PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

OKLOPNI VOZ NIJE PROŠAO Napad na Rajlovac sigurno spada u najljepše, a možda i najuspješnije borbe koje je vodila naša brigada. Ona je za sve nas njene učesnike, a i za istoriju NOR-a u cjelini, ostala primjer i uzor smjelosti, odlučnosti, brzine pokreta i vještine izvođenja akcije, hrarosti boraca i, štoje možda i najvažnije, pobjede sa sjajnim efektom postignute sa minimalnim gubicima.još nadomakjakog neprijateljskog garnizona u Sarajevu. Te noći između 10. i 11. avgusta 1943. godine Prva četa Drugog bataljona, čiji sam tada bio komandir, imalaje poseban zadatak u odnosu na ostale dijelove brigade. Najkraće rečeno, dobila je zadatak da se kreće na desnom krilu brigade i obezbjeđuje joj bok i, ne prihvatajući usputne borbe, što brže izbije na prugu i put, postavi zasjedu i spriječi eventualni protivnapad neprijatelja sa pravca Sarajeva. Radi sigurnosti izvršenja dobivenog zadatka, četaje ojačana pionirskim vodom bri-gade, kojije, iako snabdjeven malom količinom eksploziva, imao zadatak da poruši prugu i na taj način, zajedno sa našom četom spriječi prolaz oklopnog voza i ug-rožavanje naših jedinica sa ovog vrlo opasnog pravca. Vrijeme za izvršenje zadatka čete bilo je ograničeno, čak veoma kratko - koliko se sjećam, svega oko dva časa. Za tako kratko vrijeme trebalo je prijeći preko Rajlovca, izvršiti zadatak i blagovremeno se povući, sve to na nepoznatom terenu, razumije se, pod borbom. To je naš zadatak činilo još složenijim,utoliko prije što niko iz čete nije imao baš nikakve predstave o Rajlovcu, aerodromu i pravcu kojim je četa trebalo da se kreće. Znači, o nekom poznavanju terena nije moglo biti ni govora, a o jačini i rasporedu neprijatelja i planu njegovog dejstva moglo se samo pretpostavljati, bar na nivou komande čete, prema oskudnim podacima kojima smo raspolagali, dok su štabovi bataljona i čete sigurno znali znatno više i na osnovi toga i odlučivali. Našoj četi je dodijeljen za vodiča jedan mještanin. Političkom komesaru čete Bošku Vašaliću i meni rečeno je da je to naš saradnik, ilegalac sa terena, koji dobro poznaje pravac kojim je četa upućena na zadatak. On je negdje prije samog prelaska Miljacke odnekud na brzinu pronađen i dodijeljen četi, a da ga mi ranije nismo vidjeli. Kada sam čuo ono "ilegalac", ja sam se lecnuo i osjetio se maltene obeshrabrenim. Često sam slušao o ilegalcima, i to u toku cjelog NOR-a, a tih dana posebno, kada su do nas dolazile priče o njihovim podvizima u okupiranom Sarajevu. Za mene je to što su oni činili bilo nezamislivo, toliko smjelo i odvažno da je to i za nas borce iz veoma poznatih jedinica bilo nekako teško ostvarljivo. Eto, takva je moja predstava u to vrijeme bila o ilegalcima i zbog toga sam i strepio da se četa ne obruka pred dodijeljenim vodičem - ilegalcem. Zato sam, bez obzira na složenost i važnost zadatka, nekako volio da se čak odreknem dodijeljenog vodiča. Međutim, vrijeme, momenat i praksa u našim odnosima prema štabovima - to nisu dozvoljavali. Priznaću, politički komesar čete Vašalić u tom pogledu je bio realniji od mene. Konačno, krenuli smo preko Miljacke. Komandant bataljona Cvijo Mazalica još jednom nas je, tiho i na njemu svojstven način, upozorio da idemo što brže i da oklopni voz ne smije proći. Na rastanku reče da će nas pri povratku sačekati upravo tu, na obali Miljacke, gdje smo se i rastajali. Četa se po prelasku rijeke razvila u vodne kolone. Idemo brzim korakom naprijed, zapravo, trčimo preko njiva, kroz iždžikljale kukuruze. Poslije gaženja rijeke osjećamo pijesak u obući koji nam siječe stopala, ali nema vremena za izuvanje, kretanje ne smijemo usporavati. Malo zatim, na ivici njive prema aerodromu, u našoj neposrednoj blizini, ugledasmo avion. U prvi mah smo mislili da nam se to pričinjava, valjda zbog toga što smo posljednjih dana mnogo i često spdminjali avione. Malo usporavamo kretanje. Kada smo se približili, jasno se vidjelo da je to stvarno avion, a pored njega je bio i stražar. Zbog toga mijenjamo pravac kretanja; pomjeramo se nešto udesno, a pokret nastavljamo nesmanjenom brzinom. Ipak, vidljivo je da nas je stražar primijetio i da prati naš pokret, ali, na naše veliko iznenađenje i radost - ne otvara vatru. Jednostvno se pomjera i sklanja iza aviona, kao da bi htio reči: "Ostavite vi mene na miru i idite za svojim poslom!" To je bilo prvo naše iznenađenje te noći, i to prijatno. Neko od boraca tada dobaci, misleći na stražara: "Zna i on da nam se noćas žuri". Četa izlazi na otvoren prostor nema više kukuruza koji su nam dotad dobru služili kao maska. Ali, nastavljamo bez usporavanja, očekujući da brzo izbijemo na prugu i cestu. Ipak, izgleda da je to još podaleko. Upravo u to vrijeme, lijevo od nas, ali podaleko, oglasi se vatra. Čuju se plotuni. Znamo: borba za Rajlovac je počela. Sada je četa još u težem položaju, jer nije stigla na određeno mjesto. Istovremeno, sa pravca našeg nastupanja na nas je otvorena vatra, i to dosta jaka, ali, na našu sreću, nedovoljno precizna. Ni mi ne ostajemo dužni - dajemo sebi oduška otvaranjem jake vatre iz pokreta. U jednom trenutku naš vodič, onaj ilegalac, pade kao pokošen, bez jauka. Pitamo se, sa čuđenjem: kako baš njega pogodi kod nas toliko! Vodiču pritrčaše dva borca, da vide šta mu bi. Kažu da nije ranjen, ali ne može da govori niti da hoda. Sa naše strane bilo je molbi, pa čak i "ubjeđivanja", ali bez rezultata - vodič i dalje leži, nepomično i bez glasa. Sto pitanja mi se roji po glavi. Šta sada, kojim pravcem i kako? Da li je dobiveni zadatak doveden u pitanje, a možda čak i sudbina čete? Eto, nadomak cilja ostali smo bez vodiča, a zapaljeni avioni i snopovi reflektora poremetili su našu orijentaciju. Istina, vatra koju je neprijatelj otvorio na četu prije koji trenutak donekle nas može orijentisati, ali je to jako nesigurno u ovoj situaciji. Sada se već vatra čuje i osjeća sa svih strana, sve je protiv nas, pa i taj vodič. Rečeno "ilegalac", od koga sam, kako navedoh, od početka zazirao da se mi pred njim ne obrukamo, a ovamo - ne smijem pomisliti na ono kako ispade. Ali ono što znam to je sigurno: ovdje nikakvom čekanju i oklijevanju nema mjesta. Zapravo, to bi bilo ono najgore rješenje. Krećemo naprijed, nadajući se da pravac nismo pogriješili. Uzdamo se u dosadašnje ratno iskustvo i neku vrstu ratnog instinkta, a vjerujemo i u nešto ratne sreće. Uloge su se izmijenile: mi vodimo vodiča, umjesto da on vodi nas. On je time u odsudnom trenutku, kad je bio najpotrebniji, postao veliki teret i smetnja za četu. Ono, lako bismo ga se mi "oslobodili", ali ne znamo koje u pitanju. Grdim i psujem vodiča, a ne ostajem dužan ni onom ko nam ga takvog dodijeli. To je bilo po redu drugo iznenađenje za četu, ali ovo jako neprijatno. Ubrzo poslije malera sa vodičem četa se, poput mećave, prosto sručila na prugu i cestu, zauzimajući već unaprijed dogovoreni raspored za borbu: dva voda postavljaju zasjedu oko pruge i ceste prema Sarajevu, a jedan vod u suprotnom pravcu. U isto vrijeme Pionirski vod postavlja eksploziv na prugu. Posjedanje položaja, rušenje pruge i postavljanje prepreke na putu završeno je u rekordno kratkom roku. Tako nam je i laknulo, jer smo najzad stigli do cilja i preduzeli osnovne mjere radi spriječavanja protivnapada neprijatelja na brigadu zanijetu jurišem na avione. Dok se na aerodromu Rajlovac, uz veliki "vatromet", zbiva prava drama, naša četa sa nestrpljenjem oćekuje intervenciju neprijatelja sa pravca Sarajeva. Na to nismo dugo čekali. Pješadija se pojavljuje pored pruge i ceste, i sa većeg odstojanja otvara vatru. Kad su se približili, četa otvara veoma jaku i iznenadnu vatru. Neprijatelj se zaustvlja neposredno ispred mjesta gde su pokidane pruga i cesta. Vatra se pojaćava sa obje strane. Ocjenjujemo daje početni uspjeh postignut - neprijatelj je zaustavljen i neće proći. Mislimo: dobro je i što nema motorizacije. Ali uprvo u tom trenutku čuje se voz. Pojačavamo vatru, a sve poglede držimo na mjestu gdje je pruga porušena. Pitamo se: hoće li naše po razmjerama skromno rušenje pruge biti dovoljna prepreka da zaustavi oklopni voz koji se polako približavao. Prednji dio voza odjedanput se naglo nagnuo na desnu stranu. Mislimo da će se prevrnuti, ali, on se u tom položaju samo zaustavio: ne može dalje. A kako se zaustavljao - sve je više pojačavao vatru. Na naše oduševljenje, ta vatra, bez obzira na to što je bila snažna, za nas nije predstavljala nikakvu opasnost. Naime, voz se toliko nagnuo da su meci ispaljeni sa lijeve strane voza odlazili visoko u vazduh, a oni ispaljeni sa desne strane - udarili su direktno u zemlju, pored samog voza. Pješadija, koja je vjerovatno imala zadatak da prati voz, vidjevši šta se upravo s njim desilo - više i ne pokušava da juriša, ali ni u vatri ne popušta. Zadovoljni smojer smatramo da smo, konačno, svoj zadatak izvršili. Nemamo sredstava, a i vrijeme nam ne dozvoljava, da pokušamo da voz još više onesposobimo. Razmišljamo i o povlačenju, kad vidimo: od aerodroma, pored pruge i ceste bježi neprijatelj. Vod koji je bio postavljen na tom pravcu došao je do punog izražaja. Ovom prilikom nije bilo iznenađenja... Vrijeme brzo prolazi. Koliko se sjećam, bilo je već oko pola noći, ali je i pored toga vidljivost bila više nego dobra. Plamen i reflektori sa aerodroma pretvorili su noć u dan. Sada bi nam bilo bolje da nije tako, jer se svaki pokret vidi kao na dlanu, ali šta se može. Povlačimo se. Neprijateljska vatra nas, srećom, ne ometa u povlaćenju ne bar u većoj mjeri, ali i pored toga ima poteškoća. Još se dosta teško orijentišemo, upravo zbog toga osvjetljenja. Vodič se napokon donekle "otkravio", ali je još slaba vajda od njega. Pored svega, ipak uspješno odstupamo. Pijesak u obući čini nam i dalje veliku poteškoću. Ima čovjek utisak da ga sada ima znatno više nego ranije i da je sve oštriji. Pored mnogo predviđenih i nepredviđenih poteškoća, četa u kompletnom sastavu srećno stiže na Miljacku. Tu nasje, po ranijem dogovoru, sačekao komandant Mazalica. Ne sačekavši moj rapurt, izdaleka pita - koliko nas ima živih. Koliko se sjećam, odgovorio sam: "Družr komandante, svi smo živi, četa je izvršila zadatak, oklopni voz niie prošao, lakše su ranjena tri druga". Na kraju ovog sjećanja na tu akciju i ljude koji su je hrabro izveli usjećam obavezu da zabilježim pokoju pojedirrust o starješinama iz te naše čete, pogotovu o onima koji nisu imali sreću da, boreći se, dočekaju dugo očekivani dan slobode. Hrabri i uvijek hladnokrvni, među borcima omiljeni politički komesar čete Boško Vašalić poginuo je 17. januara 1945. godine kod Opatovca, na dužnosti politićkog komesara Drugog bataljona naše brigade, tako reći u praskozorje konačne pobjede. Sjećam se iz te noći i iz drugih akcija komandira vodova Milana Bucala (poginuo 17. januara 1945. godine kod sela Sotina - Vukovar, na dužnosti zamjenika komandanta Četvrtog bataljona), Milana Kukavice i Trive Palije (poginuo 14. avgusta 1944. godine u Kuršumliji, na dužnosti zamjenika komandira čete), zatim političkih delegata vodova Boška Krupnjanina (poginuo oktobra 1943. godine kod Travnika), Momćila Miloševića i Dušana D. Radića - Malog Radića, te komandira Pionirskog voda Momčila Kneževića. Svi oni su te noći vodili svoje vodove na opšte zadovoljstvo, ako se tako može reći, bez i jedne greške, baš onako kako se to može samo poželjeti u svakoj borbi. Pokrete, orijentaciju (što je, možda, bilo presudno u ovoj borbi), usmjeravanje vatre, davanje ličnog primjera, najkraće rečeno, sve što je borba nalagala - oni su napravili na najbolji mogući naćin. Zahvaljujući upravo takvom vođenju njenih vodova, četa je izvršila zadatak bez ikakvih sopstvenih gubitaka. Prema svemu onome što su ti drugovi u toj borbi, sa svojim borcima i pred njima, pokazali i učinili, sa sigurnošću se može reći daje za njih Rajlovac bio i ostao veliki izazov. Oni su tako uspješno vodili svoje vodove da bi im mogle da pozavide i dobro školovane vojne starješine, a oni su od takve škole imali samo iskustvo Krajišnika. > Sa Brankom Žigićem, zamjenikom komandira čete, dogodilo se nešto "suprot-no naređenju". Naime, prije polaska u akciju rečenoje danazadatak mogu ići samo oni borci i starješine koji mogu izdržati izuzetno teške napore i borbu. A Branko je bio teže ranjen u ruku, pa nije mogao nositi pušku ili automat, zbog čega se ovo naređenje, razumije se, odnosilo i na njega. Međutim, bioje krajnje uporan u molbi da pođe sa četom. Kako nismo imali zamjenika političkog komesara, politički ko-mesar Vašalić i ja odlučismo da postupimo suprotno dobivenom naređenju - da na svoju odgovornost dozvolimo Branku da pođe u borbu. On se za vrijeme pokreta - da ne bi bio primijećen od pretpostavljenih - stalno morau nalaziti, bolje reći, kriti između boraca.jerje svim drugovima iz štaba bataljona i brigade bilo poznato stanje njegovih rana, još na ruci. Srećom, bio je nizak rastom i to ga je "spasilo" da ne bude primijećen. Vjerujem daje to bio ijedini slučaj daje neko naoružan samo pištoljem išao direktno u ovaj veliki okršaj. Na kraju, četa je ovaj zadatak izvršila mnogo lakše nego što se to moglo oče-kivati. 1 kada danas, gotovo četrdeset godina poslije tih dramatičnih događaja, raz-mišljam o svemu tomedolazimdojednostavnogzaključka:davoljaimladostmogu učiniti mnogo više nego što se može i pretpostaviti. Pa, neka ostane zabilježeno da je tada i pisac ovih sjećanja imao dvadeset godina, u čemu takođe nije bio izuzetak u četi i našoj slavnoj Prvoj krajiškoj brigadi. Miloš Švonja Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument