| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
U Dalmaciji Najzad, 13. septembra, 3. krajiška je napustila ovu prostoriju i krenula za Dalmaciju. U toku dana stigla je u Donje i Gornje Vukovsko. Ta dva zaselka na planinskoj visoravni (nadmorske visine oko 1200 metara) bila su potpuno razorena i spaljena. Ostao je samo crkveni toranj, česma i kamene zidine popaljenih kuća. Ostalo je ono što vatrom nije moglo izgorjeti. Na ovom maršu sa 3. krajiškom brigadom kretao se i štab divizije. Iste večeri, poslije kraćeg odmora, oko 22 časa pokret je nastavljen preko s. Ravna za Mokronoge i Eminovo Selo, gdje je brigada stigla u svanuće. Ne nadajući se nailasku naših jedinica, jer ih u to vrijeme nisu mogle ni očekivati, pošto je Bugojno udaljeno preko 50 kilometara, a pokret je izvršen skriveno kroz šumu i u toku noći, ustaše su ujutru rano pošle kamionima iz Duvna za Šujicu. Tako je susret naših jedinica sa njima u ranim jutarnjim časovima, na raskrsnici kod sela Mokronoga, bio iznenadan za obje strane. Partizani su se ipak brže snašli i zapucali. Potpuno iznenađene vatrom naših bataljona ustaše su poskakale sa kamiona i nagnale da bježe uzbrdo, prema Duvnu i Šujici. Iz Duvna su naišle druge ustaše, pred kojima je išao jedan motocikl. I ovdje smo propustili priliku da uhvatimo zloglasnog Bobana. On je bio na motociklu i osjetivši naše jedinice okrenuo motocikl i pobjegao nazad u Duvno. Dok su 2, 3. i 4. bataljon vodili borbu sa ustašama koje su pobjegle iz kamiona i pojačanjima koja su im pošla u pomoć iz Šujice i Livna, dotle je 1. bataljon sa jednom četom 2. bataljona goneći ustaše stigao do Duvna i zauzeo ga. Posada Duvna bila je potpuno iznenađena. Vidjevši naš 1. bataljon koji je
prema Duvnu išao streljačkim strojem, ne otvarajući vatru, pomislila je da su
to njihove jedinice koje se povlače, pa nije pružila nikakav otpor, sve do
ulaska 1. bataljona u Duvno. Tek tada su ustašc shvatile da u Duvno ulaze
partizani i pokušale da pruže otpor. Međutim, bilo je kasno. Bataljon
je brzo očistii Duvno, goneći i ubijajući razbijene ustaše koje su bježale
prema jugu. Boban je noć sačekao skriven u jednon mlinu, a po padu mraka
izvukao se i pobjegao. Posmatrajući čitav tok ove borbe, odlučnost i brzini bataljona 3. krajiške
u napadu, posebno 1. bataljona, komandant divizije Koča Popović, nekoliko puta
je rekao: »Krajišnici, alal vam vera, zaslužujete svaku pohvalu i priznanje«.
Odmah je javio Vrhovnom štabu: »Krajišnici su zauzeli Duvno«. Ovo isto javio
je i štabu 1. proleterske brigade. Sa 3. krajiškom brigadom, od Bugojna preko Vukovskog ka Duvnu, kretao se pored štaba 1. proleterske divizije i dio engleske vojne misije. Brigada je imala zadatak da do zore iznenadno napadne i likvidira Duvno. Te noći, u isto vrijeme, samo u suprotnom pravcu, maršovale su dvije kolone Bobanove crne legije sa namjerom da uz pomoć kupreškog ustaškog garnizona napadnu naše snage u dolini Vrbasa i povrate Bugojno. Mimoišli smo se noću a nismo znali jedni za druge. Kada smo stigli do Duvna ustaše su obaviještene o tome pa su se vratile. Tako je došlo do sudara 3. krajiške i Bobanovih ustaša. Bobanove kolone su jednovremeno i s boka napale 3. krajišku brigadu. Dok je 1. bataljon vodio borbu u Duvnu i progonio ustaše, ostali bataljoni su u dvočasovnoj upornoj borbi razbili Bobanove kolone na okolnim brdima i natjerali ih na povlačenje prema Šujici i Livnu. I sa pravca Livna, preko Zagoričana i Ostruljka ka Duvnu, naišla je mjesna milicija u crnim uniformama, u jačini jedne satnije (100 vojnika). Usput je nabasala na dijelove 3. bataljona koji su sa Orlovca otvorili vatru na njih i odmah krenuli u napad. Jedna grupa razbijenih milicionera naletjela je u bjekstvu na štab divizije i englesku vojnu misiju. Pošto se sve dobro završilo, komandant divizije Koča Popović nam je, sada u šali, dobacio: »Krajišnici, boga vam vašeg, nikad s vama neću više ići jer uvijek izvučem deblji kraj«. U borbama u Duvnu i oko njega 3. krajiška brigada je ubila i zarobila veći broj ustaša i milicionera. Zaplijenila je i spalila 4 kamiona, 1 putnička kola (Bobanova),. 1 motocikl, 4 teška mitraljeza, 3 puškomitraljeza, 150 pušaka i preko 100.000 metaka za puške i mitraljeze, 1 minobacač sa 150 granata, veće količine brašna, masti i drugih narnirmca. U ovoj borbi mi smo imali samo nekoliko ranjenih među kojima je bila i Zora Ćulibrk. Borba na Duvnu je primjer smjelosti, odlučnosti i brzine u izvođenju napada pri iznenadnom susretu sa neprijateljem. 1. bataljon je samoinicijativno preduzeo napad i odlučno iskoristio pometnju u redovima neprijatelja. Da je čekao naređenje od štaba brigade ustaše bi se sredile i pružile jači otpor. Slijedećeg dana, tj. 15. septembra, 3. krajiška brigada je produžila preko sela Prisoje za Donje Tijarice. Usput je u Prisojama razbila mjesnu miliciju i natjerala je u bjekstvo. Marš je bio dobro organizovan, sve jedinice su se disciplinovano kretale. Mada je marš bio dug — preko 50 kilometara — borci se nisu zamorili, jer je kraj kroz koji su prvi put prolazili bio živopisan i zanimljiv. Pred sam pokret
iz Duvna prema Karlovom hanu dobili smo depešu od Vrhovnog štaba kojom nas je
obavijestio da je 3. krajiška brigada proglašena proleterskom. Ova
vijest veoma je obradovala sve borce i starješine brigade. Time je Vrhovni štab
odao zasluženo priznanje 3. krajiškoj brigadi koja se od svog formiranja
ravnopravno borila sa ostalim proleterskim brigadama protiv neprijatelja i
postizala značajne uspjehe. Ona je bila primjer borbenosti, hrabrosti, izdržljivosti,
požrtvovanja, kao i pravilnog ophođenja sa narodom. Bila
je nosilac politike bratstva i jedinstva. Tom prilikom smo takođe dobili prvi
ukaz Vrhovnog štaba o proizvođenju starješinskog kadra u oficirske činove. 16.
septembra uspostavljena je veza sa dalmatinskim jedinicama koje su vodile borbu
oko Klisa i Sinja. U toku noći 16/17. septembra brigada je iz Tijarića prešla u selo Jabuku i zaseoke oko Trilja. 3. krajiška je u ovim mjestima bila dočekana sa naročitom pažnjom i poštovanjem. Oko puta je stajala omladina i stariji ljudi sa korpama grožđa i bukarama vina. Klicanje: »Živili naši proleteri, dobro nam došli« i slično produžilo se duž čitavog puta. i kroz sva sela kuda je brigada prolazila. 17. septembra ispitivana su i pripremana mjesta za prelaz rijeke Cetine kod Trilja. U toku naredne noći brigada je prešla Cetinu i razmjestila se u selima s onu stranu rijeke: 1. bataljon u Sičane, 2. u Đidoviće, 3. u Bučane i 4. u Prisoje. Raspored bataljona izvršen je tako da spriječe eventualni prodor Nijemaca iz Sinja prema Splitu,. koji je u to vrijeme bio u našim rukama. I 18. septembra bataljoni su ostali na istoj prostoriji, a naveče su se prebacili u okolinu Sinja u polazne rejone za napad. 3. bataljon primakao se do zaseoka Mandac i raskrsnice ceste Trilj—Split, a 4. u selo Sičane. U toku 20, 21. i 22. septembra vršene su pripreme za napad na Sinj. 1. i 2. bataljon su 22. septembra vodili borbu sa neprijateljem. Pošto su Nijemci ranije posjeli najviše kote Visoke, to ih je trebalo zbaciti i očistiti prilaze Sinju. Posjedanjem Visoke neprijatelj se našao za leđima 2. bataljona koji se nalazio u selu Gornji Radošići i ugrozio ga. Druge njemačke snage preduzele su napad na pravcu sela Malbaša, ali su odbijene. 1, 2. i 4. bataljon napali su
neprijatelja na Visokoj i protjerali ga u Sinj. U toku dana neprijateljska
avijacija bombardovala je položaje naših jedinica. U borbama to.ga dana
ubijeno je 16 njemačkih vojnika, dok ih je 15 ranjeno. Zaplijenjen je jedan »šarac« i 4 puške. Na našoj strani poginulo je 11,
a ranjeno 24 borca, od kojih 6 teže. Istog dana neprijatelj je izašao na položaje s. Mandac, 6 km jugoistočno
od Sinja. Dobili smo naređenje za napad na Sinj, u kome će, pored 3. krajiške
brigade, učestvovati i 4. krajiška divizija. Napad je otpočeo u 9 časova uveče. Naša brigada — južna kolona — sa
3 tenka i 4 poljska topa napadala je sa juga od Visoke i Sinjskog polja. U žestokoj
borbi koja je trajala cijelu noć uspjeli smo protjerati neprijatelja iz okolnih
uporišta u sam grad. Naša artiljerija je tukla paklenom vatrom. Sve
neprijateljske snage su bile orijentisane 3. krajiškoj brigadi, jer 4. divizija
nije izvršila napad. U zoru smo se povukli na polazne položaje. Ukupni gubici neprijatelja nisu
nam bili poznati, ali se pretpostavlja da su bili veliki. Na bojnom polju je
ostalo 10 mrtvih i nekoliko ranjenih. Naša artiljerija je ispalila 280 granata
na vojne objekte u gradu. 3. krajiška je imala 7 lakše ranjenih drugova. Napad na sam grad počeo je 22. septembra u 21 čas i trajao sutradan do svanuća. Precizno i efikasno gađanje naše artiljerije omogućilo je 3. bataljonu da u prvom naletu ovlada kotom 435 i grebenom kose između sela Brnaze i Donjeg Radošića i spusti se u predgrađe Sinja. Na grebenu kose likvidirana su sva neprijateljska uporišta. 2. četa 3. bataljona podržana sa tri tenka koji su učestvo vali u napadu duž ceste i preko sela Marića prodirala je prema Sinju i izbila pred željezničku stanicu, dok je 1. četa istog bataljona napadala preko aerodroma i podišla kasarnama. Tako se cio 3. bataljon, u svanuće 23. septembra, našao u Sinju sa istočne strane i imao uslove da upadne u centar grada, pošto se uz pomoć bornih kola dokopao artiljerijskih oruđa neprijatelja. U tako povoljnoj situaciji kad se 3. bataljon spremao na posljednji juriš koji bi sigurno uspio, stiglo je naređenje od štaba brigade da se odmah cio bataljon povuče na polazne položaje, pošto ostale jedinice nisu imale uspjeha u napadu. Teško je bilo napuštati već osvojene topove, aerodrom i željezničku stanicu na istočnom dijelu grada. Teško je to bilo, ali se naređenje moralo izvršiti. 3. bataljon se povukao, ali samo do sela Brnaze i tu ostao u toku cijelog dana čekajući novo naređenje za ponovni napad na Sinj. Tog dana na sinjski aerodrom spuštali su se transportni avioni sa njemačkim vojnicima — pojačanjima posadi u Sinju. Borci 3. bataljona gađali su ih mitraljezima iz rovova od zaseoka Marić i sa Carića liske, ali bez mnogo uspjeha. Komandant 3. bataljona Puzić hvatao se za kosu i tražio savjet komandi četa govoreći: »Jeste li za to, drugovi, da se samoinicijativno na svoju odgovornost privučemo aerodromu, potučemo jedan desant i spalimo avione? Ukoliko vi pristajete, ja sam za to pa makar nas pola tamo ostalo, jer ovo čudo očima gledati ne mogu«. Teško nam je svima bilo, ali je bilo još teže rizikovati bataljon.
Odjednom Puziću sinu jedna misao i on reče: »Dajte protivkolski top i bacač
pripremite, pa kad se druga tura bude spustila da ih gađamo«. I tada se desilo nešto što nas je
sve obradovalo. Prva granata malog
protivtenkovskog topa pala je pod točkove velikog transportnog aviona koji se
bio upravo spustio. Druga je pogodila rezervoar benzina i upalila avion
sa cjelokupnom posadom i transportom opreme. Gust oblak dima vinuo se u vazduh. Švabe
su počele iskakati, ali ih se malo spasilo. Ostali avioni okružiše dva puta
iznad aerodroma i upaljenog aviona, a zatim se vratiše nazad. Komandant bataljona Puzić je od radosti skakao i bacao kapu. Čvrsto smo stezali ruke našim nišandžijama na topu i čestitali na uspjehu. Tako je u dnevnik 3. bataljona i 3. proleterske krajiške brigade zapisan i ovaj značajan uspjeh. Mještani dotrčaše da nam čestitaju. »Nema više spuštanja aviona«, kažu oni. I zaista transportni avioni nisu više dolijetali. Ali se uskoro pomoli eskadrila »štuka« sa pravca kojim su dolazili transporteri. Nadali smo im se. Predosjećali smo da bi mogli doći i već smo se pripremili. Mali top, kojim je pogođen avion, sklonili smo pod brdo u veliku rupu koju su iskopali mještani vadeći pjesak za zidanje kuća. I bacač je tamo sklonjen. Najzad tamo smo se i sami sklonili. »Štuke« su se jedna za drugom obrušavale nad k. 368 i na brežuljak iznad naših glava istresale svoj teret. Sirene su urlale, bombe praštale, mitraljezi pročešljavali vinograde, ali nisu uspjeli ništa da učine, jer smo bili dobro zaklonjeni. Mislili smo baciće bombe i otići, ali kad je prva eskadrila »štuka« istresla svoj teret i pošla nazad druga je doletjela i nastavila da bombarduje i kruži. Sad su i Švabe streljačkim strojem pošle sa aerodroma i cestom iz Sinja da pretresu kotu i da nas protjeraju. Naše čete ležale su skrivene u ravnici posmatrajući pokret njemačkog streljačkog stroja. Pustili smo ih na stotinu metara ispred nas, a onda smo iz svojih oružja otvorili brzu vatru na njih. Mnogi su pogođeni popadali, a ostali su se povukli odakle su i došli. Ni ponovmm napadima »štuka«, artiljerije i pješadije nisu uspjeli da nas odbace sa kose i prisile na povlačenje. I ostali bataljoni 3. krajiške, u toku napada prošle noći, protjerali su neprijatelja u Sinj i već bili izbili na njegovu periferiju. I njima je stiglo naređenje pa su se i oni morali povući istovremeno kad i 3. bataljon. Prije napada na Sinj izvršen je
napad na selo Dicmo (na putu od Sinja prema Klisu) u kome je učestvovao i 4.
bataljon naše brigade. Selo je
bilo dobro utvrđeno. Sve kuće pretvorene su u uporišta i nepriiatelj je iz
njih davao vrlo žilav otpor. Mada je trpio velike gubitke, nije se predavao i
održao se do stizanja njihovih snaga nakon našeg povlačenja od Sinja. 23. septembra njemačke snage iz Trilja spojile su se sa snagama u Sinju i na taj način pojačale garnizon. Zbog toga se odustalo od ponovnog napada na Sinj. Noću 23/24. septembra Nijemci su uspjeli da preko sela Gornji Radošić iziđu na Visoku i da rano ujutru s leđa napadnu 1. četu 3. bataljona u selu Malbaši, dok je još spavala. Tom prilikom je poginulo nekoliko drugova, među kojima i zamjenik komesara 1. čete Kecman. U ostalim četama 3. bataljona smatralo se da je zabunom došlo do borbe između njihove 1. čete i dijelova 1. bataljona. A kad su stigle na mjesto borbe uvjerile su se da na tim položajima nije 1. bataljon, nego Nijemci. Njemačke snage iz Dicma i one iz Sinja spojile su se u zaseoku Mojanka na cesti, a ostale produžile za selo Sičane. U sukobu sa njemačkim snagama iz Dicma uništen je jedan neprijateljski tenk, a jedan je oštećen. 25. septembra dok su se zadnji dijelovi 3. krajiške brigade povlačili iz sela Sičana, napale su ih njemačke snage sa jugozapadnih padina Visoke (k. 486). Razvila se žestoka borba na bliskom odstojanju. Nijemci su navaljivali sa položaja koji su nadvišavali položaje naših jedinica. Dalje povlačenje do sela Neorića odvijalo se bez uznemiravanja. U Neoriću je ostala 3. četa 3. bataljona, dok su se ostale jedinice odmah iz pokreta prebacile preko ceste Sinj—Muć. Naša artiljerija je štitila povlačenje i otvarala vatru na njemačke kolone koje su nastupale za nama. Zbog pogrešnih obavještenja otvorila je vatru i po selu Neoriću, gdje se u tom trenutku nalazila 3. četa 3. bataljona na obezbjeđenju. Pukim slučajem nije bilo mrtvih i ranjenih. U toku dana jedna njemačka jedinica iz Sinja sa 5 tenkova i oko 200 vojnika napala je na položaje koje je zaposjeo 2. bataljon. Borba je potrajala do predveče, ali 2. bataljon nije popustio i zaustavio je dalje nadiranje neprijatelja. Naveče je brigada nastavila pokret sjeverno od Sinja preko sela Zelovo, Hrvace, Bošnjaci i u svanuće se prebacila preko rijeke Cetine napodručje Dinare.U toku marša naše jedinice su pratile naše kamione i putnička kola. Nekoliko njih se survalo niz krivine dok su se spuštali od sela Zelovo ka selu Hrvace, a najviše ih je ostalo na prelazu u nabujaloj Cetini. Zadnji naši dijelovi prešli su Cetinu pošto je već bilo svanulo. U tom času pojavili su se neprijateljski avioni, napali kolonu i spalili jedan kamion koji je već bio prevučen preko rijeke. 1. bataljon je ostao kod Cetine, kao zaštitnica, u slučaju da naiđu njemačke snage, dok su ostali odmaršovali do sela Bitelić. U toku 27. septembra jedna njemačka jedinica jačine oko 200 vojnika i tri tenka pokušala je da ugrozi prebacivanje artiljerije 4. divizije preko Cetine. 1. bataljon 3. krajiške brigade, koji je ostao u zaštitnici, uz pomoć naše artiljerije odbio je ovaj napad. 28. septembra 3. krajiška je bila postavljena prema Bilom Brigu i Obrovcu radi zaštite izvlačenja artiljerije i motornih vozila preko Cetine na Dinaru. Sutradan su 1. i 4. bataljon napali i nakon dva časa borbe protjerali neprijatelja iz Vagnja, a potom zauzeli i Prolog. Na toj prostoriji brigada je ostala sve do 2. oktobra, a nije preduzimala nikakve značajnije akcije. 2. oktobra 1. i 3. bataljon prešli
su u Prolog, dok su 2. i 4. upućeni u selo Smričane. U međuvremenu naređeno
je da se obustavi ovaj pokret, ali 4. bataljon nije dobio ovo naređenje. Produžio
je pokret i smjestio se u selo Smričane, oko 7 kilometara od Livna. Ne nadajući
se napadu neprijatelja štab bataljona je po stizanju na ovu prostoriju, u svanuće
3. oktobra, razmjestio jedinice za odmor. I
tada kad su borci prilegli, oko 5 satnija milicije i ustaša napalo je iznenada na 4. bataljon. Zahvaljujući prisebnosti
boraca 4. bataljona, brzoj intervenciji 2. bataljona i naših tenkova,
neprijatelj je nakon 5 sati borbe razbijen. Ubijeno
je 25 neprijateljskih vojnika. Uništena su 1 neprijateljska borna kola, a
zaplijenjeno 20 pušaka, 2 puškomitraljeza, 10.000 metaka, 1 bacač i dosta
ostale opreme. Na našoj strani su poginula 4 druga među kojima poručnik Gojko
Vignjević, komandir 1. čete 4. bataljona i politički komesar iste čete.
Ranjeno je 10 drugova. Sutradan,
3. oktobra, 3. bataljon uz podršku tenkova rano ujutru zauzeo je Livno i
rastjerao ustaše koje su se spremale za povlačenje, jer su prethodnog dana
osjetile snagu naših jedinica. Zaplijenjene su veće količine oružja i
opreme, tako da je 2. četa 3. bataljona gotovo sva bila obučena u crnu, novu
milicijsku uniformu. 4.
oktobra brigada je krenula prema zloglasnom Kupresu sa namjerom da ga napadne.
Naređeno je da na-pad počne naveče oko 19 časova, i to sa dvije brigade: 3.
i 9. krajiškom. Predviđeno je da se ovo ustaško uporište najprije okruži, a
zatim uz podršku tenkova napadne sa juga i na taj način onemogući ustaškim
zločincima da umaknu zasluženoj kazni. O tome nisu vodili računa naši mladi tenkisti i artiljerci. Plašeći se da naši tenkovi i artiljerija ne kompromituju napad na Kupres i da nam ne pobjegnu ustaše, bataljoni su jurili prema Kupresu. Ne sačekavši završetak priprema i čas početka napada, a možda i zbog nepoznavanja terena, kao i odstojanja, tenkovi su prije 18 časova pošli sa južne strane prema Kupresu. Ne nadajući se našim snagama sa tog pravca, a pogotovo tenkovima i ne znajući da je Livno oslobođeno, ustaše su mislile da im to njemački tenkovi stižu kao pojačanje. Sa njemačkim i ustaškim zastavama pošli su da pozdrave tenkiste i požele im dobrodošlicu. Rulja je grajala, pjevala i išla u susret tenkovima. Mladi tenkisti su se dosjetili u čemu je stvar. Umjesto da izađu iz
tenkova i pozdrave rulju, što je ova očekivala, otvorili su na nju vatru iz
mitraljeza. Tek tada, prvi put od početka rata, kupreške ustaše i zloglasna milicija
vidjeli su svoj cmi dan. Prvi put su tada bili načisto da je i njihovom teroru
došao kraj. Ogromna većina ustaša počela je da bježi preko Kupresa i Kupreških
vrata, a odatle preko Prusca za Travnik. Naši tenkisti više nisu imali šta da
čekaju. Produžili su za njima u Kupres. I cijela 3. krajiška brigada videći
da je napad otkriven pojurila je prema Kupresu. Svaki otpor ustaša bio je slomljen još pri susretu sa tenkovima. Tri
bataljona su pojurila za ustašama prema Kupreškim vratima, dok je 3. bataljon
dobio zadatak da izvrši blokadu zauzetog Kupresa. Straže su postavljene i nisu
dozvolile nikom ni ulazak ni izlazak iz varoši, pa ni našim jedinicama i
borcima. Ovakvom naređenju usprotivili su se borci 9. krajiške brigade, jer su
oni bili sa terena koji su kupreške ustaše do kraja opustošile. U Kupresu su pohvatani svi koji nisu uspjeli da pobjegnu. Bilo ih je
nekoliko stotina, ali je vojni sud osudio samo 78 za koje je imao tačne i
potpune podatke da su klali i ubijali nevino stanovništvo po okolnim selima.
Svi ostali su pušteni na slobodu, s tim što su stariji i jači muškarci
morali raščistiti cestu između Kupresa i Bugojna. Od tada pa do kraja rata
Kupres nikad više nije predstavljao tvrđavu ustaša. 7. oktobra u
Kupresu ie održan pomen borcima palim prilikom napada na Kupres 1942. i 1943.
godine. Bila je to utoliko dirljivija svečanost, jer su proleteri 3. krajiške
brigade odavali počast srpskim i crnogorskim proleterima,
a govor je
održao načelnik štaba brigade
Nikola Martinović,
koji je i
sam bio ranjen
u borbama na
Kupresu prilikom
jednog ranijeg
napada.
|