ČETNIČKA TRADICIJA DO 1941. Hajdukovanje, srodno gerili ali^ u manjoj mjerim irm dugu tradiciju u južnoslavensHm zemlfama, osobito u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, koje su tokom mnogih stoljeća bile pod otomanskom vlašću. Bio je to jedan od načina kojim su narod, ili bar pojedinci i grupe ljudi, mogli iskazati svoje protivljenje nadmoćnoj i jakoj stranoj vladavini. Iako je takva pobunjenička aktivnost, sve do početka devetnaestog stoljeća, često pogoršavala a ne smanjivala ugnjetavanje, djelovala je stimulativno na nacionalnu psihu, što se može vidjeti iz glorifikacije hajdučkih vođa i grupa u epskom narodnom pjesništvu južnih Slavena. To je pomagalo da se održi na životu nada u eventualno oslobođenje naroda od tuđinskog jarma. Naravno da se hajdučka akcija pojedinaca i grupica ponekad pretvarala u razbojništvo, ili graničila s njim. Ali ako je razbojništvo bilo upereno protiv tuđinskog nasilnika, smatralo se junaštvom. Prvi srpski ustanak 1804, koji je iz pobune protiv terora i zlodjela lokalnih turskih glavešina i uzurpatora vlasti prerastao u opću pobunu protiv turske vladavine, počeo je ü stvari akcijama već postojećih gerilskih družina (hajdučkih četa).1 Pod vodstvom Đorđa Petrovića (Karađorda, utemeljitelja dinastije Karadordević) pobuna je poprimila karakter općenarodnog ustanka.2 U drugom srpskom ustanku, koji je izbio u proljeće 1815. pod vodstvom Miloša Obrenovića (utemeljitelja suparničke dinastije Obrenović), . gerilsko ratovanje opet je poslužilo s velikom efikasnošću.3 Zanimanje za gerilsko ratovanje nastavilo se u Srbiji i kasnije Kroz 19. stoljeće, što djelomice pokazuje i postojanje dviju knjiga o tom predmetu. Jednu je s poljskog prepričao Matija Ban i objavljena je u Beogradu 1848, a drugu je napisao Ljubomir Ivanović i pojavila se 1868. 1 Riječ »četnik« dolazi od riječi četa (pl. ćete), družina vojnika ili grupa ljudi angažiranih u gerilskom ratovanju i naprosto znači »gerilski borac«. Zapovjednik čete ili područja zove se vojvoda i prema nepisanom četničkom zakonu ima apsolutnu vlast nad svojim ljudima i na svom području. 2 Tuđman, Rat protiv rata, str. 83-94, osobito str. 86-87. 3 Ćorovič, str. 416-428 i passim 4 Pravilo o četničkoj vojni i Četovanje ili četničko ratovanje, obadvije publikacije naručile su srpske vlasti. Latentno zanimanje za gerilsko ratovanje ponovno je izbilo u prvi plan početkom dvadesetog stoljeća. Između 1904. i 1912. pojavile su se u Makedoniji male grupe ljudi, organizirane, opremljene i financirane iz Srbije, s namjerom da budu zalog oslobođenju Makedonije. od otomanske vlasti, tako da se može ujediniti sa Srbijom. Srpska je vlada ubrzo počela usmjeravati ono što je isprva bio privatni pothvat, pa je pojačavala ili smanjivala aktivnost tih grupa zavisno o vanjskopolitičkoj situaciji. Te su četničke jedinice uglavnom bile pod komandom oficira i podoficira srpske vojske. Članstvo tih grupa regrutiralo se na dobrovoljnoj bazi iz srpske vojske, iako je nakon 1908. stanovit broj tih ljudi dolazio i od Srba van Srbije, prvenstveno iz Bosne i Hercegovine. Bugari i Grci čak su i ranije slali svoje gerilske grupe u Makedoniju, i to u istu svrhu kao nešto kasnije Srbi. Bugarski gerilci bili su dosta uspješni na područjima koja su svojatali Srbi, pa su srpske gerilske grupe u Makedoniji trošile mnogo vremena na borbu protiv svojih suparnika.5 Naravno, nitko nije pitao običan narod u Makedoniji kakve su njegove želje; a simpatije naroda bile su nesumnjivo podijeljene i sezale su od želja za ujedinjenjem s jednom od tri pretendentske države do težnje za punom nezavisnošću. S iznimkom socijaldemokratske štampe,6 te su akcije u Srbiji nailazile na odobravanje, a s točke gledišta srpskog nacionalnog interesa, kako je općenito bio tumačen sve do kraja međuratnog perioda, vrlo su se isplatile. U prvom balkanskom ratn protiv Turaka 1912/13, Srbi, Bugari i Grci su se služili s podjednako velikim uspjehom svojim gerilskim odredima. Srbi su ih koristili na više načina: kao prethodnicu nastupajuće vojske kako bi smekšali neprijatelja i olakšali napredovanje, za napad na komunikacije iza neprijateljskih linija, kao poljsku žandarmeriju, za širenje panike i zabune, te kao sredstvo da se uspostavi rudimentarna uprava u novooslobođenim krajevima. Srpske četničke jedinice i takozvani gorski štabovi, koji su koordinirali njihovu djelatnost, bili su podređeni ratnoj komandi vojske, a njihove su operacije izvođene u tijesnoj suradnji i prema potrebama raznih armija. Četničke su jedinice upotrebljene protiv Bugarske i u drugom balkanskom ratu, koji je izbio između prijašnjih saveznika oko podjele teritorijalnih stečevina iz prvog balkanskog rata. Kad su balkanski ratovi završili, srpska je vlada formirala »krstareće četničke odrede« u svrhu pacifikacije oslobođenih krajeva (isto su učinile bugarska i grčka vlada sa svojim gerilskim odredima). Njihova se aktivnost ponekad sastojala i od terora nad civilnim stanovništvom.7 Ta je aktivnost u krajevima dodijeljenim Srbiji dosegla svoj vrhunac nakon albanskog ustanka u zapadnoj Makedoniji, ustanka kojem .su ponešto pomogle i bugarske gerilske formacije. 5 Šehić, Četnis'tvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941J, str. 19-37,39, 53 i passim. Ova studija, glavni izvor za ovaj dio moje knjige, sadrži povijesnu pozadinu tradicionalnog četničkog pokreta prije 1918, kao i njegov razvoj od 1918-1941, ne samo u BiH već i u cijeloj Jugoslaviji. 6 Ibid, tr. 52. 7 Ibid, str. 37-39. Kako je vrijednost četničkih jedinica dokazana u balkanskim ratovima. srpska je vojska, prirodno, takve odrede upotrijebila na isti način i u prvom svjetskom ratu. Četnici su se ponovo dobro držali u bitkama, ali su pretrpjeli velike gubitke. Zajedno sa srpskom vojskom povlačili su se pred austrougarskim snagama u Albaniju i na Krf 1915, a kasnije su prebačeni na solunski front. U međuvremenu su u dijelovima južne Srbije koju su okupirali Bugari, zbog grubog okupatorskog režima, niknule nove četničke družine koje su počele pobunjenički djelovati. Čuvši za te akcije i bojeći se da bi ustanak širokih razmjera doveo do masovnih bugarskih represalija, srpska je vojska poslala u te krajeve jednog od četničkih vojvoda, Kostu Milovanovića Pećanca, sa strogim instrukcijama da spriječi izbijanje opsežnijeg gerilskog ratovanja, sve dok to srpska Vrhovna .komanda ne bude smatrala za potrebno. Bugari su međutim uzbunili Srbe naređujući regrutiranje, pa su ljudi na stotine počeli prilaziti četničkim odredima. Početkom februara 1917. izbio je opći ustanak, poznat pod imenom Toplički ustanak. Vodio ga je vojvoda Kosta Vojinović, a donekle i Kosta Pećanac, koji se na kraju pridružio kad je uvidio da se na njegove savjete protiv pobune ustanici ne obaziru. Ustanak je počeo veoma uspješno. Oslobođeno je veliko područje s nekoliko gradova, ali su Bugari pozvali pojačanja pomoću kojih su do 25. marta skršili svaki otpor. Nakon poraza uslijedile su krvave represalije nad civilnim stanovništvom. Slijedeće je godine srpska vojska u vezi s probojem solunskog fronta opet s velikim uspjehom upotrijebila četničke formacije. Međutim, neposredno prije primirja naređeno je raspuštanje četničkih odreda koje su dijelom preuzele jedinice redovne vojske, a dijelom su ljudi pušteni kućama. Treba zabilježiti da su i crnogorski četnici tokom prvog svjetskog rata poduzimali neke akcije protiv austrougarskih okupacionih snaga.8 8 Ibid, str. 40-50. Uloga Pećanca u Topličkom ustanku je sporna, ali on ju je vješto koristio i, stvorivši od nje legendu, uspio je doći na vodeći položaj u četničkom udruženju. Za aktivnost četnika između 1904. i 1918. vidi također članak Četnici, Vojna enciklopedija, 2. izdanje (1971), II, str. 259-261. Zahvaljujući djelovanju od 1904. do 1912. u Makedoniji, te borbama u balkanskim ratovima 1912/13 i u prvom svjetskom ratu, četnici su se pri stvaranju nove jugoslavenske države pojavili kao jedna od vodećih srpskih patriotskih grupacija. Godine 1921. četnički su veterani u Beogradu osnovali »Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine«. Njegovi su utvrđeni ciljevi bili; njegovanje četničke historije, širenje četničkih patriotskih ideja r^briga za udovice i siročad palih četnika te četničkih veterana invalida. Očito je ipak da je udruženje bilo zamišljeno i kao grupa za vršenje političkog utjecaja i pritiska.9 Pitanje vodstva i političke orijentacije bilo je od početka tegobno. Glavni utjecaj na organizaciju imala je Demokratska stranka, ali je to osporavala Radikalna stranka, od 1903. do 1918. najvažnija politička partija u Srbiji i dvadesetih godina u Jugoslaviji, koja je počela osnivati suparničke organizacije. Proradikalski, velikosrpski elementi četničkog članstva otcijepili su se od matičnog udruženja i 1924. osnovali dvije nove organizacije: »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu« i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«.10 U julu 1925. ove su se dvije organizacije stopile u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Stvarni voda tog udruženja sve do 1928. bio je Puniša Račić. U septembru 1927. Račić je izabran u skupštinu kao predstavnik Radikalne stranke, a 20. juna 1928. pucao je i ubio dva hrvatska zastupnika za vrijeme skupštinske debate. Udruženje »Petar Mrkonjić« mučile su trzavice u vodstvu i prestalo je djelovati negdje 1928, da bi 1929, nakon zavođenja kraljevske diktature, bilo raspušteno. Raniji otpadnici ubrzo su se vratili prvobitnoj organizaciji11 koja je sada bila jedina postojeća četnička grupa. 9 Četničko udruženje imalo je nekoliko vrsta članova: redovite (tj. veterane), utemeljitelje, podupirajuće, počasne, a od 1922. i nove članove. Da bi privuklo omladinu, društvo je svoje redove otvorilo ljudima od šesnaeste godine na više. Masovnost članstva je u očitoj vezi s namjerom udruženja da postane masovni pokret. Šehić, str. 55-57. 10 Ibid, str. 55-56, 80, 109-110. Vodeći četnici dijelili su se ne samo na one koji su bili bliže Demokratskoj ili Radikalnoj stranci, već i na one koji su bili prijatelji dvaju protivničkih oficirskih društava, Crne Ruke i Bijele Ruke. U obje frakcije to je značilo borbu za vlast i političke principe obojene jakim strastima. Udruženje »Petar Mrkonjić« uzelo je ime po ratnom nadimku kneza Petra Karadorđevića, koji je kao gerilski borac sudjelovao u ustanku protiv Turaka u sjeverozapadnoj Bosni, 1876. Nakon umorstva kralja Aleksandra, posljednjeg odvjetka dinastije Obrenović, 1903, Petar je postao kralj Srbije, a 1918. proglašen je kraljem nove Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. 11 Ibid, str. 91. Kosta Pećanac postao je predsjednik četničkog udruženja godine. 1934. Nastojao je proširiti organizaciju, ali njegova politika primanja mnogobrojnog novog članstva uskoro je izazvala opoziciju starih četničkih veterana. Novo članstvo nije sudjelovalo u četničkoj prošlosti i nije marilo za četničke ideale, već je prilazilo samo iz političkih i ekonomskih razloga. Neki veterani, uključujući tu i Iliju Trifunovića-Birčanina — koji je bio predsjednik udruženja od 1929. do 1932. i stajao na čelu druge srpske patriotske organizacije, Narodne odbrane — povukli su se i osnovali suparničku organizaciju pod imenom Udruženje starih četnika, ali ona nije bila ozbiljan takmac. Između ubistva kralja Aleksandra u Marseillesu, oktobra 1934, i 1938, udruženje koje je vodio Pećanac širilo se na veliko: 1938. imalo je prema godišnjem izvještaju više od tisuću odbora po cijeloj zemlji s nekih petsto tisuća članova. Nakon 1935. otvorena djelatnost organizacije bila je formalno zabranjena u Savskoj, a očito i u Primorskoj i Dravskoj banovini, zbog protivljenja Hrvata i Slovenaca. Ali izgleda da su njeni odbori u tim krajevima nastavili djelovati i u slijedećim godinama, iako u smanjenom opsegu i s poteškoćama.12 12 Ibid, str. 69, 92, 175-178. Na svom vrhuncu, pod Pećancem, četnička se organizacija u biti sastojala od ljudi iz srpskog malograđanstva i seljaštva. Nikada nije uključivala veći broj intelektualaca, i djelomice zbog toga nije nikad bila u stanju razviti politički privlačan program, iako je početkom dvadesetih godina posuđivala mnoge svoje ideje od Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), koja se u širenju ideja integralnog jugoslavenstva oslanjala na silu. Također je usko surađivala sa Srpskom nacionalističkom omladinom (SRNAO) koja je bila tvorevina Radikalne stranke. Četnička organizacija se predstavljala kao zaštitnik svete baštine srpskog naroda od domaćih i stranih neprijatelja u novoj jugoslavenskoj državi. Njen okvir je bio jugoslavenski u smislu koji su tom pojmu prida vale srpske vladajuće grupe, to jest da su Srbi, Hrvati i Slovenci (postojanje makedonske ili crnogorske nacije nije se, naravno, priznavalo) tri dijela jednog te istog naroda koji se trebaju ujediniti u centralističkoj a ne federalističkoj formi vlasti. Ali njena je orijentacija bila isključivo srpsko-nacionalistička, iako u tonu mnogo blaža od onih organizacija koje su se otcijepile između 1924. i 1929. Budući da je spremno služila interesima srpskih vladajućih grupa, postala je također poznata zbog svojih antidemokratskih, antiliberalnih i antikomunističkih stavova. Ali kako je vodstvo organizacije bilo skoro uvijek korumpirano, a dio članstva nije ni u kom pogledu bio odan proklamiranim idealima i ciljevima, njen utjecaj nije nikad bio razmjeran njenom brojnom stanju.13 13 Ibid, str. 105-163, U vojnim akademijama i školama za rezervne oficire dobivalo se između dva rata nešto malo znanja o problemima i taktici gerilskog ratovanja. Povjerljivi priručnik, Uput za četničko ratovanje, što ga je 1929. izdalo ministarstvo vojske i mornarice, razlikuje dva koncepta gerilskog ratovanja: 1) gerilske operacije u kojima specijalne gerilske jedinice u službi redovnih snaga djeluju kao prethodnica većih jedinica, ili na njihovim bokovima, ili samostalno u pozadini neprijatelja; 2) gerila ili mali rat (ili ono što Nijemci zovu Kleinkrieg), kada kompletna vojska jedne zemlje ili njen veliki dio prelazi u gerilu ili neredovan rat, sa ili bez suradnje s redovnim trupama. U prvom slučaju veličina gerilskih jedinica zavisi o specifičnoj prirodi zadatka. U drugom slučaju, utvrđena je unaprijed formacijska organizacija. U oba slučaja osnovni je princip djelovanja napad i iznenađenje. Uspješne operacije gerilskih snaga pretpostavljaju prijateljski raspoloženo stanovništvo i njegovu podršku.14 Godine 1938. jugoslavenski Glavni đeneralštab priredio je posebni izvještaj o gerilskom ratovanju pod modernim uvjetima i o mogućoj upotrebi četničkog udruženja u slučaju rata. Izvještaj je na nov način pristupao gerilskom ratovanju i revidirao je mnoge stavove iz priručnika objavljenog 1929. Ne omalovažavajući četničke uspjehe u Makedoniji i Srbiji između 1904. i 1918, došao je do zaključka da bi operacije slične onima iz razdoblja 1912 — 1918. bile neizvedive u suvremenom ratu.15 Zadaci koje su četnici prije izvršavali u pozadini neprijatelja trebalo bi npr. povjeriti zračnim desantnim jedinicama, a održavanje reda u zemlji osiguravala bi žandarmerija i/ili rezervne trupe. I ovaj dokument i jugoslavenski ratni planovi izrađeni između 1938. i 1941. pokazuju da vojno rukovodstvo nije razmatralo širu upotrebu gerilskog ratovanja u slučaju invazije. Izgleda da je još manje pomišljalo da četničkom udruženju povjeri bilo kakvu važniju ulogu. 14 Za kratak resume o organiziranju gerilskih jedinica i principima gerilskog ratovanja, kako je navedeno u priručniku iz 1929, vidi ibid, str. 190-192, ili članak Četovanje u Vojnoj enciklopediji, prvo izdanje, II, str. 320-321. Jugoslavenske vojne vlasti izdale su 1925. povjerljivi priručnik za gerilske operacije jugoslavenskih četničkih jedinica na mađarskom teritoriju, u slučaju rata s Mađarskom. Šehić, str. 192-195. 15 Šehić, str. 196-197. Kao što je pokazano u Glavi trećoj, jugoslavenska je vlada u aprilu 1940. ustanovila Četničku komandu koja je onda organizirala šest potpunih i jedan nepotpuni bataljon i regrutirala ih na dobrovoljnoj bazi iz redovne vojske. Šest bataljona u punom sastavu pridodani su po jedan svakoj armijskoj komandi (u svemu je bilo sedam armija) i smješteni su u Novom Sadu, Sarajevu, Skopju, Karlovcu, Nišu i Mostaru. Četnička komanda bila je najprije u Novom Sadu, a zatim u Kraljevu. Nekoliko dana nakon početka aprilskog rata povukla se u Sarajevo, gdje se zajedno sa sarajevskim četničkim bataljonom predala Nijemcima 18. aprila.16 Nije zabilježeno da je bilo koji drugi četnički bataljon  postupio prema ulozi koja mu je bila namijenjena, ili da je bilo koji od njih organizirano opstao ili djelovao nakon sloma jugoslavenske vojske. Izgleda, nadalje, da se kratko vrijeme prije invazije vojska obratila Kosti Pećancu, dajući mu ovlaštenja, oružje i novac da organizira gerilske jedinice. O tome će još biti riječi. 16 Ibid, str. 209-212. Dvije stvari je važno podvući obzirom na povijest četničkog pokreta tokom slijedeće četiri godine rata i okupacije. Prvo, da se jugoslavensko vojno rukovodstvo u godinama prije invazije 1941. nije pouzdavalo u gerilsko ratovanje u širim razmjerima, niti je učinilo ozbiljnije pripreme za takvo djelovanje. Drugo, da nije imalo ozbiljnog plana da članstvo četničkih organizacija iskoristi za gerilske operacije. Budući da su u čitavom međuratnom periodu postojale razlike u mišlienju i trajale razmirice između vođa raznih četničkih organizacija, a jednako tako i u redovima članstva, bilo je prirodno da su se četnici nakon napada Osovine i okupacije podijelili. Teško se moglo očekivati da će četničke organizacije pod udarom okupacije i građanskog rata naći jedinstvenu zajedničku politiku prema okupacionoj vojsci, kvislinškim režimima i onim grupama otpora što su se stvarale u zemlji. Kao što će se vidjeti, Pećanac se ubrzo pokazao kao otvoreni kolaboracionist s Nijemcima, a Trifunović-Birćanin i bosanski četnički vojvoda Dobroslav Jevđević pridružili su se Mihailoviću i postali važni komandanti i oficiri za vezu s talijanskom okupacionorn vojskom, Neki su se obični četnici, međutim, odvajali te prilazili i pomagali partizanima. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument