SVE JAČI KONFLIKT IZMEĐU ČETNIKA I PARTIZANA Kao što smo vidjeli, uspjeh partizanskog ustanka u Srbiji i podrška naroda koju je uživao, natjerali su neke četničke vođe da u septembru zajedno s partizanima ili samostalno napadnu Nijemce, Na primjer 24. septembra major Dragutin Keserović, bivši komandant kod Koste Pećanca koji je prešao Mihailoviću, napao je Nijemce u blizini Kruševca i ubio je dvadeset tri njemačka vojnika.87 U oktobru su partizanske i četničke jedinice pod komandom kapetana Radoslava Račića, poručnika Ratka Martinovića i popa Vlade Zećevića, s uspjehom napadadale Nijemce u raznim dijelovima zapadne Srbije.88 Ali sam Mihailović nije se obavezao na ustanak i uskoro je s pozicija nesklonog i zakašnjelog pridošlice borbi koju su započeli partizani, prešao na pozicije njihovog aktivnog protivnika. Tri glavna razloga za tu promjenu pozicije bila su: Drakonske mjere koje su Nijemci primjenjivali u želji da skrše ustanak u Srbiji; Mihailovićev novi status službenog vođe svih snaga otpora u Jugoslaviji, vođe koji uživa podršku izbjegličke vlade i Britanaca; i konačno, spoznaja da partizani predstavljaju najozbiljniji izazov četničkoj poziciji u Jugoslaviji, i tada, i u budućnosti. Od početka oružane borbe u Srbiji, njemački okupacioni režim postajao je svakog dana sve oštriji. Službena saopćenja i statistika o masovnim pogubljenjima, počevši od 15. jula, ne ostavljaju mjesta sumnji u tu oštrinu, a tako ni dokumentacija o paljenju kuća, hapšenjima, uzimanju velikog broja talaca i tako dalje.89 U prvim mjesecima ustanka njemačke okupacione i kvislinške vlasti pripisivale su oružane akcije i sabotaže isključivo komunistima (i Židovima) i u isto vrijeme naglašavale da se većina običnog srpskog pučanstva ponaša lojalno prema njemačkim i srpskim vlastima.90 Njemačka propaganda je posve očito htjela stvoriti jaz između manje-više pasivne većine stanovništva i one rastuće manjine koja je sve više i više otvoreno nastavljala s otporom ili ga podržavala. 87 Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimak 329. 88 Zbornik DNOR, tom II, sv. 1, str. 75-76, 89, 98. 89 Za objave strijeljanja i statistike njemačkih okupacionih vlasti ili kvislinškog režima vidi tekstove u ibid, tom I, str. 297-376. 90 Njemačka propaganda uvijek je spominjala komuniste i Židove zajedno, računajući s eventualnim antisemitskim osjećajima stanovništva, ili da ih na to potakne. Usprkos potrebama na istočnom frontu, Nijemci su uskoro uvidjeli da moraju pojačati svoje snage u Srbiji ako žele suzbiti ustanak. Sredinom septembra doveli su jedan ojačani puk (125. puk) iz Grčke i 342. pješadijsku diviziju iz Francuske, a sredinom novembra prebacili su sa sovjetskog fronta 113. pješadijsku diviziju. Politika krajnje brutalnog gušenja oružanog ustanka u Srbiji je 16. septembra i službeno započeta s dva dokumenta: Hitlerovom direktivom br. 31 A, kojom se naređuje feldmaršalu Listu da uguši pokret otpora na jugoistoku, i Führerovom naredbom o suzbijanju »komunističkih pokreta oružanog otpora u okupiranim područjima« koju je izdala OKW, a potpisao feldmaršal Keitel. U Führerovoj naredbi specificirano je da za svakog ubijenog njemačkog vojnika treba pogubiti stotinu, a za svakog ranjenog njemačkog vojnika pedeset talaca.91 Okrutno provođenje ove naredbe jasno se vidi na primjeru njemačkog strijeljanja možda više od pet tisuća osoba u gradovima Kraljevu i Kragujevcu sredinom oktobra 1941; bila je to odmazda zbog napada na njemačke snage u kojem po svoj prilici nije poginulo više od dvadesetak njemačkih vojnika, a tek nešto veći broj bio je ranjen.92 Mihailović je mislio da ovakve represalije dokazuju kako će bilo kakve gerilske operacije uskoro postati nemoguće i da će čak i vrlo ograničena gerilska aktivnost ili akti sabotaže stajati neizmjerno mnogo života. On je od početka bio uvjeren da je ustanak počeo prerano, jer je nadmoćna snaga Nijemaca onemogućavala postizanje bilo kakvih trajnijih vojnih rezultata u smislu držanja oslobođenog teritorija, i jer bi cijena u životima bila previsoka u usporedbi s bilo kojom privremeno postignutom prednošću. Mihailović i ostali iz njegove generacije još su se živo sjećali strašnih gubitaka među stanovništvom u prvom svjetskom ratu, kad je Srbija zbog ratnih operacije i epidemija tifusa izgubila oko 20 posto svog pučanstva; tu su bile prisutne i strahote u izvještajima o velikim gubicima među srpskim stanovništvom u NDH, koje je ginulo od ustaške ruke. Tako je Mihailović izražavao osjećaje znatnog dijela srpskog stanovništva kad je zahtijevao čuvanje srpskih života. Iste poglede izražavali su i Nedićeva vlada i Pećančevi četnici i vlada u izbjeglištvu. Njima bi nastavljanje ustanka protiv okupacionih snaga bilojednako većim gubicima u srpskim životima, a nema dvojbe da je svijest o tome bila vrlo važan faktor koji je utjecao na Mihailovićevo ponašanje.93 91 Za tekst direktive br. 31 A vidi Hitlers Weisungen, str. 128-129; za tekst naredbe OKW, vidi International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals, XXV, 530-533. Ovu naredbu trebalo je formalno primijeniti na sva područja pod njemačkom okupacijom, ali striktno je provođena samo u Srbiji. 92 Njemački izvori pokazuju da je u Kraljevu strijeljano 1.736 muškaraca i 19 žena (ZbornikDNOR, tom I, sv. 1, str. 554-556), a u Kragujevcu 2.300 stanovnika grada (Trial of Major War Criminals, XXXIX, 366). Neke procjene o broju strijeljanih samo u Kragujevcu idu čak do 7.000, ali najistaknutiji autoritet za pitanje njemačkog terora u Srbiji navodi broj od oko 3.000 ljudi. Glišić, str. 66-67. 93 Mihailović je njemačkim predstavnicima na sastanku u Divcima kao svoju najvažniju brigu naveo spašavanje srpskih života, i od njemačkih kaznenih ekspedicija i od kumunističkog terora. Mikrofilm br. T-314, rötä""T457; smmci '1317-1318. Vidi također Marjanović, »Prilozi«, str. 186, 193-194. Pogoršani vojni uvjeti za pobunjenike u Srbiji, koji su nastali kao posljedica velikih njemačkih operacija protiv snaga na oslobođenom teritoriju (tzv. prva neprijateljska ofenziva)94 također su pojačali napetost između partizana i četnika; oružani incidenti između njih počeli su bivati sve češći i bilo je mnogo slučajeva da su četnici razoružali partizane ili partizani četnike. Da izgladi nastale poteškoće i da pruži traženu informaciju o partizanskim pogledima i stavovima, Tito se 20. oktobra obratio Mihailoviću pismom koje je sadržavalo dvanaest točaka.95 Ugovoren je i sastanak, pa su se 27. oktobra dvojica vođa sastala u selu Brajići, blizu Ravne Gore. 94 Većina jugoslavenskih pisaca dijeli vojne operacije Osovine protiv partizana u sedam ili pet posebnih velikih ofenziva, od kojih je prva njemačka i srpska kvislinška operacija protiv partizana (i četnika) u zapadnoj Srbiji od 20. septembra do prvih dana decembra 1941. 95 Zbornik DNOR, tom I, sv. 1, str. 203-207. Partizani su tekst svojih prijedloga objavili u svom listu Borba, 11. novembra 1941. u Užicu. Razlike koje su se pojavile na tom sastanku bile su čak izrazitije nego prilikom sastanka u Struganiku. Izgleda da se u Brajićima prvo diskutiralo o četiri prijedloga, po dva sa svake strane: s partizanske strane, da se nastavi zajednička oružana borba protiv okupacione vojske, bez obzira na posljedice, te da pukovnik Mihailović pređe u partizanski Vrhovni štab kao načelnik štaba; sa četničke strane, da se partizanski odredi stave pod Mihailovićevu komandu i da se ograniče na onaj tip akcija koje zagovaraju i izvode četnici.96 Kako je svaka strana pokušavala nametnuti svoje stavove o taktici ustanka i htjela steći punu kontrolu nad vojnom snagom one druge, sporazum o tim točkama nije postignut. Četnici očito nisu bili voljni prihvatiti četiri najvažnije od dvanaest točaka koje je iznio Tito. Točke 1, 2, 6 i 7 bavile su se zajedničkim vojnim operacijama protiv Nijemaca i kvislinških snaga, i stvaranjem zajedničkog operativnog štaba; zajedničkim snabdijevanjem trupa kroz zajednički operativni štab; organizacijom privremenog sistema lokalne vlasti u formi narodnooslobodilačkih odbora koji će pomoći snabdijevanje oružanih snaga, uključujući tu i stvaranje centralnog narodnooslobodilačkog odbora za cijeli oslobođeni teritorij, te formiranje nove narodne straže za održanje reda umjesto stare žandarmerije i policijskih organa; napokon, tu je bio i partizanski prijedlog da se vojska popunjava na osnovi dobrovoljnosti i da se odustane od prisilne mobilizacije ljudi. Kapetan Hudson upravo je dan-dva ranije stigao u Mihailovićev štab, pa su Tito i njegovi drugovi htjeli da i on sudjeluje na sastanku. Ali, prema Hudsonu, Mihailović se tome protivio pa je ili neposredno prije ili poslije sastanka rekao Hudsonu: »Ovaj napad na partizane koji ću izvesti i moji odnosi s njima isključivo su jugoslavenska stvar, a ja sam legitimni predstavnik svoje vlade.«97 96 Sergije M. Živanović, III, 44. Jugoslavenski historičari ne spominju činjenicu da je Tito ponudio Mihailoviću položaj načelnika štaba, ali to je potvrdio sam Tito u razgovoru s Raymondom Tournouxom, političkim urednikom lista »Paris Match«. Razgovor je objavljen li broju od 36. novembra 1968. 97 Kako je naveo Hudson u St. Anthony's s College, Oxford University, Proceedings of a Conference on Britain and European Resistance 1939-45. Diskusija o Jugoslaviji, str. 12. Sastanak u Brajićima doveo je međutim do sporazuma u nizu manje važnih točaka: naime, da obje grupe mobiliziraju svoje ljude kako su to činile i do sada; da snage ostaju otprilike na svojim sadašnjim položajima i da u buduće izbjegavaju međusobne sukobe; da se ratni plijen dijeli; da transport trupa i materijala po oslobođenom teritoriju bude slobodan za obje grupe; da se ustanove mješoviti sudovi koji će suditi pljačkašima i narodnim neprijateljima; da se tisuću dvjesto pušaka iz tvornice oružja u Užicu zajedno s izvjesnim dijelom novca, otkrivenog u trezorima Narodne banke u Užicu, preda četnicima.98 Ali očito je da četnici nisu išli na sastanak u Brajiće, niti sklapali te parcijalne sporazume, s iskrenim namjerama. Slijedećeg su dana u Beogradu dva Mihailovićeva pomoćnika, pukovnik Pantić i kapetan Nenad Mitrović, rekli njemačkom obavještajnom oficiru iz Abwehra Josefu Matlu da ih je Mihailović ovlastio da uspostave kontakt s predsjednikom vlade Nedićem i odgovarajućim njemačkim komandnim tijelom, te da im kažu da je Mihailović voljan »staviti sebe i svoje ljude na raspolaganje za borbu protiv komunizma«. Odluku mora da je donio prije sastanka u Brajićima ili čas nakon njega. Pantić je dalje izjavio da »Draža Mihailović lično garantira za definitivno čišćenje srpskog teritorija od komunističkih bandi i istočno i zapadno od Morave, u svrhu uspostavljanja mira i poretka.« U tu svrhu Mihailović treba »oko 5.000 pušaka, 350 lakih i 20 teških mitraljeza.« Iz kasnijih događaja proizlazi da su ova dva četnika tražila i nešto municije. Također su jasno rekli da za vrijeme tih operacija očekuju da Nijemci neće poduzeti nikakvu kaznenu ekspediciju." 98 Marjanovič, »Prilozi«, str. 208. Četnicima je u stvari isporučeno samo nekoliko stotina pušaka i mala svota novca. Glavni razlog zbog kojeg se Mihailović obratio Nijemcima bio je taj što je već bio odlučio da napadne partizane, ali kako mu Britanci nisu slali ni oružje ni municiju (prva britanska isporuka oružja zračnim putem uslijedila je 9. novembra) smatrao se prisiljenim da ih zatraži od Nijemaca. Nijemci su 29. oktobra obavijestili Pantića i Mitrovića da žele vidjeti Mihailovića osobno i da mu garantiraju sigurnost.100 Taj poziv je očito potaknuo Mihailovićevu naredbu od 31. oktobra, da četničke jedinice napadnu partizane na području Užica i Požege, s neposrednim ciljem da se zauzme aerodrom u Požegi preko kojeg se nadao dobivati britansku pomoć, a istovremeno Nijemce uvjeriti u vjerodostojnost svoje ponude. Napad je počeo 1. novembra, a 3. novembra Mihailović je obavijestio njemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji da je voljan sastati se s njim, ali da operacije protiv komunista u kojima su angažirane njegove trupe i koje su se »očito pretvorile u opći sukob«, zahtijevaju da trenutno ostane u svom štabu.101 99 Memorandum kapetana Matla svom pretpostavljenom, datiran 28. oktobra 1941. Mikrofilm br. T-314 rola 1457, snimci 1086-1087. 100 Ibid, snimci 1110-1112. 101 Mihailovićevo pismo u njemačkom prijevodu vidi u ibid, snimak 1338. Ali sastanak nisu dugo odgađali. Sastali su se 11. novembra u selu Divci blizu Valjeva. Mihailovića su pratili pukovnik Pantić, kapetan Mitrović i major Aleksandar Mišić. Glavni njemački predstavnik bio je potpukovnik Rudolf Kogard, obavještajni oficir opunomoćenog komandanta u Srbiji. Kogardova dugačka uvodna riječ nije sakrila činjenicu da Nijemci nisu došli ovamo da raspravljaju o Mihailovićevoj ponudi za suradnju protiv partizana, već prije da vide čovjeka kog su smatrali opasnim, da mu objasne uzaludnost borbe protiv Nijemaca, te da mu pokažu da je jedini način na koji može poslužiti svome narodu neposredna i bezuvjetna predaja. Mihailović je bio krajnje razočaran kad je vidio da njegove ponude nisu prihvaćene, da je došao samo zato da mu se dijele lekcije, a osobito ga je ojadilo što nije uspio dobiti municiju. Stalno je ponavljao da mora dobiti bar nešto municije, još te iste noći. Ništa što su on i njegovi kolege rekli, izgleda da nije moglo uvjeriti Nijemce u ozbiljnost njihove ponude: ni uvjeravanje da je takva suradnja i u njemačkom i u srpskom interesu, ni obećanja da neće prekršiti riječ, da ni pod kojim okolnostima neće pomisliti na borbu protiv Nijemaca, ni da su voljni primiti njemačke oficire za vezu koji bi provjeravali njihovu aktivnost. Sve to nije uopće učinilo nikakav dojam na Nijemce, a Kogard je jasno rekao da će, ako se Mihailović ne preda, Nijemci nastaviti borbu protiv četnika. Mihailović je odlučno odbio predaju, Nijemci nisu namjeravali udovoljiti njegovim željama i sastanak je tako završio. Mihailovićeve završne riječi bile su: »I oružjem i ideološki, ja sam angažiran u borbi protiv komunista do kraja.«102 102 Vidi svršetak zapisnika tog sastanka, ibid, snimak 1322. Njemačka ocjena Mihailovića nakon sastanka nije nelaskava. Ocijenili su ga kao jakog srpskog nacionalistu, čovjeka velike fizičke snage koji potpuno vlada svojim osjećajima, čak i kad čuje loše vijesti. Ibid, snimci 1332-1335. O sastanku u Divcima treba dodati još dvije stvari. Prva se odnosi na Mihailovićevu potrebu za tajnošću. Mihailović je naveo da je general Nedić pogriješio kad se otvoreno stavio na stranu okupatora i da je Pećanac, učinivši istu stvar, izgubio svoj ugled i utjecaj u srpskom narodu, ali da on ne namjerava učiniti istu pogrešku. Zbog toga je od Nijemaca tražio najstrožu tajnost, ne samo o sastanku, već i o svakoj pomoći koju bi mu Nijemci mogli pružiti. Drugim riječima, Mihailović je već početkom novembra 1941. bio voljan kolaborirati s neprijateljem pod uvjetom da to ostane tajna, ali očito nije dovoljno uzimao u obzir činjenicu da ako narod ne odobrava otvorenu kolaboraciju, sigurno neće odobriti ni tajnu suradnju, ako za nju sazna. Druga stvar odnosi se na Mihailovićevu šutnju o identitetu partizanskih rukovodilaca. Iz nekog razloga — ili zato što je partizanima uspjelo sakriti od njega svoj pravi identitet, ili zato što je, iako znajući tko su, odlučio da ne govori - Mihailović Nijemcima nije pružio nikakvu korisnu informaciju o partizanskim rukovodiocima. Posve obratno, rekao im je da su svi stranci i posebno je spomenuo samo jednog Zidova imenom Lindermaier, Bugara imenom Jenković, Mađara imenom Borota, dvojicu Muslimana čija imena nije znao i jednog ustašu, majora Boganića — sve imena koja nikad nisam našao spomenuta bilo gdje drugdje.103 103 Ibid, snimci 1318-1320. O sastanku u Divcima vidi također u The Trial of Dra^a Mihailović, str. 66-67, 127; Wisshaupt, str. 63 — 64. Pukovnika Pantića uhapsili su Nijemci ubrzo poslije sastanka u Divcima i odveli ga u martu 1942. u Njemačku kao ratnog zarobljenika. Nakon rata otišao je u Australiju. Njegov izvještaj o sastanku u Divcima (Karapandžić, str. 129-152) iz temelja se razlikuje od suvremenih njemačkih dokumenata. Iako u Divcima nije postignut nikakav sporazum, četnici su nastavili s politikom kojom su počeli u novembru: borbom protiv partizana ali ne i borbom protiv Nijemaca. Jedna od četničkih akcija koja je žestoko zagorčala odnose između četnika i partizana, dogodila se dva dana poslije sastanka u Divcima. Jedan četnički komandant, čije je pozivanje na Mihailovića sumnjivo, vjerojatno je bez njegova znanja izručio Nijemcima 365 partizana koje su četnici ranije zarobili; osim tridesetak njih, svi su ti zarobljenici kasnije smaknuti ili poslani u koncentracione logore.104 104 Izvještaj o izručenju tih zarobljenika Nijemcima pojavio se najprije u Borbi od 20. novembra 1941; prestampan u KPJ, Istorijski arhiv Komunističke Partije Jugoslavije, tom I, sv. 1. str. 310-312. Vidi i The Trial of Draja Mihailović, str. 23, 129-130. Marjanović, Ustanak 1941. str. 367. Očito ne znajući za sastanak u Divcima, kapetan Hudson je u međuvremenu činio sve moguće da pomiri dvije grupe otpora, i u poruci od 13. novembra sugerirao je svojim pretpostavljenima da Mihailovića izlože pritisku: Predlažem da javite Mihailoviću kako puna britanska pomoć neće dalje pristizati osim ako ne pokuša da pod svojom komandom ujedini sve antifašističke elemente. Taj pokušaj zatim trebam izvesti osobno ja, tako da odem u Užice i tamo s partizanima prodiskutiram uvjete takvog združivanja, te da vam pošaljem izvještaj preko našeg Mark III W/T aparata tamo, i njegovog (Mihailovićevog) W/T aparata ovdje. Takvom nastojanju trebao bi prethoditi odlučan poziv Radio-Moskve partizanima da se ujedine s Mihailovićem.105 105 Deakin, The Embattled Mountain, str. 139. Kad su partizani 1. novembra s uspjehom odbili napad četnika na području Užica i Požege, počeli su s protunapadom. Nakon dva tjedna neprestanih borbi, opkolili su četnički štab na Ravnoj Gori. Kapetan Hudson komentirao je nekoliko godina kasnije taj događaj: partizani su »došli, i dok sam ja bio tamo, skoro zauzeli Ravnu Goru.«106 Izgleda da uopće ne bi imali velikih poteškoća da je zauzmu, ali ih je, prema Dedijeru, odvratila od toga emisija Radio-Moskve na srpsko-hrvatskom, o borbama protiv Nijemaca u Srbiji. U njoj je Mihailović naveden kao vođa svih snaga otpora u Srbiji. Iako zapanjen emisijom, Tito je shvatio da bi borba protiv četnika, i eventualna Mihailovićeva smrt, mogla Rusima prouzročiti neprilike s Britancima. Zbog toga je naredio da se operacija obustavi i da se četnicima pošalju parlamentarci na daljnje pregovore.107 Između 18. i 20. novembra sastala se u Čačku mješovita komisija. Na tom sastanku predstavnici dviju grupa otpora opet su se suglasili da obustave međusobne borbe i da poduzmu združene operacije protiv Nijemaca, te da stvore novu mješovitu komisiju za rješavanje problema i mješoviti sud koji bi kažnjavao one pripadnike dviju grupa koji bi se ogriješili o taj sporazum.108 Ta se komisija u nekoliko navrata zaista i sastala, posljednji puta 27/28. novembra u selu Pranjani, blizu Ravne Gore, ali očito bez ikakvih pozitivnih rezultata. U međuvremenu su Nijemci krenuli u svoj konačni napad da likvidiraju partizanski slobodni teritorij sa središtem u Užicu. Tito je 28. novembra telefonom pozvao Mihailovića da krenu u zajedničku akciju protiv Nijemaca ali nije postigao ništa: Mihailović mu je rekao da ne može prihvatiti frontalne napade i da osim toga mora svoje odrede vratiti u njihova zavičajna područja.109 106 Hudson, str. 13; vidi također The Četnih, str. 10. Saopćenje partizanskog Vrhovnog štaba o postanku četničko-partizanskog sukoba tih dana, izdano 4. novembra 1941. i objavljeno u Borbi od 7. i 8. novembra 1941, vidi u Zbornik DNOR, tom I, sv. 1, str. 242-247. 107 Dedijer, Josip Broz Tito, str. 308. 108 Marjanović, »Prilozi«, str. 219-220; Marjanović, Ustanak 1941, str. 369-371. 109 Marjanović, »Prilozi«, str. 220-221. Ovo je bio posljednji neposredni kontakt između dvojice voda. Vidi i Đelević, str. 187-188. Drugi osnovni razlog koji je pridonio prekidu, i time sukobu između četnika i partizana u zapadnoj Srbiji, jest činjenica da je Mihailović uspostavio kontakt s Britancima i vladom u izbjeglištvu, što je jako povećalo njegovo samopouzdanje i prestiž. Iako se to može izvesti iz općeg razvoja događaja u tom razdoblju, to potvrđuje i slijedeća poruka kapetana Hudsona: »Britansko obećanje za pomoć djelovalo je na pogoršanje četničko-partizanskih odnosa. Kad sam prvi put stigao na Ravnu Goru i Užice, krajem oktobra 1941. i prije izbijanja četničko-partizanskih neprijateljstava, Mihailović je već iz jednog telegrama saznao da će dobiti britansku podršku. S pravom je osjećao da nitko izvan zemlje ne zna ništa ni o partizanima ni o tome da on sam nije zaslužan za pobunu.«110 110 Radio-poruka citirana u The Četniks, str. 11. Samo nekoliko dana nakon Mihailovićevog sastanka s njemačkim potpukovnikom Kogardom u Divcima, predsjednik vlade Simović je preko BBC-a 15. novembra spomenuo Mihailovića kao »komandanta svih jugoslovenskih oružanih snaga u zemlji« i pozvao je sve borce da se ujedine pod njegovom vrhovnom komandom.111 To je Mihailoviću davalo autoritet koji je već neko vrijeme i svojatao i od tog časa pa sve do kraja novembra, on je u svim svojim pregovorima s partizanima, s obzirom na partizanski prijedlog za zajedničke operacije protiv neprijatelja i za stvaranje zajedničkog operativnog štaba, neprestano inzistirao da se partizani stave pod njegovu komandu, budući da je on jedini legitimni predstavnik vlade.112 Vlada u izbjeglištvu savjetovala mu je da prestane napadati Nijemce i da borbu prihvati tek u samoobrani, jer će inače Nijemcima dati izliku za krvave represalije nad civilnim stanovništvom. Time je potkrijepila njegove argumente. K tome je 16. novembra Hudson primio i slijedeću poruku, očito da je prenese Mihailoviću: »Vlada Njegovog Veličanstva sada smatra da borbu trebaju voditi Jugoslaveni za Jugoslaviju, a ne revolucija komunista za Rusiju, ako se želi da borba uspije. Zbog toga je vlada Nj. V. zatražila od sovjetske vlade da se komunistički elementi okupe oko Mihailovića i da surađuju s njim protiv Nijemaca, te da se bezrezervno stave na raspolaganje Mihailoviću kao nacionalnom vodi. Simović će također narediti Mihailoviću da se suzdrži od osvetničkih akcija.«113 111 Kljaković, u Politici, 6. IX 1970. 112 Marjanović, »Prilozi«, str. 219-220. 113 Deakin, The Embattled Mountain, str. 140; vidi također The Trial of Dra^a Mihailović, str. 131. Britanska odluka da pomažu i podrže isključivo četnike imala je dubok utjecaj na razvoj situacije u Jugoslaviji tokom mnogih mjeseci. Svojim izborom izolirali su partizane i izgubili svaku mogućnost da na njih utječu ili da ih iskoriste kao izvor informacija. Time su stvarno povećali njihovo nepovjerenje. S druge strane, Mihailović je bio vrlo nezadovoljan Hudsonom i njegovom ulogom posrednika između četnika i partizana, smatrajući da Hudson pokušava izvršiti pritisak na njega izravno i preko svojih pretpostavljenih (vidi Hudsonovu poruku od 13. novembra). Pri slanju svojih poruka Hudson je ovisio o Mihailovićevoj radio-stanici, ali je imao svoju vlastitu šifru. On je 21. novembra još uvijek sumnjao u Mihailovića kao saveznika, što je i rekao u poruci svojim pretpostavljenima: »Moje je mišljenje o Mihailoviću da ima sve kvalifikacije osim snage. Partizani su sada jači i on britanskim oružjem mora likvidirati njih, prije no što se ozbiljno okrene protiv Nijemaca.«114 Mihailović je već pravio neprilike Hudsonu i, oko dva tjedna kasnije, nakon što su se okolnosti u zapadnoj Srbiji radikalno promijenile, zabranio je Hudsonu svaku upotrebu radio-stanice i time ga odsjekao od njegovih pretpostavljenih i od vanjskog svijeta.115 114 Deakin, The Embattled Mountain, str. 141. 115 Teško je razmrsiti činjenice u vezi s Hudsonovim primopredajnikom i njegovim radio-vezama. Problem je nastao kad je Deakin u svome članku »Britanija i Jugoslavija 1941-1945« (str. 48) tvrdio da je Mihailoviću uspjelo »spriječiti Hudsona da se služi radio-stanicom«. Hudson je na konferenciji u Oxfordu, u decembru 1968, objasnio da je u Jugoslaviju ponio dva aparata: jedan manji, koji se čuo samo do Malte i ubrzo je pregorio i jedan teški, zastarjeli aparat; taj je imao oko 25 kg, radio je samo na struju i za njegovo prenošenje trebala je tovarna životinja. Druge stvari Hudson ne objašnjava. Pokušao sam od njega dobiti daljnja obavještenja, pisao sam mu zimi 1970, ali bez rezultata. Ipak, Hudsonova poruka pretpostavljenima, 13. novembra (vidi str. 143 ove knjige) jasno pokazuje da nije mogao sa sobom ponijeti svoj jedini ispravni primopredajnik kad je potkraj oktobra iz Užica pošao u Mihailovićev štab, jer je aparat stigao u Užice s Lalatovićem i Dragićevićem, nakon što su Hudson i Ostojić otišli na Ravnu Goru, i u Užicu je ostao kod partizana. Hudsonov radiotelegrafist ostao je u Užicu i stoga se Hudson služio i morao se poslužiti Mihailovićevom stanicom i njegovim radistom, jer sam nije znao rukovati radiom. Razočaran što nakon jedine male pošiljke od 9. novembra nije dobio više nikakvo oružje, Mihailović je vjerojatno posumnjao da ga Hudson sabotira i da je za partizane. Hudson je prisustvovao nekim sastancima mješovite partizansko-četničke komisije i otišao u Užice da posreduje, došavši upravo u vrijeme kada se s Titom i dijelom njegova štaba morao povući 29. novembra kad su Nijemci napali. Napuštajući s Titom Užice, Hudson je slučajno naišao na svoj primopredajnik, uzeo ga i s velikim naporom prebacio kod Mihailovića na područje Ravne Gore, kamo se vratio u noći između 7. i 8. decembra. Našao je Mihailovića i nekoliko njegovih oficira, ali Mihailović je odbio da ga vidi i nije mu dopustio da se posluži ni radijom ni radiotelegrafistom. Prema Baileyju, Hudsonov radio bio je u to vrijeme »neupotrebljiv«. Vidi Deakin, The Embattled Mountain, str. 146; Tito, »Ratna sjećanja«, str. 48-54, 62; i Baileyjev izvještaj iz aprila 1944, nakon povratka iz Jugoslavije. F.O. 371/44282, R 21295/11/92, Dodatak 3 str. 2. Ali najvažniji četnički razlog za odluku da se bore protiv partizana ležao je u njihovoj krajnjoj opoziciji prema prirodi i ciljevima partizanskog pokreta. Partizani su bili revolucionarna snaga predvođena komunistima koja je djelovala kroz oblike Narodnog fronta i s nacionalnim parolama; težili su tome da tokom rata zadrže punu samostalnost, a primjenjivali su kombiniranu strategiju oružanog otpora protiv okupatora i kvislinga s revolucijom usmjerenom protiv starog političkog i socijalno-ekonomskog poretka. Kao takvi, bili su direktna prijetnja četnicima, koji su bili organ izbjegličke vlade i branitelji starog poretka, i očigledna prijetnja glavnom četničkom cilju da poslije rata kontroliraju vlast u zemlji. U međuratnom periodu država je bezobzirno gonila komuniste, a bilo je mnogo vatrenih antikomunista ne samo među profesionalnim oficirima, građanskim političarima, poslovnim ljudima i seljacima, već i među intelektualcima. Nije se moglo očekivati da će oni koji su prišli četnicima zagovarati dugoročnu ili bar kratkoročnu suradnju s partizanima koje predvode komunisti. Pozicije dviju grupa nisu se mogle pomiriti ni ideološki, ni u pogledu ratne strategije i taktike, ni u odnosu na poslijeratne ciljeve. S podrškom emigrantske vlade, četnici su normalno zauzeli stav da bi partizani morali prihvatiti Mihailovića kao vrhovnog komandanta i podrediti se njegovom autoritetu; partizani su to naravno odbijali znajući da bi podrediti se značilo prestati postojati. Ali bili su voljni postići nekakav sporazum, računajući da bi im udruživanje s četnicima pod zastavorn Narodnog fronta pružilo mogućnost da progiitäju ili razvodne cijeli četnički pokret. Kömunisticka partija je imala veliki utjecaj na Narodni front, pa bi najopasniji domaći neprijatelj, koji je imao značajne veze sa zapadnim Saveznicima, u Narodnom frontu bio znatno onemogućen. Četnici, naravno, nisu namjeravali dozvoliti da se to dogodi i jer su bili pouzdanici zapadnih Saveznika, mogli su prihvatiti okupaciju, pa čak i kvislinške režime u Jugoslaviji kao privremenu životnu činjenicu. Prava opasnost nastala bi tek kad bi se Komunističkoj partiji dopustilo da postane tako jaka, da uz podršku Sovjetskog Saveza postane element vlasti pri kraju rata i u jugoslavenskoj politici poslije rata. Drugim riječima, nagrada je bila ni manje ni više nego vlast u budućoj državi: s jedne strane suštinsko nastavljanje političkog, socijalnog i ekonomskog poretka kakav je bio do 1941. koji bi bio izmijenjen tako da pojača velikosrpsku hegemoniju, ili, s druge strane, potpuno novi politički i socijalno-ekonomski sistem izgrađen po komunističkom konceptu. Četnicima je izbor bio jasan: trebali su uništiti partizane sami ili uz pomoć Osovine i kvislinških snaga. Partizani su tako postali neprijatelji protiv kojih su sva sredstva dopustiva, ubrajajući tu paktiranje i nagodbu s okupatorom i marionetskim režimima. Napad na Užice bio je samo prvi pokušaj u tom smjeru i uništenje partizana postalo je od tada glavni cilj četničke politike. Na partizanskoj strani razmišljanja su bila obrnuta: četnici su postali primarni neprijatelji, jer se polazilo od pretpostavke da će Saveznici pobijediti u ratu; odlaskom okupacionih vojski i kvislinških režima s jugoslavenskog teritorija, četnici će kao instrument emigrantske vlade koji od početka uživa savezničku podršku, učiniti sve moguće da zadrže isključivu vlast u poslijeratnoj državi. Budući da su četnici branili ne samo srpsku hegemoniju nego i stari socioekonomski poredak, sa partizanskog stanovišta bili su glavna i najvažnija snaga kontrarevolucije u Jugoslaviji. Da bi postigli svoj cilj, partizani su morali poraziti i četnike. Iz taktičkih razloga oni su svoju borbu predstavljali uglavnom i prvenstveno kao borbu protiv okupatora i kolaboracionista, otvorenih i prikrivenih — to jest, protiv kvislinških režima i četnika - i tokom rata poricali su komunističke ciljeve, iako nisu tajili vodeću ulogu Komunističke partije u novostvorenom Narodnom frontu i u narodnooslobodilačkom ratu. Premda po definiciji sve komunističke partije dok su u opoziciji imaju za cilj dolazak na vlast i provođenje socijalističke revolucije, pa su to u prvoj fazi ustanka tvrdili i neki predstavnici KPJ, tek se nedavno u Jugoslaviji otvoreno počelo pisati da su i KPJ i partizani doduše bili angažirani u ratu protiv okupacionih sila, ali i u građanskom ratu protiv snaga starog režima kod kuće. Iz domaćih i međunarodnih političkih razloga, o tome se tokom rata općenito nije govorilo.116 116 Vojmir Kljaković, »O elementima socijalističke revolucije u oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije«, referat pročitan januara 1972. u Ljubljani, na simpoziju o temi »Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao općenarodni rat i socijalistička revolucija«. Objavljeno u zborniku radova pod ovim drugim naslovom, knj. 1, Beograd 1977. Četnici nisu lako proveli svoju odluku iz novembra 1941. da se ne bore protiv Nijemaca u zapadnoj Srbiji, sve dok ne dođe povoljan čas (što se kasnije proširilo na odluku da se ne bore protiv snaga Osovine ni van Srbije). Mihailović je na sastanku u Divcima posve dobro razumio: ako se bezuvjetno ne preda Nijemcima, oni će nastaviti s borbom protiv njega. To su bez odlaganja i učinili, smatrajući da su četnici prozapadno orijentirani bez obzira na ono što govore, te da će prije ili kasnije svoje oružje okrenuti protiv Nijemaca.117 Nakon završenih operacija protiv Užica i partizana, Nijemci su od 6. na 7. decembra poduzeli tzv. operaciju Mihailović i napali njegov štab na Ravnoj Gori. Mihailović je jedva izbjegao zarobljavanje (vidi Glavu 7).Tako su početkom decembra 1941. Nijemci povratili kontrolu nad teritorijem koji su partizani i četnici držali u zapadnoj Srbiji; većinu preostalih partizana odbacili su iz Srbije u Sandžak, a četničke snage su bačene u nered. Četnički odredi većinom su raspušteni, neki su se povukli u ilegalnost, a drugi su se legalizirali kao dio Nedićevih kvislinških oružanih snaga. 117 Vidi izvještaj Gerharda Feinea, savjetnika u službi opunomoćenika njemačkog ministarstva vanjskih poslova u Beogradu, datiran 3. decembra 1941. u DGFP, serija D, sv. XIII, str. 946. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument