Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


KOLABORACIJA S TALIJANIMA U NDH

Četnička suradnja s Talijanima u anektiranim dijelovima Dalmacije i po dijelovima Nezavisne Države Hrvatske koje su okupirali Talijani, bila je slična kolaboraciji u Crnoj Gori, s tom razlikom da su uvjeti bili kompleksniji, i to zbog toga što su hrvatski kvislinški i njemački interesi bili direktno uvučeni u igru, a nesporazumi između grupa predvođenih komunistima i srpskih nacionalističkih grupa koje su sudjelovale u ustanku, jula 1941, pojavili su se mnogo brže nego u Crnoj Gori.48 Partizani su u isti red svrstavali i hrvatske kvislinške snage i okupatora, smatrajući ih fašističkim neprijateljima; srpski nacionalisti mrzili su ustaše, ali su se skanjivali napadati Talijane i zaista su već u julu i augustu pokušali pridobiti Talijane da im pomognu suprotstaviti se brutalnim antisrpskim mjerama ustaša.49 Ti rani dodiri, u kojima je važnu ulogu igrao srpski političar iz Like Stevo Rađenović, jasno su izloženi u izvještaju komandanta talijanskog Šestog armijskog korpusa, generala Renza Dalmazza, poslanog 17. januara 1942. talijanskoj Drugoj armiji pod naslovom »Dodiri s vođama četničkih formacija.«50 Pored veza s Rađenovićem, Dalmazzo je posebno pribilježio kontakte s dvojicom četničkih vođa, koji su na tom području igrali vodeću ulogu, vojvodama Ilijom Trifunovićem-Birčaninom i Dobroslavom Jevđevićem, te njihove političke poglede. Oba su ta čovjeka bila naklonjena Talijanima; vjerujući da bi širenje talijanske okupacije na cijelo područje Bosne i Hercegovine bilo najbolje ratno rješenje za srpsko stanovništvo te pokrajine, tražili su u Talijanima saveznika protiv ustaša i partizana.51

48 Praktično su se sve ove nacionalističke grupe tokom posljednjih mjeseci 1941. identificirale kao četničke.

49 Dana 11. augusta 1941, dakle prije nego što je došlo do polarizacije medu grupama otpora, četnički i partizanski predstavnici iz Like sastali su se s predstavnicima talijanske vojske, u selu Otrić, zapadna Bosna. Četnički predstavnici dali su izjavu koju su partizani također potpisali i u kojoj se kaže da su ustaški progoni Srba glavni razlog ustanka, da borba i sabotaža neće biti uperene protiv Talijana, te da će se »zajedno (s Talijanima) boriti protiv svih komunističkih akcija na tim područjima«. Sve partizanske i četničke potpisnike ubrzo su uhapsile jedinice pod partizanskom komandom u zapadnoj Bosni. Pritisak seljaka s tog terena uskoro je doveo do njihovog puštanja, ali niti jedna partizanska grupa nije više u budućnosti potpisala nešto slično takvoj izjavi. Vidi Stanisavljević, str. 68-71. Vidi također Žurić, str. 200-202.

50 Mikrofilm br. T-821, rola 53, snimci 697-702. Ovaj izvještaj izgleda da su ubrzali zaključci preliminarnog dogovora sa četnicima šest dana ranije, budući da je sporazum, o kome će uskoro biti riječi, bio priključen Dalmazzovom izvještaju kao dodatak.

51 Vidi izvještaj generala Roatte, novog komandanta talijanske Druge armije, Generalštabu talijanske vojske, 2. februara 1942, kojem je priključen i Jevđevićev memorandum. Ibid, snimci 1162-1171.

Politika generala Dalmazza prema četnicima imala je dva cilja: prvo, da izbjegne svaku borbu s njima; drugo, da navede većinu, ako već ne sve, da se pridruže borbi protiv partizana, što bi po njegovu mišljenju bila »ogromna korist« za Talijane. Predložio je pojačanje samo onih odreda za koje se zna da su prijateljski raspoloženi prema Talijanima, a da se kolebljivi odredi razoružaju; on bi, također, na područjima na kojima su nastanjeni Srbi u većini, uklonio Hrvate iz lokalnih organa vlasti i zamijenio ih Srbima.52 Kao što će se uskoro pokazati, politika talijansko-četničke kolaboracije znatno je uznapredovala i bila sistematizirana pod rukovodstvom generala Roatte, komandanta talijanske Druge armije tokom 1942, a tu su politiku provodili i svi talijanski komandanti na anektiranim ili okupiranim područjima Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, kao i u Sloveniji s pomoću vojnih snaga antikomunističkih grupacija.

52 Ibid, snimak 701.

Nisam pronašao nikakav tekst sporazuma između četnika i komande talijanske Druge armije koji bi bio usporediv sa sporazumom Đukanović-Pirzio Biroli u Crnoj Gori. Ali postoje tekstovi nekih manje općenitih sporazuma i mnogo drugih dokaza tijesne talijansko-četničke kolaboracije na području koje je okupirala talijanska Druga armija. Prvi je, izgleda, bio preliminarni sporazum zaključen 11. januara 1942. između predstavnika talijanskog Šestog armijskog korpusa, kapetana Angela de Matteisa, i četničkog predstavnika iz jugoistočne Bosne Mutimira Petkovića.53 Sporazum je trebao stupiti na snagu nakon što ga potpišu i talijanske i četničke komande područja, kao i major Boško Todorović, Mihailovićev glavni predstavnik u Bosni i Hercegovini. Kasniji događaji nagovještavaju da su sporazum potpisali svi zainteresirani. Sporazum sadrži sedam specifičnih odredbi: 1) ako bi Talijani okupirali istočnu Bosnu, oni i četnici na tom području suzdržali bi se od međusobnog oružanog sukoba; 2) četničkim odredima u istočnoj Bosni bit će dopušteno da zadrže oružje, jer će im ono biti potrebno nakon talijanskog povlačenja s tog područja; 3) u svim područjima koja su »oslobodili« četnici (misleći, vjerojatno, od hrvatskih kvislinških snaga ili od partizana) sve će vojne i policijske formacije NDH biti razoružane; 4) na svim područjima u kojima su katolici (Hrvati) u manjini, lokalne vlasti NDH bit će zamijenjene srpskim vlastima, koje će funkcionirati paralelno s talijanskom vojnom administracijom; 5) na tim područjima srpskom stanovništvu bit će zagarantirana osobna, nacionalna i vjerska sloboda, kao i pravo vlasništva; 6) Talijani trebaju pomoći da se puste Srbi iz tih područja koji su u ustaškim koncentracionim logorima, jer bi to vrlo pomoglo suzbijanju komunističke protivčetničke propagande; 7) sklopit će se ugovor o trgovini između Talijana i četnika.

53 Za tekst ovog sporazuma vidi ibid, snimci 704-705. Petković je bio jedan od oficira koje je Mihailović poslao u Bosnu da rade na organiziranju bosanskih četnika. The Trial oj Dra\a Mihailović, str. 134.

Iako je sporazum od 11. januara bio usmjeren uglavnom protiv ustaša, jer četnici i partizani u ovim područjima nisu još bili potpuno raskinuli, nema sumnje da su Talijani, kao što je tvrdio Dalmazzo, bili veoma svjesni kakvu im pomoć protiv partizana četnici mogu pružiti. Vrlo skoro - iako ne još u to vrijeme - glavni interes i četnika i Talijana postat će međusobna pomoć u borbi protiv partizana.

U namjeri da izradi smjernice za politiku (Linea di condotta) svoje komande prema NDH, četnicima i partizanima, general Roatta uputio je između 30. januara i 9. februara 1942. niz memoranduma generalu Vittoriu Ambrosiu, svom prethodniku na položaju komandanta Druge armije, koji je sada bio načelnik generalštaba kopnene vojske.54 Roattu je najviše zanimalo povlačenje velikog dijela talijanskih trupa iz Zone II i III i pregrupiranje ostatka u niz jakih garnizona, kako bi smanjio gubitke; problem je bio u tome kako ispuniti prazninu koja će nastati, a da se ozbiljno ne oštete talijanski interesi. Budući da su glavnu opasnost predstavljali partizani, glavnu protutežu su očito, pored hrvatskih kvislinških snaga, predstavljali četnici. U odgovoru na Roattine memorandume, general Ambrosio je 13. februara rekao da s obzirom na Hrvate treba pokazati maksimum lojalnosti, ali talijanska politika prema njima ne smije pokazati »ni neodlučnost, ni slabost, a čvrstu ruku ako treba.« Sa četnicima, rekao je, situacija je prilično neodređena, dijelom zbog toga što politika njihovih raznih vođa nije jasna. U svjetlu talijanske politike prema NDH, treba izbjegavati svako pregovaranje sa četnicima, ali dodiri s njima, kad to situacija i lokalne prilike zahtijevaju, bili bi preporučljivi. Što se komunista tiče: »borba do ogorčenog svršetka.«55 Drugim riječima, dok je politika prema NDH i partizanima pod komunističkim vodstvom bila vrlo dobro definirana, Roatta je imao manje-više slobodne ruke da sam određuje svoju politiku prema četnicima.

54 Mikrofilm br. T-820, rola 53, snimci 1162-1164, 1173-1179.

55 Ibid, snimak 1161.

Kako je upotrijebio tu slobodu pokazuje njegov izvještaj o četnicima, koji je 6. marta 1942. podnio Generalštabu kopnene vojske. Njegova politika zasnivala se na četiri točke:

Poduprijeti četnike u dovoljnoj mjeri da se bore protiv komunista, ali ne toliko da bi im to dopustilo preveliku širinu akcije; zahtijevati i osigurati da se četnici ne bore protiv hrvatskih snaga i vlasti; dopustiti im da protiv komunista operiraju na svoj račun (tako da »pokolju jedni druge«); i konačno, dopustiti četničkim grupama da djeluju paralelno s talijanskim i njemačkim snagama, kao što rade nacionalističke grupe (četnici i separatisti) u Crnoj Gori.56

56 Ibid, kadar 1068. Na sastanku talijanskih, njemačkih i hrvatskih kvislinških generala (28. marta 1942, malo prije početka tzv. treće neprijateljske ofenzive) pitanje četnika bilo je opet pomno razmatrano. Tom prilikom je general Roatta izjavio da su svi komunisti neprijatelji te da s njima neće biti pregovaranja. Četnici su druga stvar: »Četnici su u stvari neprijatelji NDH, ali nisu neprijatelji Osovine i stoga je za sada korisno pregovarati s njima... borbu protiv četnika trebat će nužno poduzeti kasnije i zajednički.« Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimak 1108.

U svojim poslijeratnim memoarima, Roatta je potpunije objasnio svoju politiku:

Četnička politička obojenost, njihovi indirektni odnosi sa »saveznicima« i njihov program za budućnost nisu zanimali tog komandanta i on je »ignorirao« te stvari. On je samo utvrdio i iskorištavao postojeću činjenicu da su na teritoriju pod njegovom komandom »četnici« djelovali u našu korist. Tim gore po Hrvate i Nijemce u drugim krajevima, koji nisu htjeli ili znali da od četnika stvore svoje saveznike.

Tako smo usprkos protestima Berlina i Zagreba i naporima vlade u Rimu (koja je često mijenjala svoje mišljenje i napokon prihvatila njemačko stanovište) sa svoje strane nastavili kolaborirati s »četnicima«. Dotične formacije snabdijevali smo oružjem itd. i tako ih učinili regularnim (kao što su bile i druge dobrovoljačke formacije) sve dok nisu dosegle ukupnu jačinu od oko 30.000 ljudi.57

57 Roatta, str. 177. Malo prije svog premještaja, 3. januara 1943, Roatta je rekao maršalu Ugu Cavalleru, načelniku talijanske Vrhovne komande, da su četnici jedina »ping pong loptica« na području pod njegovom komandom, tako da je potrebno zadržati ih na talijanskoj strani. Cavallero, str. 429. Vidi također Stanisavljević, str. 95, 125, 129, 137.

Ustaška vlada protivila se, naravno, talijanskoj politici, ali nije imala izbora, jer je po uvjetima talijansko-hrvatskog ugovora (zaključenog u Zagrebu 19. juna 1942.) koji se ticao povlačenja oko polovice talijanskih snaga iz Zona II i III, morala preuzeti teret održavanja četničke antikomunističke milicije, koju su osnovali i do tog vremena izdržavali Talijani — naravno, s tim da četnici priznaju suverenitet NDH.58

Tako je tokom 1942. i 1943. najveći dio četničkih snaga u onim dijelovima hrvatske marionetske države koje su okupirali Talijani bio organiziran kao talijanske pomoćne trupe, u formi dobrovoljačke antikomunističke milicije (Militia volontaria anti comunista ili MVAC). Prema generalu Giacomu Zanussiju, koji je još kao pukovnik bio pomoćnik načelnika štaba Roattine Druge armije, u talijanskim dijelovima marionetske Hrvatske bilo je 19.000 — 20.000 četnika u MVAC, a Talijani su ih opskrbili slijedećom opremom: sa 30.000 pušaka, 500 mitraljeza, 100 bacača, 15 artiljerijskih oruđa, 250.000 ručnih bombi, 7,000.000 metaka, 7.000-8.000 pari obuće. Bila im je obećana još neka oprema, ali izgleda da im nije isporučena, jer je Roatta bio premješten.59 Vjerojatno je, također, da ta lista ne uključuje oružje, municiju i opremu koja je četnicima isporučena za vrijeme sve tri faze operacije Weiss, (tzv. četvrte neprijateljske ofenzive), zimi 1942/1943, čije su količine morale biti znatne.

58 Mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 649-661, osobito snimci 658-661.

59 Zanussi, I, 248-249.

Snagu i raspored jedinica MVAC na području Superslode krajem februara 1943. pokazuje nam tablica 4, zasnovana na detaljnim talijanskim podacima. Te jedinice, koje su varirale od samo dvadesetak ili četrdesetak ljudi do formacija koje su brojale i tisuću ljudi, bile su iz političkih razloga razasute na golemom području i podređene komandama mnogobrojnih talijanskih divizija. Na području 6. armijskog korpusa (južna Dalmacija i većina Hercegovine) neke su MVAC jedinice bile sastavljene isključivo od katolika ili od muslimana, a na području 18. armijskog korpusa postojao je vrlo malen katolički MVAC odred.

TABLICA 4. JEDINICE MVAC U TALIJANSKOJ SLUŽBI, 28. FEBRUARA 1943.

 

jedinica

Pravoslavni

Katolici

Muslimani

Ukupno

Odredi

Divizije

5. armijski korpus

4.313*

-

-

4.313

20

Lombardia 2 Re 18

6. armijski korpus

8.385

511

780

9.676

22

Marche 6 Messina 2 Murge 14

18. armijski korpus

7.816b

321

8.137

21

Sassari 17 Bergamo 4

 

 

 

 

 

 

 

Ukupno (okupirana zona)

20.514

832

780

22.126

 

 

Slovenija (ll.A.K.)

 

 

5.145

40

Isonzo, Cacciatori delle Alpi, Pogranične straže

Dalmacija (18.A.K.)

 

 

 

882

13

 

Kotor (6.A.K.)

 

 

 

1.474

3

 

Ukupno

 

 

 

 

 

 

(anektirane zone)

 

 

 

7.501

 

 

 Sveukupno

 

 

 

29.627

 

 

 Izvori: Mikrofilm br. T-821, rola 31, snimci 218-223

a) Sve četničke jedinice na području 5. armijskog korpusa bile su pod komandom potpukovnika Ilije Mihića.

b) Od tog broja je 2.807 ljudi prebačeno iz Hercegovine u sjevernu Dalmaciju i bili su pod komandom majora Petra Baćovića. Međutim, ime glavnog četničkog komandanta na tom području, vojvode Momčila Đujića, ne spominje se.

Vrlo je važan dokument, koji se odnosi na antikomunističku miliciju, memorandum talijanskog Generalštaba kopnene vojske od 20. marta 1943. pod naslovom: »Ponašanje četnika.« Nakon što je raspravio jačinu četnika organiziranih u antikomunističku miliciju, kontrolu koju nad njima ima Draža Mihailović i vjerojatne ciljeve tih snaga, memorandum postavlja pitanje moguće preorijentacije ovih trupa na neprijateljstva prema Italiji s obzirom na promjenu vojne situacije na Balkanu, a posebno na mogućnost anglo-američkog iskrcavanja na jugoslavenskom teritoriju. Razmatrajući značajan doprinos ovih trupa u zajedničkoj borbi protiv subverzije i činjenicu da su na četničko ponašanje utjecale duboke promjene vojne situacije na Balkanu, potrebno je, navodi se u memorandumu, primijeniti jake kontrolne mjere. U tu svrhu izgleda da će od posebnog interesa biti slijedeće mjere:

držati četničke snage u malim odredima, strogo se pridržavajući teritorijalnog principa, a posebno izbjegavati ujedinjenje crnogorskih i hercegovačih jedinica s jedinicama Dinarskog područja, Like i Slovenije, kako bi se onemogućilo da te snage poprime unificirani i organski karakter, koji bi tokom vremena mogao postati centar podrške za rekonstrukciju ujedinjene Velike Jugoslavije; treba izbjegavati stvaranje novih jedinica, a oružje i municiju davati samo u apsolutno nužnoj količini.60

60 Mikrofilm br. T-821, rola 247, snimci 746-748.

U martu 1943, dok se ovaj memorandum pisao, situacija se u talijanskoj zoni vrlo brzo mijenjala, pa su razne misli iz ovog memoranduma pretekli događaji o kojima će kasnije biti više riječi.

Komandant četničkih jedinica organiziranih u MVAC, kao i ostalih četničkih formacija u Dalmaciji, Hercegovini, zapadnoj Bosni i jugozapadnoj Hrvatskoj, bio je vojvoda Trifunović-Birčanin, koji je u oktobru 1941. iz Crne Gore došao u Split, a komandu je od Mihailovića dobio u proljeće 1942.61 I četnički i talijanski dokumenti jasno ukazuju na to da je njegova uloga oficira za vezu između četnika i talijanske Druge armije bila važna baš kao i njegova komanda nad četničkim formacijama na tim područjima. Birčaninu je bilo podređeno nekoliko važnih četničkih komandanata. U sjevernoj Dalmaciji bio je to samozvani vojvoda Momčilo Đujić, u Lici potpukovnik Ilija Mihić i major Slavko N. Bjelajac (obojicu je postavio Mihailović), u Hercegovini i jugoistočnoj Bosni bili su potpukovnik Petar Baćović (imenovao ga je Mihailović) i samozvani vojvoda Dobroslav Jevđević, koji je tijesno surađivao s Birčaninom u stvaranju veza s Talijanima. Birčanin je već dugo bio slabog zdravlja i umro je u februaru 1943, ali njegovi glavni pomoćnici (Jevđević, Đujić, Baćović i Radovan Ivanisevic) obećali su Talijanima da će nastaviti s njegovom politikom tijesne suradnje i nastaviti s borbom protiv partizana.62 Nekoliko tjedana kasnije Mihailović je za Birčaninova nasljednika imenovao potpukovnika Mladena Zujovića (poznatog i pod imenom Aćimović), pravnika u civilu i člana četničkog Centralnog nacionalnog komiteta. Žujović je na tom položaju ostao sve do kapitulacije Italije.63

61 Stanisavljević, str. 80-83, i passim.

62 Vidi poruku koju je general Umberto Spigo, komandant 18. armijskog korpusa poslao Superslodi 5. februara 1943. Mikrofilm br. T-821, rola 247, snimak 774. Talijani su čvrsto držali Birčanina, jer mu je porodica bila s njim u Splitu, a također i Jevdevića, kome su brat i zaručnica bili internirani u Italiji. Vidi ibid, rola 252, snimak 303.

63 The Četniks, str. 68-74. Prema istom izvoru, za vrijeme kapitulacije Italije Bjelajac i Žujović pobjegli su Saveznicima u Italiju i kasnije otišli u Kairo. Bjelajac je nakon rata otišao u Sjedinjene Države i postao je oficir američke armije, specijaliziravši se za nekonvencionalno i psihološko ratovanje. Poslije umirovljenja objavio je seriju članaka o gerilskom ratovanju i borbi protiv ustanika, ali ne pozivajući se na Jugoslaviju.

Može se postaviti pitanje da li je general Mihailović znao za tu suradnju svojih komandanata s Talijanima. Mnogi dokumenti dokazuju da je znao, a Mihailović je to i sam rekao govoreći 28. februara 1943. u Gornjem Lipovu (vidi Glavu 8). Tokom suđenja Mihailović je priznao da je znao za kolaboraciju svojih komandanata s Talijanima, te da je to primijetio čim je došao u Crnu Goru.64 Ne samo Mihailović, već i vlada u emigraciji čula je, kao što ćemo vidjeti, na mnoge načine tokom 1942. za tu suradnju.

64 The Trial of Draja Mihailović, str. 146, 194.

Postoji obilje drugih dokumenata o četničkoj kolaboraciji s Talijanima. Među najzanimljivijima su oni koji se odnose na sastanke Trifunovića-Birčanina i generala Roatte u septembru 1942, o kojima će se kasnije reći više. Tu je također naredba generala Roatte od 11. januara 1943. o »Zimskoj operaciji« (tj. o talijanskom sudjelovanju u operaciji Weiss 1), u kojoj se između ostalog specificiraju zadaci kolaborirajuće četničke antikomunističke milicije, i tekst jednog sporazuma, vjerojatno s početka 1943, između Jevđevića i Talijana, o problemu legalizacije još više četničkih jedinica u jugoistočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, to jest o pojačanju efektiva MVAC, uključujući i snabdijevanje opremom, oružjem i novcem.65 Obimna korespondencija između raznih četničkih komandanata na tom području također otkriva suradnju s Talijanima.66

65 Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 351-357.

66 Vidi osobito korespondenciju tokom ključnog perioda u posljednjoj fazi operacije Weiss, ibid, l, 394-487.

Neke osobito zanimljive informacije uključene su u izvještaj koji je 13. januara 1943. podnio Glavnom komandantu jugoistočne Evrope njemački general Glaise, a tiče se posjeta generala Roatte Zagrebu, kratko prije njegovog premještaja sa položaja komandanta Superslode. U izvještaju se kaže:

S obzirom na problem četnika koji je pokrenuo Pavelić, ispalo je da Roatta pod svojom zastavom ima 3.000 četnika oko Plaškog i Vrhovina, 8.000 oko Knina od kojih su 3.00() iz Hercegovine i još 8.000 u Hercegovini - što ukupno iznosi 19.000 četnika. Da ti četnici ne čine ni koraka bez istovremenih naređenja DM (Draže Mihailovića) poznato nam je iz neosporivih dokumenata. 7.000 tih četnika naoružavaju, snabdijevaju i plaćaju Talijani. A samo još pred nekoliko tjedana Roatta se kleo Hrvatima da ima tek 1.500 četnika u svojoj službi i da im više neće dati ni jednu jedinu pušku! Štoviše, Roatta je rekao Paveliću da bi moglo doći vrijeme kad će za pacifikaciju Hercegovine biti potrebno pozvati i onih 20.000 četnika koji su smješteni u Crnoj Gori, a služe Talijanima. Takoder je planirano povećanje tog kontigenta za daljnjih 10.000 ljudi. Uzme li se u obzir sve to, Roatta sigurno ne razmišlja o razoružanju svojih četnika. Takoder je zanimljivo primijetiti, da je grof Ciano prije nekoliko tjedana rekao hrvatskom poslaniku u Rimu, Periću, da se Hrvati moraju obratiti njemačkom Wehrmachtu i pomoću njega izvršiti pritisak na talijansku Comando Supremo s obzirom na problem četnika.67

67 Mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 568-569.

U stvari su se Roatta i Pavelić na tom sastanku složili da zbog operacija protiv partizana smjesta treba poslati izvjestan dio crnogorskih četnika u centralni dio zapadne Bosne. Taj plan je ubrzo napušten, ali kao što će se pokazati kasnije, tokom bitke na Neretvi u februaru i martu 1943, glavnina crnogorskih četnika, koji su služili kao talijanske pomoćne trupe, poslana je u Hercegovinu da pomogne u borbi protiv partizana.68

68 Dokjimenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, 1,326 — 50, 373-376 i passim.

Kolaborirajući s Talijanima u talijanskim dijelovima NDH, četnici su imali i neposredne i dugoročne ciljeve. Temeljna ideja bila je borba protiv partizana, ali oni su se također angažirali u akcijama protiv hrvatskih kvislinških snaga i vlasti, koje su bile predstavnici državne ideje neprihvatljive Srbima i neprijatelji srpskog stanovništva na tom području. Zbog toga je četnička kolaboracija postala jedan od glavnih kamena spoticanja u odnosima Italije i ustaške države. Kritička reakcija na ovu kolaboraciju vidljiva je iz mnoštva ustaških protesta, pismenih i usmenih, zbog važnih, a često i zbog trivijalnih stvari, koji su upućivani talijanskoj Drugoj armiji, talijanskim predstavnicima u Zagrebu, a povremeno i najvišim talijanskim političkim i vojnim vlastima u Rimu.69 U svojim odgovorima vlastima NDH, Talijani su nastojali da tu kolaboraciju bagateliziraju i da naglase njen privremeni karakter: ona će trajati sve dok uz četničku pomoć ne budu likvidirani partizani, a tad će se i s četnicima izići na kraj.70

69 Vidi posebno protest koji je hrvatski poslanik u Rimu Stijepo Perić predao 29. decembra 1942. maršalu Cavalleru, načelniku talijanske Vrhovne komande, u mikrofilmu br. T-821, rola 247, snimci 783-789.

70 Vidi npr. izvještaj generala Roatte od 13. aprila 1942. o njegovom posjetu Zagrebu, kojom prilikom je hrvatska marionetska vlada pokazala veliku zabrinutost i protestirala protiv talijanske kolaboracije s četnicima, te o Roattinim nastojanjima da smiri vladu, ibid, rola 65, snimci 299-301. Talijani su s vremenom bili prisiljeni učiniti neke ustupke vlastima NDH u tom smislu, tim više što se iza hrvatskih protesta skrivao znatan njemački pritisak. Vidi npr. Leković, Planovi Draže Mihailovića za uništenje partizanske države u zapadnoj Bosni u drugoj polovini 1942. godine.


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument