajeva i boriti se protiv partizana. 3) Pristajući na njemačke uvjete za pregovore četnici su obećali Nijemcima da će pustiti sve pripadnike njemačkih oružanih snaga koje drže u zarobljeništvu. (Njih je bilo 20 oficira i oko 300 podoficira i vojnika, vjerojatno pripadnika 369. pješadijske divizije, koje su zarobile jedinice majora Lukačevića u septembru 1944). Izvještaj završava riječima: »Komandna mjesta u Sarajevu trebaju primijeniti krajnju vještinu u pregovorima i najjači vojni pritisak da spriječe zaokret (Abschwenken) Draže Mihailovića.«10 8 Mikrofilm br. T-311, rok 189, snimak 1033. 9 Ibid, snimak 1109; The Trial of Dra^a Mihailović, str. 266 - 267, 280 - 281, 299 - 300. 10 Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimci 264 - 265. Izgleda da je nekoliko motiva pobudilo njemačku želju za ovim sporazumom s četnicima. Jedan od njih bila je nedavna antinjemačka aktivnost četničkih snaga pod Keserovićem, Rakovićem i (u vrlo maloj mjeri) Račićem u Srbiji, koji su na kratko vrijeme bili okrenuli oružje protiv Nijemaca i pokušali, ako bez uspjeha, da postignu nagodbu sa sovjetskim snagama. Izvan Srbije, neki četnički komandanti poput Lukačevića također su poveli u septembru borbu protiv Nijemaca, kao u Hercegovini, a Nijemci su iz radio-poruka uhvaćenih u oktobru znali da Lukačević, a također i Đurišić u Crnoj Gori, nagovaraju četnike da zapodjenu borbu s Nijemcima, te da na taj način utječu na »javno mišljenje u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama u korist četnika.«11 Ali budući da je Nijemcima bila potrebna svaka pomoć koju su im četnici protiv NOVJ mogli pružiti, ili su bar htjeli osigurati da ovi ostanu neutralni sve dok snage Grupe armija E na povlačenju iz Grčke i snage s drugih područja Balkana ne dođu na područje Sarajeva bili su voljni da do neke granice plaćaju četnicima u oružju i municiji. Otprilike u isto vrijeme Nijemci su odaslali svog agenta Stärkera da se sastane s Mihailovićem, bez sumnje zbog istog cilja — da se Mihailović i četnici ne okrenu protiv Nijemaca.12 Budući da im nikakav drugi pravac nije bio otvoren i budući da su zavisili o Nijemcima za svoje vojne potrebe, četnici su tako nastavili kolaborirati s njima sve do polovice aprila 1945. 11 Ibid, rola 189, snimak 1302. 12 The Trial of Dra^a Mihailović, str. 265 - 266. Osim uhvaćenih radio-poruka između četničkih komandi i drugi njemački izvori daju obavještenja o njemačko-četničkoj kolaboraciji u Bosni tokom posljednjih mjeseci 1944. Izvještaj o situaciji u jugoistočnoj Evropi od 26. oktobra 1944. kaže da je njemačka 1. brdska divizija (koja je nakon gubitka Srbije bila prebačena u sjeveroistočnu Bosnu sa štabom u Bijeljini) uspostavila pripremni dodir s četničkim snagama na tom području.13 29. novembra je njemačka borbena grupa Brčko izvijestila (uslijed nekih protesta lokalnih ustaških vlasti) da je do tog vremena isporučivala četnicima samo onoliko municije koliko su razumno mogli upotrijebiti u združenim operacijama, misleći na operacije protiv NOVJ.14 Izvještaj Einsatzgruppe njemačke Sicherheitspolizei i Sicherheitsdienste za Hrvatsku, mjesec dana kasnije, kaže da su četničke grupe koje su se povukle iz Srbije preko Sandžaka sada uglavnom smještene između Višegrada i Zvornika u istočnoj Bosni, te da se bore protiv lokalnih komunističkih odreda, dijelom na svoju ruku, a dijelom »kad ih u akciju pokrene Wehrmacht.« U istom se izvještaju (od 28. decembra) kaže da je Mihailović odobrio upotrebu četničkih formacija na srbijanskoj strani Drine, ali da ih je teško održavati i snabdijevati oružjem i municijom.15 To se vrlo vjerojatno odnosilo na grupe komandosa koje su uvježbavali četnici — u jednoj od njih je bio neki Gašparović (poznat i kao Gara) koji je bio agent Gestapoa.16 Većinu komandosa pohvatala je UDBA ubrzo nakon što bi preko Drine prešli u Srbiju, jer je upotrebljavala radio-stanicu o kojoj će kasnije biti više riječi - koja se je identificirala kao četnička i imala vezu s najmanje jednom grupom da »pomogne« planirati ulazak u Srbiju. Samo je nekoliko četničkih komandosa stiglo na svoja odredišta, a kasnije su bili pohvatani i ubijeni. Među njima je bio i bivši četnički komandant Beograda kapetan Saša Mihajlović.17 13 Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimak 235. 14 Ibid, snimak 1076. 15 Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimak 491; vidi također Oslobodilački rat, II, 444-448. 16 U to je vrijeme četnička Vrhovna komanda također ozbiljno razmišljala i o potpunoj reorganizaciji četničkog podzemlja u Srbiji. U jednom dugačkom memorandumu (nedatiranom, ali napisanom očito u novembru 1944) pod naslovom »Projekt za akciju u Srbiji«, navode se zanimljive pojedinosti. Vidi Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti, reg. br. 11/2 - 1, kutija 11. Pritisak neodložnijih problema onemogućio je čak i pokušaj provođenja ovih planova. Čak i dok je pokušavao da se vrati u milost zapadnih Saveznika nastavljajući na mahove kolaboraciju s Nijemcima, Mihailović je marljivo planirao svoje vlastite operacije, a nekoliko njih je i izvršio. Jedan od planova koji se nikad nije ostvario, ali o kojem se od kraja septembra 1944. na dalje pričalo prilično dugo, bio je da pomoću lokalnih četničkih snaga u sjeveroistočnoj Bosni, pod njegovom izravnom komandom, otme to područje jedinicama Trećeg korpusa NOVJ.18 Drugi plan, koji je pokušao izvršiti, bio je da se zauzme Tuzla, najvažniji grad u sjeveroistočnoj Bosni, koju su sredinom septembra 1944. jedinice NOVJ otele od hrvatskih kvislinških snaga. Za ovu operaciju, koju su poduzeli posljednjih dana decembra, četnici su također upotrijebili Prvi srpski jurišni korpus (sastavljen od bivše Srpske državne straže i Granične straže) koji je početkom oktobra prešao pod četničku komandu. Zauzećem Tuzle četnici bi zbrinuli hranu, sol, municiju i smještaj za zimu, a ne manje važna bio bi velik psihološki učinak na demoralizirane trupe, kao i propagandne prednosti kod kuće i na Zapadu.19 Napad nije uspio, a poslije toga uslijedile su međusobne optužbe između pravih četnika i bivših pripadnika Straže, pri čemu je svaka strana okrivljavala onu drugu da se nije dobro borila.20 17 The Trial of Dra^a Mihailović, str. 270 - 282. Banović i Stepanović, u Politici od 20 - 22. augusta 1962. Vidi također Suđenje Hanovima rukovodstva organizacije Dra^e Mihaiiovića, str. 246 — 249. 18 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 931, 1141. 19 Oslobodilački rat, II, 448 - 450; Banović i Stepanović, u Politici od 16. augusta 1962. 20 Solarić, str. 32 - 35. Uslijed te svađe pripadnici bivše Srpske državne straže napustili su četnike i vratili se Nijemcima. Do 10. januara 1945. već ih je oko 3.000 bilo u Slavonskom Brodu očekujući transport, a druge 2.000 došle su za manje od tjedan dana kasnije.21 Nijemci su većinu njih prebacili u Austriju i poslali ih na rad kao radne bataljone dodijeljene Organizaciji Todt. Ali budući da su Nijemcima bile potrebne i pomoćne snage, dopustili su da se neki oficiri i oko 1500 vojnika iz tih formacija prebace na područje Slovenskog primorja, gdje su mogli slobodno izabrati da se pridruže ili Srpskom dobrovoljačkom korpusu ili četničkim jedinicama Đujića i Jevđevića.22 Mihailoviću, koji je kasnije opisao jedinice formirane od Srpske državne straže kao »najneborbenije trupe na svetu«, izgleda nije bilo žao da odlaze.23 Prema partizanskim izvorima, Mihailović je bio vrlo potišten zbog poraza kod Tuzle koji je pogoršao napetost u četničkom vojnom i političkom rukovodstvu, što je očito djelovalo tako da je postao prijemčiviji za neke planove koje je služba sigurnosti NOP snovala njemu i njegovim snagama.24 21 Ibid, str. 35 - 38; mikrofilm br. T-501, rola 266, snimci 537, 575. 22 Karapandžić, str. 400 - 401. 23 The Trial oj Dra^a Mihailović, str. 262. 24 Banović i Stepanović, u Politici od 16. i 17. augusta 1962. Usprkos beznadnosti svog vojnog i političkog položaja, Mihailović je proveo neko vrijeme u januaru 1945. skicirajući plan za reorganizaciju Jugoslovenske vojske u otadžbini, na liniji onog plana koji je najprije izradio početkom 1939. (i podnio svojim vojnim starješinama) po kojem bi trebale postojati zasebne nacionalne vojske ujedinjene pod jedinstvenom komandom u Jugoslavensku vojsku. Ovaj novi plan (koji je postojao uglavnom na papiru ili u najboljem slučaju u imenovanju samo malih štabova) zahtijevao je organizaciju zasebne »hrvatske« i »slovenske« vojske, te »grupe muslimanskih korpusa«. Komandanti su bili označeni nacionalno simboličnim imenima: »General Gubec« za hrvatsku vojsku, »General Andrej« za slovensku vojsku i »General Đerđelez« za muslimanske korpuse. »General Gubec« bio je u stvarnosti pukovnik Matija Parac, Hrvat, prikladan za taj položaj po nacionalnosti, ali ne i po nekom naročitom ranijem isticanju, bilo u jugoslavenskoj vojnoj organizaciji bilo tokom svog kratkog zadržavanja s Mihailovićevim četnicima. »General Andrej« bio je u stvarnosti pukovnik Ivan Prezelj, komandant one nekolicine četnika koji su još ostali u Sloveniji. I Parac i Prezelj, unaprijeđeni su u čin generala, ali to su bili generali bez vojske.25 Izgleda, međutim da je komandant slovenskih domobrana, general Leon Rupnik, koji je kolaborirao najprije s Talijanima, a zatim s Nijemcima, bio voljan da svoje snage koje su brojale 10.000 - 12.000 ljudi stavi pod Prezeljevu komandu, u slučaju da zapadni Saveznici uđu na slovenski teritorij.26 »Generala Đerđeleza« nisam mogao identificirati, a možda nikad nitko i nije bio određen na tu dužnost, budući da su četnici u januaru 1945. imali, čini se, samo jedan muslimanski korpus u cijeloj sjeveroistočnoj Bosni, na području Majevice.27 Mihailovićevi muslimanski korpusi, baš kao i hrvatska ili slovenska vojska, bili su samo vizija i san. 25 Štab i nekolicina vojnika koje je Parac imao bili su oni Hrvati koji su ranije služili u Srpskom dobrovoljačkom korpusu i koje je Ljotić prebacio Parcu. Karapandžić, str. 235 - 236; Kostić, str. 240. Kostić na str. 216. kaže da je Parca i njegove vojnike u potpunosti naoružavao i opskrbljivao Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus (kojeg su, naravno, u potpunosti održavale njemačke SS jedinice). 26 Karapandžić, str. 402 - 403. 27 Mikrofilm br. T-501, rola 266, snimci 554 - 555. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument