Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

SPORNO PITANJE KOLABORACIJE

Uz obavještenja koja su dobivali od vlastitih službi u Jugoslaviji, Britanci su napabirčili izvjesnu količinu informacija putem svoje kontrole nad kanalima kojima je jugoslavenska vlada bila povezana s jugoslavenskim izvorima u inozemstvu, a koji su vladi saopćavali sve informacije što su stizale iz zemlje. Pored Mihailovićevih, glavne jugoslavenske informacione linije do Londona išle su preko jugoslavenskih poslanstava u Vatikanu i u Švicarskoj i preko srednjoistočnih diplomatskih i obavještajnih kanala, te kasnije također preko poslanstva u Madridu (koje je svoje informante imalo u madridskom poslanstvu hrvatske marionetske države).⁶⁵ Iz ovoga bi izlazilo da su tokom 1942. britanska, a u velikoj mjeri i jugoslavenska emigrantska vlada, stekle prilično jasnu sliku o tome što se zbiva na teritoriju Jugoslavije, uključujući tu i činjenicu da Mihailovićevi četnici na područjima pod talijanskom kontrolom kolaboriraju s Talijanima protiv partizana, zatim s Nedićevim snagama u Srbiji i s dijelom snaga Nezavisne Države Hrvatske u onim dijelovima Bosne koje kontroliraju Nijemci, pa tako posredno i s Nijemcima, te da su partizani oni koji se stvarno bore protiv Osovine i kvislinških snaga. Ali čak i s tim saznanjima Britanci su i dalje nastavljali slati Mihailoviću neku pomoć i podupirati četničku stvar sredstvima propagande. Nastavljali su priznavati isključivo njih kao grupu koja u Jugoslaviji pruža otpor i neko vrijeme nisu zbog četničkog ponašanja protestirali kod izbjegličke vlade. Ipak, od jeseni 1942. britanska strategija na Sredozemlju dosegla je točku na kojoj je Mihailović morao pokazati dobru volju i efikasnost. Sve se više učvršćivao britanski stav da se Mihailovića mora nekako uvjeriti, direktno i preko vlade u izbjeglištvu, da promijeni kurs: da prestane kolaborirati s Talijanima i kvislinškim režimima, da obustavi borbu protiv partizana i da otpočne borbu protiv snaga Osovine na svoju ruku ili još bolje zajedno s partizanima.

65 Kljaković »Dalmacija ...«, str. 213-223.

Baileyeva misija koja je Mihailoviću došla u decembru 1942. bez sumnje je imala za cilj da postigne takvu promjenu. Sir Orme Sargent, zamjenik podsekretara u Foreign Officeu, načeo je 20. decembra tu temu s pomoćnikom jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Vladimirom Milanovićem i obavijestio ga »... da su komunisti mnogo aktivniji od đenerala Mihailovića, da se sad oni jedini bore u Jugoslaviji, da se ovaj već od oktobra prošle godine više ne bori, što otežava mogućnost suzbijanja sovjetske propagande protiv đenerala Mihailovića.«⁶⁶

66 Milanović je otišao u Foreign Office da zatraži britansku pomoć kako bi se učinilo nešto da se odgovori na emisije partizanske radio-stanice »Slobodna Jugoslavija« koja |e emitirala iz Sovjetskog Saveza Jugoslaven^kajdadAJjj4eJa4e v.eoma odlučnuj zjayu u korist četnika koju bi širila po inozemstvu i emitirala za |ugoMaji|u preko radio^^ruc^j^SiraJorđe« u Jenrzalenju, Ova stanica koja je počela emitirati 27 novembra 1942. imala je jugoslavensko osoblje ali pod čvrstim britanskim nadzorom. Njene emisije imale su čisto četničko usmjerenje, a na kraju je prestala radom kao žrtva britansko-četničkog neslaganja. Njeno djelovanje obustavljeno je 27. marta 1943. britanskom naredbom. Vidi Petković, »Četnička radio-stanica Karađorde«.

Problem je 29. decembra još oštrije postavio major Peter Boughey u razgovoru s majorom Živanom Kneževićem, šefom vojnog kabineta predsjednika vlade. Boughey je bio član Mastersonove službe, SOE jedinice odgovorne za pomoć Mihailoviću i za veze s njim. Kad je posjetio Kneževića da raspravi slanje primjeraka Službenih novina u Jugoslaviju i zahtjev kralja Petra premijeru Churchillu od 9. decembra da se Mihailoviću pošalje oružje i brana, Boughey je iskreno rekao da kao pripadnik Mastersonove službe mora dati o tome svoje mišljenje koje će poslužiti kao osnova za odgovor na zahtjev kralja Petra, a njegovo je mišljenje da isporuka oružja s kojim će se Mihailović boriti protiv partizana ne dolazi u obzir, jer su partizani jedini koji se bore protiv Osovine.⁶⁷Boughey je također informirao Kneževića da Britanci »imaju sigurne podatke od ekipa u Jugoslaviji van sastava đenerala Mihailovića«, prema kojima (tako je Knežević zabilježio) su poznate izvjesne stvari kao:

Đeneral Mihailović otvoreno sarađuje sa Italijanima i njegovi odredi, potpuno naoružani, prebacuju se italijanskim kamionima u zapadnu Bosnu za borbu protiv partizana i to u zajednici sa italijanskim trupama. Kaže da se baš danas vodi bitka severno od Mostara između jednog Dražinog odreda od 2.400 ljudi iz Crne Gore u zajednici sa Italijanima protiv partizana.

67 Puni tekst bilješki koje su učinili Milanovič i major Knežević nakon razgovora sa Sargentom i Bougheyem (uključujući i ovdje citirane dijelove) bio je objavljen u završnom nastavku članka Radoja L. Kneževića »Jugoslovenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka, br. 24. str. 11-13. Izvaci iz bilješki bili su najprije objavljeni u" The Trial ojDraža Mihailović, str. 464-465, 467-468. Za tekst zahtjeva kralja Petra vidi Živan L. Knežević Why the Allies Abandoned, dio 2, str. 23-24. Za nastojanja izbjegličke vlade da dobije materijalnu pomoć Za Mihailovića vidi također Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije, str. 128-130, 133-134.

Major Boughey je rekao: Draža Mihailović je kvisling isto kao Nedić, jer Nedić sarađuje sa Nemcima, a Draža sa Italijanima.

Major Boughey je bio iskrenog mišljenja da se Mihailovićevi odredi u to vrijeme uopće nisu borili, te da Britanci trebaju prinuditi Mihailovića da se počne boriti smjesta, a ne nakon što se oni iskrcaju na Balkan; tada će biti prekasno, i Britancima će biti svejedno tko će im se pridružiti — Nedić, Antonescu (iz Rumunjske) ili Mihailović. Zapravo, predložio je on, Mihailovića bi možda trebalo maknuti s položaja i zamijeniti ga nekim drugim. Mihailović bi u svakom slučaju trebao, prije nego Britanci odluče hoće li mu pomagati ili ne, dobiti instrukcije izbjegličke vlade s obzirom na njen stav o Jugoslaviji i njenom (budućem) uređenju, jer se on bori za »Veliku Srbiju«, i moraju mu se dati precizne upute o tome kakvi bi trebali biti njegovi odnosi s partizanima i s okupacionim silama. Kneževićeve primjedbe u zaključku razgovora bile su varijacija na temu da su četnici nezamjenjivi Britancima: »Da li vi Englezi hoćete boljševičku Jugoslaviju i građanski rat, ili hoćete demokratsku Jugoslaviju i red i mir? Ako hoćete ovo drugo, vi morate pomagati jugoslovensku vladu i đenerala Mihailovića.«

Boughey nije govorio tek tako. Od Baileyeva dolaska u Mihailovićev štab i Bailey i Hudson slobodno su radijom odašiljati informacije svojim pretpostavljenima i u nizu od preko dvije stotine telegrama pružili obimnu potvrdu široko rasprostranjene četničke kolaboracije s Talijanima, s Nedićem, a u izvjesnoj mjeri i s hrvatskim kvislinškim vlastima, te posredno i s Nijemcima.⁶⁸ Ti su se radiogrami vrlo dojmili britanskih vojnih i političkih vlasti i rezultirali su smjesta preispitivanjem odnosa Velike Britanije s Mihailovićem, a na kraju i promjenom u britanskoj politici, te priznanjem partizana.⁶⁹ Važan doprinos promjeni te politike dali su i neprestani izvještaji partizanske radio-stanice »Slobodna Jugoslavija« koja je djelovala iz Sovjetskog Saveza i vijesti iz Jugoslavije koje su dolazile preko novina i drugim kanalima iz Švedske, Švicarske i Turske, o tome da četnici kolaboriraju a da se partizani bore — što su Britanci zaista mogli i potvrditi preko svojih obavještajnih izvora.

68 Do augusta 1943. održavanje veza između Mihailovića i izbjegličke vlade u Londonu vršena je isključivo britanskim vojnim kanalima, ali način na koji je vršena predstavlja još uvijek mnogo diskutiranu temu medu četničkim autorima u zapadnom svijetu. Četnički autori tvrde da su te veze bile potpuno pod britanskom kontrolom, te da su Britanci često zadržavali, iskrivljavali, kljaštrili ili naprosto propuštali da šalju poruke u oba smjera, te da su na taj način narušili suverena prava jedne savezničke zemlje. Predstavnici jugoslavenske vlade su tu situaciju smatrali otvorenim vrijeđanjem. Zbog toga je problem održavanja veza uzrokovao mnogo poteškoća između izbjegličke vlade i Mihailovića s jedne i Britanaca s druge strane. Radoje L. Knežević, »Jugoslovenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka, br. 13, str. 10-11 i br. 23, str. 9-10. Kasnije tokom rata izbjegličkoj vladi i Mihailoviću je bilo moguće uspostaviti druge kanale za vezu, bez britanske kontrole, uključujući i jednosmjerni kanal (od augusta 1943. do septembra 1944) između Jugoslavije i ambasadora Fotića u Washingtonu, preko uređaja američke mornarice. Vidi Fotić, The War We Lost, str. 228. Postojali su i kanali preko Istanbula i Alžira nešto kasnije. Vidi Jovan Đonović, »Veze sa generalom Mihailovićem sa-Srednjeg istoka«. Ali u vrijeme kad su ti kanali potpuno proradili sudbonosne savezničke odluke da se prelomi štap nad Mihailovićevim četnicima u zemlji već su bile donesene, a time su se izjalovila nastojanja njegovih predstavnika u inozemstvu i mnogih stranih pristalica da mu pruže podršku.

69 Hudsonove i Baileyeve poruke poslužile su kasnije kao glavni materijal za britanski obavještajni priručnik The Četniks koji je Saveznička komanda za Sredozemlje izdala u septembru 1944.

Nakon ovih diskusija između nižih jugoslavenskih i britanskih funkcionara o Mihailoviću i njegovoj politici, predsjednik vlade Jovanović je 31. decembra 1942. pokrenuo tu temu s britanskim ambasadorom Rendelom i slijedećeg je dana dobio od njega uvjeravanja da Foreign Office i dalje ima puno povjerenje u jugoslavensku vladu i Mihailovića. Jovanović je također dobio obavještenja o misiji pukovnika Baileya pri Mihailovićevom štabu.⁷⁰ Tog istog dana Jovanović je podnio ostavku. Trećeg januara sastavio je svoju drugu vladu, ali budući da je Mihailović zadržan kao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva, britansko-jugoslavenski odnosi ostali su zategnuti, a novi udarac pretrpjeli su uskoro zbog jednog događaja koji se desio 28. februara 1943. u selu Gornje Lipovo u Crnoj Gori. Tamo je na jednoj privatnoj proslavi Mihailović u ponešto pripitom stanju održao govor u kojem je izrazio mnoge stavove kojima su Britanci mogli prigovoriti. Bailey je o detaljima tog govora izvijestio Kairo i London, i 29. marta Churchill je zamjenjujući otsutnog ministra vanjskih poslova Edena uputio Jovanoviću oštru notu.⁷¹

70 Raduje L. Knežević, »Jugoslovenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka br. 24, str. 14.

71 Tekst ove note br. R 2538/2G prvi je objavio 1945. Živan L. Knežević u publikaciji Why the Allies Abandoned, dio 2, str. 2-3 i taj izvor sam koristio. Kurziv kao u izvorniku.

Vlada Njegovog Veličanstva, rekao je Churchill Jovanoviću, »postaje ozbiljno uznemirena zbog najnovijeg razvoja događaja u jugoslavenskim stvarima i sve više zabrinuta za budućnost ukoliko se ne poduzmu koraci koji bi doveli do veće mjere jedinstva, ne samo među raznim elementima otpora u zemlji i među Srbima, Hrvatima i Slovencima, nego i u jugoslavenskim krugovima u inozemstvu.« On shvaća poteškoće, rekao je, da se pod sadašnjim okolnostima postigne bilo kakvo trajno rješenje, ali uznemiruje ga činjenica da »podijeljenost mišljenja i pogleda postaje sve izrazitija«. Konkretno, on zna iz izvještaja oficira za vezu (Baileya) da se »faktično stanje građanskog rata« između četnika i drugih pokreta otpora nastavlja i da se »u toj borbi general Mihailović izravno ili neizravno povezao s talijanskom okupacionom vojskom.« Zatim se posebno pozvao na Mihailovićev govor od 28. februara, onako kako je o njemu »izvijestio pukovnik Bailey koji je bio prisutan«:

3.U toku tog govora general Mihailović je rekao da su Srbi sada ostali potpuno bez prijatelja, da ih Englezi zbog svojih strateških ciljeva tjeraju da poduzimaju operacije, a da nemaju ni najmanju namjeru da im pomognu, ni sada ni ubuduće, te da se sada Englezi bore do posljednjeg Srbina u Jugoslaviji. Dalje je rekao da Englezi pokušavaju kupovati srpsku krv po cijenu jedne beznačajne pošiljke oružja, ali da on nikada neće sudjelovati u toj »sramotnoj trgovini tipičnoj za tradicionalnu englesku perfidiju.« Daleko od toga da budu gosti, jugoslavenski Kralj i vlada praktično su engleski zarobljenici. Vlada Njegovog Veličanstva zatočila ih je i na njih zaboravila, ona je besramno pogazila jugoslavenski suverenitet pregovarajući direktno sa sovjetskom vladom o unutrašnjim jugoslavenskim problemima. BBC je s gnusnim cinizmom napustio svoju podršku svetoj srpskoj stvari. Saveznička želja za prevarom zadovoljena je nepravodobnim, licemjernim i antijugoslavenskim djelovanjem partizana - ali neka Saveznici shvate da nikakve njihove prijetnje ili djela neće odvratiti Srbe od njihove zaklete i svete dužnosti da istrijebe partizane. Sve dok Talijani ostanu njegov jedini odgovarajući izvor potpore i općenito pomoći, ništa što bi Saveznici mogli učiniti neće ga natjerati da promijeni svoj stav prema Talijanima. Njegovi su neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati. Kad svrši s njima onda će se okrenuti protiv Talijana i Nijemaca. Na kraju je rekao da mu ne trebaju više nikakve veze sa zapadnim demokracijama čiji je jedini cilj da dobiju rat na tuđi račun.

4. Vi znate da je politika vlade Njegovog Veličanstva oduvijek bila da pruži generalu Mihailoviću punu podršku u borbi protiv snaga Osovine i da mu pošalje svu moguću materijalnu pomoć. Kroz dvije godine ona je provodila tu politiku do granica svoje moći i zbog toga je tim više zaprepaštena ovakvom reakcijom generala Mihailovića. Ja uviđam da riječi izgovorene u žaru ne moraju izražavati promišljeni sud, te da se general Mihailović privremeno može osjećati ogorčenim zbog male pomoći (na nesreću, zbog razloga izvan kontrole vlade Njegovog Veličanstva) koju mu je do sada bilo moguće poslati. Vi ćete ipak shvatiti da vlada Njegovog Veličanstva ne može zaobići taj ispad, niti prihvatiti bez objašnjenja i protesta politiku koja se tako potpuno razilazi s njenom vlastitom. Ona ne bi pred britanskom javnošću i pred svojim Saveznicima nikada mogla opravdati trajnu podršku jednom pokretu čiji se vođa ne žaca javno izjaviti da su njeni neprijatelji njegovi saveznici - da li privremeni ili trajni nebitno je - te da njegovi neprijatelji nisu njemački i talijanski napadači njegove zemlje, nego njegovi zemljaci Jugoslaveni, a glavni među njima ljudi koji se upravo ovog časa bore i daju svoje živote za oslobođenje njegove zemlje od tuđinskog jarma.

Churchill je diplomatski dodao kako ne vjeruje da takva politika ima odobrenje ili da na bilo koji način odražava poglede jugoslavenske vlade, ali budući da je Mihailović jugoslavenski ministar rata, jugoslavenska vlada treba biti svjesna njegovih pogleda i »odmah poduzeti potrebne korake da generala Mihailovića u potpunosti i pravilno obavijesti o svojim pogledima na te stvari, te da mu naredi da se ubuduće drži linije koja će biti u većem skladu sa stavovima jugoslavenske vlade i vlade Njegovog Veličanstva.« Završna rečenica Churchiliovog pisma nije ostavljala mjesta sumnji u britanski stav: »Vi ćete, siguran sam, uvidjeti da se može pokazati potrebnim da vlada Njegovog Veličanstva izmijeni svoju sadašnju politiku favoriziranja generala Mihailovića, a isključivanja ostalih pokreta otpora u Jugoslaviji, ukoliko general Mihailović ne promijeni svoju politiku i prema talijanskom neprijatelju i prema svojim jugoslavenskim zemljacima koji se odupiru neprijatelju.« Naravno, u to vrijeme situacija je već bila posve drugačija. Mihailovićeve su snage bile potučene na Neretvi i u istočnoj Hercegovini i on ni vojno ni politički nije više bio ono što je bio samo mjesec dana ranije, a to će se uskoro odraziti na britanske odnose s Mihailovićem i s partizanima.

Jovanović nije otkrio tekst note svojoj vladi i, nakon nekoliko sastanaka s ambasadorom Rendelom, pokušao je umanjiti značenje Baileyevog izvještaja.⁷²

72 U svom članku »Britanci i Draža Mihailović« Ante Smith Pavelić poziva se na str. 235 na jedan novinski članak iz 1956. koji je napisao dr Juraj Krnjević, potpredsjednik u Jovanovićevoj vladi, u kojem se kaže da je puni tekst Churchiliovog pisma vidio tek trinaest godina nakon što je napisan. U tom članku Pavelić je u srpsko-hrvatskom prijevodu objavio mnogo jugoslavensko-britanske korespondencije koja se odnosi na Mihailovića i četnike, uključujući i Churchillovo pismo.

Mihailovićev govor, objasnio je on Churchillu, bio je namijenjen tek maloj grupi ljudi, a ne široj javnosti: »treba uzeti da ne izražava više od trenutnog raspoloženja«. U isto vrijeme Jovanović »duboko žali zbog izraza koje je general Mihailović upotrijebio protiv Velike Britanije« i rekao je da u svojim najnovijim izvještajima Mihailović odbacuje optužbe zbog kolaboracije s Talijanima.⁷³Nakon ove razmjene mišljenja, jugoslavenska izbjeglička vlada i britanska vlada činile su odlučne napore da poprave odnose Britanaca s Mihailovićem. Britanski Foreign Office sastavio je 7. maja 1943. službeni niz prijedloga o uzajamnom vođenju poslova da ih Mihailović odobri i Mihailović ih je prihvatio, iako mu se neki od uvjeta nisu mogli sviđati. Glavne točke tih prijedloga predviđale su da prvenstveni Mihailovićev cilj treba biti otpor Osovini, da kolaboracija s Talijanima i generalom Nedićem mora definitivno prestati, da »zbog toga svi kojih se to tiče trebaju učiniti svaki napor kako bi se postigla miroljubiva nagodba s partizanima, te da general Mihailović ni u kom slučaju neće izvoditi operacije protiv njih osim u samoobrani«, i da »britansku vojnu komandu u prvom redu zanima doprinos koji se od pokreta otpora u okupiranim zemljama razumno može očekivati u daljem toku rata«. Povećana britanska pomoć uslijedit će samo ako Mihailović prihvati ove prijedloge.⁷⁴ Sporazum je također utvrđivao da general Mihailović mora slijediti naređenja generala Henryja Maitlanda Wilsona, britanskog komandanta Srednjeg istoka, koji je odgovoran za isporuku svake pomoći, te za održavanje svih veza s četnicima, uključujući i veze pri Mihailovićevom štabu.⁷⁵

73 Vidi Jovanovićevo pismo od 6. aprila 1943. Churchillu u Živan L. Knežević, Why the Allies Abandoned, dio 2, str. 8.

74 Ibid, str. 10-14, citat je na str. 12. Vidi također izvještaj Foreign Officea pod naslovom »Odnosi između generala Mihailovića i vlade Njegovog Veličanstva«, od 27. jula 1944, str. 4-5 F. O. 371/44276, R 12712/11/92

75 To je bio jedan od faktora koji su komplicirali i zadržali slanje pomoći Mihailoviću. Saveznička komanda Sredozemlja u sjevernoj Africi, pod komandom generala Eisenhowera, bila je u mnogo boljoj poziciji od Britanske komande Srednjeg istoka da pomogne Mihailoviću, ali nije bila nadležna da to učini, jer je demarkaciona linija išla sredinom Jadrana. Ova podjela komandnih zona ostala je sve do 1944, kad je general Wilson naslijedio Eisenhowera na položaju Vrhovnog komandanta savezničkih snaga na Sredozemlju. Wilson je imenovao specijalnog oficira zaduženog za pomoć Titovim partizanima i ostalim grupama otpora na Balkanu, koje su podržavali Britanci. Vidi Churchill, The Second World War, V, 330-331, 422-424, 447-448.

Mihailović se je u to vrijeme nalazio u vrlo teškom položaju. Glavninu njegovih snaga iz Crne Gore i Hercegovine uništili su partizani nakon operacije Weiss, a od onoga što mu je ostalo mnogo su razoružali Nijemci, a donekle i Talijani. Sređivanje razmirica s Britancima i dobivanje njihove veće vojne i političke pomoći značilo je sada Mihailoviću jedinu šansu za opstanak i on je bez mnogo oklijevanja prihvatio prijedloge. Ipak je žestoko poricao da je kolaborirao s Talijanima i Nedićevim snagama,-te izjavljivao da se protiv partizana borio tek u samoobrani — protusloveći tako izravno svim činjenicama do kojih su došli oficiri britanske SOE i drugi obavještajni izvori.⁷⁶

76 Mihailović je prihvatio britanski prijedlog telegramom br. 1597 od 1. juna 1943, upućenim izbjegličkoj vladi. Živan L. Knežević, Why the Allies Abandoned, dio 2, str. 13-14.

Ovdje je potrebno vratiti se prijedlogu što ga je početkom 1943. svojim pretpostavljenima u Kairu dao pukovnik Bailey, nakon što je proučio situaciju u Jugoslaviji iz prve ruke. On je predložio da bi Britanci u svrhu slanja vojne pomoći grupama otpora trebali Jugoslaviju podijeliti u dvije zasebne zone. U jednoj od njih trebalo bi priznati četnike kao jedine ovlaštene da primaju britansku pomoć, a u drugoj samo partizane. Problem bi očito bio u tome da se odrede granice dviju zona, a zatim da se uvjeri partizane da bi trebali surađivati prema britanskim prijedlozima i planovima. Kako je vrijeme prolazilo, događaji na sredozemnom ratištu (posebno predstojeća invazija Italije) još su uvjerljivije britanskim obavještajnim i vojnim nadleštvima nametali ideju da se ispita mogućnost suradnje s partizanima u nastupanju protiv Osovine na jugoslavenskom teritoriju.

Bailey je dao konkretan prijedlog zasnovan na četničkom obavještenju da se partizanske snage u zapadnoj Bosni sastoje samo od oko četiri tisuće tvrdokornih komunista i nekih deset tisuća »zavedenih« boraca koje bi bilo lako obratiti na četništvo. On je predložio da bi komuniste trebalo navesti da se pomaknu u planinsko područje zapadno od Zagreba, dok bi četničke snage ušle u bosanska područja koja bi ispraznili partizani. S tako razdvojenim četnicima i partizanima Mihailović više ne bi imao ispriku da se mora u samoobrani boriti protiv partizana umjesto protiv snaga Osovine; Bailey je mislio da bi premještanjem Hudsona k Titu Britanci mogli osigurati direktnu kontrolu daljnjih partizanskih operacija u Hrvatskoj. Ovaj prijedlog je uvelike potcijenio snagu partizana, a precijenio četničku. Također je bila sasvim naivna i gotovo smiješna zabluda pretpostaviti da bi Hudson mogao uvjeriti partizane da iz zapadne Bosne odu na područje zapadno od Zagreba.⁷⁷ Hotimice ili nehotice, Bailey je svojim pretpostavljenima nudio da ozbiljno razmotre upravo ono što su četnici htjeli postići svojim planiranim »maršem na Bosnu«, iako su četnici u stvari više željeli uništiti partizane nego ih samo istjerati. Ali njemačke jedinice, talijanske divizije s pomoćnim četničkim snagama te hrvatske kvislinške trupe otpočele su 20. januara operaciju Weiss protiv Titovih snaga na Baniji, na Kordunu, u Lici i u zapadnoj Bosni. Istovremeno, Mihailovicevi četnici pripremali su se da u povoljnom času uđu u bitku s glavninom svojih snaga ne bi li partizanima zadali, kako su mislili, konačan udarac. Bailey je o ovoj operaciji Osovine morao saznati vrlo brzo nakon njenog početka, ali su ga četnici očito pokušali držati u neizvjesnosti o ulozi koju su oni trebali odigrati, i kao talijanske pomoćne trupe i u koordiniranim paralelnim akcijama.

77 Deakin, The Embattled Mountain, str. 178-180.

Baileyev prijedlog razmatrale su i odbacile britanske vojne i političke vlasti: Foreign Office protivio se iz nekoliko razloga, a Ministarstvo rata tvrdilo je da Bailey nije točno obaviješten o partizanima u Bosni i Hrvatskoj i o razmjerima propartizanskih i antičetničkih osjećaja u većem dijelu zemlje.⁷⁸ Međutim, situacija se počela tako brzo mijenjati da su ove britanske diskusije postale bespredmetne. Kao što je objašnjeno u prethodnoj glavi, partizani su, nakon što im je uspjelo preći preko Neretve u istočnu Hercegovinu sredinom marta, nanijeli četnicima niz poraza i gonili njihove ostatke cijelim putem do Sandžaka i u Crnu Goru. Ovi porazi, kao i razoružavanje Đurišićevih i još nekih četničkih jedinica koje su poduzele njemačke trupe ušavši u Crnu Goru oko 12. maja, prisilile su Mihailovića da se povuče u pravcu Srbije s nekih dvije tisuće ljudi što ih je na brzinu bio pozvao iz Srbije da pomognu zaustaviti partizansko napredovanje.⁷⁹

78 Ibid, str. 180-181. Stav koji je o tome zauzelo britansko ministarstvo rata još je jedan dokaz da su Britanci osim SOE imali u Jugoslaviji i druge obavještajne izvore.

79 Ibid, str. 187. Kairo je javio Londonu da se Mihailović povlači u Srbiju s 1.000 do 2.000 ljudi. Ova jrojka mora da potječe od Baileva, koji se u to vrijeme povlačio s Mihailovićem u Srbiju. Kako smo vidjeli u jlavi 7, bilješka 144, kasnije je Lukačević naveo veći broj.

Britanska komanda Srednjeg istoka, oslanjajući se nesumnjivo na Baileyeve izvještaje, obavijestila je drugom polovinom maja London da je njen dojam kako rijeka Ibar u Srbiji »predstavlja stvarnu liniju koja dijeli četnike u odstupanju i partizane koji napreduju,«⁸⁰ te je izdala naređenja generalu Mihailoviću koja bi, budu li poslušana, Jugoslaviju podijelila u dvije zasebne zone, jednu četničku a drugu partizansku, ali ti su se teritoriji potpuno razlikovali od onih koje je prvotno predložio Bailey. Ovu detaljnu »operativnu odluku« generala Wilsona, Bailey je u formi pisma predao 28. maja generalu Mihailoviću. Pozivajući se na ranije sporazume, Wilson je Mihailoviću naložio da »u potpunosti surađuje« sa savezničkim snagama. Ova britanska odluka, primjećuje se u naređenju, zasniva se na tri tvrdnje: da četnici »zapadno od Kopaonika ne predstavljaju borbenu snagu od bilo kakve važnosti«, da su Mihailovićeve jedinice »u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni već uništene ili tijesno surađuju s Osovinom«, te da je također »teško reći da njegove jedinice postoje u Hrvatskoj, Slavoniji i Sloveniji.« Nadalje, kaže se u naredbi, »partizani predstavljaju dobru i efikasnu borbenu snagu u svim onim dijelovima zemlje gdje samo kvislinzi predstavljaju generala Mihailovića.« Nakon ovih uvodnih rečenica u naredbi se daju slijedeće posebne instrukcije: 1) Mihailović mora obustaviti svaku suradnju sa snagama Osovine; 2) on smjesta mora preći na područje planine Kopaonik u Srbiji (istočno od Ibra) služeći se i silom ako bude potrebno; 3) Britanci će odsad smatrati kao Mihailovićevo samo područje istočno od Ibra i tamo će mu zračnim putem slati obilnu pomoć. Komanda Srednjeg istoka također je zahtijevala da BBC napadne kao izdajice sve kvislinge koji se bore zajedno s Talijanima, navodeći poimence tri četnička prvaka — generala Đukanovića, pukovnika Stanišića i vojvodu Jevđevića. Bailey je dobio instrukcije da naredbu preda na krajnje kategoričan način te da dobije »hitan i nedvosmisleno povoljan odgovor.«⁸¹

80 Ibid, str. 187.

81 Za puni tekst vidi Živan L. Knežević, Why the Allies Abandoned, dio 2, str. 14 — 15. Ovo je ponovni prijevod na engleski sa srpskohrvatskog (pa opet s engleskog na srpskohrvatski!). Poruku su odobrile također i jritanske vlasti u Londonu.

Mihailović je ovu naredbu smatrao totalno neprihvatljivom, pa je, ne odgovorivši Wilsonu, sadržaj naredbe i svoje mišljenje o njoj javio izbjegličkoj vladi. Mihailovića je vrijeđao ne samo stil naređivanja koji smjesta zahtijeva pismeni odgovor i udovoljenje, već su ga razbjesnile i implikacije ove naredbe, tako je kao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva, te kao načelnik štaba Vrhovne komande polagao pravo na vršenje jurisdikcije u cijeloj zemlji, Britanci mu naređuju da se povuče u jedan kut zemlje i govore mu da će priznavati njegovu vlast samo u tom dijelu, dok će u većini drugih dijelova zemlje implicite priznavati jurisdikciju Titovog revolucionarnog pokreta. Mihailović je naredbu protumačio kao zahtjev da kapitulira pred Britancima. Budući da ni on ni njegovi suradnici nisu priznali kapitulaciju pred Osovinom, oni sigurno neće kapitulirati ni pred Britancima, rekao je, tim više što prema jugoslavenskom Ustavu i vojnim propisima samo vlada ima ovlaštenje da odgovori na takvu naredbu. Također ga je duboko uvrijedila britanska prijetnja da će njegove oficire Đukanovića, Stanišića i Jevđevića proglasiti izdajicama zbog njihove navodne kolaboracije s Talijanima; na to je imala pravo samo jugoslavenska vlada, i to na temelju informacija dobivenih od Centralnog nacionalnog komiteta. Kada to rade Britanci, to predstavlja miješanje u jugoslavenske unutrašnje stvari. Izjavio je da »više neće podnositi ovakve uvrede.«⁸²

82 Ibid, str. 15.

Izdavajući ovu naredbu Britanci su se možda zaista nadali da će istisnuti Mihailovića. On se mogao naljutiti do te mjere da podnese ostavku ili da odbije suglasnost, pa se tako izložiti optužbama za insubordinaciju, što Britanci u danom času ne bi oklijevali iskoristiti.⁸³ Ali Mihailović je naprosto odbio da naredbu uzme na znanje i britanske su je vlasti povukle izjavivši da će trebati povesti nove razgovore o operativnim mogućnostima čim Mihailović prihvati ranije uvjete britanske vlade — što je on u međuvremenu i učinio.⁸⁴ Cijela ta stvar u mnogome je pogoršala četničko-britanske odnose. Sporna naredba i sama ukazuje na korijene četničko-britanskih teškoća — to jest, na britansko nastojanje da steknu operativnu komandu nad Mihailovićem i njegovom Jugoslovenskom vojskom u otadžbini, te na Mihailovićevu upornu ali posve razumljivu odlučnost da tu komandu ne prihvati, budući da je bio komandant te vojske i legitimni član jedne Savezničke vlade, pa stoga u boljoj poziciji od Britanaca da bi mogao znati što je za njegov pokret i njegove ljude bolje na kratku i na dugu stazu. Britanskom stavu odmagala je činjenica da praktično nisu investirali ništa osjetno u vidu vojne pomoći, a nisu mogli Mihailoviću niti obećati bitniju materijalnu pomoć za pravi gerilski rat protiv Osovine, pa ni iskrcavanje na dalmatinskoj obali.

83 Na konferenciji jugoslavenskih vojnih i drugih historičara (uz sudjelovanje mnogih koji se ne bave poviješću, te stranih stručnjaka) održanoj u Sarajevu od 27. juna do 2. jula 1969, Deakin je ovu naredbu protumačio kao prvi korak u procesu odbacivanja Mihailovića. Vidi Neretva-Sutjeska 1943, str. 404-405.

84 Vidi izvještaj Foreign Officea pod naslovom »Odnosi između generala Mihailovića i vlade Njegovog Veličanstva«, str. 5.

Prvotni prijedlog pukovnika Baileya da se Jugoslavija podijeli na dvije zone otpora podrazumijevao je uspostavljanje neposrednih odnosa između Britanaca i partizana. Kako bi se izbjegla opasnost da od Jugoslavije nastane druga Španjolska, Bailey je zahtijevao da podrška jugoslavenskim gerilcima postane zajednički anglo-sovjetski projekt. Odbacujući ideju o dvije zone, britanske su vlasti 3. marta 1943. odlučile da se usporedno s daljnjim pružanjem podrške Mihailoviću »britanski oficiri trebaju ubaciti u ostale grupe otpora, te ako njihove informacije to opravdaju, treba svaku moguću pomoć poslati i tim grupama.« Ova je odluka predstavljala formalnu osnovu za kasnije djelovanje britanskih službi u cilju uspostavljanja kontakta s »hrvatskim gerilcima«, misleći na partizane.⁸⁵ Izviđački kontakti u aprilu i maju pokazali su da su partizani voljni i spremni izvršavati koordinirajuće zadatke na čije preuzimanje Saveznicima nije uspjelo sklonuti četnike. Ovim preliminarnim dodirima uslijedilo je de facto priznanje partizana kao savezničke borbene snage, te davanje i neke pomoći. Slijedeću fazu karakterizira »podjednaka pomoć« i partizanima i četnicima, ali s jakom tendencijom u korist partizana. Nakon toga došlo je u Teheranu i do formalnog priznanja partizana kao savezničke snage, a u slijedećih nekoliko mjeseci do povlačenja formalnog priznanja, te vojnih misija i svake pomoći četnicima, i do prijenosa cjelokupne vojne, političke i diplomatske podrške na partizane. Tim korakom Mihailović je stekao još jednog neprijatelja, a partizani moćnog saveznika. Tako je vojnim porazima koje su partizani nanijeli četnicima u martu i aprilu 1943. u istočnoj Hercegovini, jugoistočnoj Bosni i u Crnoj Gori, započela i zalazna faza četničkog pokreta. Njegov se položaj do septembra zamjetno pogoršao, iako je Mihailović nastavljao polagati pravo na vlast nad čitavim jugoslavenskim teritorijem, a njegove snage i dalje nastavljale borbu protiv partizana u Srbiji i drugdje, te poduzimale i neke napade na Nijemce i kvislinške trupe.

Prema sporazumu koji su postigli pukovnik Bailey i general Mihailović negdje u januaru ili februaru 1943. devet britanskih podmisija upućeno je od aprila nadalje raznim regionalnim četničkim komandama u Srbiji. Ove su misije bile opremljene radio-stanicama kojima je trebalo izvještavati o organizaciji i jačini četnika, ali su prema potrebi trebale sudjelovati i u »samostalnim sabotažnim operacijama na saobraćajnim linijama i značajnim rudarskim postrojenjima.«⁸⁶ Izgledalo je da se stvari odvijaju glade - u septembru je misija pri Mihailovićevom štabu podignuta u rangu imenovanjem brigadnog generala CD. Armstronga za njenog vodu, iako bez velike nade da će se odnosi mnogo popraviti - a čak se i Mihailović doimao malo spremniji za suradnju. U okružnici koju je uputio svojim trupama 7. augusta rekao je: »U mesecu junu i julu ove godine bio sam prinuđen da oštro istupim u odbrani interesa našega naroda i Jugoslavije. Moja poruka saveznicima Englezima bila je oštra, puna gorčine i prekora... Zadovoljan sam da Vam javim da su od sada ponovo odnosi sa Engleskom Vrhovnom Komandom saveznički, i da u tome ima mnogo Vaše zasluge, jer su se naši redovi pokazali čvrsti i verni Kralju i Otadžbini.«⁸⁷

85 Deakin, The Embattled Mountain, str. 180, 185-186.

86 Ibid, str. 180, 183.

87 Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti, reg. br. 3/3, kutija 2.

Taj optimizam bio je kratka vijeka. Razmimoilaženja između Britanaca i četnika bila su preozbiljna i prevelika da bi se mogla prebroditi. U mnogim regionalnim četničkim štabovima došlo je do neprilika između četničkih somandanata i britanskih oficira; prema Deakinu, izvještaji koje su slali Britanci >gotovo bez iznimke... bili su nepovoljni po četnike kao borbenu snagu i... te su Doruke dopunjavale kritičke dojmove koje su o Mihailovićevom pokretu (čak i u «biji) stekli i SOE i Britanska komanda Srednjeg istoka.«⁸⁸ Četnički komandanti )ili su jednako kritični prema britanskim oficirima za vezu. Dvije ilustracije bit će dovoljne. Potpukovnik Keserović informirao je 18. jula 1943. drugu kruševačku četničku brigadu da će britanski kapetan posjetiti područje brigade. Tražio je da kapetana lijepo prime i sigurno prate, ali da mu kretanje usmjere samo tamo gdje može vidjeti četničku moć i organiziranost. Obavijest završava: »Potrebno je imati u vidu da ovi naši 'saveznici' žele mnogo da kupe a ništa da ne prodaju. Ne davati im nikakve podatke. Govoriti im o snazi našega naroda i čvrstoj odanosti đeneralu Draži Mihailoviću, o tome da drugih stvarnih oružanih snaga u Srbiji i nema.«⁸⁹

88 Deakin, The Embattled Mountain, str. 183; vidi i The Četniks, str. 16-17.

89 Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti, reg. br. 13/1, kutija 129.

Druga ilustracija može se naći u pismu majora Puniše B. Vešovića, komandanta za područje rudnika bakra u Boru, sjeveroistočna Srbija, majoru Eriku Greenwoodu, glavnom britanskom oficiru za vezu pri njegovoj jedinici. To je dugačko protestno pismo, datirano 27. septembra 1943. i napisano nakon verbalnog sukoba koji se dogodio poslije jedne vojne pogreške. U pismu se priča kako su Greenwood i njegovi drugovi natjerali Vešovića da napadne njemačku kolonu usprkos četverostrukoj njemačkoj brojčanoj nadmoćnosti i još većoj u naoružanju. Akcija britanskih oficira otkrila je tom prilikom četničke položaje Nijemcima i svršila je izgleda priličnim brojem ranjenih, među njima i nekim Britancima. Greenwood je također htio natjerati četnike da napadnu Borske rudnike. Kad je Vešović izrazio bojazan od represalija nad civilnim stanovništvom, Greenwood je odgovorio: »Bez obzira na represalije, vi morate napasti Nemce i izvršiti naša naređenja; vi nosite britanske uniforme.« Vešovića su vrlo ljutili ovi pokušaji britanskih oficira da preuzmu operativnu komandu i u tom pismu iznosi sve svoje pritužbe — općenito uobičajene četničke pritužbe — protiv Britanaca: slaba i često neprikladna vojna pomoć, neposredna kontrola i popis padobranom spuštene opreme, nerijetko neljubazno, gotovo neprijateljsko ponašanje prema četnicima, premalo poštovanje svega onoga što je srpski narod učinio za Britance, djelovanje britanskih oficira protivno onome što Vešović smatra da je politika britanske vlade, podrška komunistima, tetošenje Hrvata, antičetničke emisije koje emitira BBC, nesmotreni pristup britanskih oficira operacijama, neobaziranje na represalije nad civilnim stanovništvom i tako redom.⁹⁰ Kao u odnosima između Mihailovića i britanskih oficira pri njegovom štabu, ovdje je također formalni predmet spora bilo otvoreno nastojanje britanskih oficira da se četnicima nametnu kao operativni komandanti. Četnicima je moralo izgledati da ih Britanci tretiraju kao da je Jugoslovenska vojska u otadžbini domorodačka vojska u nekoj britanskoj koloniji. Da su Britanci isporučili veliku količinu oružja i ostale vojne opreme, da je njihova vlada nastavila s antipartizanskim i potpuno pročetničkim kursom, a osobito da je postojala nada u skoro savezničko iskrcavanje na dalmatinsku obalu, situacija bi bila ponešto drugačija. Ali uz tek škrte isporuke, uza sve veću podršku partizanima nakon maja 1943, uz neprestanu kritiku Mihailovića i pokušaje da ga se ukloni i zamijeni nekim drugim vodom koji bi ih slušao, nije nikakvo čudo da se ni Mihailović ni njegovi lokalni komandanti nisu htjeli podvrći britanskom autoritetu i postati britanski pioni.*

90 Ibid, reg. br. 19/1-2, kutija 129.

* Knjiga Joze Tomasevicha »The Chetniks« napisana je 1974. godine, a objavljena 1975. Autor nije mogao jzeti u obzir neke dokumente britanske tajne službe koji su postali dostupni javnosti upravo 1975. godine. Iz :ih materijala može se zaključiti da je vrlo uzak krug najmjerodavnijih britanskih vojnih i političkih voda većvrlo rano i vrlo precizno bio upoznat s razmjerima četničke suradnje s Nijemcima, a na osnovi dešifriranih radio-depeša između njemačkih vojnih štabova. Čini se da je to glavni razlog što Britanci nikad nisu bili ;premni zadovoljiti četničke zahtjeve o isporuci oružja. Bilo im je, naime, jasno da četnici ni s eventualnim većim isporukama oružja ne bi bili spremni da se bore i da pomognu saveznički ratni napor. (Izdavač)

Britancima je odluka što da učine s Mihailovićem predstavljala problem. Najviše su htjeli da on promijeni kurs i da u borbi protiv Osovine postane saveznik partizana. Na kratku stazu to bi snagama Osovine nanijelo najviše štete, a na dugi rok bi opravdalo Britance da nastave podržavati legitimnu vladu i ministra vojnog u zemlji, i olakšalo da pomognu nastojanja da se izbjeglička vlada vrati na vlast poslije rata. Također su se mogli nadati da bi u toku tog procesa osposobili vladu da partizane koje su vodili komunisti učini neškodljivim i tako odvrati opasnost od poslijeratnog sovjetskog utjecaja na zemlju. Budući da Mihailović nije htio surađivati, činilo im se da je manje zlo zamijeniti ga nekim drugim četničkim prvakom koji će biti spremniji suglasiti se s njihovim planovima. Ali to se pokazalo nemogućim.⁹¹ Konačno, zaključilo se da je jedini način da se obustavi njegovo djelovanje oslabiti ga do beznačajnosti pa ga uz pomoć kralja Petra ili ukloniti, ili nastaviti surađivati s partizanima i pomagati njima.

91 Britanci su svojevremeno čak razmatrali mogućnost da pozovu Mihailovića u Kairo da raportira cralju Petru, pa da ga zatim zadrže. Ali jer se pretpostavljalo da se on ne bi pokorio jednoj takvoj naredbi, plan e odbačen. Biber u Vjesniku u srijedu (VUS) od 21. juna 1972, str. 34.

Prvi važniji znak britanskog pritiska bila je ostavka Slobodana Jovanovića kao predsjednika izbjegličke vlade, 17. juna 1943. Budući da je Jovanović bio jedan od najnepokolebljivijih Mihailovićevih zagovornika i daleko najutjecajniji jugoslavenski ministar u emigraciji, njegov je odlazak predskazivao početak kraja četničke prevlasti u izbjegličkoj vladi. Mihailović je još skoro godinu dana ostao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva, ali njegov i vladin položaj postajao je sve nesigurniji. Britanci su time mnogo gubili: pod uvjetom da se pokore naredbama, četnici su im bili važni kao predstavnici srpskih nacionalističkih snaga u Srbiji, kao jaki potporanj dinastije Karađorđević koju su Britanci htjeli sačuvati, kao pokret snažne prozapadne orijentacije i, dugoročno, kao jaka antikomunistička snaga. Ali mnogo neposredniji vojni razlozi bili su također uvjerljivi — a konačno i najpreči. Sve dok Mihailović nije htio ili mogao promijeniti svoju politiku i odgovoriti potrebama strategije zapadnih Saveznika na Sredozemlju, britansko-četnički odnosi morali su se pogoršavati, a toga su bili sasvim svjesni i Britanci i vlada u izbjeglištvu i sam Mihailović.⁹²
92 Dio Baileyevih poruka pretpostavljenima došao je slučajno u ruke Mihailovićevih ljudi. Za Mihailovićeve poruke izbjegličkoj vladi od 28. augusta i 30. augusta 1943, koje sadrže izvatke iz Baileyevih poruka i neke Mihailovićeve komentare, vidi Jovan Đonović »Telegrami Draže Mihailovića o engleskim misijama u svom štabu i engleskoj politici na terenu«, Glasnik SIKD »Njegoš«, juni 1960, str. 24-29.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument