PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

POSVJETA MILOŠU DERETIĆU Čuveni mitraljezac, a potom desetar i na kraju vodnik voda Miloš Deretić bio je rodom iz sela Prusaca ispod Kozare. Bio je to mladi čovjek kao od brda odvaljen, visok, krupan i u borbi izvanredno hrabar, čime nas je snažno plijenio i vezao za sebe. Dobro sam ga poznavao kao borca i čovjeka, pa s pravom mogu reći da je i najveća iskušenja lakše od ostalih podnosio i uvijek ostao do kraja uporan, izdržljiv i spreman na najveće tegobe i najteže zadatke. Takav je ostao u svakoj borbi i sve do smrti, o čemu ću navesti samo pokoju pojedinost. Na početku četvrte neprijateljske ofanzive naša brigada je vodila borbe svaki dan, a često i noću, odolijevajući upornim napadima Nijemaca, četnika i ustaša. Kod Sanskog Mosta, u selu Vrhpolju, borbe su trajale čitav dan, smjenjivali su se napadi i protivnapadi naših i neprijateljskihjedinica. Na tom položaju smo se držali već drugi dan i nalet neprijatelja odjednom je oslabio. Miloš, koji je bio blizu mene, reče: "Švabe danas ćute, biće da nam nešto spremaju. Sigurno hoće u Grmeč, a pozadi nas je Centralna bolnica. Mi ih ne smijemo pustiti tamo, to bi bilo strašno za ranjenike". On je tada bio desetar, a prije toga mitraljezac. Ubrzo nas Nijemci stvarno napadoše. Miloš uze "šarac", pa puca i viče: "Naprijed, drugovi!... Švabo nećeš u Grmeč!" Taj napad smo odbili. Kada smo, odstupajući, došli do Paunovca - Cigelja, na samom kraju Grmeča - više ni pedlja nismo mogli nazad. A Nijemci dovlače nove, veoma jake snage, pa je selo Ramići puno Švaba. Snijeg je visok, mraz pritisnuo, a mi se spremamo za napad u toku noći. U Miloševoj desetini bio je borac Milutin Ružičić kojije nešto natucao njemački, pa je desetar riješio da se to iskoristi u toku ove akcije, kako bismo što brže i bez gubitaka riješili zadatak. Privukli smo se njemačkim položajima. Vidimo i njihovog stražara. Miloš poziva Ružičića i šapuće mu: "Nas dvojica idemo do stražara, puzeći. Ako nas opazi, ti ćeš Švabi reći da smo njihovi vojnici i da smo zalutali." Njih dvojica krenuše k Nijemcima. Odjednom odjeknu "Halt!", onda nešto još govore, pa nasta gušanje. Milutin dođe do nas. "Stražar je likvidiran", prozbori. Krenusmo i mi naprijed. Vidimo Miloša: leži pored stražara, na našu radost živ i zdrav. Bez ispaljenog metka ušli smo u Ramiće. Bili smo kod prvih kuća. Upamtio sam odatle sliku: desetar Deretić nosi "šarac" u ruci, a mašinku preko grudi, i grabi ispred nas. Ulazimo u voćnjak pun švapskih konja. Opet se začu: "Halt!" Ovog puta osusmo paljbu. Švabe koje su spavale u kući počeše da izleću kroz vrata i prozore. Miloš se zaklonio zajednu debelu voćku i "šarcem" ih kosi. Nastaoje pravi pakao. Neprijatelj je bio uhvaćen na spavanju i sada krvavo plaća svoju neopreznost. Ko-liko su bili iznenađeni i zbunjeni - pucali su sami u sebe. Stiže naređenje da se po-vučemo, valjda zbog situacije na drugom kraju. Kadje Miloš shvatio da se moramo povući, a da pri tom ne možemo sa sobom potjerati švabske konje - likvidirao ih je. Pričalo se daje sam desetar Miloš te noći likvidirao bar 50 njemačkih vojnika, u što sam sasvim siguran. Četa je zarobila dosta oružja i municije. Miloš je sam donio tri sanduka i pride dva "šarca". Poslije dužeg boravka u centralnoj Bosni, gdje smo preživjeli velike borbe, trpjeli glad i posljedice tifusa, došlo je i ljeto 1943. godine. Jajce, Travnik i ostala mjesta bili su puni Nijemaca, ustaša i četnika. Gotovo sve komunikacije bile sli u njihovim rukama, tako da smo morali svakodnevno da vodimo borbe radi odbrane ono malo slobodne planinske teritorije oko Korićana - da bismo spasili veliki broj tifusara. Jednog dana četnici su izvršili napad na Korićane. Došlo je do žestoke borbe. Naša četa je branila upravo pravac s kojeg su četnici napadali. Napadi i protivnapadi su se smjenjivali iz časa u čas. Miloš je sa svojim vodom izvršio juriš, ubacio se među četnike i potpuno razbio njihovo krilo. Sa njima je bio i zamjenik političkog komesara čete Dušan Bijeljac, koji je tu i poginuo. Za Miloša je to bio težak gubitak, kao i za sve nas. Tada je rekao da četnici preko njega živog neće ući u Korićane. On je dobro znao zašto to govori i koga brani: u selu je bilo mnogo tifusara i ranjenika, a tu je ležao komandant naše brigade Vojo Todorović Lerer, kao i još neki članovi štaba. Miloš, i mi svi sa njim izdržali smo teret teške borbe. Krajem maja 1943. godine prelazili smo cestu Travnik - Jajce. Tom prilikom smo se, kod sela Brvanaca sukobili sa njemačkim snagama. Bila je to teška borba, ali smo ipak uspjeli da razbijemo neprijatelja. No jedna grupa Nijemaca se zabarikadirala u seoskoj vodenici zidanoj kamenom. Dugo su davali žilav otpor, dočekavši među tim tvrdim zidovima i zalazak sunca za planinu. Istina, borci naše čete opkolili su vodenicu sa svih strana, ali posada u njoj zabarikadirana još nerazbijena. Miloš, tada već vodnik voda, sa svojim borcima je uporno napadao. Viče: "Švabo, Švabo, nećeš se izvući!" Nastali su prasak bombi i ciktanje mitraljeskih rafala, pravi uragan. Uto neko povika: "Pogibe vodnik Deretić". Došli smo do njega. Našli smo ga pokošena, bez ikakvih znakova života. Tako: sunce zađe za planinu, a naš hrabri i omiljeni vodnik Miloš Deretić zaklopi svoje oči. Zauvijek. Milan Radaković Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument